Rajko Vasić Bend

S obzirom da je u toku predizborna kampanja, jeftinija nego ikad (jer para nema) a kandidati svih stranaka su dodatno očajniji i izlizaniji, sasvim je logično da se više ide na negativnu kampanju (ponešto o negativnoj kampanji u članku Čiča Tomina država) nego na brutalno isticanje brutalnih obećanja o brutalno dobroj budućnosti. Ipak, negativna kampanja ne smije biti brutalno javna. Ona ide u pola glasa, iz mraka, krišom. Neko iz mase viče kandidatu "nabijem te", svi se okrenu a ono ne zna se ko je vikao. A zna se. Al' eto, k'o fol se ne zna. E, sad, evo kako to izgleda u kombinaciji sa modernim tehnološkim dostignućima, fejzbukom odnosno produžetkom fejzbuka, internetom...

U Banjaluci su tri glavna kandidata za gradonačelnika: Slobodrevan Gavranović, kandidat trenutno vladajuće stranke SNSD, Nenad Stevandić, kandidat SDS i Dragan Čavić, kandidat koalicije Zajedno za Banjaluku. Tu su još u drugom redu i Milutin Pejić ispred SDP RS i Aco Prelić iz Stranke socijalne sigurnosti srpskih boraca. Budući da će se trka voditi između prvopomenute trojice, a pozicija želi da sačuva svoju poziciju, negativna kampanja režimskih medijskih struktura i formacija bi trebalo da je usmjerena na Stevandića i Čavića... Zar ne?
Dosadašnje ankete sprovedene na internetu (ej, na internetu!) pokazuju kako od njih trojice najmanje šanse ima Čavić, a između ove dvojice tu i tamo ima frikcije u procentima, što Stevandića čini ozbiljnijom prijetnjom za vlasnike vlasti. Ipak, negativne kampanje protiv Stevandića još uvijek nema. A nije da je doktor cvijeće i livade. Štaviše, svaki put kad odem u teretanu čujem neku ne-tako-lijepu zanimljivost o njemu. A nije da u teretani nema SNSD-a (vidio sam ih, čak nose i demaskirajuće majice). Ipak, svi napadi su usmjereni isključivo na Čavića sa raznih strana i iz raznih oružja i oruđa. U domenu interneta, to su različiti portali/stranice/forumi gdje je moguće anonimno ili manje anonimno komentarisati. Kao pečurke poslije kiše, u jeku kampanje se pojavljuju "neki tamo" koji u detalje znaju svaki grijeh bivšeg predsjednika RS, i to faktualno ističu. Doduše, neki od tih anonimusa nisu novi, samo nisu imali posla dvije godine... od prošlih izbora.

E, sad, pored tih pješaka i lovaca, SNSD ima i kraljicu - generalnog sekretara Rajka Vasića, odmilja zvanog Gebels. On ima svoj blog (koji nije za one sa slabim srcem). Kad se filtrira sadržaj njegovog bloga dobije se usmjerenje medijskog predstavljanja dotične stranke jer je Rajko ona solidna greda koja se rotira oko svoje ose, a ostali oko njegove. Kao visoki poglavnik borbe perom (je oštrije od mača), morao je on i javno da ga zada po Čaviću. Na svom blogu. Elem, zadao je on:

A suština je ovdje Republika Srpska. Zato Esenesde ima slogane koji ne spadaju u političke pizdarije. Imamo filozofiju. Naprijed Srpska. Srpska prije svega. Moja kuća, Srpska. Srpska, kuća do kuće. To je razumljiv jezik koji govori o našem programu koji ide za tim da Republika bude jedinstvena, kompaktna, složna, neprekinuta. Ali nije to isključiva filozofija. Svaka i svačija kuća do kuće je dobrodošla. Učite se. Jeste bolno, ali je nadobudno.  

Nije suština Genocid u Srebrenici.

Evo i čitav tekst, ne naročit dug i smislen:
http://vasicrajko.blogspot.com/2012/09/1771.html

I tu je zapravo suština. SNSD-u nije više ostalo ni lažnih obećanja. Ostao im je samo lažni patriotizam/nacionalizam, King-Kong udaranje po grudima uz uzvike "SRBIJA!" uz miris piva i pečenja i pogled na dvojicu koji povraćaju iza šatora. Kad se uzme u obzir ratni staž Milorada Dodika (proveden u švercovanju), to stvarno dođe bljutavo. I da nije glupo, dođe bljutavo. Pored toga, u ovom trenutku sve više postaje jasno da je Čavić jedini ozbiljan protivkandidat SNSD sili osovine, i zato je meta. Doktor i njegova bubamara koju mu je nacrtao njegov jebeni izborni savjetnik iz jebene Slovenije nemaju čega da se plaše...

Usput, kad smo kod "genocida", Čavić prilikom svog priznavanja nije rekao ništa što i Dodik nije rekao:

A kad se uzme ta priča u obzir ostaje pitanje, kako u budućnost kada se uvijek priča o prošlosti (nisibilabogznašta)? Kako? Kako sa retardiranom nacionalnom retorikom dalje? Gdje dalje? Oni se natakare na nas, mi na njih i šta? Doći će do opštenja, ali neseksualnog...

Elem, da šuma šumarum šumiramo, lokalni izbori. Opozicija, širom Republike Srpske, nije bogznašta. Jedini pravi protiv su nezavisni kandidati (kao npr. Nebojša Vukanović koji će biti adekvatno spomenut na blogu) i male stranke koje nemaju razgranatu strukturu prijatelja, braće i kumova. Ovo što se uopšteno naziva opozicijom je poprilično... već rekoh, nije bogznašta. Međutim, prvi korak ka suštinskim promjenama su i kozmetičke promjene. Ljudima u RS koji planiraju da žive u RS su potrebne suštinske promjene. Banjaluka nema kandidata za gradonačelnika koji će donijeti suštinsku promjenu, ali to nije razlog da se makar kozmetička promjena ne desi. Ostaviti SNSD da vlada Banjalukom je najveća greška koju građani ovog grada mogu sebi dopustiti...

P.S. Ako već u Banjaluci nema nezavisnog kandidata za gradonačelnika, tu su nezavisni kandidati za odbornike, lista "Svi za Banjaluku", Draško Mikanović - BLOK... na njih treba obratiti pažnju.

Gavrane, što si sletio s grane?

Fejzbuk je mnogo bitan danas. Za sve, aktivnosti; za sve, ljude. Dotle je došlo da se na toj društvenoj mreži pojavio 62-godišnji kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke, Slobodan Gavranović. Negdje sam usput vidio neki njegov citat gdje kaže da će od Banjaluke napraviti Silicijumsku dolinu Republike Srpske, pa u nevjerici iskopam i originalnu poruku:

Svima vam zelim jos jedan srecan i uspjesan dan. Danas u 10 cas posjeticu Kamp mladih informaticara Republike Srpske koji se odrzava u Banjaluci. U ovom gradu 50-tih godina proslog vijeka proizveden je prvi Cajevcev televizor. Jugoslavija se tada jos nije bila oporavila od rata. U ovom gradu je napravljena Medicinska elektronika u kojoj su se revolucionarno pravila komplikovana medicinska pomagala. Ovaj grad ponovo moze da iskoraci u toj oblasti.Banjaluka ima znanje, kapacitet i Banjaluka to moze. Sjajne kadrove i velike strucnjake svake godine daje nam i Elektrotehnicki fakultet. Moramo otvoriti Drugu gimnaziju-informaticku. Banjaluka ce biti Silicijumska dolina Republike Srpske!!!Ona za to ima kapacitet i pokazala je da zna i moze.

(Prvobitno objavljeno na Gavranovićevom fejzbuku, evo i direktan LINK. )

Elem, različiti ljudi u ovom njegovom vide različite stvari, a ja vidim prije svega jedno:
KAKO ĆEŠ TI, VELEDREVNI KONJU, I OD ČEGA DA NAPRAVIŠ SILICIJUMSKU DOLINU, KAD NE ZNAŠ DA NAĐEŠ Š, Đ, Č, Ć I Ž?
Jebao te onaj koji ti je napravio taj fejzbuk profil, a i ti njega, uzvratno u gostima. 

P.S. Budući da predizborna kampanja zvanično nije počela, tako i ovdje bez politike odnosno spominjanja šta je sve SNSD napravio za 15 godina vladavine ovim gradom...

