Ima li urednika u novinama?

Vremena su se promijenila, a sa njima i mediji. Brzo se živi, brzo se odrasta, brzo se umire. Nema više romantike kao nekad. Erotiku je zamijenila pornografija. Narodnu muziku je zamijenio turbo folk. Vijest je zamijenila senzacija.

IMA LI UREDNIKA U NOVINAMA?

U početku bijaše knjiga. Zatim su na knjigu udarile novine, sažetija forma. Slika govori hiljadu riječi a pokretna slika još više, novine pretrpile težak udarac pojavom televizije. Ipak, nije tu kraj, televiziju tlači internet. Trenutni rezultat: internet na vrhu, knjiga na dnu. Egzistiraju još uvijek i novine i televizija ali više radi navike nego potrebe. Međutim, teška vremena diktiraju promjenu pristupa...

Nedavno se po štampanim medijima razvukla serija članaka o slučaju u banjalučkoj Tehnološkoj školi gdje je profesor fizičkog optužen za pedofiliju. Optužen nije isto što i osuđen, ali ishod tog suđenja nam je ovdje sekundaran. Isto tako, taj slučaj nije jedina neregularnost sa tom školom, međutim, i to je sekundarno. (To je tek dio uvale borova zvane "Prosvjeta u RS".) Ono čime ćemo se baviti je riječnik korišten prilikom novinarske obrade podataka. Tačnije, izostanka obrade podataka. Tako dnevni list Fokus piše:

Učenici su čuli sve što se u prostoriji dešavalo, pa čak i profesorove riječi: "Tu, tu, tu mi se natakni!"
Učenicama se često obraća sa riječima: "Kupite čokoladu da je zajedno jedemo, pa ćemo poslije da se hm, hm, hm... !"
Profesor se perverzno ponaša, pita učenice "kako se zabavljaju i kako puše"...

Teško je reći tačno kad su se dnevne novine pretvorile u šund literaturu... Ne tako davno su se, umjesto ovakvih slikovitih primjera, koristili termini poput "vulgarno/lascivno izražavanje", "nemoralne ponude" i sl., dok danas nema tog eufemi(ni)ziranja. Ipak, priručnik "Perverznjak u 100 lekcija" na stranicama hronike je ipak malo previše...

No, to smo mi. Sitni, glupi, prljavi. Daleko od civilizacije, daleko od Evrope. A Hrvatska je blizu nas, a i blizu Evrope. Ipak, previše su se oni družili sa nama, a da prođu bez posljedica. Tako je u dnevnim novinama imena Jutarnji list svojevremeno osvanuo članak "Ispovijest starlete iz lanca prostitucije". Tužna priča o djevojci koja je, jadna, naivna, upala u vrtlog kokaina i seksa uz naknadu. No, tema je sekundarna. Na stranu i lično mišljenje potpisnika ovih redova da su takvi novinski napisi zapravo glorifikacija prostitucije. Sporan je kvalitativni opis nedjela. Tako tu stoji:

Kleknula sam između njegovih nogu, primila ga s obje ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...

Ruku na srce, treba reći da je ovo objavljeno u Nedjeljnom Jutarnjem listu. Valjda taj Nedjeljni ne čitaju djeca i vjernici. Jer, drugačije, red bi bio da se neko uhvati za glavu i da kaže ZA BOGA MILOGA! Nekad su se za ovakve priče morali kupovati časopisi koji se nose u kesi ili pod kaputom...

Usput, mala digresija. Donedavno nisam znao šta je to zapravo starleta. Dnevne novine Press RS su me prosvijetlile:

- Veoma me vređa kada me neko nazove starletom, jer to nisam. Starleta je, recimo, Stanija Dobrojević, koja je poznata samo kada se sa nekim zabavlja. Model sam od 11. godine i zaposlena sam u "Plejboju". Ne kažem da je starleta nešto ružno, ali to je stepenica ispod modela. Svaka devojka koja ne zna šta da radi sebe naziva starletom i ne skida se sa televizije - rekla je Anastasija Buđić, "Plejbojeva" zečica i članica grupe "Models".

Dakle, starleta je stepenica ispod modela. Malo Vujaklije nikad nije na odmet.

Press je porijeklom iz Srbije, one zemlje na Balkanu koju je 1999. NATO pakt pokušao da vrati u 1899. Nisu uspjeli, makar do kraja, makar zasad. U Srbiji se još uvijek štampa štampa, a šta štampa štampa, ilustracija. Magazin Puls, roba široke potrošnje - galanterija za stoliće u frizerskim salonima, malo tabloid-trač, malo poznati i slavni, malo TV program, malo reklame. Intervju naslovljen "Rokenrol je živjeti s mamom", pjevač Đorđe David Nikolić:

Kada ga vidi kako uz jak gitarski zvuk ulazi u kafe "Čorba" dok se duga plava kosa vijori za njim, čovjek nikad ne bi rekao da je stvaran lik s više nego teškom biografijom. Izdepiliran, istetoviran, šamponiran i apsolutno spreman za intervju...

Na stranu ova novinarska interna šala "šamponiran" (nadimak dotičnog je Đole Šampon), ovdje je zanimljivo kakav se ideal srpskog rokera nameće: izblajhan, izdepiliran, istetoviran... baš lijepo. Nego, nije to tema. Tema je iskrenost Đoletovog razmišljanja na temu žena:

Mislim da sam izabrao ženu na pravi način jer nisam razmišljao samo (!) o tome koliko je zgodna i lijepa, da li ima DOBRU SISU ili dugu kosu...

I tako, domaćica sa sobom u frizerski salon povede svoju 12-godišnju kćerku. Dok se mama fenira, kćerka na stoliću ugleda novine, u novinama spazi zgodnog, izblajhanog, izdepiliranog, istetoviranog čiku te krene čitati intervju sa njim. Nakon što je pročitala intervju, prilazi svojoj majci sa pitanjem: "Mama, imam li ja dobru sisu?"

IPAK

Rekošmo već kako slika govori hiljadu riječi, a ako je slika na naslovnoj strani, tih hiljadu riječi vrijedi puno više. Zato su naslovne strane uglavnom i prekrivene slikama. Šampion ovog kratkog izlaganja uredničkih promašaja je, ipak, domaći favorit ("Domaće je najbolje!"), dnevni list Republike Srpske, Glas Srpske. Evo ta slika od hiljadu:

Na slici su fudbalski navijači sa transparentom na kojem piše "Ma Argentinci izduvajte nam po k...c!" (tri tačkice zamijeniti sa arhaičnim hrvatskim sinonimom za sat/časovnik), a to uopšte nije sporni transparent kojeg su redari oteli na Koševu, što je bio povod vijesti. Psovanje nije naročito sporno na utakmicama, međutim, na naslovnoj strani dnevnog lista RS? Da apsurd bude veći, na sportskim stranicama, gdje je bila ova vijest, stoji sasvim kulturna slika istih ovih navijača bez ovog transparenta. Ljudi navijaju za svoj omiljeni klub, vesele se, plješću, milina živa (svaka bi ih majka poželjela za zeta/ove)...

Naslov ovog članka je parafraza imena kultne komedije "Ima li pilota u avionu?" (zapravo prevoda, budući da je originalni naslov "Airplane!"), a i tematika je djelimično zajednička - crni humor, samo što je članak puno crnji od dotičnog filma, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Treba stvari razvrstati: jedno je lični blog Rajka Vasića a drugo su dnevne novine... neki rezoni bi trebalo da postoje.

Vremena su se promijenila, a sa njima i mediji. Brzo se živi, brzo se odrasta, brzo se umire. Nema više romantike kao nekad. Erotiku je zamijenila pornografija. Narodnu muziku je zamijenio turbo folk. Vijest je zamijenila senzacija. Urednike su zamijenili idioti. Sramota je to.

Golman, krilo, bek - sve u jednom

Političar iz vladajuće stranke podnio ostavku, Agencija za nadzor vrba i pranje novca izlazi na teren da ispita sva stabla sa ciljem provjere da li je na njima rodilo grožđe.

Mediji su početkom novembra prenijeli izjavu Staše Košarca, člana GO SNSD:

“Zbog sve većeg obima poslova i zadataka kojima se bavim u javnom životu Republike Srpske i BiH, nisam u mogućnosti da dam potpuni angažman u radu organa Saveza. Smatram da je moja odluka motivisana prije svega moralnim razlozima, a time i opravdana.”

Kao što vidimo, iza njegove odluke o ostavci stoji moral, danas uglavnom neprisutan za razliku od nemorala koji je sveprisutan. Potez hvale vrijedan u ova kurvinska vremena, časno odstupanje. Samo, savez spomenut u izjavi je Fudbalski savez RS, u kojem je Košarac bio potpredsjednik, a ne Savez NSdemokrata ili neki drugi. Da ne bude zabune. Komentari na ovu vijest su rijetki ali dirljivi. Tako jedan čitalac kaže kako je nenadoknadiv gubitak za fudbal u RS, a i čitavom svijetu, to što jedan takav intelektualni kapacitet i vrsni poznavalac (ne navodi se čega) napušta FS RS.

Međutim, onima bolje upućenim, ova vijest nije došla kao iznenađenje. Košarac je stari davalac ostavki. Tako je ove godine već podnio jednu ostavku, na mjesto člana UO F.K. “Slavija” što je objavljeno 05.01.2011. Krajem tog istog mjeseca je osnovan Klub malog fudbala “Tango” u Istočnom Sarajevu gdje je on imenovan za predsjednika UO i člana Skupštine kluba. Vijest objavljena 28.01.2011. godine na internet stranici Futsal Balkan kaže da je KMF “Tango” osnovan svega 23 dana od pokretanja ideje. Košarac je tom prilikom istakao kako aktivnosti oko registracije kluba u područni FS, FS RS, FS BiH moraju [sic] ići ubrzano kako bi klub uzeo učešće u Kupu RS koji počinje u februaru. Naveo je još kako se planira pokretanje škole fudbala, nastup u Prvoj ligi RS, priključivanje eliti u BiH, a jednog dana međunarodna scena. Priča je ubrzo potkrijepljena djelima, Tango je osvojio Kup RS. U vijesti povodom toga stoji:

“Medalje i pobjednički pehar ekipi Tanga uručio je Staša Košarac, potpredsjednik FS RS. Domaćin i tehnički organizator završnog turnira bio je KMF “Tango” iz Istočnog Sarajeva.”

