U vrijeme dok sam pisao članke "Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe." i "Ukidanje pravosuđa RS - dio drugi" bavio sam se - išao na pripremno ročište i pripremao za dalje - jednom od moje dvije posljednje tužbe (nadam se), tužbom protiv osnovne škole "Stanko Rakita" iz Banjaluke (Vrbanje). Tu sam doživio jedan divan primjer u prilog tvrdnji da pravosuđe RS treba ukinuti ali nisam pisao o tome jer nisam bio siguran da li treba da to potisnem iz sjećanja. Na žalost, ne mogu ni potisnuti ni zaboraviti, a stižu plave koverte, pa onda evo za nauk, ako neko nekad potraži na internetu pojam Gordana Stevandić (sudija Osnovnog suda u Banjaluci), jedno poprilično nevjerovatno - i zasad nezavršeno - iskustvo sa dotičnom.
Naime, O.Š. "Stanko Rakita" je raspisala konkurs na kojem je tražila godinu dana radnog iskustva, konkursna sezona 2013. - pred početak školske godine. U toj konkursnoj sezoni sam predao dokumente na svega tri konkursa; pored toga je još bio konkurs u O.Š. "Ivo Andrić" (BL) gdje je uslov bio nedefinisano radno iskustvo (samo da ga ima) te konkurs u osnovnoj školi u Krupi na Vrbasu gdje je takođe tražena godina dana radnog iskustva.
U drugom slučaju ("Ivo Andrić"), bio sam uredno pozvan na testiranje i razgovor i, naravno, nisam primljen. Ne sjećam se tačno bodovanja, nije ni bitno. U druga dva slučaja sam nezakonito eliminisan sa konkursa zbog toga što nemam tih godinu dana radnog iskustva. Naravno, odmah sam predao tužbe, identične, još mi je takav primjer trebao i da koliko-toliko zaokružim priču o tome kako ovdje NE POSTOJI PRAVO NA ZAPOŠLJAVANJE POD JEDNAKIM USLOVIMA. Iako u relevantnom zakonu stoji da poslove nastavnika mogu obavljati i pripravnici (osobe bez radnog iskustva), direktori tjeraju po svome...
Tužba protiv škole u Krupi na Vrbasu je stigla nekad naredne (2014) godine na dnevni red u Osnovnom sudu, što se očitovalo rješenjem da "dopunim" tužbu (što sam djelimično učinio), a nekih pola godine nakon toga je stiglo rješenje da se tužba odbacuje kao neuredna. Na to sam reagovao žalbom Okružnom sudu koji je žalbu usvojio i vratio predmet na prvostepeno rješavanje. Od tad je prošlo... pa ne znam ni ja koliko, Osnovni mi se nije javio po tom pitanju.
Za to vrijeme, identična - veoma jednostavna - tužba protiv škole "Stanko Rakita" je stajala u ladici, da bih ja bio pozvan na pripremno ročište 29.09.2015. godine, bezmalo dvije godine nakon predavanja tužbe. Mislim da bi apsurdno bilo objašnjavati šta trajanje procesa znači za radne sporove, jednako kao što bi apsurdno bilo objašnjavati šta pravda znači za pravosuđe Republike Srpske. Bilo kako bilo, otišao sam na to pripremno ročište. Ono što je tamo uslijedilo, iskreno sam zažalio što sebi svaki put kažem kako ću na neki način (audio/video) snimati dešavanja na sudu, a onda to ne učinim... Slijedi nepotpun opis cirkusa koji se desio 29.09.2015. godine a isti sam pokušao u pismenoj formi rekonstruisati zarad dalje žalbe (biće objašnjeno kasnije)...
Na „pripremnom ročištu“ (s razlogom pod navodnim znacima), Gordana
Stevandić koristi sat i po svog skupo naplaćenog vremena da me pokuša
ubijediti da odustanem od tužbe. Usljed apsurdnosti, na trenutke sam se
pitao da li se radi o skrivenoj kameri. Pripremno ročište počinje
rečenicom tipa „Ja sam Vas pozvala da mi vidimo šta ćemo sa Vama.“ gdje
se pokazuje apsolutna nestručnost navedene osobe i nespremnost za rad na
ovakvim slučajevima. Međutim, ono što je uslijedilo je materijal za
crnu komediju...