NOVA PRAVILA ZA STARE KANDIDATE

Novi pravilnici o zapošljavanju o prosvjeti RS su pokušaj da se uvede red u jednu od najkorumpiranijih grana na drvetu državnih plata, međutim, neke stavke će predstavljati trošak za mnoge, ionako nezaposlene, kandidate, u uvjerenjima koja izdaju nadležne institucije je prisutan niz manjkavosti a tome treba pridodati kako se ni stari pravilnici nisu poštovali...

Prije početka školske godine valja izvršiti sve potrebne pripreme, pa tako i kadrovske, stoga je većina prosvjetnih konkursa upravo tokom najvrelijeg mjeseca. Za razliku od prošlih godina, oglasi su nešto drugačiji: usljed novih pravilnika o zapošljavanju, pored standardnih dokumenata (Rodni list, Uvjerenje o državljanstvu, uvjerenje o posjedovanju odgovarajuće stručne spreme) sada se, kao obavezna, traže uvjerenja o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, o prosječnoj ocjeni tokom studiranja, uvjerenja o statusu socijalno ugroženog lica odnosno članu porodice poginulog borca, kao i još mnoga druga. Sve se to boduje, a tim bodovima se dodaju oni postignuti na pismenom testu odnosno razgovoru, te se formira rang lista kandidata. S obzirom na dosadašnje iskustvo odsustva bilo kakvih pravila, ovo je pozitivan iskorak, međutim...

Uvjerenje o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je besplatno za nezaposlene, ali je standardna forma tog uvjerenja veoma manjkava. Naime, u tom dokumentu se navodi datum redovnog javljanja od posljednjeg prijavljivanja na biro, ali ne i ukupno vrijeme provedeno u evidenciji. Na primjeru je najlakše objasniti: ukoliko je neko proveo 10 godina na birou, a zatim se (nakratko) zaposlio ili se pak zaboravio na vrijeme javiti na biro i tako dobio šestomjesečnu zabranu, tih 10 godina „biroisanja“ su bezvrijedne odnosno nemaju pomena u uvjerenju koje izdaje Zavod za zapošljavanje, vrijeme se računa samo od ponovnog - posljednjeg - prijavljivanja na biro.

Uvjerenje o prosječnoj ocjeni tokom studiranja bi trebalo da pomogne boljim studentima da lakše dođu do posla, međutim, to je uvjerenje najbolnije za one koji trenutno traže posao. Naime, na većini fakulteta se to uvjerenje plaća nemalih 30 konvertibilnih maraka! To plaćaju svi, i zaposleni i nezaposleni, i svršeni i nesvršeni studenti. Na pitanje zašto i nezaposleni to plaćaju, odgovor u jednoj Studentskoj službi je bio: „To je birokratija.“ Ovdje vrijedi spomenuti kako se to uvjerenje oduvijek plaća, no sad je ono obavezno prilikom konkurisanja, a valja dodati kako je i praksa različita: neki fakulteti prilikom diplomiranja (besplatno) izdaju takvo uvjerenje, a drugi ne, tako da će onaj ko nema uvjerenje biti primoran da plati.

Neki poslodavci traže uvjerenja izdata od strane prethodnih poslodavaca o vremenu provedenom u radnom odnosu, radnom mjestu, stručnoj spremi, što je samo dodatno zbunjivanje kandidata jer su to sve podaci koji su sadržani u radnoj knjižici (dakle, to se rješava kopijom radne knjižice). Takođe, u nekim oglasima se pominje da je potrebno priložiti i posljednje rješenje o prestanku radnog odnosa, ukoliko kandidat ima radno iskustvo, kao dokaz da taj radni odnos nije prestao krivicom kandidata. Ove dvije stavke, ukoliko se shvate ozbiljno, mogu predstavljati veliki problem ukoliko je kandidat bio u radnom odnosu u nekom drugom gradu ili državi, a ovo „problem“ se može direktno prevesti u „trošak“.

Pored ovoga, novim pravilnicima je predviđeno da se uzme u obzir ukoliko kandidat ima status socijalno ugroženog lica odnosno status borca, RVI ili je član porodice palog borca. To nije naročita novost ali je sada naglašeno u oglasima. Dva su to kriterijuma nadasve razumna i pravična, međutim, manjkavo obrađena. Dok se status socijalno ugroženog lica boduje (sa 10 bodova, što je jednako broju bodova koje kandidat može osvojiti na razgovoru i na testu), „boračka“ kategorija je perfidno zakinuta. Naime, status borca/RVI/člana porodice poginulog borca vrijedi kao prednost samo u slučaju jednakog broja bodova sa drugim kandidatom, a to je nešto o čemu bi vrijedilo javno raspraviti sa Antonom Kasipovićem ali i Petrom Đokićem...

I na kraju, vrijedi napomenuti da i pored novih pravilnika pojedini poslodavci još uvijek krše one stare, pa tako na konkursima traže ljekarsko uvjerenje i uvjerenja o nekažnjavanju/nevođenju krivičnog postupka (što je direktno kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH), ignorišući brojne instrukcije Ministarstva prosvjete RS o organizovanju konkursa i izlažući kandidate dodatnim troškovima (ljekarsko uvjerenje se plaća 40-50 konvertibilnih maraka) i nebuloznom gomilanju nepotrebne dokumentacije. Ako se na sve ovo doda inertnost Prosvjetne inspekcije RS, može se zaključiti da će novi pravilnici teško uspjeti da promijene stare navike - dosadašnju praksu zapošljavanja najpodobnijeg umjesto najboljeg kandidata, već će samo podstaknuti kreativnost poslodavaca prilikom kombinatorike za izbor njihovih favorita.

TIŠINA, PRECJEDNIK GOVORI!

Skupili se, van radnog vremena, Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić i Petar Đokić, a da povod nije bio roštilj/svadba/krštenje... Zapravo, kad malo bolje razmislim, za političare i ne postoji pojam „van radnog vremena“. Elem, dotični su se družili pred kamerama RTRS u emisiji Presing. Posljednje je to bilo izdanje pred ljetnu pauzu, a tema je bila „Lideri - aktuelno u RS?!“...

Ljeto je došlo, a sa ljetom i vrućina. Vrijeme je godišnjih odmora, pa su se rasuli kojekuda oni koji imaju koječim. Nikome se ništa ne radi, pa ni nezaposlenima. Možda je usljed te mentalne hibernacije spomenuta emisija prošla bez naročitih komentara... A možda zato što niko više ni ne obraća pažnju šta pričaju političari... A možda niko nije ni gledao tu emisiju... Nisam je ni ja ispratio u originalnom terminu (u originalnom terminu na RTRS gledam samo Sportski pregled kad isti vodi Zvjezdana Marčeta, op. a.), već je naknadno preuzeo sa internet stranice „javnog servisa“ pa s debelim zakašnjenjem pogledao...

Nego, predstavljena četvorka lidera je poprilično kompaktna, više za roštilj nego za emisiju, budući da se poprilično koaliraju. Bosić malo odstupa budući da SNSD i SDS sarađuju na nivou BiH i oko kandidata za gradonačelnika Banjaluke, ali je u emisiji djelovao opoziciono, čak je i uložio prigovor na sastav učesnika odnosno neravnopravnost pozicije/opozicije. Sa druge strane su bili Marko Pavić i Petar Đokić, koji samo gledaju da upravljaju svojim dijelom kolača (ćute i mute). Sa treće strane učesnika emisije, ali i razuma i logike, je bio precjednik RS, koji je malo opuštenije nastupao, ne kao precjednik RS nego kao predsjednik stranke svoje. Neke od njegovih izjava zaslužuju da se, zlonamjerno izvađene iz konteksta, makar još jednom ponove...

NEZAPOSLENA BAGRO!

Upitan o prioritetima odnosno problemima koje treba rješavati, Pavić kaže da su isti veoma jasno ocrtani i poredani: 1) ekonomija, 2) zapošljavanje, 3) borba protiv kriminala i korupcije i 4) infrastruktura. On nastavlja dalje kako vlast treba na tome da radi, jer i građani osjećaju da treba raditi... Precjednik svakako nije građanin pa replicira metodom upadanja u riječ: „To je neko pored'o prije. A to je, Marko, neko pored'o u statistikama, oni Amerikanci iz nevladinog sektora... On napravi istraživanje i kaže to je to, a mi trčimo da to...“          

Nakon što je Dodik prekinuo prekidanje Pavića, voditeljka iznosi podatak koji kaže da je stopa nezaposlenosti približno 40%, da imamo 152.300 nezaposlenih... Precjednik ni tu ne čeka kraj rečenice već uzima riječ: „Mogli ste naći onaj drugi metod koji kaže da je 23%. Po metodima Evropske unije je 23%, al' vama odgovara više 40% jer je to malo [gestikulacija]...“

Na to ministar Đokić ispravlja prisutne aktuelnim podacima. U maju mjesecu je bilo 152.300 nezaposlenih, a za jun mjesec je broj 151.367... vrijedno se radi na tome.

JA BIH VOZIO VOZ, JA BIH VOZIO BILO ŠTA

Željeznice RS su gorući problem u džepu države, sa nekoliko izraženih simptoma. Veliko državno preduzeće koje je prepunjeno nepotrebnim administrativnim kadrom odnosno glasačima, ne može da privređuje u sadašnjem obliku. Aktuelni direktor je u ruke dobio vruć krompir, urađeni su neki planovi i predviđena kresanja, međutim, teško je krenuti u otpuštanje glasača u lokal-izbornoj godini. Ipak, problemi u Željeznicama su toliki da ih ni državni mediji nisu mogli ignorisati, međutim, ima ko može. Na Bosićev komentar kako su javna preduzeća poput Željeznica RS u dubiozi i stvaraju gubitke, te kako se ne mogu ljudi zapošljavati po stranačkoj liniji precjednik lakonski replicira: „Ma gdje je to bilo?“

Vrijedi podsjetiti da je u Željeznicama RS prvobitno bilo predviđeno da se otpusti preko 1000 ljudi...

VISOKE PEĆI NE POTPALJUJEM JA

I za kraj, najjači udarac. Nadovezujući se na priču o tome kako u naredne tri godine padaju najveći anuiteti za dugove do '91. godine, precjednik je upitan da li će ovakva privreda moći izdržati te tri godine. Evo odgovora: „Koja privreda?(?!) Budžet se neće povećavati. Budžet duguje (?), privreda je stimulisana... Naravno, imamo problem... Mora da razumijete da ne možete da napravite fabriku ako nemate kome da prodate. (...) Pogledajte velike markete, otiđite i vidite šta je naša domaća produkcija. Ko od vas ode tamo i kaže: „Neću da kupim ovo iz Hrvatske sad, hoću da kupujem ja samo iz Republike Srpske“, da bi povećao potražnju. (...) Ako nemamo kredibilan proizvod, kako ćete zaposliti ljude? Izvinite, molim vas, na što, šta da oni proizvode, gdje da prodaju?“

Tu vidimo razloge zanemarivanja ulaganja u proizvodnju. Zašto da se u Republici Srpskoj nešto pravi kad nema ko da to kupuje? Usput, očigledno da precjednik ne računa na budale poput mene koje vjeruju u slogane poput „Naše je bolje.“...

Nakon svih ovih izrečenica, meni samo pada na pamet da uzmem onu Andrićevu i malo je prepravim: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, a precjednik progovori...“ Doduše, ljetni je odmor, i za Presing i za političare, tako da i ta parafraza može na led do septembra a dotad možemo uživati u muku glavate gospode i zvucima narodnjaka i talasa sa Akvane...

Sve je rek'o, ništa rek'o nije...

BEZ RIJEČI.

Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)

Do prve donacije mediji čuvaju informacije

„Mi danas živimo u naciji u kojoj

doktori uništavaju zdravlje,

advokati uništavaju pravdu,

univerziteti uništavaju znanje,

vlade uništavaju slobodu,

mediji uništavaju informacije,

religija uništava moral

a naše banke uništavaju ekonomiju.“

Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki elaborat na stavku:

MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE

Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana. Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj radio-televiziji.

Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.

Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene, nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje, te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi reći.

Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja (figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja, ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.

No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu piše kako opijanje mladih u gradskim parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).

Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“ a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji, najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do konačnog rješenja:

Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u 100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu znak za suprotan pravac.

Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal, korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.

E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni, preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u članku piše naš odlično obavešten izvor? Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija - malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga. Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima, neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.

Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni, s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije što je nekad bilo...

P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu. Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE)