Loše je, hvala na pitanju... Apsurd Srpski.

Dok se lagano topi

2012-02-16T12:04:00.009-08:00

Nešto sam malo izgubio inspiraciju za komentarisanje ovog segmenta stvarnosti. A i nema smisla. Doduše, nije se puno šta dešavalo na sceni, političari su imali ispomoć u vidu snijega i vremenskih nepogoda, pa nije bilo potrebe za izmišljanjem kojekakvih priča za odvraćanje pažnje naroda od realnih problema, nezaposlenosti, korupcije i sl. Priča o mudžahedinu Boletu lagano tinja, kao i generalna priča o terorizmu, tu je još Andželina Kobila Džoli sa svojim glupim filmom i još glupljim pokušajima da isti predstavi kao nešto što ima veze s nečim.

Nego, bio je taj događaj jedan koji zaslužuje komentar, ali ne naročito dug i previše analitičan: "duel" Milorada Dodika i Čede Jovanovića za Tanjugovim stolom. "Duel" je bio... dosadan, ali je zanimljivo da su svi tekstovi koji su osvanuli nakon duela isto tako mogli (i vjerovatno jesu) da nastanu prije samog "duela". Većina tih tekstova je božesačuvajizakloni, ali, neki su ljudi uboli. A neki su ljudi baš UBOLI, kao Slobodan Vasković (Slobodan Vasković: Prevaranti tačno u podne).
E, sad pored tog teksta koji je na centru, Dodikovi tvrde kako je Mile "pokazao đe se tele veže", Čedini se hvale kako je dotični dominirao, i u pravu su, i jedni i drugi. Pobijedili su i Mile i Čedo. Oni su samo ponavljali stvari po kojima su već poznati, bez novih podataka, pristupa i ideja, a izgubio je narod, kojem se nudi meni samo sa dvije stavke: svinjetinom i kokainom.

Elem, to je bilo to što se tiče riječi podsjećanja na taj događaj, još samo jedna slika. I ona govori hiljadu riječi:

Slavljenica

2012-01-16T10:02:00.001-08:00

I, eto, proslavila je Republika Srpska svoj dvadeseti rođendan. Ko god je smatrao da je vatromet najgluplja stvar na svijetu po novčanici na kvadrat, nakon „3D projekcije“ na Banskom dvoru sigurno se dobro zamislio. Ipak, bilo je raznih zabavnih sadržaja za rođendan. Trebao je biti i teroristički akt, ali nije. Šteta, bila bi to novost u ovom entitetu. Bilo kako bilo, poslije pirotehničkog vatrometa je uslijedio onaj medijski...

SLAVLJENICA SE NIJE SJETILA KUMA I STAROG SVATA

Predsjednik RS je bio pun hvale za „nezavisne medije“ u RS, sa kojima se brutalno časti još od kraja prošle (gregorijanske) godine, zauzvrat su ti „nezavisni mediji“ bili puni hvale za predstavu proslave, hvalili su je dok je nisu izlizali. Zatim su se bacili na posao analize i replike medijima iz drugog entiteta. A ovi su baš zagrdili, u njihovim izvještajima o proslavi predstave nije bilo rečenice u kojoj pored riječi Srbi-ja/Srpska ne stoji riječ genocid. Da ne bude sve tako crno potrudili su se horor humorom obojeni naslovi poput „Bal vampira u Banjaluci“. Ipak, najsimptomatičnija od svega je tvrdnja kako je to bila proslava rođendana genocidne tvorevine Slobodana Miloševića.

Otkud sad Miloševića, zapita se čovjek? Po sjećanju lokalnog stanovništva kao i BBC arhive, on je bio predsjednik SR Jugoslavije odnosno SRJ Velike Srbije odnosno Srba sa one strane Drine. (Bio, pa više nije. Možda je vrijeme da ga zaboravimo?) Srbima sa ove strane Drine je bio logistika, sem kad nije, posebno u maju i avgustu 1995. godine. Nego, ako je gore navedena tvrdnja zbog njegovog potpisa na Dejtonskom sporazumu, onda se stvar mora preformulisati: bila je to proslava rođendana genocidne tvorevine Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića i, najmanjim slovima, Slobodana Miloševića. Da, i njihovi potpisi su na tom legendarnom dokumentu. (Izgleda da su oni već zaboravljeni.)

Republika Srpska je nastala 09.01.1992. godine, prije početka rata u Bosni, prije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a verifikovana/ratifikovana/-ifikovana je, u svom sadašnjem obliku, upravo Franjinim i Alijinim potpisima. I to u Dejtonu gdje je Slobo bio sam a njih dvojica („Njih dvojica a ja i babo sami.“), uz još prisutnu neutralnu američansku ekipu sve sa dugim i kratkim cijevima koje su se još pušile od pucanja na VRS.

Štaviše, kad se sve uzme u obzir, može se reći da su dotična dvojica nesrba razlog nastanka i dokaz kvaliteta Republike Srpske. Da njih nije bilo, ko zna kad bi Srbi imali nešto svoje „na papiru“ sa ove strane Drine. Ovako, proglašenje nezavisnosti Hrvatske uz pomoć brisanja Srba iz Ustava, te reakcija u Vojnoj Krajini i domino efekat iste, a zatim i političko ignorisanje Srba u Bosni i Hercegovini je dovelo do proglašenja Republike Srpske. Veoma jednostavno, akcija – reakcija. Da nije bilo tih akcija lokalnih nesrpskih naroda vođenih Franjom i Alijom, Srbi bi se još uvijek ponosili petokrakom, četnici bi i dalje bili u Čikagu a narod na ovim prostorima ne bi bio uboga sirotinja... ah, te hipoteze iz Zone sumraka.

Nego, tako je nastala draga naša a i Vaša Republika Srpska. Rodila se u teško vrijeme, morala se udati mlada za Federaciju BiH ali je, unatoč svemu, živa i zdrava već dvadeset godina. Proslavila je rođendan količinom vatrometa i klasične muzike od koje se ne bi postidile ni siromašne Švedska ili Francuska. Kad je bal, nek' je maskenbal, stari je RSrpski princip, pa i kad nema para, a i kad još gore nema para. Sve je proteklo u najboljem redu, skupila se bila sva ekipa, sem Đokovića. Djeca su predsjedniku pjevala na uvce, samo što je on umjesto bijelog nosio crno odijelo (simbolika?), a djeca umjesto plavih kapa opanke (simbolika?). Ipak, sramota je što se slavljenica na rođendan nije sjetila kuma Franje i starog svata Alije, kao i to što rijetko nosi svoj vjenčani prsten. Al' šta da se radi, kad tjera inat kao prava Srpkinja, a matičari joj za te stvari ništa ne zamjeraju. Genocidna, ako. Kažu tako. Ukidanje? Moguće je i to. Veoma jednostavno ostvarivo, poništiti Dejtonski sporazum, i shodno tome, nastaviti gdje se stalo 1995. godine. Samo, koliko će tad tražiti Ruder Finn za tačan odgovor na pitanje „Ko je počeo rat?“

Gdje je Koreja a gdje smo mi?

2012-01-08T11:18:00.000-08:00

S obzirom koliko politika utiče na živote ljudi na ovim prostorima, ne čudi me što me svakakvi ljudi pitaju "a jesi li čuo za ono/čitao ovo?", gdje se ono/ovo odnosi na neke političke vijesti/novosti/kretanja/konotacije. Svakakvi ljudi su ljudi od kojih i ne očekujem da me nešto tako pitaju, ali, ne kaže se džaba - očekuj neočekivano. Međutim, na sve to neočekivano, neočekivanije mi dođu pitanja vezana za region odnosno svijet. Jer, ovaj teren je tako plodan glupostima da za svjetskim problemima stvarno nema potrebe. A ponašam se u skladu sa potrebama. Jednostavno, ne pratim previše ono što nije vezano za nas. Što vidim na vijestima, to je. A i vijesti ne gledam redovno.

Ipak, večeras na vijestima vidjeh promociju novog lidera Sjeverne Koreje, Kim Džong Una. Nacionalna televizija je spremila njemu u čast dokumentarne filmove gdje je on prikazan kao sposoban vođa, naročito u vojnom pogledu: vozi avion, vozi tenk, itd. Pomalo to smiješno djeluje. Nije ta njihova televizija naročito napredna, nisu ljudi zaduženi za njegov imidž toliki profesionalci pa da to urade na Putinovom nivou, Kim Džong Un ipak nije nosio crne naočale dok je sve to radio, niti se go do pasa hrvao sa medvjedom. Doduše, Korejanci nisu Rusi. Ne sumnjam da je pripremljeni program odradio posao, da malo umiri naciju i doda koji poen novom vođi.

Nego, Kim Džong Un je ponosni sin pokojnog Kim Džong Ila. Odnedavno pokojnog. Čovjek je umro u decembru i priuštio čovječanstvu da jedan od posljednjih puta vidi kako izgleda odlazak jednog "velikog diktatora" uz sve počasti. Pitaju mene jesam li ja gledao, a skoro da nisam, vidio samo na vijestima, minut-dva. Kaže, jesi vidio kako plaču, pa ono je smiješno... pa oni na televiziji... pa ona djeca... pa nisu smjeli nositi rukavice na sahrani... i sve tako neki detalji. Uglavnom nisam vidio. Ali vidim da je to smiješno ovim Srbima. A onda, kad mi to spomenu, kažem da su Korejanci na nivou na kojem smo mi bili u maju 1980. godine. Umro je drug Tito. Inače, zanimljivost, Titova sahrana je drugi najgledaniji televizijski program u istoriji. Na prvom mjestu je slijetanje čovjeka na mjesec, al' s obzirom da je to laž, naša je moralna pobjeda. I eto, sad je umro korejski Tito a mi se ovdje smijemo na taj račun. Doduše, nismo to samo mi - zbijaju se šale širom svijeta i interneta. Smijeh je ljekovit tako da nemam ništa protiv šale, ali, kad kažem da su oni u ovom trenutku tamo gdje smo mi bili u maju 1980. godine, to ne znači da smo mi ispred njih. Daleko od toga, mi smo od maja 1980. stigli da se vratimo u XIX vijek. I eto, dok je ovima ovdje smiješno klanjanje jednom velikom vođi, na svakom ćošku se plaća harač nekim malim vođama, pohlepnim, bijesnim, nepisnimenim. Ja bih radije jednog velikog, ako mogu da biram, a ne mogu. Ali jednog stvarnog velikog, u/s bijelim rukavicama, i sa gardom u/s bijelim rukavicama koja stoji pravo kao kolonada grčkih stubova, a ne kao ovi ovdje koji rukavom brišu nos...

Tako da, što se toga tiče, to što su tamo svi zaplakali, od djece do djedova, nije mi smiješno ni najmanje. I ja bih plakao da sam tamo. Ali nisam. Jer sam ovdje. A ovdje ima dovoljno razloga za plač, i dok niko nije umro. Tek kad umru neki, tad će biti razloga za smijeh.

Napredak je relativna stvar

2012-01-07T02:05:00.000-08:00

Slikovit prikaz stanja na Banjalučkoj berzi:

Dobitnik je onaj koji je manje izgubio. Kako se ono kaže, "korak naprijed, dva koraka nazad"?

Ima li urednika u novinama?

2011-12-27T12:04:00.000-08:00

Vremena su se promijenila, a sa njima i mediji. Brzo se živi, brzo se odrasta, brzo se umire. Nema više romantike kao nekad. Erotiku je zamijenila pornografija. Narodnu muziku je zamijenio turbo folk. Vijest je zamijenila senzacija.

IMA LI UREDNIKA U NOVINAMA?

U početku bijaše knjiga. Zatim su na knjigu udarile novine, sažetija forma. Slika govori hiljadu riječi a pokretna slika još više, novine pretrpile težak udarac pojavom televizije. Ipak, nije tu kraj, televiziju tlači internet. Trenutni rezultat: internet na vrhu, knjiga na dnu. Egzistiraju još uvijek i novine i televizija ali više radi navike nego potrebe. Međutim, teška vremena diktiraju promjenu pristupa...

Nedavno se po štampanim medijima razvukla serija članaka o slučaju u banjalučkoj Tehnološkoj školi gdje je profesor fizičkog optužen za pedofiliju. Optužen nije isto što i osuđen, ali ishod tog suđenja nam je ovdje sekundaran. Isto tako, taj slučaj nije jedina neregularnost sa tom školom, međutim, i to je sekundarno. (To je tek dio uvale borova zvane "Prosvjeta u RS".) Ono čime ćemo se baviti je riječnik korišten prilikom novinarske obrade podataka. Tačnije, izostanka obrade podataka. Tako dnevni list Fokus piše:

Učenici su čuli sve što se u prostoriji dešavalo, pa čak i profesorove riječi: "Tu, tu, tu mi se natakni!"
Učenicama se često obraća sa riječima: "Kupite čokoladu da je zajedno jedemo, pa ćemo poslije da se hm, hm, hm... !"
Profesor se perverzno ponaša, pita učenice "kako se zabavljaju i kako puše"...

Teško je reći tačno kad su se dnevne novine pretvorile u šund literaturu... Ne tako davno su se, umjesto ovakvih slikovitih primjera, koristili termini poput "vulgarno/lascivno izražavanje", "nemoralne ponude" i sl., dok danas nema tog eufemi(ni)ziranja. Ipak, priručnik "Perverznjak u 100 lekcija" na stranicama hronike je ipak malo previše...

No, to smo mi. Sitni, glupi, prljavi. Daleko od civilizacije, daleko od Evrope. A Hrvatska je blizu nas, a i blizu Evrope. Ipak, previše su se oni družili sa nama, a da prođu bez posljedica. Tako je u dnevnim novinama imena Jutarnji list svojevremeno osvanuo članak "Ispovijest starlete iz lanca prostitucije". Tužna priča o djevojci koja je, jadna, naivna, upala u vrtlog kokaina i seksa uz naknadu. No, tema je sekundarna. Na stranu i lično mišljenje potpisnika ovih redova da su takvi novinski napisi zapravo glorifikacija prostitucije. Sporan je kvalitativni opis nedjela. Tako tu stoji:

Kleknula sam između njegovih nogu, primila ga s obje ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...

Ruku na srce, treba reći da je ovo objavljeno u Nedjeljnom Jutarnjem listu. Valjda taj Nedjeljni ne čitaju djeca i vjernici. Jer, drugačije, red bi bio da se neko uhvati za glavu i da kaže ZA BOGA MILOGA! Nekad su se za ovakve priče morali kupovati časopisi koji se nose u kesi ili pod kaputom...

Usput, mala digresija. Donedavno nisam znao šta je to zapravo starleta. Dnevne novine Press RS su me prosvijetlile:

- Veoma me vređa kada me neko nazove starletom, jer to nisam. Starleta je, recimo, Stanija Dobrojević, koja je poznata samo kada se sa nekim zabavlja. Model sam od 11. godine i zaposlena sam u "Plejboju". Ne kažem da je starleta nešto ružno, ali to je stepenica ispod modela. Svaka devojka koja ne zna šta da radi sebe naziva starletom i ne skida se sa televizije - rekla je Anastasija Buđić, "Plejbojeva" zečica i članica grupe "Models".

Dakle, starleta je stepenica ispod modela. Malo Vujaklije nikad nije na odmet.

Press je porijeklom iz Srbije, one zemlje na Balkanu koju je 1999. NATO pakt pokušao da vrati u 1899. Nisu uspjeli, makar do kraja, makar zasad. U Srbiji se još uvijek štampa štampa, a šta štampa štampa, ilustracija. Magazin Puls, roba široke potrošnje - galanterija za stoliće u frizerskim salonima, malo tabloid-trač, malo poznati i slavni, malo TV program, malo reklame. Intervju naslovljen "Rokenrol je živjeti s mamom", pjevač Đorđe David Nikolić:

Kada ga vidi kako uz jak gitarski zvuk ulazi u kafe "Čorba" dok se duga plava kosa vijori za njim, čovjek nikad ne bi rekao da je stvaran lik s više nego teškom biografijom. Izdepiliran, istetoviran, šamponiran i apsolutno spreman za intervju...

Na stranu ova novinarska interna šala "šamponiran" (nadimak dotičnog je Đole Šampon), ovdje je zanimljivo kakav se ideal srpskog rokera nameće: izblajhan, izdepiliran, istetoviran... baš lijepo. Nego, nije to tema. Tema je iskrenost Đoletovog razmišljanja na temu žena:

Mislim da sam izabrao ženu na pravi način jer nisam razmišljao samo (!) o tome koliko je zgodna i lijepa, da li ima DOBRU SISU ili dugu kosu...

I tako, domaćica sa sobom u frizerski salon povede svoju 12-godišnju kćerku. Dok se mama fenira, kćerka na stoliću ugleda novine, u novinama spazi zgodnog, izblajhanog, izdepiliranog, istetoviranog čiku te krene čitati intervju sa njim. Nakon što je pročitala intervju, prilazi svojoj majci sa pitanjem: "Mama, imam li ja dobru sisu?"

IPAK

Rekošmo već kako slika govori hiljadu riječi, a ako je slika na naslovnoj strani, tih hiljadu riječi vrijedi puno više. Zato su naslovne strane uglavnom i prekrivene slikama. Šampion ovog kratkog izlaganja uredničkih promašaja je, ipak, domaći favorit ("Domaće je najbolje!"), dnevni list Republike Srpske, Glas Srpske. Evo ta slika od hiljadu:

Na slici su fudbalski navijači sa transparentom na kojem piše "Ma Argentinci izduvajte nam po k...c!" (tri tačkice zamijeniti sa arhaičnim hrvatskim sinonimom za sat/časovnik), a to uopšte nije sporni transparent kojeg su redari oteli na Koševu, što je bio povod vijesti. Psovanje nije naročito sporno na utakmicama, međutim, na naslovnoj strani dnevnog lista RS? Da apsurd bude veći, na sportskim stranicama, gdje je bila ova vijest, stoji sasvim kulturna slika istih ovih navijača bez ovog transparenta. Ljudi navijaju za svoj omiljeni klub, vesele se, plješću, milina živa (svaka bi ih majka poželjela za zeta/ove)...

Naslov ovog članka je parafraza imena kultne komedije "Ima li pilota u avionu?" (zapravo prevoda, budući da je originalni naslov "Airplane!"), a i tematika je djelimično zajednička - crni humor, samo što je članak puno crnji od dotičnog filma, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Treba stvari razvrstati: jedno je lični blog Rajka Vasića a drugo su dnevne novine... neki rezoni bi trebalo da postoje.

Golman, krilo, bek - sve u jednom

2011-12-06T04:56:00.000-08:00

Političar iz vladajuće stranke podnio ostavku, Agencija za nadzor vrba i pranje novca izlazi na teren da ispita sva stabla sa ciljem provjere da li je na njima rodilo grožđe.

Mediji su početkom novembra prenijeli izjavu Staše Košarca, člana GO SNSD:

“Zbog sve većeg obima poslova i zadataka kojima se bavim u javnom životu Republike Srpske i BiH, nisam u mogućnosti da dam potpuni angažman u radu organa Saveza. Smatram da je moja odluka motivisana prije svega moralnim razlozima, a time i opravdana.”

Kao što vidimo, iza njegove odluke o ostavci stoji moral, danas uglavnom neprisutan za razliku od nemorala koji je sveprisutan. Potez hvale vrijedan u ova kurvinska vremena, časno odstupanje. Samo, savez spomenut u izjavi je Fudbalski savez RS, u kojem je Košarac bio potpredsjednik, a ne Savez NSdemokrata ili neki drugi. Da ne bude zabune. Komentari na ovu vijest su rijetki ali dirljivi. Tako jedan čitalac kaže kako je nenadoknadiv gubitak za fudbal u RS, a i čitavom svijetu, to što jedan takav intelektualni kapacitet i vrsni poznavalac (ne navodi se čega) napušta FS RS.

Međutim, onima bolje upućenim, ova vijest nije došla kao iznenađenje. Košarac je stari davalac ostavki. Tako je ove godine već podnio jednu ostavku, na mjesto člana UO F.K. “Slavija” što je objavljeno 05.01.2011. Krajem tog istog mjeseca je osnovan Klub malog fudbala “Tango” u Istočnom Sarajevu gdje je on imenovan za predsjednika UO i člana Skupštine kluba. Vijest objavljena 28.01.2011. godine na internet stranici Futsal Balkan kaže da je KMF “Tango” osnovan svega 23 dana od pokretanja ideje. Košarac je tom prilikom istakao kako aktivnosti oko registracije kluba u područni FS, FS RS, FS BiH moraju [sic] ići ubrzano kako bi klub uzeo učešće u Kupu RS koji počinje u februaru. Naveo je još kako se planira pokretanje škole fudbala, nastup u Prvoj ligi RS, priključivanje eliti u BiH, a jednog dana međunarodna scena. Priča je ubrzo potkrijepljena djelima, Tango je osvojio Kup RS. U vijesti povodom toga stoji:

“Medalje i pobjednički pehar ekipi Tanga uručio je Staša Košarac, potpredsjednik FS RS. Domaćin i tehnički organizator završnog turnira bio je KMF “Tango” iz Istočnog Sarajeva.”

Eto, uzmem novine u ruke, u rubrici “Sport” Staša Košarac, u ovom i onom kontekstu: predsjednik, potpredsjednik, direktor, član UO, član Skupštine, golman, krilo, bek - sve u jednom. Inače, iako me sport ne zanima previše, u posljednje vrijeme sam se vratio na čitanje novina od kraja, jer mi je više muka od onoga na početku. No, kako volim da patim, tako moram sve pročitati. Polako od kraja, preskačem oglase, konkurse i šoubiznis, kad na “Biznis” stranicama Staša Košarac, član Komisije za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, saobraćaj i komunikacije. U izjavi kaže kako upozorava na manipulacije koje se dešavaju pri trgovini orasima. Koliko god da je država oštećena prilikom te trgovine orasima, toliko će se uštediti pri štampanju državnih novina: sad ih štampaju na indigo papiru – ostvari se značajna ušteda s obzirom da se na svakoj stranici ponavljaju isti likovi (i pripadajuća im djela). Al’ dobro, nastavljam dalje sa čitanjem. Dođem do sekcije “Region” a tamo se nalazi Staša Košarac, član Zajedničke komisije za evropske integracije. U njegovoj izjavi stoji da taj organ čini sve da Bosna i Hercegovina što prije uđe u EU. Blaga déjà vu senzacija, kao da sam te riječi već čuo. Kratko se konsolidujem, protresem glavom pa nastavljam dalje. Međutim, u sekciji “Novosti” me presreće Staša Košarac, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Nije mi svejedno. Njegova aktivnost u ovom trenutku ozbiljno ugrožava postojeće zakone fizike, sveprisutna multidimenzionalnost koja zalazi u paranormalno. Možda je to neka nova medicinska pojava – rukovodilačka šizofrenija, ovisnost o radu u upravnim organima? Medicinsku analizu ću ostaviti stručnima, a ja pregledam i taj članak u kojem se on spominje, samo da bih vidio da u Domu naroda umjesto naroda ratuju političari. U ime naroda, uvijek na povuci-potegni, ali samo do svog džepa. Već sam blago iznerviran, ali, na putu do kraja moga puta, naslovne i zatvaranja novina, su mi ostale samo dvije stranice. Nekako se mislim kako nije moguće da me i tamo sačeka Stašin živi zid te hrabro nastavljam. Letimično pregledam preostale naslove, sa željom da ih zapravo ne pročitam, ali, vijest dana u zaglavlju druge stranice ne mogu zaobići. Vijest dana je izjava, a izjavu je dao Staša Košarac, rukovodilac Tima za koordinaciju aktivnosti istraživanja ratnih zločina i traženja nestalih lica RS. On kaže kako traži, oni tamo sakrivaju, a ja se pitam kako da se sakrijem od njega…

Nakon što sam zatvorio novine nisam mogao a da se ne zapitam, ko je zapravo Staša Košarac? To u novinama nije pisalo, a nekako me zanima…

Staša Košarac je mašinski tehničar rođen u Sarajevu 1975. godine. Govori engleski jezik. Prije deset godina je bio predsjednik Opštinskog odbora SNSD u Višegradu. Prije pet godina je, nakon postignutog odličnog uspjeha na izborima, uznapredovao sa “golfa 2” na nov automobil kupljen gotovim novcem. Nakon ukazanog povjerenja od strane glasača, viša instanca uviđa njegov potencijal i tada kreće prostorno širenje, s pozicije na poziciju, pri tom rijetko napuštajući poziciju. Vrijedi još spomenuti kako trenutno otplaćuje kredit za stan u vrijednosti od 90.000 KM (da li je to jedan od onih subvencionisanih kredita za stambeno zbrinjavanje mladih?) i dodatnih 25.000 KM zaduženja zbog potrošačkih pozajmica, a uz to nikom nije žirant. Da jeste, vjerovatno bi bio predsjednik Udruženja neprevarenih žiranta.

Ukratko, mlad čovjek, uspješan, rastrošan, prezaposlen u vremenu nezaposlenosti. I za kraj, koja je tajna njegovog uspjeha? E, to je već materijal za feljton…

Kraj euro ere bahatosti?

2011-11-21T06:59:00.000-08:00

Ovo je najrevolucionarnije vrijeme u istoriji, svaki dan direktan prenos neke revolucije. Samo, ove revolucije dolaze odozgo, a ne odozdo. Vladare ruši KAPITAL, a NE PROLETER. U zemljama Trećeg svijeta djeluje kapital prerušen u pobunjenike u Nike patikama koji komuniciraju putem društvenih mreža. U Evropi se gospoda u odijelima igraju mjerenja polnog organa sve dok ne dođe Angela Merkel i izvadi svoj.

Kao domine crne su nam sudbine, kaže pjesma. No, nije ovdje riječ o nama. Kao domine su krenuli da padaju evropski premijeri. Da li će to biti dovoljno da ne padne i eurozona?

Situacija u Grčkoj je došla glave predsjedniku Vlade Jorgosu Papandreuu. Zapravo, glava je ostala na ramenima ali fotelja nije sačuvana. Grčka je potrošila prošlogodišnji paket pomoći od EU, a brod nije na pravom kursu. Papandreu je u posljednji momenat pokušao da svoju poziciju sačuva Solomonskim (ili možemo reći Dodikovim) rješenjem, referendumom o prihvatanju pomoći EU, da odluku i posljedice iste stavi na grbaču narodu. Međutim, nije mu uspjelo. A prethodno je, uz dobru volju Sarkozija i Merkelove, Grčkoj otpisano 50% duga bankama i predviđen finansijski paket pomoći od 130 milijardi eura. Međutim, kontrateža tome je bio niz teških zahtjeva. Plan EU za Grčku predviđa, između ostalog: otpuštanje 30.000 zaposlenih iz javnog sektora, smanjenje plata za 20% svih zaposlenih u javnom sektoru, povećanje PDV-a sa 19% na 23%, umanjenje mjesečnih penzija iznad 1.000 eura za 20%, povećanje akciza na gorivo, cigarete i alkohol kao i spuštanje limita za neoporezivi dio plata sa 12.000 na 5.000 eura. Dakle, veoma ozbiljan plan štednje koji predviđa spartanski život za Grke (o, ironije). To je jedna mogućnost koja će svakako imati teške posljedice, no, za drugu mogućnost su štetne posljedice zasad nesagledive. Istupanje iz eurozone bi bilo presedan a domino efekat koji bi uslijedio bi zasigurno odnio više žrtava nego ova pomoć koja se čini kao “medvjeđa usluga”. Prihvatanjem pomoći će patiti Grci, a ne grčkim neprihvatanjem pomoći bi patili svi u eurozoni. Nijemci su javno izražavali svoje negodovanje povodom grčkog nećkanja oko pomoći, maltene ratoborno, dok su britanske novine na naslovnim stranama objavljivale tekstove u kojima stoji da nema potrebe da se žali zemlja u kojoj je više vlasnika Poršea nego onih koji su prijavili godišnji dohodak veći od 50.000 eura...

Sa druge strane mora koje se ulijeva u Jadransko, situacija nije ništa gora. A ni bolja. Italija je u euro krizi uglavnom držala pol poziciju, tek uz kratki predah u toku rješavanja grčke stvari, međutim, nije moglo dalje. Ni činjenica da danas ima duplo više kose nego prije 17 godina, kad je stupio u politiku, nije pomogla starom šmekeru Berluskoniju u prodavanju njegovih jeftinih šlagvorta. Euro drugari su htjeli rezultate poštovanja mjera štednje - konkretno smanjenje javne potrošnje, međutim, ostali su kratkih rukava. Zatim je Parlament stupio na scenu i pozicija i opozicija su jednoglasno Berluskoniju pokazali vrata. Humanitarni dvojac iz prethodnog paragrafa, Sarkozi i Merkelova, je tako nešto nagovijestio na konferenciji za štampu 25.10.2011. kada su se samo nasmijali na pitanje novinara o sprovođenju mjera štednje u Italiji. Predsjednik Napolitano je bio izuzetno uvrijeđen tim činom, no, više neće imati zbog čega da se crveni. Kao labudova pjesma Berluskonijevih principa ostaje izvještaj objavljen tri dana nakon toga, o nabavci 19 blindiranih automobila Maserati Quattroporte za potrebe italijanskog Ministarstva odbrane. (Usput da se pomene da je jedna od predviđenih mjera štednje smanjivanje budžeta Ministarstva odbrane za 2,5 miliona eura tokom naredne tri godine.)

Pomenuti automobili su vrhunac sportskog luksuza, dolaze opremljeni isključivo benzinskim motorima sa preko 400 konjskih snaga. Početna cijena je 80.000 eura. Ovdje je riječ o blindiranim vozilima, što lako može da višestruko poveća nabavnu cijenu, kao i troškove održavanja. Naravno, opozicija je oštro reagovala na nabavku 19 blindiranih vozila u vrijeme kad su milioni Italijana teško pogođeni ekonomskom krizom. Uzvratio je ministar odbrane Ignjacio La Rusa podatkom kako su automobili plaćeni novcem iz budžeta 2008/09. godine, vremena prije mjera štednje, te optužujući opoziciju za sprovođenje “lova na vještice” La Rusa je takođe odigrao i na kartu patriotizma izjavom: “U čemu je problem? Maseratiji su italijanski i koštaju manje od njemačkih rivala.” Samo, italijanski su i Fiat, Lancia i Alfa Romeo koji takođe proizvode putničke automobile. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Rečenica „U čemu je problem?“ kao i spominjanje „lova na vještice“ neodoljivo podsjećaju na samog Berluskonija i njegov šmekerski fon. Berluskoni, za šta god je bio optužen, od ekonomske politike do seksa sa maloljetnicama, odgovarao je isto, rečenicom: „Dušmani, hoćete da me uništite!“ Njegova smjena teško da će riješiti sve probleme u rastrošnoj zemlji, no jedno je sigurno: teško da će se u skorije vrijeme na njegovoj poziciji naći sličan komičarski talenat.

Da li je ovo stvarno kraj ere bahatosti i nekontrolisane javne potrošnje u eurozoni ili uvod u kovitlac u kojem će riječ „recesija“ biti univerzalni izgovor za sve socijalne probleme i gdje će konstantno kao mač nad glavom građanima stajati uslovi iz nametnutih ugovora u prihvatanju pomoći? Kao i obično, sudija je Vrijeme. Pomenuti premijeri su otišli na relativno ugodan način, TV revolucija je bila humana prema njima, međutim, građani Evrope još nisu iznijeli svoju završnu riječ.

Pravda za Mevlida!

2011-11-10T13:46:00.000-08:00

U ovoj emisiji prijedlozi za hit dana su Boban Zdravković „Prokleta je Amerika“ i Toma Zdravković „Dotak'o sam dno života“. Nema sumnje da će biti tijesno između dva Zdravkovića, ali, Vi birate. Telefoni za glasanje su otvoreni - sad!

GLOBALNI PROBLEMI ZA LOKALNO STANOVNIŠTVO

Glavna vijest dana 28.10.2011. na području „zapadnog Balkana“ je svakako bila ona koja saopštava kako je muškarac u maskirnoj jakni automatskom puškom pucao na američku ambasadu u Sarajevu. Tom prilikom je ranio dvije osobe koje su bile u obezbjeđenju ambasade. Nakon same pucnjave, napadač je imao svoj, u stilu Rolling Stonesa, exile on main street gdje je nekih 35 minuta proveo u šetnji i razgovoru sa slučajnim prolaznicima kojima je objasnio kako je „ogorčen što Amerikanci ubijaju muslimane širom svijeta“ i „kako ovo čini zbog Gadafija“. A zatim je onesposobljen pogotkom u nogu.

Sa njim su, po pisanju medija, bile još tri osobe od kojih je jedna završila u bolnici sa prostrijelnom ranom kuka a za druge dvije se traga pod sumnjom da su nakon ovog čina imali u plan i napad na britansku ambasadu, ozbiljnijim sredstvima - spominje se torba sa eksplozivom.

Napadač je identifikovan kao Mevlid Jašarević, 23-godišnjak iz Novog Pazara. Uz pomoć duge brade i kratkih nogavica je prepoznat kao pripadnik vehabijskog pokreta, a sam je pružio podatak o svom boravku u Gornjoj Maoči tokom 2010. godine, čvrstom vehabijskom uporištu nadomak Brčkog. Dalje se za Mevlida spominje kako ima policijski dosije te kako je nakon odležane kazne za razbojništvo u Austriji protjeran iz dotične zemlje. Dakle, šta je njemu trebalo da on dolazi u Sarajevo da izrazi svoje nezadovoljstvo? I zašto baš Sarajevo?

Novi Pazar je u Srbiji, i tamo u glavnom gradu imaju američku ambasadu, u ulici Kneza Miloša sa širokim trotoarom. Taj trotoar je, zbog dosadašnjih iskustava, poprilično sužen preventivno anti-teroristički postavljenim betonskim blokovima u blizini ambasade. Ni na jednom prozoru ambasade se ne vidi staklo. Vide se debele rešetke. U obezbjeđenju se vide mladići naoružani dugim cijevima. Da je Mevlid ovu istu akciju pokušao u Beogradu, ne zna se čiji bi ga metak prije stigao, SAJ ili američki. Samo, taj metak bi išao pravo u glavu. Doduše, pitanje je dokle bi Mevlid uopšte došao u Beogradu, sa dugom bradom i kratkim nogavicama...

A u Sarajevu? Ispucao je što je imao, a zatim šetnja korzom. S obzirom da je naš a nije originalni terorista, nije se svojeručno eksplozivom vazdigao u vazduh prema svojih 99 djevica. Nije se čak ni previše trudio sa uzvicima „Alah je velik!“, valjda zato što to ovdje svi već znaju. Ovi što ih je ranio nisu su se pretrgli pucajući na njega, kažu zbog bezbjednosti građana.

Šta nam to govori? I u divljem vremenu ostali smo pitom narod. Nismo, u skladu sa demokratskom tradicijom (koja je nedavno imala odličnu reklamu u Libiji), Mevlidov slučaj riješili po kratkom postupku. Jer, život je život. Life is life. To možda ne znaju ovi klinci koji noću šetaju naoružani noževima, ali, to dobro znaju ljudi čije sjećanje makar malo seže prije 1988, godine Mevlidovog rođenja.

A Mevlid? U neko drugo, normalno vrijeme on bi bio čisti nusprodukt ali, u ovom vremenu, on je legitiman proizvod okolnosti. Radikalan proizvod. On je nezadovoljan. Međutim, za razliku od većine ovdje trajno naseljenih, on je nezadovoljan globalnim problemima jer vidi „veliku sliku“. Nije njega pretjerano briga za lokalne probleme. On udara u srž problema, za njega vrhovno zlo - Ameriku (to je ona zemlja koja voli Bosnu). Udara radikalno, oružjem. A mi ćutimo i gledamo. Neki snimaju telefonom.

I eto, to je bila vijest dana. Svi mediji su ustupili naslovne strane, komentari čitalaca na internetu sadrže crne slutnje („Sad se možemo pozdraviti sa bezviznim režimom.“, „Ovo je samo početak.“ i sl.), političari „ozbiljno“ upozoravaju na problem terorizma (a to što se ZZ Top već 20 godina okuplja u Gornjoj Maoči, kao da nismo znali, kao ni za „Bugojno 2010“), neki od njih nalaze za shodno da se preko Mevlidovih leđa bore za političke poene, a naravno, tu su i pristalice teorije zavjere koji kažu kako su Mevlida, u vidu anti-reklame, poslali Srbi.

Šta je od toga svega istina? Istina je da smo na još jedan dan zaboravili na nezaposlenost, krizu i neimaštinu, probleme koji tište ogromnu većinu Bosanaca i Hercegovaca svih boja i opredjeljenja, manje-više sve one koji nisu političari i/ili vehabije. Mevlid je, u svom naumu, uspio samo jedno - pomogao je vlastima u odvraćanju pažnje od stvarnih problema građana. Jer naš problem svakako nije Amerika. A ni Ameriku više nije briga za nas. To se vidi i na ovom primjeru, kad se u čitavoj ambasadi nije našao nijedan specijalac koji bi stvar riješio po kratkom (demokratskom) postupku. Oni su svoj posao završili ovdje, pokupili se i otišli. Iza njih je ostalo stanje takvo kakvo jeste. Loše. I pogoršava se. Ovaj slučaj je znak da treba da ozbiljno počnemo čistiti svoje dvorište. Nakupilo se previše smeća, u vidu ovakvih (i sličnih) kratkih nogavica, ali i dugih nogavica skupocjenih crnih odijela kakva se slažu samo sa određenim tipom automobila i određenim načinom ponašanja.

Rimljani su još prije 2000 godina izmislili parolu hljeba i igara da opišu jeftinu metodu odvraćanja pažnje narodnih masa i zadovoljenja najprimitivnijih požuda. Na latinskom to glasi panem et circenses pa bismo mogli prevesti kao hljeba i “cirkusarija” (da ne kažem cirkuskih pizdarija). Mi hljeba nemamo, ali, eto, imamo ovakav cirkus na ulicama.

I zato, krajnje je vrijeme da narod zauzme mjesto na ulici (i naslovnoj strani) sa svojim problemima. Pri tome nam neće trebati kalašnjikov, jer je naš protivnik tehnološki poprilično zaostao, da ne kažem primitivan. Potreban nam je samo odlučan um i oštar jezik. Treba zauzeti mjesto tako da ne ostane prostora za Mevlida i njemu slične, jer njih, na žalost, ima mnogo više od 365 - za svaki dan u godini, ali nas... Pa, tu smo svi, sem političara.

Argumentom u čelo!

2011-10-26T09:02:00.000-07:00

Kad se slikamo za dokumente, na slikama bude glava. Na gornjem dijelu glave je čelo. Iza čela se nalazi mozak. Informatičkom terminologijom rečeno, centralna procesorska jedinica u čovjeka. Služi za razmišljanje.

Kad odemo do kioska da kupimo nešto, pored razne štampe često možemo zateći i "Glas Srpske", dnevni list naše kriške ove države. Ali, iako je to dnevni list RS, tu piše i o stvarima koje se dešavaju van RS. Neke od njih nisu bitne za RS, ali neke jesu.

Inače, predsjednik RS se trenutno nalazi u posjeti eSADeu. Otišao je malo do nalogodavaca da ispita zašto ga podrivaju finansiranjem kojekakvih studentskih organizacija koje bi da pale žito i postavljaju razne transparente, ujedinjavanjem opozicije i sličnim glupostima. Zašto, o zašto, dušmani, mi to radite, zapitao je on, sigurno.
Dakle, otišao je malo do svojih, a usput je morao navratiti i do naših (Iz Čikaga oni moji, znaš ti dobro koji...).
I tako, ide Mile američkom prugom (sa još kojim drugom), a "Glas Srpske" izvještava o tome. Revno i redovno. A ja čitam. Na naslovnoj strani od 25.10.2011. godine stoji izjava Željke Cvijanović, jednog od drugova koji su zajedno sa predsjednikom u posjeti eSADeu. Željka je, kao i ja, profesor engleskog jezika i književnosti. Razlika je samo u tome što je ona gospođa ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Prije toga je bila šef Kabineta predsjednika Republike Srpske. Sad kad ima svoj kabinet (i to ne za nastavu), ona zapošljava po svojoj volji, pa je tako zaposlila kćerku predsjednika RS. Čudni su ti odnosi... Nego, kaže Željka a prenosi "Glas", na naslovnoj strani velikim slovima (LINK):

RS ĆE IMATI KORIST OD POSJETE SAD

Fascinantno. Zapanjujuće. Obično se diplomatske posjete organizuju kako bi se nanijela šteta državi ili jednom njenom dijelu. Ovo je izuzetan presedan.
Ček'. S obzirom da će RS imati korist, to vjerovatno znači da će BiH imati štetu... Hmm... Kakve sve trice i kučine prijete prilikom pisanja, to je fascinantno. Mislim, mog pisanja. No, ne moramo stalno o neveselim stvarima (šteti), dosta nam je prethodno spomenuta korist.
Bilo kako bilo, to je naslov. Ono pravo slijedi tek poslije naslova, još par njenih riječi:

"Uspjeli smo da ostvarimo neposredan kontakt sa sagovornicima..."

Ako je ono maloprije bilo fascinantno i zapanjujuće, ovo je korak dalje. Možda da upotrijebim riječ nevjerovatno? Neposredan kontakt sa sagovornicima? Neviđeno. Nečuveno. Mali korak za F.K. "RS" ali veliki za istoriju diplomatije. Sa sagovornicima neposredno, vjerovatno bez prevodilaca! Čekaj, ne trebaju im prevodioci, zato su poveli Željku.
Mislim da je jučerašnji dan bio trenutak od kojeg treba da počne novo računanje vremena u diplomatiji. Vidim to kao ekvivalent rođenju Isusa, Muhamedovom podvigu, datumu održavanja festivala Woodstock...
Nego, da ne bude da sam izvukao nešto iz konteksta, evo šta dalje stoji na naslovnoj:

"... sagovornicima i da im objektivno prenesemo šta se događa u RS i BiH, a ne da to oni zaključuju na osnovu medijskih članaka ili izjava pojedinaca koje nemaju potrebnu težinu."

Dakle, oni su otišli tamo da kažu kako oni vide stvari. Svakako nisu otišli da im kažu kako jest, ili makar kako im to javljaju silni špijuni. A kako jest? Pa upravo u stilu ovog naslova. Odozgo udaraju narod k...em u čelo, odnosno, penisom u čelo (penisom, jer to su gospoda intelektualci). A iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje.

Kad se pročita čitav članak lako je vidjeti da nije spomenuto nijedno ime sagovornika. Ni ovaj, ni onaj, ni lijevi, ni desni. Nije da su neki nebitni, nego su i bezimeni, sa izuzetkom onih naših iz Čikaga. Upotrebom mozga odnosno razmišljanjem se može doći do pitanja: "Ko su ti sagovornici od kojih će RS imati koristi?" Na to pitanje u članku nema konkretnog odgovora, ali ima nešto što bi moglo poslužiti kao dokazni materijal na sudu, slika:

To je taj diplomatski nivo. Na stolu fiksni telefon, zamalo prazna čaša soka i ruka predsjednika RS na kojoj je sat koji vjerovatno košta više od čitave zgrade u kojoj je održan sastanak. Koja je to zgrada, ne znam. Ko su ti ljudi, ne znam. O čemu je bio razgovor, ne znam. Ne bih sad da izmišljam dijalog, možda nekom drugom prilikom.

Mislim, j..u nas na svaki mogući način, al' ne moraju makar u čelo. Jer iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje. Mogao bi nam zatrebati.

Evo i čitav članak, ako neko hoće da čita:
Glas Srpske: Srpska će imati ogromnu korist od posjete SAD

Struka i nauka

2011-10-22T05:50:00.000-07:00

Šta se dešava kad majmun uđe u tenak? Problem. Šta se dešava kad nestručni ljudi dođu na bitne pozicije? Ozbiljan problem. Takav je slučaj sa, između ostalih, Ministarstvom prosvjete i kulture RS gdje radi puno nekih osoba koje se ne snalaze sa zarezima (ali se snalaze sa biznisom).
Zločin u prosvjeti na naplatu dolazi kasnije, a danas priča o jednom malom zločinu:
Blic: U trećem razredu uče engleski, ne znaju nijedno slovo latinice
O čemu se radi, ukratko?
U školama u Republici Srpskoj djeca od početka trećeg razreda počinju učiti engleski jezik, a latinicu, pismo engleskog jezika, počinju učiti od drugog polugodišta trećeg razreda. To predstavlja mali logički problem, odnosno, kako je u članku lijepo rečeno, apsurd. Mislim da se ta riječ kriminalno malo koristi danas, s obzirom gdje i kako živimo, tako da bih toplo pozdravio upotrebu iste.
(Zarad nastavka priče, poželjno bi bilo objasniti da osnovno školovanje u Republici Srpskoj traje devet razreda. Za razliku od nekadašnjih osam, ubačen je jedan razred ispred. Godinu dana djeca sjede u klupama, umjesto da razbijaju glave i koljena padajući sa drveća, za to vrijeme ocjenjuju se opisno. Ne uče da pišu, možda ni da čitaju. A možda ne uče, ništa. Znam neke koji za svih devet godina osnovne škole nisu ništa naučili, tako da je taj prvi razred veoma upitan.)

Nego, u članku ima različitih izjava, mišljenja, neslaganja, podatak kako djeca i ne treba da znaju latinicu u tom trenutku s obzirom kako je oblikovan sadržaj koji obrađuju, sve je to u redu. Samo, jedna je stvar nekako uspjela da izmakne pažnji, suštinski logički problem:

Zašto, koji moj, djeca uopšte uče engleski u trećem razredu?

Danas su nastavnicima engleskog jezika na raspolaganju Cambridge ili Oxford udžbenici/programi. Možda ima još opcija, ja sam u dvije različite škole radio sa ove dvije varijante. Razlika sadržajnih ima (poprilično), suštinskih nema.

Suština je da se malencima uvale slikovnice od po 30 maraka, a oni za godinu dana nauče 15-ak riječi. Po meni, ne isplati se, taj biznis. Ali nekima se isplati, veoma.
Djeca za te pare dobijaju knjigu i radnu svesku. Nastavnik dobije knjigu, radnu svesku, udžbenik za nastavnike i nosač zvuka, najčešće CD, sa audio sadržajem lekcija.
U školi gdje sam imao treće razrede sam radio po Oxford programu. Udžbenik je velikog formata, svaka lekcija se prostire na dvije stranice. Jedan veliki crtež/slika. Što se slova tiče, tu je naslov lekcije i jedna do dvije rečenice. Djeca gledaju sliku, uočavaju predmete, slušaju audio sadržaj sa CD-a.
Bilo je dobro dok CD koji su djeca slušala nije otkazao poslušnost. Tad je na scenu stupila improvizacija. Pričam i igram se sa djecom dok se ne umorim, a zatim radna sveska. Zadam djeci da boje a onda i ja uzmem bojice. Stigao sam da za mjesec dana obojim pola radne sveske sa veoma malo prelaženja preko linija. Žao mi je što sam morao vratiti tu radnu svesku, bilo je tu nekih jako lijepih psihodeličnih kombinacija boja. No, to nije tema.

Da se ja pitam, umjesto engleskog bih do šestog razreda uveo predmet Narodni običaji i tradicija. Da djeca nauče šta su preslica, jaram, zašto se bježi u šumu kad švabo napada, itd.

Što se engleskog tiče, ima milijardu nekih kurseva, skoro svaka osnovna škola ima ugovor sa nekom školom stranih jezika. Dakle, ambiciozni roditelji, plaćajte kurs. Bistra djeco, naučićete i bez kursa. Ostali, u jednom pogledu je svejedno. Dok god se u srednju školu upisuje bez prijemnog ispita, odnos rada i ocjene je u debeloj sprezi sa društvenim položajem (tako da to nazovem da ne zalazim u objašnjavanje nepotrebnog).
U drugom pogledu, danas je znanje engleskog nasušna potreba. Bio ti limar, zubar ili elektromehaničar, prilikom traženja informacija tu je internet. Uglavnom na engleskom. Pa ti ne uči.

I, da, naravno da ovo nije jedini promašaj, sjetih se još jednog sa sličnim logičkim problemom: predmet Demokratija u šestom razredu? Šta kaže razvojna psihologija o formiranju hipotetičkog mišljenja kod ljudskih jedinki?

Pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije

2011-10-07T03:22:00.000-07:00

Prosvjeta u RS je u jadnom stanju, od glave do pete. Osnovna škola sad ima devet razreda umjesto osam kao što je bilo kod druga Tite, još uvijek je obavezna ali je i to relativno jer su zakoni izmijenjeni do mjere da učenik ne može završiti samo ako ga teške kriminalne aktivnosti ne spriječe u tome. U srednju školu se upisuje na osnovu prosjeka iz osnovne škole, nije bitno da li je taj prosjek stečen u nekoj seoskoj školi gdje ima 20 đaka iz tri porodice ili nekoj gradskoj školi gdje nastavnici svakodnevno proklinju svoj život i posao. Nakon srednje škole, postalo je pravilo - posebno za omladinu ženskog pola iz mjesta koja nisu Banjaluka, ide fakultet. Fakultet je nekad bio nešto... danas je nešto sasvim drugo. Nekad je čovjek mogao i bez fakulteta da se zaposli i da proživi život u sreći i veselju, ljetuje u Makarskoj i zimuje na Bjelašnici. Danas to neki ne mogu ni sa fakultetom. A neki mogu i sa privatnim fakultetom.
Procvat privatnih fakulteta u RS se desio u mandatu aktuelnog ministra prosvjete Antona "Tončija" Kasipovića, a nastala šteta će potrajati vjerovatno još nekoliko mandata, ko god dođe na njegovo mjesto ("Ako ikad dođe..."). Ruku na srce, čuo sam kako je Tonči na početku svog djelovanja imao namjeru da privatne fakultete "dovede u red", ali da je naišao na tvrdo jerbo su dotični fakulteti u vlasništvu glavate gospode sa solidnim uporištem. Taj drugi dio nisam ni morao čuti, to mi je bilo u startu jasno. Privatni fakulteti su, što se kaže, iznikli kao pečurke poslije kiše u jednom periodu da bi određeni dio pozicionara malo ulaštio sebi pozicije, dodao prefikse i sufikse oko imena i pojačao koeficijent plate. Nikad nisu ni bili zamišljeni kao ozbiljne visokoškolske ustanove već kao jednostavna samostalna trgovinska radnja, šalterskog tipa. Postoji šala za jednu takvu ustanovu preko Drine:

Megatrend
Lanac obrazovnih ustanova pored kojih ljudi kad prolaze kolima zatvaraju prozor da im ne bi ubacili koju diplomu kroz isti.
(vukajlija.com: megatrend)

Nego, jedan od tih fakulteta, čiju ja i majicu posjedujem, a i odbijenicu (zapravo, odbijenica je od prislonjenog srednjoškolskog centra ali to je isti par opanaka sa vazdušnim đonom) jeste banjalučki Apeiron popularno zvan Aperion. Imaju ljudi problema sa dva vezana vokala pa se izvrši mala rokada i onda bude lakše za izgovoriti.
Danas se na televizoru mnogo reklamiraju ulošci, pivo i privatni fakulteti. Apeiron nije izuzetak, jedino što se u reklami za nj. može čuti "dobitnik nagrade Evropski kvalitet za obrazovanje u Oksfordu". To bi trebalo da nešto znači. Valjda. Samo ne znam u kom smislu. Sumnjam da je ovaj moj bivši državni Filozofski u Banjaluci, a i sadašnji Filološki dobio neku takvu nagradu. Ako jeste, možda je upravo on utabao stazu za Apeiron. Nego, na stranu transparentnost dobijanja te nagrade, da mi vidimo šta to Apeiron čini tako aperioničnim. Kaže se često, neko je onoliko dobar koliko mu je dobar posljednji poduhvat, ma čim se taj bavio. Paralelnom obradom te tvrdnje bismo mogli doći do ideje da je Apeiron dobar koliko mu je dobra posljednja generacija studenata...
Juče sam, sasvim slučajno pretražujući po tragu jednog imena došao do zanimljivog dokumenta. Dokument je javno objavljen i dostupan svima. U pitanju su rezultati sa ispita Engleski jezik I i II, iz maja prošle godine, upravo na "panevropskom univerzitetu" Apeiron. Sedam studijskih odsjeka, ukupno 102 studenta su tom prilikom polagala te ispite, a rezultati...
Apeiron: ispit Engleski jezik 14.05.2010, rezultati
Da ne bih kopirao čitav dokument i 102 imena, pregled po kategorijama:
- Fakultet poslovne ekonomije, ispit je položilo 16 od 34 studenta
- Fakultet zdravstvene njege, ispit je položilo 8 od 33 studenta
- Fakultet informacionih tehnologija, ispit je položilo 5 od 17 studenata
- Fakultet sportskih nauka, ispit je položilo 0 od 6 studenata
- Fakultet pravnih nauka, ispit je položilo 7 od 19 studenata
- Filološki fakultet, ispit je položio 1 od 3 studenta
Dakle, prolaznost na ispitu je nešto "jača" od jedne trećine (1/3, 33%). Imam i digitron ali ljepše zvuči jedna trećina. Od ovih 37 koji su uspjeli preplivati rijeku Stiks, tri su ocjene 10, dvije 9, četiri 8, pet 7 a ostalo do 37 su sve "šestice". Nemam volje da računam prosjek. Od gore navedenih podataka, možda najviše zabrinjava ovo na "Fakultetu informacionih tehnologija", da je tu prolaznost manje od trećine. Mislim, obično te informacione tehnologije imaju neke veze sa informatikom, kompjuteri, ovo-ono, hakerisanje, programiranje. Doduše, možda su ovi naučili da kompajliraju na ruskom...

E, sad, da se vratimo na onu ideju napisanu prije samih podataka o ispitu, "... dobar koliko i posljednja generacija studenata". Ovdje se radi o omladini otprilike 1990. godište, ako mislimo na redovne studente koji su se upisali nakon srednje škole. Danas djeca uče engleski jezik u sedam od devet razreda osnovne škole. Ne znam koliko su ovi učili, a ni nije bitno. No, znam šta je engleski jezik jer posjedujem diplomu na kojoj piše moje ime i profesor engleskog jezika. A i da nemam tu diplomu, dovoljno mi je samo da NE BUDEM GLUP pa da primjetim koliko nas engleskog jezika "okružuje", kroz pogrešno pomodno napisana imena različitih lokala, ustanova, čega već; kroz galopirajući uticaj jeftine zapadne "kulture"; kroz širenje informacionih tehnologija, itd. E, ako je situacija sa engleskim ovakva, šta je sa, j***te, stručnim predmetima? Kakvi ovo ljudi uopšte studiraju na Apeironu? Jesu li to ljudi uopšte? Jesu li to tuljani? Šta je Evropski kvalitet u obrazovanju? Šta je Evropa?

Ipak, da ne postavljam glupa pitanja, samo još da se osvrnem na suštinsku razliku između privatnih i državnih fakulteta: na privatnim se plaća prilikom upisa a na državnim na ispitu. U oba slučaja se plaća novcem, s tim da neki državni primaju i znanje, doduše, nerado. (Da ne griješim dušu, moje je mišljenje da je puno više dobrih ljudi nego loših na državnim fakultetima, posebno onim koji nisu pravni i ekonomski.) Nego, novac. Pare, pare pokreću svijet, politiku i nogomet. Novac ima svoj univerzalni jezik. Novac jeste univerzalni jezik. Engleski je poprilično univerzalan jezik, ali novac je univerzalniji. Stoga, ako ti ne ide engleski, pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije.

Malim koracima dalje...

2011-09-30T12:42:00.000-07:00

Vrijeme je da se malo odmaknem od zloupotrebe ovog bloga zarad lične promocije. Što je previše, previše je. Da se vratim na ono što je (bila) osnovna ideja, komentarisanje različitih apsurda na koje nailazim u novinama i na televiziji, odnosno, u sredstvima javnog informisanja. Dakle, kad smo već kod medija:
Press: Dodik - "Mediji u Srpskoj slobodni i neostrašćeni."
Zanimljivo je što to predsjednik Dodik kaže, zanimljivo a možda i istinito. A onda dođe čovjeku malo da analizira stvari. Dnevni list Republike Srpske je banjalučki "Glas Srpske", nekad Glas Srpski (taj stari naziv je meni u dragom sjećanju i on je "kumovao" imenu ovog bloga). Ime je promijenjeno usljed srpskosti imena, pa "Glas" više nije srpski nego je od Srpske. A realno, nije ni srpski. Jer, danas je vlasnik "Glasa" Željko Kopanja, već poznat redovnim čitaocima ovog bloga. A po čemu je on, inače, postao poznat? Po detaljnim izvještajima o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba u toku rata u Bosni. Dakle, domaći izdajnik. Zbog toga je primao brojne prijetnje i na kraju ostao bez nogu nakon što je pod njegov automobil podmetnut eksploziv. Zlobnici će reći: "I neka je ostao bez nogu." I zlobnici imaju pravo glasa, a pri tom ne mislim samo na pravo glasa na izborima. Nego, Kopanja je još poznat po tome što je osnivač i vlasnik "Nezavisnih novina". Doduše, nije on jedini osnivač. Pored njega su tu bili Anton Kasipović, nekadašnji Kopanjin saradnik u "Glasu" a danas (a i juče i već nekoliko godina) ministar prosvjete, i Nikola Guzijan, takođe saradnik u "Glasu" a danas pod zemljom. Iako je Kasipović odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, on nije bio direktor "Nezavisnih novina". Prvi direktor "Nezavisnih" je bio Goran Dodik, rođeni brat sadašnjeg predsjednika RS.
No dobro, to su neki od štampanih medija. Ipak smo mi u XXI vijeku, veoma dobro znamo šta znači ono slika govori 1000 riječi, gdje je tu televizija? Pa, evo je: RTRS - državna TV. Glavni i odgovorni urednik RTRS je Dragan Davidović. Uređuje on, trudi se, a kad se umori, konsultuje ženu. Čudno je to, ali izgleda da mora tako: urednici se pare sa urednicima. Njegova (druga) žena je Mirjana Kusmuk, glavni i odgovorni urednik "Glasa Srpske". Sa druge strane, glavni i odgovorni urednik "Nezavisnih novina" je Borjana Radmanović-Petrović, kćerka Nebojše Radmanovića, istaknutog člana VIS SNSD. Sve ostaje u porodici, pet-šest jako sposobnih porodica.
Dakle, kao što vidimo, "najmasovniji" RS mediji imaju debele veze sa vladajućom strankom i njenim liderom, eM Dodikom. A onda on kaže kako su:
"... mediji u Srpskoj slobodni pri izboru programske šeme i u komercijalnom radu."
Vaistinu. Nego, tu je još samo jedna stavka na koju bih se osvrnuo:
"Mediji u Federaciji BiH sa velikom ostrašćenošću brane taj entitet. Kada to vidimo, onda shvatimo da u Srpskoj nema dovoljne ostrašćenosti za odbranu Srpske i njenih vrednosti, bez obzira na političke opcije i procese."
Odbranu Srpske i njenih vrijednosti? Od koga da je branimo i koje to vrijednosti da branimo?
Ali, moja je neka lična opservacija da ima nešto u Dodikovim riječima. Moram priznati da mi je bilo fascinantno kad sam shvatio koliko su muslimani prihvatili žuto-plavu zastavu i kompletnu floskulu koju su stranci servirali u Dejtonskom sporazumu, državu Bosnu. Što se tiče države Bosne, tu bih se pozvao na Josipa Pejakovića:
Dnevnik.ba: Pejaković - "Država BiH ne postoji."
RSE: Vaša monodrama “ On meni nema Bosne“ je sve gledanija, pozivaju vas na svoje koncerte i poznate estradne zvijezde. Šta mislite zbog čega je to - da li zbog osjećaja da se Bosancima i Hercegovcima i dalje pokušava, na razne načine , “oteti” njihova zemlja?
PEJAKOVIĆ: Sad ste rekli jednu riječ koju ja volim - zemlja. Ja državu BiH ne cijenim, ne volim, ne pripadam joj nijednim dijelom svoga organizma. Ali zemlji Bosni potpuno pripadam. Ljudi kada budu shvatili da je država mač koji će im uskratiti gotovo sva prava svojim polugama poreske, nehumane, ovakve i onakve vlasti, da je država vojska, policija, represija, oni će drugačije razmišljati. Jedino što funkcionira je kažnjavanje za bespravno parkiranje automobile. A to što je netko ubijen, što je izboden netko prošle noći, što se rastura droga - za to ćemo lako. To je sve država. Što se uhićuju državni službenici - nedavno je uhićena kriminalna grupa u kojoj je i veliki broj carinskih službenika - mi to plaćamo, to je država. Zemlja Bosna je izvor rijeke Bosne, zemlja Bosna je moj Vlašić, zemlja Bosna je Banja Luka, moje Sarajevo, i svi drugi gradovi su moji - kao i ljudi koji tu žive. Ja to volim! Ono prvo (državu) ne volim ni pod razno. I definitivno, nemojte mi za sva vremena naturati ništa što je država u ovoj zemlji Bosni.
E, sad, to kaže Josip a Dodik nam stalno govori kako ovi iz drugog entiteta hoće da utope naš entitet, otimaju nam nadležnosti, otimaju nam novac, ne možemo se dogovoriti sa njima oko popisa stanovništva, oko imovine, oko ovog, oko onog. Dakle, imamo problema na tim međudržavnim relacijama unutar države. A evo šta neki sa druge strane kažu, komentar na članak koji kritikuje život u inostranstvu:
6yka: Moj život u inostranstvu: Nervira me...
Članak kaže to što kaže a komentar kaže sljedeće:
Autor teksta bar ima neki izbor, USA ili BiH.
Šta pravi bosanci da rade, nemaju rezerve a sve ih ovo isto nervira.
I dobro je neko ispod napisao da nas zaboli kita šta dijasporu nervira, samo je pogriješio za keširanje, zašto dijaspora misli da bi BiH propala bez njih i zašto se osjećaju većim patriotama od ljudi koji ovde svakodnevno jedva sastavljaju kraj sa krajem.

Znate li Vi (dijasporaši) da je i muslimanima u BiH postao pun k...c Bosne, ljudi nemaju za hljeb.

Musliman - Bošnjak

Tako da, možda je tačno da su mediji u FBiH ostrašćeniji od ovih u RS, jer ipak, oni iz FBiH napadaju RS a ovi moraju da se brane (tako nam bar kažu ovi iz RS), ali, sa obe strane narod postaje sve obeščašćeniji, ojađeniji i ozlojeđeniji... Samo što mediji premalo izvještavaju o tome.

Arhiva kao rezerva - LINK

"LEC GO!" dio četvrti

2011-09-27T06:58:00.000-07:00

Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Treći dio ove priče se nalazi ovdje - LINK

Dakle, posljednji dio priče o tragičnom stanju u prosvjeti, sa akcentom na principe i metode zapošljavanja. Još ovo da skinem sa srca pa mogu da se posvetim filosofiji i tihovanju...

Serija članaka u dnevnom listu Press je ovih dana podigla prašinu u prosvjetnim krugovima, privukla pažnju javnosti pa čak i izazvala reakciju ministra prosvjete. Izdvojio bih dva citata iz tih članaka kao uvod u svoju priču. Iz prvog članka, anonimni navodi:
Press: U fotelji i po 15 godina
Portparolka ministarstva ipak ističe da konkurs za izbor direktora raspisuje školski odbor koji razmatra prijave i kandidata koji ispunjava uslove konkursa predlaže za direktora.
- Razlog zašto je direktorima sa dugogodišnjim mandatima ukazano poverenje školskog odbora treba tražiti u činjenici da su se pokazali uspešnim u realizaciji i organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa u školama - kaže Rogač.
Međutim, njeno mišljenje ne dele brojni zaposleni u banjalučkim osnovnim školama koji tvrde da su se vaspitno-obrazovne ustanove u najvećem gradu u RS pretvorile u leglo nepotizma i porodične manufakture. Prema rečima jednog diplomiranog učitelja - koji već nekoliko godina obija pragove osnovnih škola u potrazi za poslom i zbog toga insistirao na anonimnosti - večiti direktori pretvorili su osnovne škole u privatna preduzeća u kojima zapošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje.
I iz drugog članka, citat Mirka Banjca, direktora RPZ:
Press: "Momiću, imaćeš posla sa mnom!"
Prema njegovim rečima, nepotizam pri zapošljavanju u obrazovnim ustanovama je javna tajna jer, kako kaže, javnost odavno bruji o tome u kojoj školi se za koga čuva radno mesto.
- Meni su dolazili svršeni studenti sa po pedeset odbijenica sa raznih konkursa i pitali kako da se zaposle. Pitali su me da li će dobiti posao tek kada im otac bude direktor ili nešto više. Među tom decom bilo je studenata sa prosekom preko 9,5 koja se uzaludno prijavljuju na konkurse. Što je još gore, mi smo jedina država na svetu koja budući prosvetni kadar školuje na privatnim fakultetima. Nemam ništa protiv privatnih fakulteta, ali smatram da tu praksu treba promeniti - kaže Banjac.

Nego, zašto je to tako? Zašto direktori rade tako kako rade? Ovom prilikom ću ponuditi dva odgovora: 1) zato što im se može - inspekcija ne radi svoj posao, i 2) zato što i sam ministar prosvjete koristi isti princip. Vežite se, polijećemo...

KONKURS NAD KONKURSIMA - PRIPRAVNIK U MINISTARSTVU PROSVJETE

Ministarstvo prosvjete RS je 13.07.2011. godine objavilo konkurs da prima pripravnika sa završenim Filozofskim fakultetom u Resor kulture. Konkurs je objavljen u "Nezavisnim novinama", ja sam ga pronašao na njihovoj internet stranici (taj oglas je prije isteka stajao na sljedećoj adresi: LINK). Zanimljivo je da oglas nije objavljen srijedom u "Glasu Srpske". Inače, vlasnik "Nezavisnih novina" i "Glasa Srpske" je Željko Kopanja. Zapamtite to prezime.
Na toj mojoj nekoj diplomi piše 'Filozofski fakultet' te sam odlučio da konkurišem (LINK). Znate kako se kaže: "Ko ne riskira, taj ne profitira." Prijavu sam odnio lično, protokolisanu kopiju zadržao, a od tog datuma na pečatu nije mnogo vremena prošlo, kad stigla je meni lijepa plava koverta sa pozivom na razgovor (LINK). Ipak je to Ministarstvo, kod njih ima koverti i papira, nije kriza pa da putem SMS poruke zovu na razgovor.
Tog jutra je nebo bilo sivo, oblaci su slutili... Kao da je bitno. Na razgovoru nas je bilo oko 30, brojao sam omladinu koja se skupljala u holu zgrade, brojao pa se umorio. Nešto malo poslije 10:00 smo svi zajedno krenuli stepenicama na sprat Ministarstva, da se ne bi gužvali u liftu. Kao mala ekskurzija. Elem, na spratu Ministarstva prosvjete Komisija je bila stacionirana u jednoj prostoriji za sastanke, a kandidati su u hodniku čekali da jedan po jedan idu staviti glavu na panj. Kao što to obično biva sa konkursima gdje sam ja prisutan, većina kandidata je bila ženskog pola i neke su mlade dame iz prostorije za razgovor "izašle brže nego što su ušle", a onda je prozvano moje ime. Bio sam šesti ili sedmi po redu, ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
Hvatam se za kvaku, otvaram vrata i ulazim u prostoriju kad tamo... nema Kasipovića. (Ministar je tada, kako sam čuo, bio na godišnjem odmoru, kao i mnogi potencijalni kandidati - konkurs je ugodno tempiran za špic ljetne sezone.) Prokletstvo! Spremao sam se za razgovor sa ministrom, šta ću sad sa ovim pripremljenim materijalom? Ništa, moraću da improvizujem, kao i obično. Sjeo sam na stolicu sa jedne strane stola, sa druge strane stola je bilo pet žena (100 ljudi - 100 ćudi, pet žena...). Najčešći početak razgovora je kratko predstavljanje, a ovdje se nije desio izuzetak od tog pravila. Zatim sam upitan o socijalnom stanju. Naveo sam da je u državi nezaposlenost 50% a kod mene u porodici 75%. (Uzdasi.) Nakon toga je uslijedilo ključno pitanje, šta bih ja to mogao da pružim na mjestu pripravnika u Resoru kulture? Odgovorio sam da nisam siguran šta tačno ta pozicija podrazumijeva ali da sam siguran da bih mogao obavljati svaki posao koji mi bude predočen, i da bih te poslove obavljao kako treba, sa napomenom "za razliku od onoga koji vam je kucao zaglavlja na dokumentima pa se igrao zarezima" (LINK). Nakon toga je uslijedila neugodna tišina gdje sam ja gledao u pet žena a one su gledale u sto. Tišinu sam prekinuo riječima: "Znate, ja mnogo obraćam pažnju na detalje. Ponekad i previše." Zatim smo započeli priču o (ne)pismenosti. Pet žena me je pitalo ima li nepismene djece u školama, s obzirom na moje radno iskustvo. Spomenuo sam im primjer kako sam imao učenika u osmom razredu koji nije razlikovao slova 'd' i 'b'. Nije li to ironija, razgovarati o nepismenosti školske djece sa pet žena zaposlenih u Ministarstvu prosvjete?
Uglavnom, razgovor je bio relativno ugodan i trajao je nekih pet minuta. I to je nešto. Nakon razgovora sam se još malo zadržao u hodniku zgrade gdje sam razgledao reljefnu kartu RS a zatim se uputio kući...
Šta obično biva nakon konkursa? Dobijem odbijenicu. Tako je bilo i ovoga puta. Obavještenje (LINK) i rješenje (1/2: LINK, 2/2: LINK) o izboru kandidata (koji nije Bojan Vlajić) su stigli u bijeloj koverti zajedno sa mojim dokumentima koje sam bio priložio na konkurs. Na početku priče sam napomenuo da se zapamti jedno prezime. Zašto? Zato što se to prezime u ovom trenutku vraća u priču. Kandidat koji je dobio 25 od mogućih 25 bodova se zove Vanja Kopanja. Prvo mi je bilo sumnjivo tih savršenih 25 bodova (kao neki déjà vu na konkurs u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta), a drugo što mi je bilo sumnjivo jeste to prezime. Jer, ne treba puno kopanja da se dođe do povezanosti prezimena Kasipović i Kopanja:
Glas Srpske: Depeša Ambasade SAD u BiH
Ambasada SAD u BiH piše Vašingtonu da je ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović najveći dio karijere proveo u novinarstvu, te da je Željku Kopanji pomogao da osnuje "Nezavisne novine", da je bio direktor marketinga i glavni urednik "Glasa Srpske", te direktor marketinga i studija BHTR-a u Banjaluci.
- Iako tehnički nije član SNSD-a, definitivno je Dodikov insajder. Smatra se da je odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, piše u depeši.
Ima neka tajna veza, ili ne tako tajna veza. Samo bih se još osvrnuo na podatak da je ministar prosvjete "odličan menadžer sa snažnim osjećajem za biznis". Direktor, urednik, novinar, menadžer, svašta nešto je Anton Kasipović, samo nije prosvjetni radnik. Nikad bio. A ministar prosvjete. Biće da je zbog toga ova naša prosvjeta takav biznis, kupovina radnih mjesta i prodaja diploma...

Shodno razvoju situacije, odlučio sam da uložim prigovor (1/2: LINK, 2/2: LINK). Prigovor sam opet lično predao na protokol, u zakonskom roku, dana 16.08.2011. godine. Tog dana je bila 34. godišnjica smrti Elvisa Presleya, i još bitnije, tog dana sam se trebao javiti na biro. To sam i učinio u popodnevnim satima i u holu zgrade biroa sam zatekao ekipu Alternativne televizije koja je pripremala prilog o nezaposlenosti te kratko porazgovarao sa njima o toj tematici (LINK, napomena, prilog kreće od 12:27).
Sutradan, reakcija. Ne baš kakvu sam očekivao, ali opet. Sa druge strane telefonske žice se našla pravnica iz Ministarstva prosvjete, Dina Zorić (Facebook profil: LINK; pravničke sposobnosti: LINK; džeparac: LINK). Zove mene Dina povodom mog prigovora, kaže da je ona dobila taj slučaj da riješi i pita me koliko sam na birou, koliko mi je brat na birou i još neke stvari. Ja kažem da nisam nigdje napisao koliko sam na birou, niti da sam napisao za brata. Tu smo se malo izgubili a ja onda shvatim da ona pred sobom ima moju prijavu, a ne moj prigovor. (Usput, u mojoj prijavi nigdje ne piše biro.) Uglavnom, nađemo se nakon što smo se izgubili te meni Dina kaže kako bih ja trebao da njoj vratim svoje dokumente koje sam bio priložio uz prijavu a koje su mi oni vratili uz rješenje. Odgovorim kako to nije problem te da ću to i učiniti. Usput da navedem da Dina nije bila članica Komisije koja je razgovarala sa kandidatima na konkursu.
Nakon razgovora sa Dinom, zamislim se malo. Šta će njoj moji dokumenti? Moji su dokumenti već bili kod njih. I prije ovoga sam ulagao prigovore na razna rješenja, nikad nisam morao da vraćam dokumente. Dovede me to u dilemu te se odlučim da potražim besplatnu pravnu pomoć u Opštini. Prošetam se do kancelarije u Boriku, tu zateknem dvije gospođe od kojih sam jednu prekinuo u čitanju žute štampe izlaganjem svog slučaja. Upitam je da li treba da vratim dokumente, da li oni (bez navođenja o kome se radi) imaju pravo da traže povrat dokumenata? Odgovor koji sam dobio je bio: "Normalno da treba da vratiš. Šta ti misliš, da oni trebaju da pamte te podatke?" Niti je pravna, niti je pomoć, ali je bilo besplatno. Donesem odluku da ne vraćam dokumente...
Nakon toga, stanje na frontu je bilo mirno par dana sve do jutra 26.08.2011. Probudio me je telefonski razgovor mog oca sa Dinom Zorić. Dina je, naravno, zvala mene, ali se stari javio na telefon i tom prilikom se Dini pošteno "isplakao na ramenu". Rekao joj je kako smo u teškoj situaciji, da je on tri puta operisan, kako ćemo brat i ja magistrirati uskoro a nismo zaposleni, kako im ne valja to što rade i još štošta. Dina je njemu na štošta odgovorila sa koješta, o tome ne bih jer to ne bi bilo iz prve ruke. Nakon par minuta tog razgovora sam već bio dovoljno budan i dovoljno ljut zbog preranog buđenja da uzmem slušalicu u svoje ruke što sam i učinio. Rekao sam Dini kako joj neću vratiti dokumente, odnosno, da mi ona pismenim putem pošalje zahtjev za povrat dokumenata i da pri tom obrazloži po kojem osnovu/zakonu/stavu/članu/čemu već ona traži povrat dokumenata. Dodao sam i to da me je prilikom prošlog telefonskog razgovora ispitivala neke stvari koje stoje u mojoj prijavi, a da ona treba da radi po mom prigovoru. Takođe sam rekao da me više ne zove telefonom jer želim da sva naša komunikacija može biti dokumentovana, odnosno, da sve bude u pismenoj formi. Na to je Dina počela nešto da histeriše i prije nego što mi je spustila slušalicu njene su posljednje riječi bile: "Pa ja sam jedina luda ovdje!" Možda mi je spustila slušalicu bez pozdrava zbog zabrinutosti oko telefonskog računa... ne bih da mislim da je to bio gest nekulture, ili, ne-daj-Bože, bahatosti. Doduše, Dina je pravnik, ona nije u Resoru kulture.
Nego, prođe još neko vrijeme, tačnije, prođe čitav zakonski rok za odgovor na prigovor, a meni odgovor ne stiže. Nije u redu da se krši zakon. Ja se trudim da ne kršim zakon. Doduše, ponekad pokleknem pred tim izazovom pa pređem cestu van pješačkog prelaza. Nego, priložim ja još jedan prigovor, odnosno, nastavak prigovora (LINK). Nisam htio puno nešto da pišem, u onom prvom sam se bio raspisao pa nisam dobio odgovor, sad da probamo drugu taktiku. I, taktika je uspjela. Nije prošlo mnogo, preporučenom poštom mi je stigao odgovor (1/3: LINK, 2/3: LINK, 3/3: LINK) - odbijen mi je prigovor.

Odbijen je prigovor a rješenje uopšte ne sadrži odgovore koje sam ja tražio.

Odgovor je otklonio svaku moju sumnju u (in)validnost čitavog konkursa. Ja sam u svom prigovoru tražio da se obznani kompletna lista sa bodovanjem SVIH kandidata i napomenama (kao što je to, na primjer, učinila Agencija za razvoj visokog obrazovanja). To je, kako se to ljepše kaže, uvid u konkursnu dokumentaciju. Taj je dio nekako zanemaren u odgovoru. Isto tako, tražio sam da saznam šta se to tačno ocjenjivalo, odnosno, uvid u kriterijume ocjenjivanja. Nisam ih dobio. Dalje, već sam naveo a vrijedi ponoviti, zanemaren je zakonski rok za odgovor. Čekao sam preko mjesec dana na odgovor i ko zna da li bi mi odgovor uopšte stigao da nisam uložio još jedan prigovor. Još bih istakao da sam odgovor dobio a da nisam vratio dokumente Dini Zorić. Da li to znači da me je ona bespravno uznemiravala?
Kao što vidimo u odgovoru, Vanja Kopanja je faktički bila zaposlena u Resoru kulture. Početkom maja mjeseca je primljena da volontira godinu dana, a početkom avgusta da odradi pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Koja je tu logika? Jednom g.....m na dvije stolice?
S obzirom da je radila u Resoru kulture, plaćeno ili neplaćeno, ona je stigla da u svoju biografiju upiše sve te poduhvate koji su je izdigli iznad svih ostalih kandidata, ne samo mene. Po kojem je konkursu ona primljena tamo?
Dalje, s obzirom da je radila tamo, imala je još prednost u vidu internih podataka za konkurs - šta se tu tačno traži, šta treba reći, kako se treba ponašati i, na kraju krajeva, kako se zove koja članica komisije. U najmanju ruku.
I sad, da ne umanjujemo njene kvalitete, moram priznati da spisak njenih dostignuća izgleda impresivno. Ona je kao volonter za nešto manje od dva i po mjeseca (od 04.05. do 13.07, datuma raspisivanja konkursa) stigla da vodi dva projekta, uradi jedan projekat po komplikovanoj proceduri, prođe kroz niz obuka i za to dobije neke certifikate i, po meni najbitnije, da postane dio tima koji radi nacrt Zakona o kulturi. E, to je ona višnja na šlagu na torti. Zašto vladini službenici imaju tolike plate ako će volonteri da pišu zakone?
Na osnovu svega ovoga, ja bih rekao da Vanja Kopanja nije bila običan volonter. Ona je super volonter. Sramota bi bilo da takav kapacitet "trune" na birou.
Nego, u odgovoru koji sam dobio ima puno praznog hoda i puno toga što bi se dalo osporiti, pa da se osvrnem samo na još jednu stvar i da završim s mirom (navodim tačno kako stoji u odgovoru, zbog toga greške):
Zasnivanje radnog odnosa radi obavljanja pripravničkog staža je u odnosu na drgu vrstu zapošljavanja specifično jer kandidati nemaju prethodnog radnog iskustva koje je u većini slučajeva prioritet prilikom odlučivanja.
Onda slijedi nebitna rečenica pa ova bitna:
S obzirom da je kandidat Vanja Kopanja obavljanjem volonterskog rada u ovom ministarstvu već stekla to jedno vremenski malo ali vrijedno radno iskustvo i pokazala veliku volju i spremnost za obavljanje svih radnih zadataka, članovi Komisije su imenovanu bodovali sa maksimalnim brojem bodova i predložila ministru da istu primi u radni odnos u svojstvu pripravnika...
Koliko ja znam čitati, ovdje piše da je na konkursu na kojem prioritet nije prethodno radno iskustvo prednost dobio kandidat sa traženim prethodnim radnim iskustvom. Dakle, svi ostali kandidati su (na razgovoru) imali pet minuta da pokažu "veliku volju i sposobnost za obavljanje svih radnih zadataka", samo je Vanja Kopanja imala 70 dana.

Mislim, i ja sam rekao da sam spreman da radim sve poslove, samo mi možda pet žena nije povjerovalo u to. Ko zna, možda im je zasmetalo to što sam član udruženja MENSA, sigurno misle da je to neka teroristička organizacija. Možda im je zasmetalo to što bih ja radio kako treba, svi znamo da to nije isto što i velika volja i spremnost. Možda im je zasmetalo to što imam dugu kosu, nije ni to za zanemariti. A, možda... Možda je cijeli konkurs bio čista laž.

Bilo kako bilo, biće kako bude (ili Que sera, sera, ako baš hoćete). Tužba će proći kako prođe, ako joj dočekamo kraj (u zavisnosti od prezimena sudije), a meni je drago da sam na osnovu ovoga u potpunosti shvatio značenje latinske poslovice Piscis primum a capite foetet.

Arhiva kao rezerva - LINK

Rajko ... 100 praznih mjesta ... svi ostali

2011-09-27T06:09:00.000-07:00

Dok lagano spremam četvrti nastavak priče "LEC GO!", nešto za predah...
Budući da sam postao lovac na odbijenice, konkurišem na sve strane. Između ostalih, poslao sam svoju prijavu na sljedeću adresu:
Omladinski savjet RS: Projekat "Ministar na jedan dan"
Sinoć je putem el. pošte otišla moja prijava. Prijavni obrazac sam ispunio prije 3-4 dana, biografija je malo starija, nju sam našao u "My Documents" i bio sasvim zadovoljan istom, a juče sam napisao pismeni sastav (esej) na temu "Gdje sebe vidim za pet godina" kao i motivaciono pismo. To je bio moj prvi pokušaj pisanja motivacionog pisma, ne zamjerite previše. Nego, želim to da podijelim ovdje na blogu.
Svi dokumenti u jednom direktorijumu - LINK
Pojedinačno:
Prijavni obrazac - LINK
Biografija - LINK
Esej - LINK
Motivaciono pismo - LINK

"LEC GO!" dio treći

2011-09-25T12:48:00.001-07:00

Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK

Moramo požuriti, da sve bude u zakonskom roku, za razliku od nekih koji ne odgovaraju u zakonskom roku. Ovo je treći dio sage o nezaposlenosti sa mogućim podnaslovima "Šta će mi fakultet bez tebe, draga?" ili "Banjalučanin traži posao u Banjaluci - pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme?". U današnjem članku ću da izložim primjere gdje sam sve konkurisao sa svojom VSS i šta je tu bilo... Ta knjiga je stala, nije spala, na četiri slova, ali to četvrto se čuva za četvrti nastavak priče, danas tri slučaja, jedan dug i dva kratka.

Slučaj #1:
Konkurs za pripravnike sa VSS u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta (LINK). Svi detalji se mogu pročitati na linkovanoj stranici pa nema potrebe da previše objašnjavam. Bilo je predviđeno da kandidati prvo polažu pismeni test, nakon toga razgovor. To se i desilo, početkom juna 2010. godine, imali smo pismeni test u amfiteatru Pravnog fakulteta, nas preko 140 iz čitave Bosne i Hercegovine. Pismeni test je položilo nekih 90% ljudi a vrijedi napomenuti da je na testu bilo deset pitanja od kojih je svako nosilo deset bodova što će reći da je na testu je bilo moguće osvojiti 100 bodova.
Već u toku istog dana rezultati pismenog testa su bili okačeni na vrata Agencije, ta vrata su u mom komšiluku. Brat i ja smo konkurisali i obojica smo položili pismeni test, ja sam imao 80 bodova a on 70 što je bilo iznenađenje za moju majku (ona više voli mog brata pa je mislila da će on uraditi bolje). Svejedno, s obzirom da smo po jednom pročitali potrebnu literaturu ("Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine" i "Zakon o upravi BiH"), bili smo zadovoljni. Razgovor sa jednim dijelom kandidata je obavljen taj isti dan, uglavnom sa ljudima koji nisu iz Banjaluke a nas dvojica smo bili u planu sutradan... kao i još stotinjak ljudi. Sutradan smo čekali par sati na svoj red i dočekali smo. Brat je izašao brže nego što je ušao a ja sam imao zanimljiv razgovor...
Kad sam se pojavio, komisija je već bila umorna od prethodnih 119 kandidata, tako da su prve riječi koje sam čuo nakon pozdrava bile: "Hoćemo li ga pitati išta stručno?", i odgovor, "Ne." Brzo mi je bilo jasno čemu se radi pa sam pozdravio sa svakom nadom za to radno mjesto i opustio se. Počeo sam da se ponašam, u skladu sa situacijom, krajnje neformalno pa sam se našalio, između ostalog, kako mi je žao što nisam završio neki "muški" (teži) fakultet. Nakon još malo razgovora, jedan član komisije mi se utješno obratio: "Znate, nije loš taj vaš fakultet, ima tu mogućnosti. Možda neko prevođenje, znate, ne mora to biti ni neki stalan posao... Bitno je upasti u šemu". Pogledao sam ga i odgovorio: "Pa, ja upravo pokušavam upasti u šemu!" Nakon toga me je član komisije upitao smije li me nešto pitati. "Naravno", odgovorio sam. Pitali su me koji su mi hobiji. Prvi odgovor je bio: "Muzika." Njihova replika je bila: "Vidi se." Drugi odgovor je bio: "Teretana." Njihova replika je bila: "Vidi se." Treći odgovor je bio: "Automobili." Njihova replika je bila: "Sportski automobili?" Odgovorio sam: "Da, štedim za mali momački auto." Zatim smo se ugodno pozdravili i ja sam napustio njihov ugodan klimatizovani radni prostor.
Nedugo nakon toga je na ta vrata u komšiluku okačen spisak sa bodovanjem SVIH kandidata. Primali su četiri kandidata i primili četiri apsolutna odlikaša, jedina četiri kandidata koji su imali maksimalnih 130 bodova. Već sam rekao da je test nosio maksimalnih 100 bodova, maksimum na razgovoru je bio 30, svaki od članova komisije je ocjenjivao na skali od 1 do 30 a zatim se vadila aritmetička sredina. Zanimljiva je stvar da je najniža ocjena na razgovoru bila 26. Šta to praktično znači, da su svi bili jako ugodni sagovornici? Ne. To znači da niko ko nije imao svih 100 bodova na pismenom testu nije imao nikakve šanse. No dobro, ko mi je kriv što nisam studirao pravo, tad bih ove zakone znao napamet...
Nego, evo i odbijenica (LINK). Tu je spisak primljenih: Banjaluka, Mostar, Cazin - Srbin, Hrvat, Musliman... Niko ne fali. I još, zanimljiva je rečenica: "Želimo da ovi rezultati ne utiču na umanjenje Vaše mladElačke snage..." Na tom razgovoru je bilo ljudi starih 35+ godina, mislim da su se oni možda uvrijedili. Ja nisam pretjerano.

Nego, prođe godinu dana od tad, pojavi se vijest:
RS Planeta: Od avgusta akreditacija visokoškolskih ustanova
Prema riječima vršioca dužnosti direktora Agencije za akreditaciju Miroslava Bobreka, ova institucija će izvršiti sve pripreme, kako bi provjera kvaliteta univerziteta mogla da se vrši na nezavisan i efektivan način, što je i postupak međunarodnog priznavanja visokog obrazovanja u RS.
Inače, Miroslav Bobrek je jedan informatički nepismen čovjek koji je bio neki faktor u Ministarstvu prosvjete. Zašto kažem informatički nepismen? Zato što sam mu dva puta pisao putem elektronske pošte, nijednom mi nije odgovorio. Evo i dokaza, prvi pokušaj (LINK) i drugi pokušaj (LINK). Pored toga, to mi je prezime zanimljivo, poprilično je rijetko. Ali, to prezime sam sasvim slučajno sreo na jednom drugom mjestu:
Ministarstvo prosvjete: Spisak uspješnih studenata koji nisu dobili stipendije
Na broju 33 je Sonja Bobrek. Ona nije dobila stipendiju Ministarstva prosvjete zato što već prima stipendiju "Dr Milan Jelić". Pa zar je to neki razlog... Nego, kad već pravim digresiju, zanimljiva je situacija na broju 24: Ančić Tanja "nije student drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju". To mi ne bi ništa značilo da Tanja nije moja kolegica. Studenti smo na postdiplomskom studiju Nauka o književnosti (evo kako izgleda naš indeks - LINK), posljednja generacija magistara... Idemo četiri semestra i svaki od tih plaćamo po 1000 KM (plus još 1000 za izradu magistarskog rada, ukupno 5000 KM), godinu dana nakon nas su počeli majstorski postdiplomski studiji koji traju dva semestra i koštaju ukupno 880 KM. Mi ćemo biti magistri a već naredni će biti majstori. Koja je razlika? Razlika je samo u tih 4000 KM i činjenici da mi nismo studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Usput, na tom spisku uspješnih studenata koji nisu dobili stipendiju Ministarstva prosvjete je 54 studenta koji primaju stipendiju "Dr Milan Jelić" i 50 onih koji nisu studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Kraj digresije.

No dobro, vraćamo se na Agenciju:
Glas Srpske: Agencije za obrazovanje i koncesije pred ukidanjem
Savjet ministara BiH zadužio je Ministarstvo civilnih poslova da sagleda stanje u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH... Savjet ministara donio je ovakvu odluku nakon što je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić od Savjeta zatražila da ispita efikasnost dosadašnjeg rada i opravdanost daljeg postojanja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta...
HAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
Biće da ne rade svoj posao, koji god da im je posao...

I, na kraju slučaja #1 da dodamo još i ovo, iz svježeg intervIjua sa Antonom Kasipovićem u Nezavisnim novinama:
Nezavisne: Akreditacijom neće doći do gašenja fakulteta
NN: Da li će akreditacijom visokoškolskih ustanova doći do zatvaranja nekih fakulteta?
KASIPOVIĆ: Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove ili studijskog programa, zasnovan na samovrednovanju visokoškolske ustanove i ocjeni nezavisnih stručnjaka.
A Dušanka Majkić, kao što vidimo, gasi Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta... Da li će Agencija za akreditaciju sa informatički nepismenim Bobrekom na čelu (kolone) odraditi posao, vidjećemo. A posao im je sljedeći:
Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.
Ujeo vuk magarca.

Slučaj #2:
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Jedinica za koordinaciju poljoprivrednih projekata. Konkurs! Za prevodioca/tumača! Engleski jezik! To sam ja!
Konkurs je raspisan krajem marta prošle godine, konkurisao sam ekspresno, krajem marta. I čekao. Priznanicu od preporučene pošte sam čuvao neka tri mjeseca pa bacio. Zaboravio potpuno. A onda mi je krajem septembra stiglo obavještenje putem ELEKTRONSKE POŠTE (LINK) da je konkurs završen i da nisam izabran. Neko zaposlen tamo zna da koristi el. poštu. Nisam mogao vjerovati. Naknadno je i zemljanom poštom stigla odbijenica (LINK). Treba li da kažem da nije bilo nikakvog razgovora niti testiranja kandidata, a pola godine je proteklo od raspisivanja konkursa pa do obavještenja putem ELEKTRONSKE POŠTE. Još uvijek ne mogu vjerovati da neko tamo zna da koristi el. poštu. Taj sigurno zna engleski i ima položenu B kategoriju. Doduše, za pola godine i majmun može da nauči kako se koristi el. pošta... A ima i gorih slučajeva od ovoga...

Slučaj #3:
Konkurs u Arhivu RS (oglas - LINK), traži se pripravnik sa VSS. Konkurišem, naravno. Posebna stavka je što u Arhivu radi moj "lažni" stric, čovjek sa kojim dijelim prezime, brkove i ljubav prema numeri Željka Bebeka "Oprosti mi što te volim". S obzirom da preporučena pošta košta 2,50 KM, odlučujem se da lično odnesem papire u Arhiv. S obzirom da je koverta bila otvorena i neobilježena, gospođa koja je primala dokumente reče da kovertu zatvorim i obilježim. Nikad neću zaboraviti njen pogled kad je vidjela moje prezime na koverti, prezime koje stoji na kancelariji troje vrata udaljenoj od njene. Sigurno je u tom trenutku pomislila kako je te brkove već ranije vidjela...
Kao što vidimo, datum na oglasu je 13.10.2010. godine. Danas je 26.09.2011. godine, prošlo je skoro godinu dana od raspisivanja konkursa. Ni razgovora ni odbijenice. Ali, prije desetak dana sam imao nekog posla u gradu, da se razumijemo, posla usljed nezaposlenosti, te se odlučim da se prošetam do Arhiva da ispitam u čemu je stvar. U Arhivu sam kratko porazgovarao sa Zoranom Mačkićem, čovjekom koji je tu zadužen za kadrovska pitanja te mi je on rekao kako je to stopirano, te da su se oni dva puta obraćali Vladi da se taj konkurs riješi jer to radno mjesto postoji, novac u budžetu je obezbijeđen, čovjek koji je radio u Arhivu u Doboju je otišao u penziju... Od Vlade nikakvog odgovora nije bilo. Neću pretpostavljati ništa i praviti se pametan, reći ću ono što mislim i što je sasvim sigurno istina: to radno mjesto se čuva za nekoga. Da li se čuva dok taj neko ne završi srednju školu, privatni fakultet ili nešto treće, ne znam. Možda se taj neko još nije ni rodio...
Ruku na srce, na stranici Arhiva stoji obavještenje (LINK), samo treba da sačekamo da se obustavljeno pokrene.

Slučaj #4:
I, kao kruna moje karijere konkurisanja, Ministarstvo prosvjete. Da, bio sam u Zmajevom gnijezdu. Vratio se živ. Kljakav ali živ. O tome čitajte uskoro u četvrtom nastavku sage "LEC GO!"...

Arhiva kao rezerva: LINK

"LEC GO!" dio drugi

2011-09-24T01:50:00.000-07:00

Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK

Prođe 14 dana da ni primjetio nisam, a odbijenice stižu polako ali sigurno. Ko se dosad javio - javio, ko nije... njega ne čekamo. Moramo požuriti. Odlučio sam da ipak bude četiri nastavka priče o nezaposlenosti, da se ne miješa tematika zapošljavanja u školama i drug(ačij)im institucijama, stoga, krenimo u priču o školama...

Ove "sezone" je dosad stiglo osam odbijenica iz škola. Prva (LINK) i pretposljednja (LINK) su iz Tehnološke škole u Banjaluci. Ne, nije greška. Bila su dva konkursa za mjesto profesora engleskog jezika, oba na određeno vrijeme (do 31.08.2012), jedan objavljen 27.07.2011. godine - 6 časova i jedan objavljen 31.08.2011. godine - 18 časova. Malo čudno, zar ne? Ima ona izreka: "Ubiti dvije muve jednim udarcem." Ta izreka je ponekad veoma bezvrijedna. Što se Tehnološke škole tiče, samo me zanima kako se osjeća kolegica koja je primljena na 6 časova kad zna da je nakon nje primljena kolegica na 18 časova...
Nego, idemo dalje, datum 31.08.2011. je bitan. To je bila jedna srijeda. Srijedom JU Zavod za zapošljavanje Republike Srpske oglašava slobodna radna mjesta u dnevnom listu "Glas Srpske". Neki drugi ne moraju da oglašavaju u dnevnom listu Republike Srpske (uočićemo u posljednjem nastavku priče), ali Zavod za zapošljavanje se ne stidi toga. Zašto je taj datum bitan? To je bila posljednja neradna srijeda prije početka (5. septembar) školske godine. U "Glasu" od 31.08. je izašlo šest (6) konkursa za radno mjesto profesora/nastavnika engleskog jezika na području banjalučke opštine. Dakle, šest škola će početi školsku godinu bez predavača engleskog jezika, s obzirom da oglas ostaje otvoren sedam ili osam dana, dan-dva se čeka pošta, zatim koji dan da se organizuje razgovor sa kandidatima... ili to jednostavno nije tako? Naravno da nije. Direktori već imaju nekoga ko će tu početi raditi, neće se izgubiti ti časovi prve sedmice, a na "konkursu" će samo da se ozvaniči ko je na tom radnom mjestu.
Uobičajen i poznat scenario, evo i dva primjera u prilog toj tvrdnji:
1. "Škola učenika u privredi" Banjaluka - konkurs je baš od 31.08. a odbijenica je stigla 14.09. i u njoj kaže: "Na osnovi raspisanog konkursa... i razgovora sa kandidatima koji je obavila komisija za radne odnose uz prisustvo direktora škole..." (LINK)
2. "Srednja škola Prnjavor" Prnjavor - konkurs je, ako se ne varam, od 07.09. (srijeda) s obzirom da ja imam poštansku priznanicu da sam poslao prijavu tog datuma (LINK). Odbijenica je stigla 22.09. i u njoj sam obaviješten da je odlukom od 20.09.2011. godine broj 2716/11 primljena ____ na radno mjesto profesora engleskog jezika... (LINK)
Šta je zajedničko za ova dva slučaja? Nije bilo razgovora sa kandidatima odnosno, kako to kažu u Ministarstvu prosvjete, INTERVIJUA. Ili je bilo, a da ja to nisam znao. Što kaže Vojislav Koštunica, "Nisam obavešten."
PO ZAKONU MORA BITI OBAVLJEN RAZGOVOR SA KANDIDATIMA. Sa mnom niko nije razgovarao.
Al' dobro, baš bih volio da vidim čiji potpis stoji u dnevnicima, ko je održao te časove prve sedmice i kakve su šanse da je taj potpis zamijenjen nekim drugim potpisom nakon razgovora...
I, da, u prvom slučaju sam uložio prigovor, a planiram i u drugom. Vidjećemo šta će biti odgovor.

Nego, može i gore...
I ove godine je bio konkurs u mojoj omiljenoj školi, O.Š. "Petar Kočić" u (Han) Kolima. Konkurs je objavljen, gle čuda, 31.08.2011. godine. To mi je bio jubilarni treći put da tamo konkurišem i, shodno tome, bio sam mLogo inspirisan prilikom pisanja prijave (LINK). Što se tiče same dostave prijave, zaobišao sam poštu te sam sjeo u auto i odvezao se do tog živopisnog mjesta da lično predam prijavu na prokolisanje. To je bilo 05.09.2011. Na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu. Boško Marić, narodni heroj prosvjete - glavni junak prvog dijela ove priče, više nije direktor te škole, ali, Boškovi principi su ostali.

Nego, može i gore... još gore.
Datum je 17.08.2011. godine, srijeda. "Glas Srpske", slobodna radna mjesta. Radno mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi koja se zove, gle čuda, "Petar Kočić" a nije, gle čuda, u (Han) Kolima, već u Imljanima (još živopisnije mjestašce, Kneževo, poštanski broj 78234). Imljani su mi ipak previše magloviti pa sam se odlučio da poštom pošaljem prijavu, priznanicu sam sačuvao (LINK). Kao i u prošlom slučaju, na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu.
Možda mi ne bi sve to toliko značilo da te škole ne nose ime Petra Kočića, čovjeka koji je u svojim djelima spominjao moje prezime.
Al' dobro. Vezano za Imljane, tu je još jedan podatak: početkom aprila 2010. godine, ne bih znao tačan datum, prilikom podizanja mojih dokumenata u/iz O.Š. "Jovan Cvijić" gdje sam kao zamjena odradio nekih dva mjeseca, kod sekretarice (od koje sam preuzimao dokumente) se zadesio neki brko. Mislim da me je sekretarica, onako usput, bila upitala šta ću sad da radim, nakon što sam završio misiju u toj školi. Odgovorio sam da ne znam. Na to mi brko kaže kako ima radno mjesto u Imljanima. Odgovorim brki kako sam čuo za to radno mjesto, da priča koju sam čuo kaže da na tom radnom mjestu godinama radi neko bez diplome, bez raspisanog konkursa. Brko je uporan. Ponavlja da ima radno mjesto u Imljanima. Kažem mu da ima, ali da postoji raskorak između teorije i prakse. Teoretski, ima radno mjesto. Praktično, nema. Brko je uporan. Kaže da ima radno mjesto u Imljanima. U tom trenutku je sekretarica završila svoje i dala mi dokumente te ih pozdravljam oboje. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali mislim da je brko (bio) prosvjetni inspektor. Šta god da je bio, bio je u pravu. Ima radno mjesto u Imljanima. Konkurisao sam. Kao da nisam. U jednom trenutku sam žarko želio da saznao šta se tu dešava, pa sam čak uzeo telefon u ruke (da citiram Bajagu: "A ja ne volim telefon...") i nazvao školu da ispitam šta se dešava sa tim konkursom. Pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pozovite kasnije. Ako ne vjerujete, probajte nazvati +387(0)51-485-345, to je broj telefona koji sam našao u oglasu (LINK). Ostaje mi da im se obratim putem elektronske pošte - os086@teol.net...

E, da, još jedna zanimljivost.
Konkurs u O.Š. "Branko Radičević" objavljen 24.08. a 02.09. sam pozvan na razgovor koji će biti, gle čuda, 02.09. Pozvan sam oko 10:00 časova na razgovor koji će biti u 13:00. Naravno da se ja tom prilikom nisam javio na telefon, nego moja majka. Ja sam nezaposlen i u to doba spavam jer su mi oči crvene od žurke od sinoć. Kaže mi majka da je sekretarica pitala zašto ja nisam u prijavi naveo broj mobilnog telefona. Reče još majka da je rekla sekretarici kako nemaju svi mobilni telefon, što je tačno.
Premotajmo priču par sati. Nakon samog razgovora, direktorica škole je rekla: "Eto, imate svi mobilne telefone, onaj koga izaberemo biće obaviješten u nedjelju da može u ponedjeljak doći na posao..."
Svi imamo mobilne telefone? Hmm... Da li bih mogao da tužim direktoricu za diskriminaciju?
Možda i bih, ali neću. Poslije toga, u razgovoru sa jednim kolegom saznam da je on obaviješten o razgovoru putem SMS poruke... Inače, na tom konkursu su oni primili 43 prijave, od toga su dvije bile nevažeće, a nas je 23 došlo na razgovor. Izgleda da ne čitaju svi primljene SMS poruke...

* Dodatak *
Nakon što sam otkucao članak, sjetio sam se još nekih stvari... Možda naknadno dodam još neke od njih, sad ću da dodam dvije, zarad humorističkog efekta. Iako se prva ne tiče mene, budući da je u pitanju radno mjesto nastavnika fizičkog jezika, ovaj, vaspitanja, moram da priložim...
Dakle, srednja škola "Čelinac" u kojoj je direktor Milivoje Pavlović, po njegovim riječima "veliki prijatelj" mog oca i sa čijim potpisom imam dvije odbijenice, jednu iz 2009. i jednu iz 2011. godine, ta srednja škola je oglas za upražnjena radna mjesta objavila u dnevnim novinama "Dnevni Avaz". Na žalost, ne čitam "Avaz" pa nisam vidio čitav taj oglas, samo sam vidio poništenje dijela konkursa koje je objavljeno u "Glasu Srpske" (LINK). Volio bih da znam koliko se primjeraka "Avaza" proda u Čelincu i Banjaluci...
A zanimljiv je bio i "moj" razgovor u S.Š. "Čelinac"... Ne mogu biti krajnje precizan oko datuma razgovora, ali ću se potruditi: odbijenica (LINK) je od 02.09.2011. a piše da je konkurs od 22.08.2011. godine. To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) stigli na lokaciju moj otac i ja. Nije zato da moj otac vidi Milivoja i "popriča" sa njim, već zato što se nisam osjećao baš najbolje pa nisam htio da vozim. Ja ulazim u školu, razgledam malo, vraćam se prema ulaznim vratima kad prema meni idu zagrljeni moj otac i Milivoje Pavlović, direktor škole. Ugledavši mene, Milivoje upita starog: "Da li je ovo tvoj sin?", a zatim nakon potvrdne gestikulacije poljubi mog oca u čelo i reče, "Ovo je moj veeeeliki prijatelj." Trenutak nakon toga moj otac upita Milivoja da li je to radno mjesto slobodno. Odgovor je bio kratak i jasan: "Ne." Milivoje nam reče ime kolegice koja će tu raditi, koja već na drugom mjestu ima pola norme i tu dobija još pola. Reče još kako je morao raspisati konkurs zbog inspekcije. (Da se razumijemo, apsolutno nemam ništa protiv toga - takav je kolektivni/granski/koji već ugovor - ukoliko ima radnika koji nemaju punu normu, prvo se oni zbrinjavaju.) Moj otac blijedo gleda u Milivoja i pita ga ima li smisla da mi ostajemo na razgovoru. Milivoje sliježe ramenima. Na sve to ja sam uhvatio starog za ruku i rekao: "Hvala, Mićo, idemo mi u kafanu." To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) krenuli sa lokacije moj otac i ja.

Eto, to je tako u toj sferi. U idućem nastavku priča o konkurisanju u državnim institucijama neškolskog tipa...

Arhiva kao rezerva: LINK

Neko muze a neko ga sisa

2011-09-17T14:07:00.000-07:00

Nedavno sam bio u posjeti privatnom preduzeću u kojem sam ostavio četiri godine svog života, četiri duge, četiri teške. To privatno preduzeće je banjalučka, zasad ali ne i zadugo, jedina zarez gimnazija. Tamo sam se školovao četiri godine, izašao živ. Kljakav ali živ. Iako bih imao šta da kažem o samom preduzeću, to će sačekati neki naredni članak na blogu, a sad samo romantično prisjećanje kao uvod...
Kao i mnogi, ja sam griješio mnogo u mladosti. Samo, moje su greške bile drugačije. Na primjer, ja kao grešku vidim to što sam u gimnaziji upisao matematičko odjeljenje a ne neko drugo. Ali dobro, to je imalo svojih prednosti (malo o veselim temama). Jedna od tih je bila što smo latinski jezik imali samo u prvom razredu i niko nije mogao pasti iz latinskog. Tako nisam ni ja, iako nikad nisam zaradio pozitivnu ocjenu iz istog. Profesorica latinskog, jedna postarija ugodna debela žena kojoj se ne sjećam imena, je imala čitavu skalu "među-ocjena" između jedan (1) i dva (2): 1+ (jedan plus - solidna jedinica), 1. (jedan sa tačkom), 2- (dva minus), a sigurno i još neke. Mislim, ali ne mogu tvrditi sa sigurnošću, da sam jednom ili dvaput osjetio slast ocjene 2-, mada, mnogo je noćnih mora od tad prošlo...
Nego, u jednom trenutku smo morali da naučimo 50 latinskih poslovica, mislim da je to bila neka kruna karijere našeg učenja latinskog. Ja sam tada, kao i sada počesto, imao želju da ispadnem glup pa sam htio da naučim kako se kaže "Ko drugome jamu kopa ne čini proljeće." (dr Nele Karajlić, prim. aut.). S obzirom da sam drugi dio poslovice već imao kroz original (Una hirunda non facit ver.), trebale su mi riječi jama i kopati. Postarija ugodna debela žena mi nije znala reći kako se dotične kažu (i pišu) na latinskom. Nekako smo zaključili da stari Latini nisu kopali jame. Posebno ne ove u koje drugi pada ali ne svojevoljno. Danas mnogi u ovoj državi kopaju takve jame. A poslovice svejedno ne vrijede. Bar neke. Većina. Istekao im rok trajanja. Jedan od tužnijih primjera za to je "Ko radi ne boji se gladi.":
6yka: Direktor mljekare štrajkuje glađu u Banjaluci!
O čemu se radi, ukratko?
Direktor jedne male privatne mljekare se, kao posljednji pokušaj da upozori ljude i neljude na teško stanje u poljoprivredi i mljekarstvu, odlučio na štrajk glađu. Čovjek se zove Vitomir Popović, dipl. inž. poljoprivrede a mljekara u pitanju je "Vitmark" iz Kotor Varoša.
Bilo je ovdje štrajkova glađu, nije da nije. Međutim, to su obično neke druge kategorije stanovništva. Kako mi se čini, najčešće su to, i najveća je tuga, bivši borci VRS i ratni vojni invalidi. Za njima tek idu ostale socijalno ugrožene kategorije kojih je mnogo, a ovo mi se čini da je novost, jedan direktor privatne firme.
On se odlučio na ovaj korak zbog konstatnog kršenja Zakona o stočarstvu i Pravilnika o kvalitetu svježeg mlijeka od strane drugih, posebno njemu konkurentske mljekare, da joj ne spominjemo ime. U suštini, svugdje u svijetu se dešava da veći igrači gutaju manje i uništavaju ih na taj način, a ovdje je Vitomiru dodatno odmoglo to što nije bio član nijedne stranke, nije bio spremio tal sa nekom glavatom gospodom da podijele novac od "subvencija". Vitomir je veoma detaljno izložio svoj problem ovdje:
Vitmark: Štrajk glađu
Čovjek je stručan, ima prijedloge, ima ideje, ima volju... ali, iz njegovih usta u čije uši?
Niz puta se obraćao nadležnim institucijama a oni jednostavno NE ODGOVARAJU. Nije slučajno velikim slovima. Jednostavno, NE ODGOVARAJU. Što i nije tako loše, jer, oni kad odgovaraju, to otprilike zvuči ovako:

Tako to radi "gospodin" ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Nisu ljudi dovoljno pametni, šta oni znaju... ti neki doktori nauka sa Šumarskog fakulteta. Mogu misliti kakve su za njega neznalice ovi ispod, magistri ili obični diplomirani inžinjeri. Vjerovatno uopšte ne želi da razgovara sa njima, to mu je ispod časti... Čekaj, u tom grmu leži zec koji sisa vime krave koja proizvodi mlijeko prve klase. Vitomir bi trebao da se doškoluje na nivo doktora nauka, onda bi sigurno dobio neki odgovor. Vjerovatno ovakav, al' opet...
Vitomir je izašao na ulicu. Uskoro ćemo svi mi za njim, iz ovih ili onih razloga.

Arhiva kao rezerva: LINK

"LEC GO!" dio prvi

2011-09-10T08:08:00.000-07:00

Jedan od razloga za pokretanje ovog bloga je to što na svom "maternjem" blogu (LINK) ne bih da pišem o neveselim stvarima. Generalno, u životu se trudim da nasmijem, uveselim i oraspoložim svoje bližnje i one koji se nesrećom zadese blizu, tako da je to bio i koncept za blog. Na žalost, taj sam koncept narušio nekoliko puta a krenuo sam da to činim (ozbiljnije) kad sam se suočio sa činjenicom gdje ja to živim i kako se stvari ovdje rade...
Inače, ja sam profesor engleskog jezika i književnosti, diplomirao sam prije neke dvije i po godine, od toga sam nezaposlen neke dvije godine, radio sam kratko kao zamjena u osnovnim školama, trenutno bez posla od aprila prošle godine. Što se tiče poslova u školama, konkurišem na otprilike tri četvrtine mjesta, nije mi pretjerano drago svaki put davati po 2,50 KM za preporučenu poštarinu tako da sam skupio nešto preko 20 odbijenica, a pored toga sam konkurisao i na par mjesta gdje se traži VSS mog profila, a to je tek posebna priča...
I, još da spomenem, nije bitno za ovaj put ali će biti spomenuto u nastavku priče, usljed viška slobodnog vremena u februaru ove godine sam otišao na zvanično MENSA testiranje inteligencije i tom prilikom sam postigao rezultat >156 (po Katelovoj skali na kojoj je prag za članstvo u MENSI 148 bodova). Iskreno, to na papiru baš ozbiljno zvuči, a taj podatak je igrom slučaja postao javan (LINK) tako da su mnogi ljudi, što je meni uglavnom simpatično a ponegdje i ne, korigovali svoje mišljenje o meni, ali, "da ti ja nešto kažem", nije to neko čudo. Krajnje iskreno, ponekad pomislim kako je to greška. To što piše da rezultat preko 156 može postići samo 1% ljudi ne znači mi puno, ali, ja sam jedini koji tada nije platio testiranje, ali tu tajnu kako vam neću otkriti...

Nego, da pređemo na stvar, jedan od članaka koji je narušio koncept bezbrižnosti bloga ću ovdje da kopiram kao uvod u ovogodišnju priču o traženju posla, kao prvi od planirana tri nastavka:

(Prvobitno objavljeno 10.11.2010. - LINK)

Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al' više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek' ostane sačuvano.

Ovo mi je druga sezona konkurisanja, znatno je lošija od prve. Niko više ni ne zove na razgovor. Čak se desilo da mi pošalju odbijenicu (LINK) gdje na koverti piše "Vlajić Bojana". Mislim, moja majka je oduvijek htjela da ima kćerku, ali, da joj to ispuni tamo neka osnovna škola, to sigurno nije očekivala...
Skupilo se dosad tih odbijenica dvadesetak (bilo bi ih i više da je preporučena poštarina jeftinija), lijepo ih ja slažem, hronološki, čuvam i koverte, ima tu neke sitne satisfakcije, možda bi se nekom psihoanalizom došlo da je to kompenzacija za propušteno skupljanje salveta u mladosti ili šta već, nek' se samo nešto dešava. Ali, kao što Morisi reče da su neke djevojke jednostavno veće od drugih, tako su i neke odbijenice jednostavno veće od drugih...

Kapitalac među mojim odbijenicama (LINK) je ona iz O.Š. "Petar Kočić" koja se nalazi u živopisnom mjestu (Han) Kola. Ne zato što se to mjesto nalazi jugozapadno od Banjaluke na ugodnoj nadmorskoj visini neposredno blizu čuvene planine Manjača, gdje bih se ja osjećao kao u svojoj prapostojbini, filozofski, sa knjigom u ruci i ovcama na livadi, nego iz nekih drugih krajnje humorističnih razloga. Idem detaljno, da bude jasno. Konkurs za mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi, a ja profesor, imam znanje, imam zvanje. Konkurs objavljen u septembru, na početku školske godine, konkurišem na vrijeme. Zakažu razgovor za 22.09.2009. u 8 sati ujutro. Jedva da znam gdje su Kola, a kamoli gdje je škola u Kolima, ali, lako bi se našlo, nego, poučen iskustvom sa prethodnih razgovora za posao koji su bili uglavnom veoma bljutavi, kao i činjenicom da je taj datum Svjetski dan bez automobila, odlučim da se umjesto razgovora to jutro samo dobro naspavam. Naknadno saznam od čovjeka koji se pojavio na tom razgovoru na šta je to ličilo. O tome ne bih. U redu, nisam otišao, nisu me primili, samo nek' pošalju tu odbijenicu pa nek' ide život (našlo se i posla u međuvremenu, istina, sasvim slučajno). Prolaze dani, sedmice, mjeseci. Prolaze vozovi. Rukuju se rukuju oni koji putuju. Prođe godina... E, ne prođe. Posljednji dan 2009. godine, 31. decembar, dođe koverta (LINK) - preporučena pošta, pečat škole u Kolima, na njoj četiri poštanske marke od kojih su dve jako lijepe sa stilizovanom slikom Lisice (Vulpes vulpes). U koverti pismo piše primljen nisam a tamo neka jeste, obrazloženje i napomena da škola nije imala konstituisan Školski odbor te iz tog razloga kandidati nisu ranije obavješteni o ishodu konkursa, budući da u slučaju žalbe nije postojao adekvatan organ kojem bi se zalili. Prenio sam kako piše 1/1, zato dve greške. No dobro, Školski odbor je konstituisan 15. decembra, ovo rješenje poslato 30. decembra - meni stiglo dan kasnije i kaže da pravo žalbe traje 8 dana. Mislim da je to režija dostojna legendarnog Hajrudina Krvavca. U tom trenutku sam učinio što često činim u situacijama kad mi je teško - pogledao sam u nebo i duboko udahnuo... i izdahnuo ... udahnuti vazduh, udahnuo drugi i nastavio sa svojim životom.

Premotajmo, septembar 2010. Usput, u međuvremenu se saznalo da je na to mjesto bila primljena osoba koja nema diplomu, za razliku od mene. Mali je ovo grad, mala je ovo država, mali je ovo svijet, sve se sazna. Nebitno. Nova školska godina, nova šansa. Ista meta, isto odstojanje, opet konkurs. Moja majka telefonom zove direktora da malo ispita situaciju. Na pomen našeg prezimena on upotrebljava magičnu riječ "rođak" (svi mi porijeklom iz Visoke Krajine smo rođaci, ispostavlja se). Razgovor završen, mjesto mi je obećano, kaže mi stara majka. Ja u tom trenutku njoj nudim opkladu od 100 KM da od toga neće biti ništa, ona ne prihvata opkladu.

Počela je školska godina... Ja, kao i obično, jedem, spavam, idem u teretanu, prevodim za svoju dušu filmove za koje niko nije čuo, ne idem na posao, jer nisam dobio posao. Tu se negdje desi telefonski razgovor između identičnih aktera iz prethodnog paragrafa. Na moje mjesto je primljena neka samohrana majka. Kasnije saznajemo i koja. Kažem ja majci da je to još koliko-toliko normalno, dogodine će to biti neka supruga palog borca a nakon toga će vjerovatno biti primljen i sam pali borac. Pošteno, čekaću svoj red. Uglavnom, dva mjeseca nakon konkursa ja još čekam tu odbijenicu. Scenario iz 2009. godine? Ma dajte, kakve su šanse da se to ponovi...

Dodatni detalji - mali grad, mala država, mali svijet. U konkursu za direktora u istoj školi, iz samog kolektiva se prijavilo nekih 6 ljudi, odnosno svi koji imaju diplome. Jer ostali nemaju. Diplome. Ne mogu da otjeraju druga dugogodišnjeg direktora. Izgleda da je on najjači...

Inače, to je ova škola i ovaj isti čovjek:
Glas Srpske: Učionice prokišnjavaju, đaci vodu piju iz potoka

Uz to, još jedan zanimljiv podatak: jedini razgovor koji sam obavio sa konkursnom komisijom, znači, po propisu, je bio u školi u kojoj sam već radio, školi u kojoj je zaposlena moja majka i koju sam ja završio, čiji je direktor meni bio razredni starješina i gdje se desilo da nastavnica nenajavljeno ode na bolovanje u utorak a ja dođem na posao u četvrtak. Tu sam odradio nešto manje od tri mjeseca, a onda sam usljed nekih permutacija prekomandovan na drugo radno mjesto gdje sam se zadržao nekih dva mjeseca, no, to je već druga priča. Svi ostali razgovori za posao su bili isključivo sa direktorima škola, neki su trajali dvocifren broj sekundi, a opet, neki se nisu ni desili, kao npr. svi iz ove sezone.

Arhiva kao rezerva: LINK

Progresivna omladina

2011-09-08T18:43:00.000-07:00

Ne kaže se džaba da su studenti zapalili žito. Al' danas ima svakakvih studenata. Ima onih koji, da sve ovo nije kao što jeste, ne bi nikad kročili nogom u neku visokoškolsku ustanovu. Zato valjda na reklamama za privatne fakultete odmah istaknu cijenu. No, danas nije riječ o tim studentima, nego o nekim drugim, studentima sa razmjene:
Glas Srpske: Banjalučanke ostavile strane studente bez daha
O čemu se radi, ukratko? Bili neki strani studenti u Banjaluci i bilo im lijepo. Lijepo, vala. Kažu kako jedemo puno mesa, čak i za doručak, kako su djevojke zgodne, stavljamo kečap na picu i još koješta. Eto, možda nemamo demokratiju, al' pretjerano žderemo meso i imamo dobre mačke. Nego, pređimo na problem:
- Kada sam krenuo u BiH moji roditelji su strahovali jer ljudi kod nas misle da ovdje još uvijek traje rat. Ipak sam odlučio da dođem i već poslije prvog dana provedenog u Banjaluci shvatio sam da je ovo izuzetan grad, u kojem žive druželjubivi i komunikativni ljudi - objasnio je Mulađo.
Ako je ovaj tako glup, koliko su tek glupi oni ostali koji su ostali... u veleudaljenoj Italiji. Sa druge strane, nije on kriv što je glup:
Istakao je da na sajtu Vlade Italije postoji upozorenje da Italijani ne idu u BiH, a ako bi otišli, da se klone javnih skupova jer postoji opasnost da budu povrijeđeni.

Lijepo, vala.

Gdje smo mi, šta smo i ko smo?
Izgleda da jesmo, makar mi mislili da nismo... jer tako o nama misli sumanuti psihopata kurvar L'Oréal mušterija. Šta tek misli onaj kompleksaš iz Francuske...

Arhiva kao rezerva: LINK

Neko uči školu a neko igra rolu

2011-09-05T17:12:00.000-07:00

Nešto malo drugačije od onog što biste pomislili kada bih rekao "danas nešto malo drugačije"... Nije samo politika ono što me ljuti, nego je to kontekst:
Jutarnji List: Ispovijest starlete iz lanca prostitucije
O čemu se radi, ukratko? Naslov sve govori. Tužna i bolna ispovijest jedne starlete. Doduše, meni je malo problem sam pojam starleta. Ako bih rekao kurva iz visokog društva, sigurno bi se našao neko da to ospori tako da neka ostane starleta, šta god da to znači.
Priča ne ide logično već obrnuto. Ona u uvodu spominje kako je uhvatila panika kad je uhapšen jedan zagrebački maser sa kojim je ona bila u kontaktu a koji je zapravo organizator prostitucije, a zatim slijedi prisjećanje na slavne dane: jahte, revije, hoteli, kokain...
Manekenka kojoj je studij ekonomije bio dosadan pa je dala dva ispita a onda se prebacila na novinarstvo koje je burgijala (morao sam tu riječ da upotrijebim) sve do rođenja kćerke. A, da, više godina je sa "dečkom" u sretnoj vezi. Dečko je džet set, ali onaj pravi, ne ovaj lažni u kojem je ona nekad bila. Žive u stanu koju su im njegovi ustupili u nekakvoj vili. O njenoj manekenskoj prošlosti se ne zna previše...
Počele smo se družiti s jednom curom malo starijom od nas, a koja se bavila svim i svačim i bila super za zajebanciju i izlaske... Upoznala me s nekim svojim frendom i rekla da moram s njima dalje na cugu. To ti je Zlatko, rekla mi je u WC-u kasnije. Rekla je da je on velika faca, ima par firmi i kafića, i da je pun kao brod.
Onda je spomenula da je bila s njim i da ju je nagradio s 500 eura, i da zna još neke cure koje su isto bile. Voljela bih da mogu reći kako sam se šokirala, ali nisam baš više bila klinkica, slušala sam te priče od srednje.
Možda je rođena s tim a možda je to Maybelline? Ova je definitivno rođena s tim.
Otišli smo na par cugi u Hemingway. Da ne duljim... Frendica je otišla do njega, nešto mu šapnula na uho, on je usmjerio pogled prema meni. Dogovorili smo se da se vidimo u Sheratonu. Dao mi je karticu sobe, rekao mi da me jedva čeka opet vidjeti...
To je sve nekako logično i normalno u sklopu priče. I iduća rečenica je logična i normalna ali je, isto tako, vrhunski humoristična:
Minica, dekoltirana kratka majca i štikle, bio mi je to uobičajen subotnji styling, ali dok sam ulazila kroz predvorje Sheratona, osjećala sam se nekako jeftino.
Jeftino? Zanimljivo. Možda je problem u broju zvjezdica Sheratona? Nego, dalje:
Kada sam ušla u sobu, Zlatko je već bio tamo... Dok sam išla prema njemu, mobitel je pridržavao glavom i ramenom, a s obije ruke otkopčao je šlic. Glavom i očima pokazao mi je prema svome ukručenom spolovilu... Kleknula nam između njegovih nogu, primila ga s obije ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...
ČEKAJ MALO. STANI. OBUSTAVI. NE TREBA VIŠE. DOSTA.
Na stranu to što nije smrdio, dolazimo do korijena problema. Šta će porno priča u dnevnim novinama? Mislim, volim pornografiju kao i svaki prosječan korisnik interneta ali "postoji vrijeme i mjesto za sve". Da zlo bude veće, to su dnevne novine koje se zovu Jutarnji list, znači, jutarnje novine. Podatak koji nije opravdanje ali kaže na dnu strane: "članak u cjelosti u štampanom izdanju Nedeljnog Jutarnjeg". Da li je to tehnički van novina, u sklopu nekog dodatka kakav većina dnevnih novina ima vikendom, nisam siguran, ali da se istakne. Dalje, neko mi je spomenuo da to jako liči na knjigu "Grabljivica" Simonide Stanković, a meni se nekako kroz maglu čini da je ta knjiga objavljivana u dijelovima u nekim dnevnim novinama. Inače, kroz maglu se ne vidi dobro. Generalno, moje je mišljenje da pročitana stranica bilo kakve knjige ne može biti uludo potrošeno vrijeme, međutim, kad malo razmislim, čini mi se da je moje shvatanje knjiga jako zastarjelo i da je zrelo za remont.
Summa summarum:
Porno priče su dobre.
Dnevne novine su dobre.
Porno priče u dnevnim novinama nisu dobre.
Dakle, samo kontekst, ništa drugo.

Drugi je kontekstualni problem glorifikacija prostitucije, gdje jedna "talentovana gospođica" koja nije sposobna da završi novinarstvo putem novina poručuje ostalim "talentovanim gospođicama" da se snovi ipak ostvaruju. Dovoljan je samo jedan Zlatko, više puta mjesečno puta više mjeseci. Zlatkovi drugari su gratis. Per Zlatko (i drugari) ad astra.
Eto ti, Novi Zelande, kome si ti dao pravo glasa. Doduše, i mnogim muškarcima bi trebalo ukinuti pravo glasa, ali, to je već druga priča...

Arhiva kao rezerva: LINK

Srce, ruke, lopata

2011-08-31T02:46:00.000-07:00

S obzirom da je nezaposlenost ogroman problem, možda i najveći, valja malo posvetiti prostora tome, iz različitih uglova. Zato sad neke priče koja govore o zapošljavanju.

Za ovu prvu priču bismo mogli parafrazirati momke iz grupe Garavi sokak: "Siledžijo, siledžijo, prevezi me preko..."
6yka: Državna služba traži bivše nasilnike da rade u njoj!
Dakle, vijest stara nekih 20-ak dana, ja sam je vidio upravo na portalu 6yka, u međuvremenu je bilo i na mnogim televizijama i vjerujem da je jako puno ljudi čulo za ovaj slučaj. Na stranicu Agencije za državnu službu BiH je stavljen oglas za "agenta". Ništa čudno, imamo mi tih "agenata". Ipak, postignut je jedan novi rekord. Kao jedan od opštih uslova je navedeno:
- da je prema njemu prestala pravna posljedica presude za krivično djelo nasilja u porodici, izrečene pravosnažnom sudskom presudom, u skladu s krivičnim zakonima,
Što bi rekao Bata Živojinović, FRAPANTNO!
I to tako stoji već 20 dana. Da tamo ima nekoga sa mozgom (i/ili obrazom), to bi bilo maknuto sa web stranice, ali, i dalje stoji. Evo i adresa:
ads.gov.ba: Javni oglas za izbor i imenovanje članova Odbora državne službe za žalbe
(Na stranu to što odmah ispod stoji "odpušten", još jedan dokaz da u državnim službama, gdje je jedini preduslov pismenost, rade nepismeni ljudi.)
U međuvremenu je bilo reakcija sa svih strana, malo se digla prašina, pa je neko od "agenata" morao reagovati:
Radio Slobodna Evropa: Sumnjivi konkursi - porodični nasilnik, uslov za posao
Direktor Agencije za državnu službu Neven Akšamija tvrdi da je u slučaju pomenutog oglasa riječ o nepreciznoj formulacija koju je poslalo Vijeće ministara, te da oglas nikako nije namješten za određenog kandidata, naročito zato što su do sada članovi Odbora državne službe za žalbe uglavnom bile žene.
''To nije konkursna procedura koju provodi Agencija, ali mogu gotovo sa stopostotnom sigurnošću reći da to nije učinjeno sa namjerom, nego je riječ o nespretnom preslikavanju jedne zakonske odredbe, koja se kao takva našla besmisleno u jednoj zakonskoj izmjeni. Dakle, više onako nedostatak osjećaja da se sačini korektan tekst oglasa'', kaže Akšamija.
Da li da se samo otkloni greška ili ćete insistirati na kazni?
''Normalno, da se poduzmu stvari, ko je pogriješio da se traži odgovornost u tom smislu.''
To nije konkursna procedura koju provodi Agencija? O čemu ti pričaš?
Sve mi se čini kao da u Bosni ima previše vanbračne djece Džordža Dablju Buša.
A tek ova odgovornost... zanimljiv koncept ali totalno napušten i zaboravljen.

Nego, to je jedan mali slučaj. Evo jedan malo veći slučaj:
Blic: Vlada osniva agenciju za istragu pomorskih nesreća?!
Dovoljan je samo uvodni paragraf:
Predlog zakona o pomorskoj plovidbi, koji je Vlada usvojila iako Srbija nema more, predviđa osnivanje nezavisnog državnog organa koji će ispitivati pomorske nesreće.
Iskreno, iako to mnogima zvuči apsurdno, ja mislim da je ovo potez hvale vrijedan. Naime, to je pogled u budućnost. Većina političara samo brutalno potkrada državu radeći kao "da nema sutra", a evo, ovdje se neko sjetio da osnuje agenciju koja će biti od velike koristi kad Srbija zauzme Jadransko more. To će se desiti, možemo se opkladiti. A tih par stotina godina u međuvremenu neki ljudi će primati plate za nerad. Ali, bolje i za nerad nego za ovo što rade ovi danas "na poziciji".

Šta da kažem što već pjesma nije rekla...

Arhiva kao rezerva: LINK

Nana dala cenera...

2011-08-29T16:58:00.000-07:00

Kako ono kažu na aukcijama u američkim serijama, "Goin' once, goin' twice - sold!" Može to i na srpskom, "Prvi put, drugi put - prodato!", al' sam htio na engleskom čisto da ne zaboravim šta sam studirao. Nego, bio je zanimljiv članak prije nekog vremena, pa sam ga sačuvao da objavim ovdje. Evo o čemu se radi, prvi put (datum 16.08.2011, autor članka Dragana Keleč):
Glas Srpske: Prosječna plata nedovoljna za opremanje školarca
Dakle, naslov je veoma jasan. Plate jesu male, djeca jesu trošak, al' ne može ovaj narod bez djece, napravi svak' po dva komada, pa nek' se nešto dešava. Ono što je sporno ovdje je računica. Kaže 'vako:
Prema riječima Marije Vujinić iz Banjaluke, koja ove godine dvoje djece šalje u školske klupe, iz kućnog budžeta potrebno je izdvojiti novac za sav školski pribor, odnosno od flomastera do školske torbe, u koji se ne računa garderoba, koja stvara dodatne troškove.
- Imam dva sina, jedan ide u treći razred osnovne, a drugi kreće u prvi srednje. Da bih ih opremila za školu, morala sam da im kupim sve knjige, školski pribor, odjeću i nove patike, što me koštalo blizu 2.000 maraka - rekla je Vujinićeva.
Dodala je da opremanje školarca može da košta i nešto jeftinije, ali na uštrb kvaliteta.
- Dok sam kupila samo dvoje patika, trebalo mi je 280 maraka, a gdje je još odjeća i niz drugih sitnica. Naravno, mogla sam da im uzmem neke jeftinije, ali sam se opredijelila za original, koje su kvalitetnije i duže traju - dodala je Vujinićeva.
Dalje stoji podatak:
- Komplet udžbenika za treći razred košta 64,5 KM - rekli su u Zavodu, dodavši da je to cijena bez udžbenika za strani jezik.
- Udžbenici za srednje škole i ove godine se mogu kupiti po istoj cijeni kao i proteklih godina, a pojedinačno koštaju 9,9 maraka - ističu u knjižarama.
Sjetimo se matematičkog odjeljenja gimnazije:
240 (patike) + 85 (udžbenici za treći razred sa stranim jezikom) + 150 (udžbenici za prvi srednje, recimo da je 15 predmeta po 9,9 KM) = 475 KM
Nijedno od njeno dvoje djece ne kreće prvi put u školu, trebalo bi da imaju neku olovku i svesku u kući, ali, računajmo još 50 KM za sveske za obojicu i 50 KM za olovke, to je 575 KM. E, sad, mene zanima da li je njihov otac Elton John pa da im treba približno 1400 KM za odjeću?

No dobro. Idemo mi drugi put (datum 28.08.2011, autor članka Dragana Keleč):
Glas Srpske: Paprena jesen za džepove stanovnika
Plate jesu male, djeca jesu trošak, teška je jesen... Ovdje se u članku pored zimnice, grijanja i sličnih predstojećih troškova spominje i opremanje djece za novu školsku godinu. Kaže ovako:
Međutim, nijedan školarac ne kreće u školu samo sa novom torbom ili sveskom, već želi i novu garderobu.
- Dok sam kupila samo dvoje patika za ćerku i sina trebalo mi je 280 maraka, a gdje je još odjeća i niz drugih sitnica… Njihovo opremanje za školu koštaće me blizu 2.000 maraka - rekla je Banjalučanka Andrea Marković.
E, sad, da li je Andrea pročitala onaj prvi članak pa je bilo sramota da djeci kupi nekvalitetne patike, s obzirom da će izaći u novinama? Možda. Zanimljivo je da su i njeni konačni troškovi "blizu 2.000 KM". Ona ima sina i kćerku, nekako mislim da su ženska djeca komplikovanija pa da je trošak trebao biti veći. Zapravo, nisam razmotrio mogućnost da možda u ovom gradu nema patika jeftinijih od 140 KM... Nisam odavno kupovao, posljednji put sam uzeo neke upravo u avgustu prošle godine, na "školskom popustu" - 28,95 KM. Nosim ih već godinu dana i ništa im ne fali:

Možda malo neprimjerene patike za profesora engleskog jezika, ali, kad sam već nezaposlen da se ponašam tako. Traženje posla će biti tema jednog od narednih članaka ovdje na blogu, a sad jedna anegdota.
Radio sam ja kratko u struci, kao zamjena u osnovnoj školi. U školu sam dolazio noseći kineske patike koje sam platio 21 KM:

Jednom prilikom se desi da primjetim da jedan učenik, inače, dobro dijete u dobrom smislu, nosi iste takve patike. Za to sam ga pohvalio pred razredom, spomenuo sam cijenu tih patika i prokomentarisao kako su bile i neke jeftinije, ali nisam htio da ih kupim jer mi se nije sviđao dizajn. Meni je to bilo jako simpatično, ali učenik se postidio. Zašto? U tim godinama su patike veoma bitne a siromaštvo je sramota. Džaba je to što on zna engleski, za razliku od većeg dijela njegovog razreda, kad nema patike od 140 KM... ili još skuplje. Ako postoje.
Al' da budem iskren, slabo su se pokazale te patike od 21 KM. U pravu su Marija i Andrea. Nakon godinu dana nošenja, pojavile su se rupe u đonovima tako da sam morao izvršiti preraspodjelu resursa. Odlučio sam da te patike, s obzirom na rupe u đonovima ali apsolutnu funkcionalnost po ostalim pitanjima, prebacim u službu obuće za teretanu a da penzionišem svoje stare patike za teretanu koje sam prije nekih 10-ak godina platio četiri puta više (one su original, kvalitetnije) a koje su se jednako raspale od nošenja na itisonima i keramičkim pločicama:

Možda nije pravi trenutak da spomenem da odjeću kupujem u prodavnicama polovne robe? Ponašam se kao da je kriza...

Nego, eto, meni se čini da ova računica njihova nije baš u redu, ali, ko sam ja da tu nešto računam? Samo znam da kad pročitam ovakve stvari, prosto mi je drago što sam nezaposlen pa nemam apsolutno nikakvog motiva da razmišljam o zasnivanju porodice jer vidite gdje bi me to dovelo...
A, na kraju, možda Marija i Andrea ne postoje, kao ni njihova djeca, sinovi Eltona Johna? Nije ni to isključeno. No, ako postoje, mudre riječi Nane za njih dvije i sve ostale slične njima:

Arhiva kao rezerva: LINK

Rekapitulacija

2011-08-24T13:23:00.001-07:00

Valja malo da čovjek odmori, a nekad i malo više. Ali, to je samo zato da bi se mogao dobro umoriti. Umoriti u smislu umaranja. Nakon odmora od skupljanja gluposti, prije prezentacije nekih novih, skupljenih u međuvremenu, osvrt na neke na koje smo se već osvrtali. Mislim, na zapadu ima novosti ali kod nas ne, tako da se još uvijek lošim momcima dešavaju dobre stvari, a dobrim momcima...

Što se tiče prvog pominjanog slučaja ovdje na blogu, prevare u banjalučkom preduzeću Medicinska elektronika, naišao sam na ovaj zanimljiv članak u kojem se spominje taj slučaj:
Žurnal: Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (4)
Kako tu piše, tako i jest. Optužnice se razdvajaju, prekrajaju, ublažavaju, suđenje se oteže, na kraju će biti "ujeo vuk magarca". Ipak, ima se šta pročitati u tom serijalu članaka, pa nek' stoji ovdje.

Što se tiče banjalučkog aerodroma koji je takođe bio tema jednog članka, zanimljivost:
Glas Srpske: Generalni štrajk 27. jula
Hej, vojnici, vazduhoplovci, čelična krila naše armije...
Dakle, dok ovi na vojnom dijelu aerodroma traktorima vuku penzionisane avione s kraja na kraj piste, dotle njihove civilne kolege iz kontrolnog tornja štrajkuju zbog neisplaćenih regresa. Ako, imaju pravo na to. I, da, traže smjenu kompletnog rukovodstva. Sretno im. Mislim da i dalje letimo za Ljubljanu nekoliko puta više nego što je potrebno.

I još jedan osvrt na prošlost, pa se možemo okrenuti ka budućnosti:
Nezavisne: Na slobodi osumnjičeni socijalni radnik
Dakle, pedofil Anđelko je ponovo na ulici. Onaj jedan je pušten ranije, a njih dvojica tek sad. Jadnici. Još je Anđelko imao problema sa "zatvorskim kolegama" pa su ga morali premještati.
Nego, u ovom članku mi je posebno simpatično to što advokat druge dvojice, koji su priznali krivicu, kaže da će nakon podizanja optužnice tražiti sporazum o priznanju krivice ili oslobađajuću presudu. Nema šta, isplatio se pravni fakultet. Sve da se izbjegne suđenje... Al' dobro, on je mala riba. Posebno naspram Miroslava Mikeša koji zastupa Đokića.

Sve u svemu, šanse da se situacija popravi su male do nikakve. Ali, nastavljamo dalje.

Arhiva kao rezerva: LINK

Da komšiji crkne krava...

2011-07-23T14:13:00.000-07:00

Iako sam uglavnom opsjednut lokalnim stanjem i problemima, ponekad malo i zalutam, dalje odlutam. Zahvaljujući internetu se i bez pasoša lako može preko granice, makar do Hrvatske:
Jutarnji list: Državni proračun - ministri lani svaki dan trošili 50.000 eura na honorarce
O čemu se radi, ukratko?
Nekako se "potrefilo" da je ovo doba izlaženja u javnost sa raznim revizorskim izvještajima, ili se meni to makar tako čini. Revizori lijepo kažu ko je koliko trošio, svi se uhvatimo za glavu par minuta, NIKOME NE PADNE GLAVA SA RAMENA (a krajnje je vrijeme da se to počne dešavati), i nakon toga, život ide dalje.
Tako se prije nekog vremena pojavila ova vijest koja se odnosi na bratsku nam državu Hrvatsku a koja kaže kako su prošle godine ministarstva svaki dan trošila 50.000 eura na honorarne poslove, odnosno 380.000 kuna dnevno odnosno 100.000.000 malih krznenih za cijelu tu godinu. I sad, postoje tu sasvim logična i prihvatljiva objašnjenja:
1. Za troškove ... su “krivi” pregovori s EU. To je skup posao.
Dobro, 'de, makar su ti pregovori odrađeni kako treba i privedeni kraju. Kao što znamo, Hrvatska bi trebala postati dio EU u julu iduće godine. Koliko će koristi biti od toga, ostaje nam da vidimo... i da na tim greškama učimo, mi glupi bosanci.
2. Za više od 4000 ugovora, koliko ih je lani potpisalo 16 ministarstava, dijelom je kriva i zabrana zapošljavanja.
Zabrana zapošljavanja je uvedena kao mjera štednje u kriznoj godini. No, problem iz primjera 1 ne poznaje razlike između krizne i nekrizne godine. Doduše, za narod je svaka krizna a za vlast upravo obratno.
Nego, eto, pregovarati se moralo, a svi znamo da pregovarati može samo kulturna uglađena raja, ne mogu to raditi seljaci i radnici. I tako, ta kulturna i uglađena raja, taj "masivni državni aparat", ta birokratija i administracija koju privreda ne može nahraniti je pregovarala i pregovorila. Ali, uz veliku pomoć honoraraca. Zašto?
3. ... tek svaki četvrti u državnoj upravi fakultetski obrazovan, a aktivno znanje stranih jezika, čak i engleskog, samo je mrtvo slovo na papiru...
E, ovo kad sam vidio, nije mi bilo dobro.
4. Ugovori o djelu sklapani su uglavnom za popunjavanje radnih mjesta koja su bila ključna za zatvaranje pristupnih pregovora, za koja Ministarstvo nije imalo vlastiti kadar...
A za šta imaju kadar?
Dakle, ne računajući one koji su upali u šemu, ti, jadni mladi bivši studentu koji si nakon završetka fakulteta postao nezaposlen, na tvoje radno mjesto se uvalio neko ko nema završen fakultet, na Vi je sa engleskim jezikom i informatičkom pismenošću, a, u većini slučajeva, i sa bilo kojom drugom pismenošću. Nema veze, zato će njegov posao da odradi neki honorarac, po mogućnosti neki koji je već upao negdje u šemu, ali mu ta šema ne predstavlja intelektualni ili fizički izazov. Honorarac će kao plaćenik iz filma Plaćenici da odradi posao, a ovaj drugi će samo primati redovnu platu, za taj neki posao koji radi... a koji nije posao, realno. I da, onda će otići na organizovane besplatne kurseve informatike i engleskog jezika, završiti ih, zvanično biti osposobljen za sve moderne birokratske izazove i ta će idila trajati sve dok opet ne bude nekog (ozbiljnog) posla. Sva sreća pa ima samo jedna evropska unija. Kao što ima samo jedna mama...

Arhiva kao rezerva: LINK

Pero-laka kategorija

2011-07-17T21:06:00.000-07:00

Za danas nešto drugačije, jedan mali foto-apsurd:

U centru Banjaluke, prekoputa gradskog stadiona.
Na prvi pogled, smiješno: stalak za bicikle na kojem piše "ovo je za bicikle".
Na drugi pogled, loše: stalak za bicikle na kojem piše "ovo je za bicikle".
Kakva li je muka natjerala one koji su postavili ovaj stalak da na stalak postave ovaj natpis...
Kakvi to ljudi ovdje žive ako im na stalku za bicikle treba napisati da je to stalak za bicikle?
Blago sam zabrinut. Možda ne trebam biti. Hmm.

Brzinski dupli apsurd

2011-07-09T14:18:00.000-07:00

Dve veoma različite priče koje povezuje sličan apsurd... Prva na redu je vijest o štrajku u mesoprerađivačkom preduzeću "Lijanovići":
Glas Srpske: Radnici Lijanovića nastavljaju štrajk
Ljudi štrajkuju zbog sedam plata... Sasvim normalno što štrajkuju, a sa druge strane, u ovoj državi je sasvim normalno postalo da se radnici izrabljuju i ne plaćaju. Sa treće strane, najzanimljivija je stavka to što je vlasnik firme aktuelni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH Jerko Ivanković-Lijanović, a direktor firme je aktuelni ministar trgovine FBiH Milorad Bahilj.
Simpatično to zvuči, zar ne?
Danas je poprilično uvaženo shvatanje da je bitno uvaliti se negdje na poziciju u državnu službu, a ovo je za trenutak zazvučalo kao državna služba... Ali, kao što vidimo, nema tu sreće.
Inače, nedavno sam sasvim slučajno imao priliku da popričam sa čovjekom koji je "trbuhom za kruhom" sa diplomom Tehnološkog fakulteta iz Banjaluke, gdje je rođen i živi, otišao da radi u Široki Brijeg, upravo kod Lijanovića, a onda od njih pobjegao iz istog razloga zbog kojeg ovi radnici sada štrajkuju.
Između ostalog, on mi je objasnio upotrebu soje u mesnoj industriji. Tad sam shvatio zašto su ovi parizeri danas puno drugačiji nego oni prije rata.

Drugi slučaj je vezan za saobraćaj u jednom banjalučkom naselju:
Glas Srpske: Automobili im sa ulice ulijeću u dvorišta
O čemu se radi, ukratko?
Mještani naselja Lauš koji žive u saobraćajno kritičnom području glavne lauške ulice ukazuju na problem i traže postavljanje ležećih policaja kao vid prevencije saobraćajnih nesreća. U članku je sve rečeno, a tužno je što je uopšte došlo dotle da ovakve stvari treba da se predstavljaju javnosti:
- Od 22 domaćinstva, koliko ih ima u ovom dijelu ulice, samo dva nemaju nikakva oštećenja od ulijetanja automobila sa ulice u njihova dvorišta.
- Mene je 2008. na trotoaru ispred kuće udario automobil i od tada sam invalid, a imao sam šest operacija.
- Mene je automobil udario kada sam izlazio iz dvorišta, a moj brat je poginuo prije dvije godine kada je prelazio ulicu.
Pomenuta cesta je veoma tranzitna i ima status magistralnog puta ali na određenim dijelovima iste ulice su već postavljeni ležeći policajci pa je pitanje zašto je dopušteno da dođe do ovoga...

Nego, šta povezuje ova dva slučaja:
1. Jedan od radnika rekao je da je u petak u fabriku dolazila i inspekcija rada, te da su inspektori predložili radnicima da pismeno upute svoje zahtjeve rukovodstvu.
2. U "Putevima Srpske", koji su nadležni za ovaj magistralni put, rekli su da se mještani tog dijela Lauša obrate "Putevima" pa će njihov zahtjev biti razmotren.

Moj komentar u vidu slike:

"Čujemo li se, profesore?"

Šta treba dodatno da se objašnjava pismeno u slučaju sedam neisplaćenih plata i ovakvih podataka za crnu hroniku?
Još kad se uzme u obzir ovo:
Glas Srpske: Inspektori (komentar)
Od obavljenih 61 "inspekcija inspektora", u 38 slučajevi su pronađeni nedostaci.
KOME UOPŠTE OVDJE ČOVJEK DA SE OBRAĆA ZA PRAVDU, KAKO I ZAŠTO?
Obrati se pismeno, ne ovom, nego onom, pa onda traži onog tamo, pa nije ni on nadležan nego neko treći, a onda treba da inspekcija izađe na teren... Lavirint jedan gluposti u kojem se normalan čovjek veoma lako izgubi dok pokuša da ostvari svoja elementarna prava.
Nešto mislim da ovi oštećeni radnici Lijanovića lijepo treba da razmontiraju mašine u vrijednosti njihovih plata, ljudi sa Lauša treba da postave rampu i naplaćuju prolaz. Vrijedi li drugačije?

Arhiva kao rezerva: LINK

Nemoj njega - on je lijep!

2011-07-04T09:25:00.000-07:00

Srbi, 'rvati i muslimani, gadna je to bagra. Ne zna se ko je gadniji. Danas, za razliku od prošlih puta, nije riječ o Srbinu. Opet, poduhvat je šampionski tako da u domenu apsurda zarađuje neki orden Karađorđevića ili slično...
Glas Srpske: Direktor OBA Džuvo tražio zaštitu za zločinca Bašića

O čemu se radi, ukratko?
U novembru prošle godine, direktor Obavještajno-Bezbjedonosne agencije BiH Almir Džuvo je zatražio od "više instance", u ovom slučaju člana predsjedništva BiH Željka Komšića, stopiranje istrage zbog ratnog zločina koja se vodi protiv jednog visoko rankiranog zaposlenika OBA, Muhidina Bašića, načelnika Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala unutar OBA. To ne bi bio toliki problem da sam Bašić nije priznao Džuvi da je počinio to za šta je optužen (u pitanju je silovanje). To je već malo problem... Malo veći problem jeste što je taj podatak završio u zvaničnom državnom faksimilu. Problemi su problemi, ali apsurd? Apsurd je što bi istragu trebalo obustaviti jer je Muhidin Bašić, po riječima Džuve, "dobar momak".
Mislim, to je samo državna ustanova, u njoj rade obični ljudi koje vole pojesti, popiti, za pojas zadjenuti, silovati i sve što vole mladi. Bašić je momak, znači mlad je, a još je i dobar, zašto da se pravi problem...
Komšić se nije stavio na stranu Džuve i Bašića te je istraga nastavljena, vjerovatno u stilu inspektora Kluzoa (i to originalnog sa Piterom Selersom), ko zna zašto, kad smo već vidjeli da se radi o "dobrom momku". Možda je u Komšiću proradila (duboko potisnuta) hrvatska komponenta s obzirom da je silovana žena Hrvatica. Ko zna da li bismo znali išta o ovome da je žrtva bila Srpkinja...
Međutim, psi laju, vozovi prolaze, Bašić se i dalje brine za našu bezbjednost a Džuvo dobija "značajno priznanje" na akademiji povodom Dana policije Federacije BiH:
TV Sarajevo: Akademija povodom dana Policije Federacije BiH
Kao što vidimo, sve "dobri momci".
Nego, mene sve to podsjeti na jedan strip:

Valjao bi nam jedan ovakav nemilosrdan Inspektor Rex, ili makar Vučko, ako već drug Tito uporno odbija da ustane iz groba, da ove naše "dobre momke" malo dovede u red.

(Autor stripa je Iva Gašparić, strip objavljen u magazinu Buka #15, tamo neke 2004. godine.)

Arhiva kao rezerva: LINK

Avionu, slomiću ti krila...

2011-07-01T12:14:00.000-07:00

Još od početka vremena čovjek je želio da leti. Vidio je pticu i pomislio kako je to super. Nakon toga se godinama trudio, decenijama, vijekovima i, na kraju, uspio je da izmisli zrakoplov. A izmislio je i zrakomlat. Ima tu još niz varijanti da se čovjek na više od minut odlijepi od zemljine površine, ali su uglavnom primitivnije i jeftinije od zrakoplovomata. Ipak, letenje je ostalo privilegija. U Republici Srpskoj malo ko leti. Ipak, ti što lete zaslužuju posebnu pažnju, brigu i njegu:
Blic: U avionu šest putnika a uvode dodatnu liniju

O čemu se radi, ukratko?
Banjalučki aerodrom, jedini međunarodni aerodrom u RS, imenom aerodrom Mahovljani (iako se zapravo nalazi u selu Kobatovci), nema naročitog smisla u ovom trenutku u vremenu. Ljudi sa automobila prelaze na bicikle, a tek gdje je avion... Ali, izgleda da je sramota da aerodrom ne radi, da to preduzeće ode u stečaj (iako su mnoga druga, sasvim sigurno korisnija, preduzeća veselo otišla u stečaj). Zato Vlada gura pare u isti, odnosno u kompaniju Sky Srpska. A oni za te pare moraju nešto raditi, koliko god da to nema smisla. Tako da se, nakon godinu dana subvencionisanja linije Banjaluka - Ljubljana koja saobraća 4 puta sedmično i prosječno vozi šest putnika (u avionu sa 48 mjesta), dodaje još jedna vožnja sedmično na istoj relaciji. Prevoznik je isti, slovenačka firma Adria Airways, a nas to po džepu boli nekih 900.000 KM godišnje. Objašnjenje od strane direktora Sky Srpske, Zorana Injca, kao što smo možemo pročitati: "... da se u toku ljetnjeg reda letenja poboljša postojeći linijski saobraćaj sa banjalučkog aerodroma, te da će novi let četvrtkom omogućiti nove veze Banjaluke sa destinacijama u Skandinaviji preko aerodroma u Ljubljani."
Ako četiri puta sedmično ne radi posao, kako će pet puta sedmično da radi posao? Odgovor: "Tu se radi o dugoročnoj strategiji razvoja vazdušnog saobraćaja RS."
E, sad, malo šta se u ovoj državi radi dugoročno. Uglavnom je sve po principu "uzmi pare i bježi". Sa te strane treba cijeniti Injca jer on ima dugoročni plan: da jedno 20-30 godina uzima po 900.000 KM, a tek onda da bježi. A možda ni tad.
Spominje se ljeto i Skandinavija, područje koje je primilo dosta izbjeglica sa ovog područja u toku '90-ih godina. Vidjećemo koliko će nam "skandinavci" ostaviti novčanica u džepovima... Nešto sumnjam, a vidjećemo koliko će ta njihova ljetnja šema potrajati.
Isto tako, ne mogu a da ne iskoristim priliku da izrazim svoju mržnju prema slovencima. Ukratko, greška je bilo kakvo petljanje sa njima, još od prve Kraljevine SHS pa do slovenačke nezavisnosti čija je cijena bila 47 ubijenih vojnika JNA (od kojih su njih 29 bili mladići od 18 do 22 godine na redovnom odsluženju vojnog roka), a sad ovo ugodno trpanje para u njihove džepove, pa dokle tako i ZAŠTO? Još kad pročitam da lanac tržnih centara Merkator pozitivno posluje samo u Bosni i Srbiji, dođe mi da se ozlijedim.
S obzirom da se bivša država raspala iz, manje-više, privatnih razloga, nekako mi se čini da i ova linija postoji iz, manje-više, privatnih razloga.

Nego, još neke zanimljivosti...
-Ovaj članak je objavio Blic, u drugim dnevnim novinama nisam naišao na spomen ovog apsurda. Možda sam ja propustio, a možda su oni propustili...
-Ne propuštajući stvari, par dana nakon ovog članka naiđem u novinama na ime Slavica Injac. S obzirom da Injac nije tako često prezime kod nas, za razliku od, recimo, Dodik, prorade meni klikeri i sjetim se ovog direktora. Volio bih da saznam da nisu slučajno rod. Usput, Slavica je direktor Agencije za bankarstvo RS.

I još, paralela sa jednim drugim preduzećem koje se bavi uslugama transporta:
Glas Srpske: Gubitašima nikad dosta para iz budžeta
Glas Srpske: Gubitaš za 8. mart spiskao 28.000 maraka
Glas Srpske: Nema stipendija zbog pomoći ŽRS
Šta ti je propaganda, odnosno, medijska hajka. Ovdje su izdvojeni samo neki članci iz Glasa Srpske, udarne igle režimskog medijskog pritiska, i to sa naslovima koji su krasili naslovne strane, ali treba da se spomene da je članaka o ovome i u ostalim medijima (npr. Blic).
E, sad, bez ikakve dublje analize ili teorije zavjere, ako se uzmu u obzir obične fizičke veličine (preduzeća), moglo bi se doći do zaključka da i Željeznice RS i Sky Srpska odnosno aerodrom Mahovljani otprilike jednako gube novac, proporcionalno. Uzmimo da je tako, iako nije. ŽRS - milioni (avioni, kamioni), aerodrom - stotine hiljada. Ali opet, izgleda da je fizička veličina presudan faktor za medijsko izlaganje: ŽRS - puno blata na imenu, aerodrom - koji aerodrom?
Ali, nek' se zna da gubitaš SPISKA 28.000 KM za 8. mart, pa toliko Zoran Injac ne zaradi za dva mjeseca, možda čak i tri. Gubitaš otme stipendije jadnim studentima pa oni od gladi ne mogu da zapale žito, nek' se i to zna...

Još davno je Grunf rekao: "Tko ne leti, ne vrijedi." Ni slutio nisam koliko je značajna ta rečenica.

Arhiva kao rezerva: LINK

Kome li je pripao najljepši dječak...

2011-06-29T07:46:00.000-07:00

Nešto veoma aktuelno, priča koja upravo potresa Banjaluku, pedofil u Centru za socijalni rad:
Nezavisne Novine: Socijalni radnik uhapšen zbog seksualnog zlostavljanja dječaka
Press Online: Silovali dječake u stanu i vikendici
Glas Srpske: Dvojica uhapšenih priznali da su zlostavljali dječake

O čemu se radi, ukratko?
Uhapšena su tri čovjeka zbog sumnje da su seksualno iskorištavali maloljetnike. Jedan od tih ljudi je Anđelko Đokić (63), zaposlen u Centru za socijalni rad u Banjaluci. Druga dvojica su priznala krivična djela koja im se stavljaju na teret ali navode da je Đokić organizator svega, gdje je dotični zloupotrebljavao svoj položaj i podvodio djecu koja su imala nesreću da dođu u dodir (sic!) sa Centrom za socijalni rad. Đokić sve to negira. Vidjećemo da li ćemo dočekati njegovo "iskreno priznanje krivice"...
Pomenuti Anđelko (nomen est omen?) je dogodine trebao u penziju. Znači, ispunio je radnu knjižicu. Dijelom u Sarajevu iz kojeg je izbjegao, dijelom u Banjaluci, uglavnom na sličnim radnim mjestima, koliko se da zaključiti iz vijesti vezanih za ovaj slučaj. Umalo pa da uspješno završi plodnu karijeru. Usput, isti čovjek je predsjednik Skupštine Udruženja stručnih radnika socijalne djelatnosti u RS. Lijepo, lijepo.

Dakle, manijaci. Šta je onda tu apsurd? Direktor Centra za socijalni rad, Borka Vukajlović.
U štampanim izdanjima dnevnog lista Republike Srpske, Glasa Srpske, se nalaze neke izjave dotične gospođe:
1. Da smo dobili takve optužbe, mi bismo odmah reagovali. Ne možemo reći da nije bilo primjedaba na njegov rad, ali nije bilo ništa ozbiljno.
(Iz članka u Glasu Srpske od 25/26.06.2011. - LINK)
2. Svi smo duboko ogorčeni što je uhapšeni Anđelko Đokić bacio ljagu na časnu profesiju, ali znači li to, na primjer, da bi poslije skandala koji su potresali Vatikan čitava jedna religija mogla propasti?
(Izjava u Glasu Srpske od 28.06.2011. - LINK)

"Bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju."
Hvala ti, Borka, što nas nisi zbunjivala ćutanjem. Doduše, nisi ni mogla s obzirom na komandnu odgovornost, al' opet, ovakva direktnost je za svaku pohvalu.

Usput, svi smo svjedoci kako je danas sve više razvoda, porodičnih problema i sl. Ljudi ulaze nespremni u brak, iz pogrešnih razloga, itd. Ovo taman dođe kao odličan promo materijal protiv takvih stvari. Evo jedne moje ideje za reklamu:
"Mislite na djecu. Budete li se svađali, dođe li do nesuglasica, razvoda ili bilo kakve potrebe za uplitanjem trećih lica u situaciju u Vašoj porodici, najveći gubitnici su djeca. Oni će najebati. Bukvalno."

Nego, internet je čudo. Iduće podatke shvatite kako hoćete, oni su gratis:
LINK #1
LINK #2

Arhiva kao rezerva: LINK

Zakoni nas štite...

2011-06-28T07:15:00.000-07:00

Za početak ne tako svjež materijal, ali meni neobično drag...
Originalna vijest se nalazi na sljedećem linku:
Press Online: Goliću četiri mjeseca robije!

O čemu se radi, ukratko?
U sklopu sistematskog uništavanja entiteta/države u jednom trenutku je na red došlo preduzeće Medicinska elektronika. To je učinjeno putem prodaje akcija tog preduzeća po cijeni koja je ispod njihove realne vrijednosti. To je sve odrađeno kako treba, međutim, desilo se poslije da je ipak neko morao "pasti". Tako je Bojanu Goliću tako grah "pao". Naime, dotični mladić je bio direktor Investiciono-razvojne banke RS, vladinog preduzeća koje je rukovalo akcijama i njega su neki sumnjivi likovi naveli da on učini neke sumnjive stvari i zbog toga je osuđen na četiri mjeseca zatvora.

Svi znamo da vrana vrani oči ne vadi, ali ja mogu izvaditi apsurdne (odnosno najapsurdnije) dijelove iz ove priče:
1. Osuđen zbog nesavjesnog rada u službi.
Bio je direktor. Ne poznajem pravo, ali mislim da bi to mogla biti zloupotreba položaja a to mi zvuči kao teže krivično djelo sa predviđenom oštrijom kaznom. No dobro, to je najmanji apsurd.
2. Za krivično djelo nesavjestan rad u službi zakonom je predviđena kazna od jedne do osam godina zatvora.
On je osuđen na četiri mjeseca, ispod zakonskog minimuma. Zakon je prekršio zakon. Zašto onda postoji zakon?
3. Sud je u obzir uzeo više olakšavajućih okolnosti. Optuženi je relativno mlad čovjek, neosuđivan, koji ranije nije dolazio u sukob sa zakonom. U obzir je uzeto iskreno priznanje krivice, korektno ponašanje tokom postupka, kao i činjenica da je nezaposlen i da je lošeg imovnog stanja.
Iskreno priznanje krivice? Šta bi to bilo neiskreno priznanje krivice?
NEZAPOSLEN?! Ne, 45% države je nezaposleno. On je kriminalac koji je imao posao i nije mu to bilo dosta.
LOŠEG IMOVNOG STANJA?! Sva sreća pa je bio samo direktor.
4. I pored činjenice da je tužilaštvo protiv optuženog sudu predalo 233 dokaza, advokat Goran Bubić kaže da je njegovom branjeniku glavni motiv za priznanje krivice bio „veliki pritisak medija i javnosti".
Čast iznad svega. Svaka mu čast.
5. Ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivice juče je bilo odloženo za sat vremena jer Pravobranilaštvo RS sudu nije dostavilo imovinsko pravni zahtjev za nadoknadu štete, koja je manipulisanjem akcija ME nastala po RS.
Pravobranilaštvo RS ne interesuje šteta... Neka ostane bez komentara.

Dakle, jedno vrijeme je ova priča bila jako aktuelna, svakodnevno smo bili zatrpavani vijestima o ovom slučaju, a onda nakon ove vijesti - tajac. Baš me zanima da li je on pošteno odradio/odrapio četvrti mjesec svoje teške kazne... Sumnjam.

Usput, evo i priča o tome kako je on došao na mjesto direktora IRB:
Press Online: Turizmolog na čelu IRB-a

Arhiva kao rezerva: LINK

Ključna riječ je apsurd

2011-06-28T06:16:00.000-07:00

Dobro došli!
Ja sam taj koji jesam a ovaj blog je proizvod viška slobodnog vremena i praćenja vijesti u svim oblicima (TV, štampa, internet).
Na ovom mjestu želim da, makar za sebe, skupljam sve one vijesti zbog kojih se zapitam "O, zašto, o, zašto nas, glavata gospodo, udarate k...em u čelo?"
Toliko je apsurda oko nas i, s godinama, čini mi se da se intenzitet tih apsurda ne smanjuje. Štaviše, novi su sve apsurdniji i apsurdniji.

Ime bloga je Apsurd Srpski, jer sam ja, eto, Srbin, i nekako bih volio da prvo mi Srbi očistimo svoje dvorište, ali, neću se ograničavati samo na srpske apsurde jer smo svi mi ovdje (svi koji razumiju jezik kojim ja pišem) u istoj kaši i teško da će jednima biti bolje dok svima ne bude bolje...

Toliko za početak, a prije nego što objavim prvi (tematski) članak, samo još u ovom uvodnom da kažem da je svaka pomoć dobro došla, ko god ima šta da priloži i prokomentariše, neka se ne stidi da to učini...
Pozdravljam Vas uz riječi: "Daj malo normalno!"