Nakon objašnjavanja da ja smatram da je ugroženo moje pravo na
zapošljavanje pod jednakim uslovima te da tražim poništavanje konkursa,
Gordana Stevandić mene ubjeđuje kako ja nisam ispunjavao uslove konkursa
te to potkrijepljuje hipotetičkim primjerima o konkursima za sudije
gdje se traži „šest godina radnog iskustva“ pa ljudi koji to nemaju
„ne javljaju se na konkurs da se ne blamiraju“ (apsolutno idiotski
primjer, posebno uzimajući u obzir različitost sa mojom situacijom i
relevantne zakone na koje se pozivam). Što se tiče radnih mjesta
obuhvaćenih tužbama, na konstataciju da je pripremno ročište zakazano
nakon dvije godine, kad ljudi primljeni na spornom konkursu više ne rade
na tim radnim mjestima (na konkursu su bila dva radna mjesta nastavnika
engleskog jezika), Gordana Stevandić sliježe ramenima. Na pitanje šta
znači slijeganje ramenima nema odgovora. Takođe, Gordana Stevandić meni,
tužitelju, na „pripremnom ročištu“ kaže da ja „gubim vrijeme jer su oni
[misleći na sebe i na prisutne sa tužene strane] plaćeni da tu budu a
ja nisam“.
Dalje, Gordana Stevandić smatra kako sam ja jedan „jako ogorčen mladić“
zbog toga što nemam posla (i što sam podnio nekoliko tužbi povodom toga)
pa mi daje „prijateljske savjete“ kako „treba da se bavim nečim
drugim“, kako „mi treba neko ko će mi pomoći da se usmjerim u životu“,
pita me „šta želim da postignem“, objašnjava mi kako „sam ne mogu ništa
promijeniti“ te navodi da je „ona imala hiljadu ovakvih [slučajeva]
poput mene“ a na moje pitanje da li je imala identičan slučaj odgovara
sa „ne“.
U uslovima diskusije koja nije ličila ni na pijačnu, s vremena na
vrijeme dolazim do riječi te objašnjavam kako ja, kao nezaposleno lice,
želim da pokušam da promijenim nešto u meni srodnom domenu zapošljavanja
gdje smatram da ima puno problema, putem tužbi, (eventualnog) obraćanja
Ustavnom sudu, medijima i sl., na šta Gordana Stevandić komentariše
kako sam ja sigurno „instruisan od strane nevladinih organizacija“ [konkretno CCI, prim. aut.] koje
„plate 5.000 KM Alternativnoj televiziji za termin pa pričaju kako
[ovdje] ništa ne valja“ (direktan citat). Dakle, samo je nedostajalo da
Gordana Stevandić izvadi svoju člansku kartu vladajuće stranke. Na sve
to, u opštoj nevjerici sam ipak uspio reći Gordani Stevandić da „samo
ako joj je glava baš duboko u pijesku (ona) može konstatovati kako je
ovdje sve u redu sa zapošljavanjem“. Naravno, na to nije bilo odgovora.
To su samo neki od „bisera“ kojih je bilo obilje na „pripremnom ročištu“
i smatram da bi bilo nemoralno sa moje strane da isti tek tako odu u
zaborav. Bilo je tu još bravura od suprotne strane (direktora škole "Stanko Rakita") ali nepravedno ću zaključiti da su takvi likovi manji problem od Gordane Stevandić...
Na žalost, od tog i takvog živopisnog pripremnog ročišta je ostalo ovo:
Tu je vidljiv rok od tri dana koji je Gordana Stevandić sama sebi zadala a kako je taj rok ispoštovan, evo, sve sa pečatom:
Obzirom da sam već (bio, i ostao) u poodmakloj fazi nezainteresovanosti za bilo kakvu aktivnost na ovom polju, koristim sve moguće krivine, pa tako i činjenicu da nije naveden rok za dopunu tužbe, na stranu to što ovakvo rješenje nije ni blizu onog o čemu smo pričali na "pripremnom ročištu". Ako može sud da ne poštuje zadate rokove, mogu onda ja da poštujem nezadate, zar ne? :) [Prvi odnosno drugi emotikon t.j. smajlić na ovom blogu, prim. aut.]
Međutim, nelezivraže, Gordana Stevandić je nakon dvije godine čekanja da se pozabavi tužbom dala pun gas, tako da mene nakon nekog vremena u plavoj koverti iznenadi Rješenje o odbacivanju tužbe (odnosno, preciznije, da se tužba smatra povučenom):
E, to sam već smatrao nesportskim potezom pa sam iskoristio navedeni pravni lijek:
Lako je vidljivo da je dio žalbe gore kopirani opis cirkuskog "pripremnog ročišta". Međutim, tu dolazimo do naslova. Ne dopušta Gordana Stevandić da to ide dalje - prema Okružnom sudu - šalje Rješenje za dopunom žalbe (prvi put u mojoj "pravničkoj" karijeri):
Opet, obzirom da već imam neku "pravničku" karijeru, vrlo brzo odgovaram i na to:
U borbi sa ovom vrstom zla - korumpirano pravosuđe sa multidisciplinarnim pristupom - valja, koliko pametan, biti jednako i drzak. Budući da sam dijete poštenog prosvjetnog radnika - stare seoske učiteljice, po prirodi mi ne leži da budem drzak ali se trudim. Iako je - savjet za sve putnike namjernike koji su se našli da čitaju ovo - dobro što više stvari imati u pismenoj formi, jer vam se može desiti da na ročištu nemate pravo da kažete sve što mislite odnosno da isto bude ignorisano i ne uđe u zapisnik (što je kao da nije ni izrečeno), opet nekad ne treba ništa objašnjavati već samo "u kost".
Elem, prođe nekih dva mjeseca da bi me jutros u plavoj koverti iznenadio još jedan pozdrav od Gordane Stevandić:
Dakle, za nju ne postoji drugostepeno. Nema Okružnog suda, nema dalje od nje. Kako je to moguće, ne znam. Šta uraditi sa ovim, ne znam. Da li tražiti njeno izuzeće ili ne, ne znam. Isto tako, u igri je i nedolazak na ročište... šta mi se može desiti, da mi odbaci tužbu? :)
Sve u svemu, Gordana Stevandić, sudija Osnovnog suda u Banjaluci, na osnovu ovog dosad uvjerljivo vodi na listi ljudskih nekvaliteta zaposlenih da "dijele pravdu". Šta bude dalje - biće, potrudiću se da opišem, zarad opšte informisanosti, jer kod nas to šugavo pravosuđe ima neki kredit na osnovu trulog sistema iz prošlih vremena (koji smo naslijedili), nigdje se ništa ne može pročitati o tim ljudima koji igraju veoma ozbiljnu ulogu u našoj propasti, a to je, realno, banda magaraca koje treba šutirati nogama i pljuvati na ulici. Čast izuzecima, naravno, međutim, crta se mora podvući i konstatovati da bi bilo dobro da sve to izgori, do temelja.
Wednesday, February 24, 2016
Tuesday, February 16, 2016
Još jedno poništeno rješenje Osnovnog suda...
Dok sam danas izašao do - igrom slučaja - pošte, poštar me iznenadio još jednom plavom kovertom koju ugledah u majčinim rukama po povratku u topli dom. Okružni putem Osnovnog suda, piše da je moja žalba na Rješenje Osnovnog suda o odbacivanju moje tužbe protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS osnovana te da se vraća prvostepenom sudu na postupak.
Iskren da budem, više mi nije bitno, a nije već neko vrijeme. Dobio, izgubio, u velikoj šemi stvari, nebitno je. Pokušao sam. Važno je učestvovati. Tješim se time, dok se bavim nekim drugim životnim istraživanjima. Za mene je sve ovo jedno zanimljivo iskustvo, nije nikakvo tjeranje pravde i satisfakcije već obična građanska dužnost... građanska dužnost u zemlji seljaka.
Slučaj protiv Ministarstva prosvjete je prva "priča" koju sam pokrenuo, objavio sam veoma čitan tekst na portalu BL!N u oktobru 2011. godine, malo poslije i predao tužbu Okružnom sudu koji se nakon bezmalo dvije godine (neposredne prije smjene Kasipovića sa pozicije ministra prosvjete) proglasio nenadležnim i uputio slučaj na Osnovni. Tu je čekala druga ladica (dvije godine) a zatim Mirjana Radulović preuzima i šalje zahtjev za dopunom tužbe. To sam i učinio u skladu sa iskustvom stečenim u radu sa Dragomirkom Stanojević odnosno na slučaju protiv Ministarstva nauke i tehnologije. Međutim, za Mirjanu Radulović ta dopuna tužbe nije bila dovoljno dobra te je tužbu odbacila. Sad je Okružni rekao da tužba nije trebala biti odbačena.
Nezvanično saznajem da je modus operandi Mirjane Radulović da sudi radne sporove u korist poslodavaca, te da je izuzetno kruta po pitanju pristupa procesu pa se razbacuje rečenicama tipa "To neće ući u moj zapisnik!"...
Dakle, još jednom se može postaviti pitanje, koja je poenta Osnovnog suda?
***
Nego, ono što sam ostao dužan, presuda Okružnog suda u slučaju ŠUP škole kojom se u cjelosti ignoriše Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH (analogno i Instrukcija Ministarstva prosvjete o konkursima, Preporuka Ombudsmana o ovom slučaju...) te se navodi da ja nisam pobijao konkurs (?!)...
Slijedi mi pokušaj Revizije Vrhovnom sudu RS te Apelacije Ustavnom sudu BiH.
Iskren da budem, više mi nije bitno, a nije već neko vrijeme. Dobio, izgubio, u velikoj šemi stvari, nebitno je. Pokušao sam. Važno je učestvovati. Tješim se time, dok se bavim nekim drugim životnim istraživanjima. Za mene je sve ovo jedno zanimljivo iskustvo, nije nikakvo tjeranje pravde i satisfakcije već obična građanska dužnost... građanska dužnost u zemlji seljaka.
Slučaj protiv Ministarstva prosvjete je prva "priča" koju sam pokrenuo, objavio sam veoma čitan tekst na portalu BL!N u oktobru 2011. godine, malo poslije i predao tužbu Okružnom sudu koji se nakon bezmalo dvije godine (neposredne prije smjene Kasipovića sa pozicije ministra prosvjete) proglasio nenadležnim i uputio slučaj na Osnovni. Tu je čekala druga ladica (dvije godine) a zatim Mirjana Radulović preuzima i šalje zahtjev za dopunom tužbe. To sam i učinio u skladu sa iskustvom stečenim u radu sa Dragomirkom Stanojević odnosno na slučaju protiv Ministarstva nauke i tehnologije. Međutim, za Mirjanu Radulović ta dopuna tužbe nije bila dovoljno dobra te je tužbu odbacila. Sad je Okružni rekao da tužba nije trebala biti odbačena.
Nezvanično saznajem da je modus operandi Mirjane Radulović da sudi radne sporove u korist poslodavaca, te da je izuzetno kruta po pitanju pristupa procesu pa se razbacuje rečenicama tipa "To neće ući u moj zapisnik!"...
Dakle, još jednom se može postaviti pitanje, koja je poenta Osnovnog suda?
***
Nego, ono što sam ostao dužan, presuda Okružnog suda u slučaju ŠUP škole kojom se u cjelosti ignoriše Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH (analogno i Instrukcija Ministarstva prosvjete o konkursima, Preporuka Ombudsmana o ovom slučaju...) te se navodi da ja nisam pobijao konkurs (?!)...
Slijedi mi pokušaj Revizije Vrhovnom sudu RS te Apelacije Ustavnom sudu BiH.
Thursday, February 11, 2016
Još jedna preinačena presuda Osnovnog suda...
Tužan li je dan kad se moram oglasiti na ovom blogu, ali možda ga neko i čita, pa eto...
Umjesto nekog lijepog pisma, danas stiže plava koverta. "Nešto od Osnovnog suda", kaže poštar snuždeno, na šta vedrijim tonom odgovaram: "Ma više i oni i njihove gluposti"... i baš gluposti.
Elem, stigla drugostepena presuda u slučaju protiv ŠUP škole. Ukratko, hronologija (od konkursa u avgustu/septembru 2011. godine pa naovamo):
1) ŠUP škola me otkači sa konkursa zbog toga što nisam priložio uvjerenja o nekažnjavanju i nevođenju krivičnog postupka (što je nezakonito po Zakonu o zaštiti ličnih podataka BiH);
2) Žalim se Ombudsmanu za ljudska prava BiH s nadom da će uraditi nešto... što nisu;
3) Pišem tužbu sudu;
4) Osnovni sud (Dragomirka Stanojević) me handri zbog adrese drugotužene (koju ja uopšte neću da tužim) te na osnovu toga odbacuje tužbu;
5) Okružni sud poništava odluku o odbacivanju i stvar vraća u postupak;
6) Osnovni sud (Maja Krajnović) sudi kako sam nezakonito odbijen sa konkursa ali tom prilikom nisu prekršeni nikakvi (bitni) zakoni.
I sad ovo...
Okružni sud odlučujući drugostepeno uvažava sve žalbene navode prvotužene, preinačava presudu tako da apsolutno nisam u pravu, pri tom ignorišući Instrukciju Ministarstva prosvjete, Preporuku Ombudsmana kao i sam Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH na čemu je sve zasnovano - a koji se nigdje ne spominje u obrazloženju - te nalaže meni da nadoknadim troškove parničnog postupka prvotuženoj u iznosu od 1.125,00 KM.
E, sad, šta je ovdje zanimljivo?
I dalje imamo slučaj da sve dosad što je Osnovni sud donio ili presudio, drugostepeno je poništeno ili preinačeno. Što se mene tiče, to su dva poništena rješenja i dvije preinačene presude. Jeste, preinačavanje ove presude ne ide meni u korist, međutim, ni od preinačavanja prošle presude (slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS) nisam imao neke naročite koristi u nekom širem smislu stvari.
Ono što je bitnije, jeste da mi je drago da je došlo do ovoga. Da konačno neko mora da fasuje. Pa ćemo vidjeti ko će. Rok za plaćanje je 15 dana od donošenja (tako piše!) presude (21. januar) pod prijetnjom prinude naplate. Da vidim i to.
P.S. Dodatni kuriozitet jeste što u dokumentu postoji niz različitih grešaka, od pravopisnih do logičkih. To se dosad Okružnom sudu nije dešavalo. Skeniram uskoro i stavljam na blog.
Umjesto nekog lijepog pisma, danas stiže plava koverta. "Nešto od Osnovnog suda", kaže poštar snuždeno, na šta vedrijim tonom odgovaram: "Ma više i oni i njihove gluposti"... i baš gluposti.
Elem, stigla drugostepena presuda u slučaju protiv ŠUP škole. Ukratko, hronologija (od konkursa u avgustu/septembru 2011. godine pa naovamo):
1) ŠUP škola me otkači sa konkursa zbog toga što nisam priložio uvjerenja o nekažnjavanju i nevođenju krivičnog postupka (što je nezakonito po Zakonu o zaštiti ličnih podataka BiH);
2) Žalim se Ombudsmanu za ljudska prava BiH s nadom da će uraditi nešto... što nisu;
3) Pišem tužbu sudu;
4) Osnovni sud (Dragomirka Stanojević) me handri zbog adrese drugotužene (koju ja uopšte neću da tužim) te na osnovu toga odbacuje tužbu;
5) Okružni sud poništava odluku o odbacivanju i stvar vraća u postupak;
6) Osnovni sud (Maja Krajnović) sudi kako sam nezakonito odbijen sa konkursa ali tom prilikom nisu prekršeni nikakvi (bitni) zakoni.
I sad ovo...
Okružni sud odlučujući drugostepeno uvažava sve žalbene navode prvotužene, preinačava presudu tako da apsolutno nisam u pravu, pri tom ignorišući Instrukciju Ministarstva prosvjete, Preporuku Ombudsmana kao i sam Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH na čemu je sve zasnovano - a koji se nigdje ne spominje u obrazloženju - te nalaže meni da nadoknadim troškove parničnog postupka prvotuženoj u iznosu od 1.125,00 KM.
E, sad, šta je ovdje zanimljivo?
I dalje imamo slučaj da sve dosad što je Osnovni sud donio ili presudio, drugostepeno je poništeno ili preinačeno. Što se mene tiče, to su dva poništena rješenja i dvije preinačene presude. Jeste, preinačavanje ove presude ne ide meni u korist, međutim, ni od preinačavanja prošle presude (slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS) nisam imao neke naročite koristi u nekom širem smislu stvari.
Ono što je bitnije, jeste da mi je drago da je došlo do ovoga. Da konačno neko mora da fasuje. Pa ćemo vidjeti ko će. Rok za plaćanje je 15 dana od donošenja (tako piše!) presude (21. januar) pod prijetnjom prinude naplate. Da vidim i to.
P.S. Dodatni kuriozitet jeste što u dokumentu postoji niz različitih grešaka, od pravopisnih do logičkih. To se dosad Okružnom sudu nije dešavalo. Skeniram uskoro i stavljam na blog.