Eto, uzmem novine u ruke, u rubrici “Sport” Staša Košarac, u ovom i onom kontekstu: predsjednik, potpredsjednik, direktor, član UO, član Skupštine, golman, krilo, bek - sve u jednom. Inače, iako me sport ne zanima previše, u posljednje vrijeme sam se vratio na čitanje novina od kraja, jer mi je više muka od onoga na početku. No, kako volim da patim, tako moram sve pročitati. Polako od kraja, preskačem oglase, konkurse i šoubiznis, kad na “Biznis” stranicama Staša Košarac, član Komisije za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, saobraćaj i komunikacije. U izjavi kaže kako upozorava na manipulacije koje se dešavaju pri trgovini orasima. Koliko god da je država oštećena prilikom te trgovine orasima, toliko će se uštediti pri štampanju državnih novina: sad ih štampaju na indigo papiru – ostvari se značajna ušteda s obzirom da se na svakoj stranici ponavljaju isti likovi (i pripadajuća im djela). Al’ dobro, nastavljam dalje sa čitanjem. Dođem do sekcije “Region” a tamo se nalazi Staša Košarac, član Zajedničke komisije za evropske integracije. U njegovoj izjavi stoji da taj organ čini sve da Bosna i Hercegovina što prije uđe u EU. Blaga déjà vu senzacija, kao da sam te riječi već čuo. Kratko se konsolidujem, protresem glavom pa nastavljam dalje. Međutim, u sekciji “Novosti” me presreće Staša Košarac, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Nije mi svejedno. Njegova aktivnost u ovom trenutku ozbiljno ugrožava postojeće zakone fizike, sveprisutna multidimenzionalnost koja zalazi u paranormalno. Možda je to neka nova medicinska pojava – rukovodilačka šizofrenija, ovisnost o radu u upravnim organima? Medicinsku analizu ću ostaviti stručnima, a ja pregledam i taj članak u kojem se on spominje, samo da bih vidio da u Domu naroda umjesto naroda ratuju političari. U ime naroda, uvijek na povuci-potegni, ali samo do svog džepa. Već sam blago iznerviran, ali, na putu do kraja moga puta, naslovne i zatvaranja novina, su mi ostale samo dvije stranice. Nekako se mislim kako nije moguće da me i tamo sačeka Stašin živi zid te hrabro nastavljam. Letimično pregledam preostale naslove, sa željom da ih zapravo ne pročitam, ali, vijest dana u zaglavlju druge stranice ne mogu zaobići. Vijest dana je izjava, a izjavu je dao Staša Košarac, rukovodilac Tima za koordinaciju aktivnosti istraživanja ratnih zločina i traženja nestalih lica RS. On kaže kako traži, oni tamo sakrivaju, a ja se pitam kako da se sakrijem od njega…

Nakon što sam zatvorio novine nisam mogao a da se ne zapitam, ko je zapravo Staša Košarac? To u novinama nije pisalo, a nekako me zanima…

Staša Košarac je mašinski tehničar rođen u Sarajevu 1975. godine. Govori engleski jezik. Prije deset godina je bio predsjednik Opštinskog odbora SNSD u Višegradu. Prije pet godina je, nakon postignutog odličnog uspjeha na izborima, uznapredovao sa “golfa 2” na nov automobil kupljen gotovim novcem. Nakon ukazanog povjerenja od strane glasača, viša instanca uviđa njegov potencijal i tada kreće prostorno širenje, s pozicije na poziciju, pri tom rijetko napuštajući poziciju. Vrijedi još spomenuti kako trenutno otplaćuje kredit za stan u vrijednosti od 90.000 KM (da li je to jedan od onih subvencionisanih kredita za stambeno zbrinjavanje mladih?) i dodatnih 25.000 KM zaduženja zbog potrošačkih pozajmica, a uz to nikom nije žirant. Da jeste, vjerovatno bi bio predsjednik Udruženja neprevarenih žiranta.

Ukratko, mlad čovjek, uspješan, rastrošan, prezaposlen u vremenu nezaposlenosti. I za kraj, koja je tajna njegovog uspjeha? E, to je već materijal za feljton…

Kraj euro ere bahatosti?

Ovo je najrevolucionarnije vrijeme u istoriji, svaki dan direktan prenos neke revolucije. Samo, ove revolucije dolaze odozgo, a ne odozdo. Vladare ruši KAPITAL, a NE PROLETER. U zemljama Trećeg svijeta djeluje kapital prerušen u pobunjenike u Nike patikama koji komuniciraju putem društvenih mreža. U Evropi se gospoda u odijelima igraju mjerenja polnog organa sve dok ne dođe Angela Merkel i izvadi svoj.

Kao domine crne su nam sudbine, kaže pjesma. No, nije ovdje riječ o nama. Kao domine su krenuli da padaju evropski premijeri. Da li će to biti dovoljno da ne padne i eurozona?

Situacija u Grčkoj je došla glave predsjedniku Vlade Jorgosu Papandreuu. Zapravo, glava je ostala na ramenima ali fotelja nije sačuvana. Grčka je potrošila prošlogodišnji paket pomoći od EU, a brod nije na pravom kursu. Papandreu je u posljednji momenat pokušao da svoju poziciju sačuva Solomonskim (ili možemo reći Dodikovim) rješenjem, referendumom o prihvatanju pomoći EU, da odluku i posljedice iste stavi na grbaču narodu. Međutim, nije mu uspjelo. A prethodno je, uz dobru volju Sarkozija i Merkelove, Grčkoj otpisano 50% duga bankama i predviđen finansijski paket pomoći od 130 milijardi eura. Međutim, kontrateža tome je bio niz teških zahtjeva. Plan EU za Grčku predviđa, između ostalog: otpuštanje 30.000 zaposlenih iz javnog sektora, smanjenje plata za 20% svih zaposlenih u javnom sektoru, povećanje PDV-a sa 19% na 23%, umanjenje mjesečnih penzija iznad 1.000 eura za 20%, povećanje akciza na gorivo, cigarete i alkohol kao i spuštanje limita za neoporezivi dio plata sa 12.000 na 5.000 eura. Dakle, veoma ozbiljan plan štednje koji predviđa spartanski život za Grke (o, ironije). To je jedna mogućnost koja će svakako imati teške posljedice, no, za drugu mogućnost su štetne posljedice zasad nesagledive. Istupanje iz eurozone bi bilo presedan a domino efekat koji bi uslijedio bi zasigurno odnio više žrtava nego ova pomoć koja se čini kao “medvjeđa usluga”. Prihvatanjem pomoći će patiti Grci, a ne grčkim neprihvatanjem pomoći bi patili svi u eurozoni. Nijemci su javno izražavali svoje negodovanje povodom grčkog nećkanja oko pomoći, maltene ratoborno, dok su britanske novine na naslovnim stranama objavljivale tekstove u kojima stoji da nema potrebe da se žali zemlja u kojoj je više vlasnika Poršea nego onih koji su prijavili godišnji dohodak veći od 50.000 eura...

Sa druge strane mora koje se ulijeva u Jadransko, situacija nije ništa gora. A ni bolja. Italija je u euro krizi uglavnom držala pol poziciju, tek uz kratki predah u toku rješavanja grčke stvari, međutim, nije moglo dalje. Ni činjenica da danas ima duplo više kose nego prije 17 godina, kad je stupio u politiku, nije pomogla starom šmekeru Berluskoniju u prodavanju njegovih jeftinih šlagvorta. Euro drugari su htjeli rezultate poštovanja mjera štednje - konkretno smanjenje javne potrošnje, međutim, ostali su kratkih rukava. Zatim je Parlament stupio na scenu i pozicija i opozicija su jednoglasno Berluskoniju pokazali vrata. Humanitarni dvojac iz prethodnog paragrafa, Sarkozi i Merkelova, je tako nešto nagovijestio na konferenciji za štampu 25.10.2011. kada su se samo nasmijali na pitanje novinara o sprovođenju mjera štednje u Italiji. Predsjednik Napolitano je bio izuzetno uvrijeđen tim činom, no, više neće imati zbog čega da se crveni. Kao labudova pjesma Berluskonijevih principa ostaje izvještaj objavljen tri dana nakon toga, o nabavci 19 blindiranih automobila Maserati Quattroporte za potrebe italijanskog Ministarstva odbrane. (Usput da se pomene da je jedna od predviđenih mjera štednje smanjivanje budžeta Ministarstva odbrane za 2,5 miliona eura tokom naredne tri godine.)

Pomenuti automobili su vrhunac sportskog luksuza, dolaze opremljeni isključivo benzinskim motorima sa preko 400 konjskih snaga. Početna cijena je 80.000 eura. Ovdje je riječ o blindiranim vozilima, što lako može da višestruko poveća nabavnu cijenu, kao i troškove održavanja. Naravno, opozicija je oštro reagovala na nabavku 19 blindiranih vozila u vrijeme kad su milioni Italijana teško pogođeni ekonomskom krizom. Uzvratio je ministar odbrane Ignjacio La Rusa podatkom kako su automobili plaćeni novcem iz budžeta 2008/09. godine, vremena prije mjera štednje, te optužujući opoziciju za sprovođenje “lova na vještice” La Rusa je takođe odigrao i na kartu patriotizma izjavom: “U čemu je problem? Maseratiji su italijanski i koštaju manje od njemačkih rivala.” Samo, italijanski su i Fiat, Lancia i Alfa Romeo koji takođe proizvode putničke automobile. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Rečenica „U čemu je problem?“ kao i spominjanje „lova na vještice“ neodoljivo podsjećaju na samog Berluskonija i njegov šmekerski fon. Berluskoni, za šta god je bio optužen, od ekonomske politike do seksa sa maloljetnicama, odgovarao je isto, rečenicom: „Dušmani, hoćete da me uništite!“ Njegova smjena teško da će riješiti sve probleme u rastrošnoj zemlji, no jedno je sigurno: teško da će se u skorije vrijeme na njegovoj poziciji naći sličan komičarski talenat.

Da li je ovo stvarno kraj ere bahatosti i nekontrolisane javne potrošnje u eurozoni ili uvod u kovitlac u kojem će riječ „recesija“ biti univerzalni izgovor za sve socijalne probleme i gdje će konstantno kao mač nad glavom građanima stajati uslovi iz nametnutih ugovora u prihvatanju pomoći? Kao i obično, sudija je Vrijeme. Pomenuti premijeri su otišli na relativno ugodan način, TV revolucija je bila humana prema njima, međutim, građani Evrope još nisu iznijeli svoju završnu riječ.

Pravda za Mevlida!

U ovoj emisiji prijedlozi za hit dana su Boban Zdravković „Prokleta je Amerika“ i Toma Zdravković „Dotak'o sam dno života“. Nema sumnje da će biti tijesno između dva Zdravkovića, ali, Vi birate. Telefoni za glasanje su otvoreni - sad!

GLOBALNI PROBLEMI ZA LOKALNO STANOVNIŠTVO

Glavna vijest dana 28.10.2011. na području „zapadnog Balkana“ je svakako bila ona koja saopštava kako je muškarac u maskirnoj jakni automatskom puškom pucao na američku ambasadu u Sarajevu. Tom prilikom je ranio dvije osobe koje su bile u obezbjeđenju ambasade. Nakon same pucnjave, napadač je imao svoj, u stilu Rolling Stonesa, exile on main street gdje je nekih 35 minuta proveo u šetnji i razgovoru sa slučajnim prolaznicima kojima je objasnio kako je „ogorčen što Amerikanci ubijaju muslimane širom svijeta“ i „kako ovo čini zbog Gadafija“. A zatim je onesposobljen pogotkom u nogu.

Sa njim su, po pisanju medija, bile još tri osobe od kojih je jedna završila u bolnici sa prostrijelnom ranom kuka a za druge dvije se traga pod sumnjom da su nakon ovog čina imali u plan i napad na britansku ambasadu, ozbiljnijim sredstvima - spominje se torba sa eksplozivom.

Napadač je identifikovan kao Mevlid Jašarević, 23-godišnjak iz Novog Pazara. Uz pomoć duge brade i kratkih nogavica je prepoznat kao pripadnik vehabijskog pokreta, a sam je pružio podatak o svom boravku u Gornjoj Maoči tokom 2010. godine, čvrstom vehabijskom uporištu nadomak Brčkog. Dalje se za Mevlida spominje kako ima policijski dosije te kako je nakon odležane kazne za razbojništvo u Austriji protjeran iz dotične zemlje. Dakle, šta je njemu trebalo da on dolazi u Sarajevo da izrazi svoje nezadovoljstvo? I zašto baš Sarajevo?

Novi Pazar je u Srbiji, i tamo u glavnom gradu imaju američku ambasadu, u ulici Kneza Miloša sa širokim trotoarom. Taj trotoar je, zbog dosadašnjih iskustava, poprilično sužen preventivno anti-teroristički postavljenim betonskim blokovima u blizini ambasade. Ni na jednom prozoru ambasade se ne vidi staklo. Vide se debele rešetke. U obezbjeđenju se vide mladići naoružani dugim cijevima. Da je Mevlid ovu istu akciju pokušao u Beogradu, ne zna se čiji bi ga metak prije stigao, SAJ ili američki. Samo, taj metak bi išao pravo u glavu. Doduše, pitanje je dokle bi Mevlid uopšte došao u Beogradu, sa dugom bradom i kratkim nogavicama...

A u Sarajevu? Ispucao je što je imao, a zatim šetnja korzom. S obzirom da je naš a nije originalni terorista, nije se svojeručno eksplozivom vazdigao u vazduh prema svojih 99 djevica. Nije se čak ni previše trudio sa uzvicima „Alah je velik!“, valjda zato što to ovdje svi već znaju. Ovi što ih je ranio nisu su se pretrgli pucajući na njega, kažu zbog bezbjednosti građana.

Šta nam to govori? I u divljem vremenu ostali smo pitom narod. Nismo, u skladu sa demokratskom tradicijom (koja je nedavno imala odličnu reklamu u Libiji), Mevlidov slučaj riješili po kratkom postupku. Jer, život je život. Life is life. To možda ne znaju ovi klinci koji noću šetaju naoružani noževima, ali, to dobro znaju ljudi čije sjećanje makar malo seže prije 1988, godine Mevlidovog rođenja.

A Mevlid? U neko drugo, normalno vrijeme on bi bio čisti nusprodukt ali, u ovom vremenu, on je legitiman proizvod okolnosti. Radikalan proizvod. On je nezadovoljan. Međutim, za razliku od većine ovdje trajno naseljenih, on je nezadovoljan globalnim problemima jer vidi „veliku sliku“. Nije njega pretjerano briga za lokalne probleme. On udara u srž problema, za njega vrhovno zlo - Ameriku (to je ona zemlja koja voli Bosnu). Udara radikalno, oružjem. A mi ćutimo i gledamo. Neki snimaju telefonom.

I eto, to je bila vijest dana. Svi mediji su ustupili naslovne strane, komentari čitalaca na internetu sadrže crne slutnje („Sad se možemo pozdraviti sa bezviznim režimom.“, „Ovo je samo početak.“ i sl.), političari „ozbiljno“ upozoravaju na problem terorizma (a to što se ZZ Top već 20 godina okuplja u Gornjoj Maoči, kao da nismo znali, kao ni za „Bugojno 2010“), neki od njih nalaze za shodno da se preko Mevlidovih leđa bore za političke poene, a naravno, tu su i pristalice teorije zavjere koji kažu kako su Mevlida, u vidu anti-reklame, poslali Srbi.

Šta je od toga svega istina? Istina je da smo na još jedan dan zaboravili na nezaposlenost, krizu i neimaštinu, probleme koji tište ogromnu većinu Bosanaca i Hercegovaca svih boja i opredjeljenja, manje-više sve one koji nisu političari i/ili vehabije. Mevlid je, u svom naumu, uspio samo jedno - pomogao je vlastima u odvraćanju pažnje od stvarnih problema građana. Jer naš problem svakako nije Amerika. A ni Ameriku više nije briga za nas. To se vidi i na ovom primjeru, kad se u čitavoj ambasadi nije našao nijedan specijalac koji bi stvar riješio po kratkom (demokratskom) postupku. Oni su svoj posao završili ovdje, pokupili se i otišli. Iza njih je ostalo stanje takvo kakvo jeste. Loše. I pogoršava se. Ovaj slučaj je znak da treba da ozbiljno počnemo čistiti svoje dvorište. Nakupilo se previše smeća, u vidu ovakvih (i sličnih) kratkih nogavica, ali i dugih nogavica skupocjenih crnih odijela kakva se slažu samo sa određenim tipom automobila i određenim načinom ponašanja.

Rimljani su još prije 2000 godina izmislili parolu hljeba i igara da opišu jeftinu metodu odvraćanja pažnje narodnih masa i zadovoljenja najprimitivnijih požuda. Na latinskom to glasi panem et circenses pa bismo mogli prevesti kao hljeba i “cirkusarija” (da ne kažem cirkuskih pizdarija). Mi hljeba nemamo, ali, eto, imamo ovakav cirkus na ulicama.

I zato, krajnje je vrijeme da narod zauzme mjesto na ulici (i naslovnoj strani) sa svojim problemima. Pri tome nam neće trebati kalašnjikov, jer je naš protivnik tehnološki poprilično zaostao, da ne kažem primitivan. Potreban nam je samo odlučan um i oštar jezik. Treba zauzeti mjesto tako da ne ostane prostora za Mevlida i njemu slične, jer njih, na žalost, ima mnogo više od 365 - za svaki dan u godini, ali nas... Pa, tu smo svi, sem političara.

Argumentom u čelo!

Kad se slikamo za dokumente, na slikama bude glava. Na gornjem dijelu glave je čelo. Iza čela se nalazi mozak. Informatičkom terminologijom rečeno, centralna procesorska jedinica u čovjeka. Služi za razmišljanje.

Kad odemo do kioska da kupimo nešto, pored razne štampe često možemo zateći i "Glas Srpske", dnevni list naše kriške ove države. Ali, iako je to dnevni list RS, tu piše i o stvarima koje se dešavaju van RS. Neke od njih nisu bitne za RS, ali neke jesu.

Inače, predsjednik RS se trenutno nalazi u posjeti eSADeu. Otišao je malo do nalogodavaca da ispita zašto ga podrivaju finansiranjem kojekakvih studentskih organizacija koje bi da pale žito i postavljaju razne transparente, ujedinjavanjem opozicije i sličnim glupostima. Zašto, o zašto, dušmani, mi to radite, zapitao je on, sigurno.
Dakle, otišao je malo do svojih, a usput je morao navratiti i do naših (Iz Čikaga oni moji, znaš ti dobro koji...).
I tako, ide Mile američkom prugom (sa još kojim drugom), a "Glas Srpske" izvještava o tome. Revno i redovno. A ja čitam. Na naslovnoj strani od 25.10.2011. godine stoji izjava Željke Cvijanović, jednog od drugova koji su zajedno sa predsjednikom u posjeti eSADeu. Željka je, kao i ja, profesor engleskog jezika i književnosti. Razlika je samo u tome što je ona gospođa ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Prije toga je bila šef Kabineta predsjednika Republike Srpske. Sad kad ima svoj kabinet (i to ne za nastavu), ona zapošljava po svojoj volji, pa je tako zaposlila kćerku predsjednika RS. Čudni su ti odnosi... Nego, kaže Željka a prenosi "Glas", na naslovnoj strani velikim slovima (LINK):

RS ĆE IMATI KORIST OD POSJETE SAD

Fascinantno. Zapanjujuće. Obično se diplomatske posjete organizuju kako bi se nanijela šteta državi ili jednom njenom dijelu. Ovo je izuzetan presedan.
Ček'. S obzirom da će RS imati korist, to vjerovatno znači da će BiH imati štetu... Hmm... Kakve sve trice i kučine prijete prilikom pisanja, to je fascinantno. Mislim, mog pisanja. No, ne moramo stalno o neveselim stvarima (šteti), dosta nam je prethodno spomenuta korist.
Bilo kako bilo, to je naslov. Ono pravo slijedi tek poslije naslova, još par njenih riječi:

"Uspjeli smo da ostvarimo neposredan kontakt sa sagovornicima..."

Ako je ono maloprije bilo fascinantno i zapanjujuće, ovo je korak dalje. Možda da upotrijebim riječ nevjerovatno? Neposredan kontakt sa sagovornicima? Neviđeno. Nečuveno. Mali korak za F.K. "RS" ali veliki za istoriju diplomatije. Sa sagovornicima neposredno, vjerovatno bez prevodilaca! Čekaj, ne trebaju im prevodioci, zato su poveli Željku.
Mislim da je jučerašnji dan bio trenutak od kojeg treba da počne novo računanje vremena u diplomatiji. Vidim to kao ekvivalent rođenju Isusa, Muhamedovom podvigu, datumu održavanja festivala Woodstock...
Nego, da ne bude da sam izvukao nešto iz konteksta, evo šta dalje stoji na naslovnoj:

"... i da im objektivno prenesemo šta se događa u RS i BiH, a ne da to oni zaključuju na osnovu medijskih članaka ili izjava pojedinaca koje nemaju potrebnu težinu."

Dakle, oni su otišli tamo da kažu kako oni vide stvari. Svakako nisu otišli da im kažu kako jest, ili makar kako im to javljaju silni špijuni. A kako jest? Pa upravo u stilu ovog naslova. Odozgo udaraju narod k...em u čelo, odnosno, penisom u čelo (penisom, jer to su gospoda intelektualci). A iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje.

Kad se pročita čitav članak lako je vidjeti da nije spomenuto nijedno ime sagovornika. Ni ovaj, ni onaj, ni lijevi, ni desni. Nije da su neki nebitni, nego su i bezimeni, sa izuzetkom onih naših iz Čikaga. Upotrebom mozga odnosno razmišljanjem se može doći do pitanja: "Ko su ti sagovornici od kojih će RS imati koristi?" Na to pitanje u članku nema konkretnog odgovora, ali ima nešto što bi moglo poslužiti kao dokazni materijal na sudu, slika:

To je taj diplomatski nivo. Na stolu fiksni telefon, zamalo prazna čaša soka i ruka predsjednika RS na kojoj je sat koji vjerovatno košta više od čitave zgrade u kojoj je održan sastanak. Koja je to zgrada, ne znam. Ko su ti ljudi, ne znam. O čemu je bio razgovor, ne znam. Ne bih sad da izmišljam dijalog, možda nekom drugom prilikom.

Mislim, j..u nas na svaki mogući način, al' ne moraju makar u čelo. Jer iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje. Mogao bi nam zatrebati.

Evo i čitav članak, ako neko hoće da čita:
Glas Srpske: Srpska će imati ogromnu korist od posjete SAD

Struka i nauka

Šta se dešava kad majmun uđe u tenak? Problem. Šta se dešava kad nestručni ljudi dođu na bitne pozicije? Ozbiljan problem. Takav je slučaj sa, između ostalih, Ministarstvom prosvjete i kulture RS gdje radi puno nekih osoba koje se ne snalaze sa zarezima (ali se snalaze sa biznisom).
Zločin u prosvjeti na naplatu dolazi kasnije, a danas priča o jednom malom zločinu:
Blic: U trećem razredu uče engleski, ne znaju nijedno slovo latinice
O čemu se radi, ukratko?
U školama u Republici Srpskoj djeca od početka trećeg razreda počinju učiti engleski jezik, a latinicu, pismo engleskog jezika, počinju učiti od drugog polugodišta trećeg razreda. To predstavlja mali logički problem, odnosno, kako je u članku lijepo rečeno, apsurd. Mislim da se ta riječ kriminalno malo koristi danas, s obzirom gdje i kako živimo, tako da bih toplo pozdravio upotrebu iste.
(Zarad nastavka priče, poželjno bi bilo objasniti da osnovno školovanje u Republici Srpskoj traje devet razreda. Za razliku od nekadašnjih osam, ubačen je jedan razred ispred. Godinu dana djeca sjede u klupama, umjesto da razbijaju glave i koljena padajući sa drveća, za to vrijeme ocjenjuju se opisno. Ne uče da pišu, možda ni da čitaju. A možda ne uče, ništa. Znam neke koji za svih devet godina osnovne škole nisu ništa naučili, tako da je taj prvi razred veoma upitan.)

Nego, u članku ima različitih izjava, mišljenja, neslaganja, podatak kako djeca i ne treba da znaju latinicu u tom trenutku s obzirom kako je oblikovan sadržaj koji obrađuju, sve je to u redu. Samo, jedna je stvar nekako uspjela da izmakne pažnji, suštinski logički problem:

Zašto, koji moj, djeca uopšte uče engleski u trećem razredu?

Danas su nastavnicima engleskog jezika na raspolaganju Cambridge ili Oxford udžbenici/programi. Možda ima još opcija, ja sam u dvije različite škole radio sa ove dvije varijante. Razlika sadržajnih ima (poprilično), suštinskih nema.

Suština je da se malencima uvale slikovnice od po 30 maraka, a oni za godinu dana nauče 15-ak riječi. Po meni, ne isplati se, taj biznis. Ali nekima se isplati, veoma.
Djeca za te pare dobijaju knjigu i radnu svesku. Nastavnik dobije knjigu, radnu svesku, udžbenik za nastavnike i nosač zvuka, najčešće CD, sa audio sadržajem lekcija.
U školi gdje sam imao treće razrede sam radio po Oxford programu. Udžbenik je velikog formata, svaka lekcija se prostire na dvije stranice. Jedan veliki crtež/slika. Što se slova tiče, tu je naslov lekcije i jedna do dvije rečenice. Djeca gledaju sliku, uočavaju predmete, slušaju audio sadržaj sa CD-a.
Bilo je dobro dok CD koji su djeca slušala nije otkazao poslušnost. Tad je na scenu stupila improvizacija. Pričam i igram se sa djecom dok se ne umorim, a zatim radna sveska. Zadam djeci da boje a onda i ja uzmem bojice. Stigao sam da za mjesec dana obojim pola radne sveske sa veoma malo prelaženja preko linija. Žao mi je što sam morao vratiti tu radnu svesku, bilo je tu nekih jako lijepih psihodeličnih kombinacija boja. No, to nije tema.

Da se ja pitam, umjesto engleskog bih do šestog razreda uveo predmet Narodni običaji i tradicija. Da djeca nauče šta su preslica, jaram, zašto se bježi u šumu kad švabo napada, itd.

Što se engleskog tiče, ima milijardu nekih kurseva, skoro svaka osnovna škola ima ugovor sa nekom školom stranih jezika. Dakle, ambiciozni roditelji, plaćajte kurs. Bistra djeco, naučićete i bez kursa. Ostali, u jednom pogledu je svejedno. Dok god se u srednju školu upisuje bez prijemnog ispita, odnos rada i ocjene je u debeloj sprezi sa društvenim položajem (tako da to nazovem da ne zalazim u objašnjavanje nepotrebnog).
U drugom pogledu, danas je znanje engleskog nasušna potreba. Bio ti limar, zubar ili elektromehaničar, prilikom traženja informacija tu je internet. Uglavnom na engleskom. Pa ti ne uči.

I, da, naravno da ovo nije jedini promašaj, sjetih se još jednog sa sličnim logičkim problemom: predmet Demokratija u šestom razredu? Šta kaže razvojna psihologija o formiranju hipotetičkog mišljenja kod ljudskih jedinki?

Pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije

Prosvjeta u RS je u jadnom stanju, od glave do pete. Osnovna škola sad ima devet razreda umjesto osam kao što je bilo kod druga Tite, još uvijek je obavezna ali je i to relativno jer su zakoni izmijenjeni do mjere da učenik ne može završiti samo ako ga teške kriminalne aktivnosti ne spriječe u tome. U srednju školu se upisuje na osnovu prosjeka iz osnovne škole, nije bitno da li je taj prosjek stečen u nekoj seoskoj školi gdje ima 20 đaka iz tri porodice ili nekoj gradskoj školi gdje nastavnici svakodnevno proklinju svoj život i posao. Nakon srednje škole, postalo je pravilo - posebno za omladinu ženskog pola iz mjesta koja nisu Banjaluka, ide fakultet. Fakultet je nekad bio nešto... danas je nešto sasvim drugo. Nekad je čovjek mogao i bez fakulteta da se zaposli i da proživi život u sreći i veselju, ljetuje u Makarskoj i zimuje na Bjelašnici. Danas to neki ne mogu ni sa fakultetom. A neki mogu i sa privatnim fakultetom.
Procvat privatnih fakulteta u RS se desio u mandatu aktuelnog ministra prosvjete Antona "Tončija" Kasipovića, a nastala šteta će potrajati vjerovatno još nekoliko mandata, ko god dođe na njegovo mjesto ("Ako ikad dođe..."). Ruku na srce, čuo sam kako je Tonči na početku svog djelovanja imao namjeru da privatne fakultete "dovede u red", ali da je naišao na tvrdo jerbo su dotični fakulteti u vlasništvu glavate gospode sa solidnim uporištem. Taj drugi dio nisam ni morao čuti, to mi je bilo u startu jasno. Privatni fakulteti su, što se kaže, iznikli kao pečurke poslije kiše u jednom periodu da bi određeni dio pozicionara malo ulaštio sebi pozicije, dodao prefikse i sufikse oko imena i pojačao koeficijent plate. Nikad nisu ni bili zamišljeni kao ozbiljne visokoškolske ustanove već kao jednostavna samostalna trgovinska radnja, šalterskog tipa. Postoji šala za jednu takvu ustanovu preko Drine:

Megatrend
Lanac obrazovnih ustanova pored kojih ljudi kad prolaze kolima zatvaraju prozor da im ne bi ubacili koju diplomu kroz isti.
(vukajlija.com: megatrend)

Nego, jedan od tih fakulteta, čiju ja i majicu posjedujem, a i odbijenicu (zapravo, odbijenica je od prislonjenog srednjoškolskog centra ali to je isti par opanaka sa vazdušnim đonom) jeste banjalučki Apeiron popularno zvan Aperion. Imaju ljudi problema sa dva vezana vokala pa se izvrši mala rokada i onda bude lakše za izgovoriti.
Danas se na televizoru mnogo reklamiraju ulošci, pivo i privatni fakulteti. Apeiron nije izuzetak, jedino što se u reklami za nj. može čuti "dobitnik nagrade Evropski kvalitet za obrazovanje u Oksfordu". To bi trebalo da nešto znači. Valjda. Samo ne znam u kom smislu. Sumnjam da je ovaj moj bivši državni Filozofski u Banjaluci, a i sadašnji Filološki dobio neku takvu nagradu. Ako jeste, možda je upravo on utabao stazu za Apeiron. Nego, na stranu transparentnost dobijanja te nagrade, da mi vidimo šta to Apeiron čini tako aperioničnim. Kaže se često, neko je onoliko dobar koliko mu je dobar posljednji poduhvat, ma čim se taj bavio. Paralelnom obradom te tvrdnje bismo mogli doći do ideje da je Apeiron dobar koliko mu je dobra posljednja generacija studenata...
Juče sam, sasvim slučajno pretražujući po tragu jednog imena došao do zanimljivog dokumenta. Dokument je javno objavljen i dostupan svima. U pitanju su rezultati sa ispita Engleski jezik I i II, iz maja prošle godine, upravo na "panevropskom univerzitetu" Apeiron. Sedam studijskih odsjeka, ukupno 102 studenta su tom prilikom polagala te ispite, a rezultati...
Apeiron: ispit Engleski jezik 14.05.2010, rezultati
Da ne bih kopirao čitav dokument i 102 imena, pregled po kategorijama:
- Fakultet poslovne ekonomije, ispit je položilo 16 od 34 studenta
- Fakultet zdravstvene njege, ispit je položilo 8 od 33 studenta
- Fakultet informacionih tehnologija, ispit je položilo 5 od 17 studenata
- Fakultet sportskih nauka, ispit je položilo 0 od 6 studenata
- Fakultet pravnih nauka, ispit je položilo 7 od 19 studenata
- Filološki fakultet, ispit je položio 1 od 3 studenta
Dakle, prolaznost na ispitu je nešto "jača" od jedne trećine (1/3, 33%). Imam i digitron ali ljepše zvuči jedna trećina. Od ovih 37 koji su uspjeli preplivati rijeku Stiks, tri su ocjene 10, dvije 9, četiri 8, pet 7 a ostalo do 37 su sve "šestice". Nemam volje da računam prosjek. Od gore navedenih podataka, možda najviše zabrinjava ovo na "Fakultetu informacionih tehnologija", da je tu prolaznost manje od trećine. Mislim, obično te informacione tehnologije imaju neke veze sa informatikom, kompjuteri, ovo-ono, hakerisanje, programiranje. Doduše, možda su ovi naučili da kompajliraju na ruskom...

E, sad, da se vratimo na onu ideju napisanu prije samih podataka o ispitu, "... dobar koliko i posljednja generacija studenata". Ovdje se radi o omladini otprilike 1990. godište, ako mislimo na redovne studente koji su se upisali nakon srednje škole. Danas djeca uče engleski jezik u sedam od devet razreda osnovne škole. Ne znam koliko su ovi učili, a ni nije bitno. No, znam šta je engleski jezik jer posjedujem diplomu na kojoj piše moje ime i profesor engleskog jezika. A i da nemam tu diplomu, dovoljno mi je samo da NE BUDEM GLUP pa da uočim koliko nas engleskog jezika "okružuje", kroz pogrešno pomodno napisana imena različitih lokala, ustanova, čega već; kroz galopirajući uticaj jeftine zapadne "kulture"; kroz širenje informacionih tehnologija, itd. E, ako je situacija sa engleskim ovakva, šta je sa, j***te, stručnim predmetima? Kakvi ovo ljudi uopšte studiraju na Apeironu? Jesu li to ljudi uopšte? Jesu li to tuljani? Šta je Evropski kvalitet u obrazovanju? Šta je Evropa?

Ipak, da ne postavljam glupa pitanja, samo još da se osvrnem na suštinsku razliku između privatnih i državnih fakulteta: na privatnim se plaća prilikom upisa a na državnim na ispitu. U oba slučaja se plaća novcem, s tim da neki državni primaju i znanje, doduše, nerado. (Da ne griješim dušu, moje je mišljenje da je puno više dobrih ljudi nego loših na državnim fakultetima, posebno onim koji nisu pravni i ekonomski.) Nego, novac. Pare, pare pokreću svijet, politiku i nogomet. Novac ima svoj univerzalni jezik. Novac jeste univerzalni jezik. Engleski je poprilično univerzalan jezik, ali novac je univerzalniji. Stoga, ako ti ne ide engleski, pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije.