ŠUP(LJA) PRIČA

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić, nezaposleni sam prosvjetni radnik iz Banjaluke. Neki su me možda vidjeli na televiziji, uočili u dnevnim novinama, čitali neke moje članke na internet portalima ili na mojim blogovima, a jedan dio ljudi se sigurno sjeća prošlogodišnje bestseler priče "Kako se zaposliti u Ministarstvu prosvjete?", o Kasipovićevim metodama zapošljavanja. Taj sam. Elem, rekoše mi tad da sam ovakav-onakav i da samo hoću da se uvalim (u neku solidnu uvalu). Nije tačno. Već četvrtu godinu konkurišem gdje god mogu, a nigdje ne mogu, proći. Konkurišem od ministarstava do samog dna, pa sam prilikom istraživanja dna pokušao pronaći odgovor na pitanje:

KAKO SE ZAPOSLITI U ŠKOLI UČENIKA U PRIVREDI?

Novi pravilnici o procedurama prijema radnika u prosvjeti su pokušaj da se stane u kraj kabadahijskom ponašanju direktora škola, sa sekundarnom idejom da se pokuša “očistiti” biro. Iako su manjkavi i u neskladu sa nizom zakona, više se i nije moglo očekivati od Antona Kasipovića i njegove ekipe dresiranih majmuna. Ipak, i to je neki prvi korak (u vodu se baca), a sad ostaje pitanje provođenja tih pravilnika. No, ova je priča počela u onom prošlom vremenu…

Nakon situacije sa Ministarstvom prosvjete i njihovog pristupa koji je uvreda po zdrav razum, život nije stao. Usput, na tom frontu je sljedeće stanje: Okružni sud u Banjaluci je primio tužbu krajem septembra prošle godine, molbu za oslobađanje od plaćanja sudske takse u novembru i od tad tajac. S obzirom na izjavu Džerarda Selmana kako je "Okružni sud u Banjaluci perjanica pravosudnog sistema u RS, jer je najefikasniji i najažurniji sud u RS" (Nezavisne novine, 28.10.2011), postavlja se pitanje kakvi su tek onda ostali? S obzirom na naše pravosuđe, moram se natjerati pa složiti i krivičnu prijavu po istom pitanju, ovih dana… Pored toga, nastavio sam da konkurišem gdje god mogu i kod onih najočitijih slučajeva nezakonitih radnji pri zapošljavanju iskoristim “sve poluge sistema”. Htio sam (i još uvijek hoću) da vidim da neko uradi nešto za mene, da mi institucije za zaštitu prava zaštite prava i da mi službe za pružanje pravne pomoći pruže pravnu pomoć. Evo kako to ide…
Prošle konkursne sezone (početak šk. godine 2011/12), u kojoj sam skupio desetak odbijenica, jedan se slučaj izdvojio - konkurs u banjalučkoj Školi učenika u privredi (u daljem tekstu ŠUP). Objavljen je u posljednju srijedu pred početak školske godine (što je značilo da će školska godina početi a da ŠUP "neće imati" profesora engleskog jezika), a u OGLASU je navedeno da tražena dokumentacija obuhvata Uvjerenje da se protiv kandidata ne vodi krivični postupak kao i Uvjerenje o neosuđivanosti. U svom dosadašnjem konkurisanju nisam se sreo sa takvim zahtjevom, niti sam ikad čuo za ovo drugo uvjerenje. Doduše, jesam čuo za neke druge stvari, npr. Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH koji kaže da takva uvjerenja spadaju u posebnu kategoriju podataka (Član 3) čija je obrada zabranjena (Član 9). Imajući to u vidu, ali i druženje sa kolegama prije/tokom/poslije razgovora za posao, odlučim se da okušam sreću, prilažući samo Uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka (koje sam imao pri ruci a čija formulacija sadrži i elemente drugog uvjerenja). Prošetam se do ŠUP-e, kod sekretara predam svoju PRIJAVU sa dokumentima, pokupim pečat na kopiji i pravac kući. Nisam imao nikakvih iluzija da mogu dobiti taj posao, već jednostavno popunjavanje vremena prostorom, da neko ne bi rekao da nisam pokušao, ipak je to moja struka.

Poče školska godina, prođe prva sedmica, od ŠUP-e nema glasa. Tek u drugoj sedmici šk. godine na moju adresu stiže pismo, kao i obično, ODBIJENICA. Ne bi se ta odbijenica ni po čemu razlikovala od drugih da se u njoj ne spominje razgovor sa kandidatima. I ja sam bio kandidat, a na razgovor nisam pozvan. S obzirom na višak kancelarijskog materijala u kući, odlučim da uputim ležeran PRIGOVOR Školskom odboru, sa jednostavnim pitanjem kad je uopšte održan razgovor i zašto nisam pozvan na isti. (Usput, nakon prošle priče sam čuo par kritika na račun mog načina obraćanja institucijama, gdje mi se zamjera neozbiljnost. Nije to neozbiljnost, ja se samo trudim da budem na nivou. Doduše, malo više pazim na zareze...)
U zakonskom roku, ili malo poslije istog, stigao je ODGOVOR, ležerniji od mog prigovora. Stalo je u jednu rečenicu da nisam priložio kompletnu dokumentaciju. Ta šturost me je prosto natjerala da stvar malo bolje istražim. S obzirom na Član 4. Zakona o slobodi pristupa informacijama RS, odlučim se da ŠUP-i uputim ZAHTJEV da mi dostave konkursnu dokumentaciju, čisto da se stvar malo pokrene. Da vidim koliko je ukupno bilo kandidata na konkursu, koliko nas je otpalo zbog "nekompletne dokumentacije". Kao i obično, taj sam zahtjev dostavio lično, da bih dobio protokolisanu kopiju - dokazni materijal. Kad sam se pojavio kod sekretara, čovjeku nije baš bilo jasno šta ja to tražim. Zatražio je od mene da mu pročitam šta to piše, što sam odbio. Prosvjetni smo radnici, znamo čitati obojica, on je star a ja sam lijen. Sekretar je ubrzo analizom sadržaja shvatio o čemu se radi, a zatim telefonom pozvao nekog čovjeka za kojeg mislim da je predsjednik Školskog odbora. Dok smo čekali istog, sekretar mi je u povjerenju rekao da on nije baš zadovoljan izborom profesora engleskog jezika, pa smo obojica duboko udahnuli. Eh, šta ti je život… Nakon par minuta stiže čovjek za kojeg pretpostavljam da je P.Š.O. koji mi kaže kako je moj prigovor obrađen i utvrđeno je da nema nikakvog osnova za žalbu, te kako se oni pozivaju na Zakon o radu RS, pa mi spomenu primjer nekog profesora za kojeg se naknadno saznalo da je osuđivan pa je to bio skandal. Spominje još da mogu ići na sud, ali to traje... Ja kažem da se pozivam na Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH te da planiram ovu stvar da prepustim Ombudsmanu, pa ćemo vidjeti već ko je u pravu (čiji je zakon jači), uzmem protokolisanu kopiju zahtjeva i odem.

Nije puno prošlo, stigao je ODGOVOR. Na žalost, u odgovoru nisam dobio nikakav odgovor, a kvalitet usluge je bio na nivou Majkrosoftove podrške korisnicima: prosto je nevjerovatno da se podaci o konkursu nalaze kod sekretara ili u administrativnoj službi škole, zar ne? S obzirom da mi se više nije dalo ići do ŠUP-e, na scenu stupa džoker - Ombudsman za ljudska prava BiH. Imam sreću pa živim u Banjaluci, tako da mi je kancelarija Ombudsmana udaljena nekih 40-ak minuta šetnje. Prošetam se do tamo, pravnicu zaduženu za pomoć građanima ukratko upoznam sa situacijom a ona mi kaže kako su oni raznim ustanovama "sto puta ponavljali da se ta uvjerenja ne traže na konkursu", te me uputi da ispunim žalbeni formular (PRVA STRANA, DRUGA STRANA). Na moju molbu da zajedno ispunimo taj formular, bivam ipak upućen da to učinim kod kuće, kulturno (ni kafa ni rakija, gubi se, ti prljavi hipiku). Formular sam popunio kod kuće i predao sutradan, bilo je to tamo nekog decembra. Ubrzo mi je stiglo OBAVJEŠTENJE da je žalba primljena, te su pripreme za doček Nove godine mogle da počnu...

S obzirom na zimski raspust i "Sveti Januar", nisam ni očekivao da će se nešto desiti u tom periodu, i vaistinu, nije se ni desilo. Priča svoj nastavak dobija početkom februara, u koverti od Ombudsmana mi stiže ZAHTJEV da dostavim komentar na ODGOVOR onih iz ŠUP-e. Tamo gdje ja nisam imao sreće, Ombudsman jeste - ŠUP je dala podatke o broju kandidata na konkursu: ukupno je bilo 34 kandidata od kojih 25 nije imalo kompletnu dokumentaciju. To je potvrdilo moje sumnje da je stvar krajnje sumnjiva. Prvo što bih volio da znam jeste koji je to dokument nedostajao mojim kolegama (ne znam ali pretpostavljam), a zatim bih volio da znam koliko je mojih kolega osuđivano, pravosnažno a i nepravosnažno (ne znam ali pretpostavljam). Kad sam se već tako lijepo zapitao, volio bih i da znam čiji potpis stoji na časovima tokom prve radne sedmice, dok još konkurs nije bio zaključen. Da li je to potpis onog kandidata čije ime stoji na rješenju o prijemu? Ne znam ali pretpostavljam... Bilo kako bilo, ja sam se nakon tih novih momenata u priči opet prošetao do Ombudsmana i tamo na list papira sročio kratki KOMENTAR.

Negdje u to vrijeme sam u šali otišao do kancelarije Službe pravne pomoći Grada Banjaluke, čisto da vidim šta će mi reći Nada Arbutina, pravnik zadužen za pomoć građanima. S obzirom da sam već jednom bio u istoj kancelariji i umjesto pravne pomoći dobio potpuno pogrešan savjet (koji, hvala sebi, nisam poslušao), nisam imao previše očekivanja. Doduše, moram priznati i da je Nada inicijalno bila relativno korektna: s obzirom da je pravna pomoć besplatna za nezaposlene, ona mi je povjerovala na riječ - nisam se morao vratiti kući po karton sa biroa. Njoj sam ukratko objasnio o čemu se radi, pokazao dokumente i oglas iz novina a ona mi je na to rekla da nemam nikakvog osnova ni za žalbu ni za tužbu, da je sasvim normalno da se ta uvjerenja traže na konkursima, "da je tako oduvijek". Onda sam je upitao da li ona zna šta je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH i otkad ta agencija postoji. Ona nije čula za tu agenciju. Zatim sam upitao da li je upoznata sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH. Nije čula za taj zakon, odnosno, da citiram: "Mi ovdje ne dobijamo te BiH zakone." Na to sam rekao da bi bilo dobro da se upozna sa istim i napustio prostoriju. Kao što rekoh, nisam očekivao pravnu pomoć, ali nisam očekivao ni da čujem potpunu glupost. Ovdje imamo situaciju da pravnik zadužen za pomoć građanima nije upućen u zakone države u kojoj živi. Ne bi to bio toliki problem da to nije bila pravno veoma "aktuelna" stvar, da Centar civilnih inicijativa nije svojevremeno pokrenuo kampanju "Besplatni konkursi" u kojoj se poziva na mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH gdje se navodi da je traženje takvih uvjerenja kao uslova pristupanja konkursima NEZAKONITO. I sad, za mene je lako, ja sam tamo otišao veoma upućen u materiju, ali, šta je sa ljudima kojima je stvarno potrebna pravna pomoć? Ko zna koliko ih je dobilo pogrešan savjet i zbog toga odustalo od borbe za svoja prava… Da navedem još da sam nekih dva mjeseca poslije toga opet otišao na isto mjesto, s ciljem provjere da li se Nada Arbutina ažurirala po pitanju Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH. Naravno da nije. Bila je jednako tvrdoglava i nabijeđena kao prvi put, ali nešto drugo mi je bilo mnogo gore. Naime, dok sam čekao na red da uđem kod druge službenice (funkcionišu dvije kancelarije), primjetio sam da ljudi koji dolaze po pravnu pomoć masovno izbjegavaju Nadu. Jedan penzioner mi je bio jako simpatičan, čovjek dobio rješenje o smanjenju penzije na minimalnu pa došao da vidi šta će i kako će... Kaže on: "Ja već pet godina dolazim ovdje, a ova [misleći na Nadu] mi nikad nije pomogla. Ništa neće da sluša, samo te izbaci napolje. Ova druga lijepo sasluša, hoće pomoći, al' ova..."

Bilo kako bilo, komentar Ombudsmanu sam uručio u februaru (a prvo obraćanje njima je bilo u decembru), nema još odgovora, a s obzirom da sam naveo kako bi bilo lijepo da se o svemu obavijeste i ostalih 24 kandidata sa "nekompletnom dokumentacijom", imao sam ideju da bi to moglo potrajati… Zapravo, nema još zvaničnog odgovora, ali nije da Ombudsman ne radi ništa. Dana 23.04. tekuće godine se desio telefonski poziv gdje sam sa jedne strane bio ja a sa druge Ombudsman, zovu da me probude telefonom u cik zore oko 10:30. Tada mi je rečeno da je i Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH upoznata sa slučajem (a upoznao sam ih putem el. pošte, pa kad sam vidio da obraćaju pažnju na priložene dokumente otprilike koliko i ja na mršave pjevačice narodne muzike, odustao od dalje komunikacije), upitan sam šta sam još uradio, odnosno, jesam li ja napravio nešto da oni ne moraju ništa. Bio sam krajnje ležeran pa sam rekao Ombudsmanu da od njih ništa ne očekujem, kao ni od Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, jer je to puno prazne priče a djela nigdje. Dok se oni premišljaju kako da urade nešto po pitanju provođenja zakona kojeg su donijeli, ja sam napisao tužbu koja je otišla u Okružni sud a zatim ustupljena stvarno nadležnom Osnovnom sudu. Promašena nadležnost je usljed pogrešnog besplatnog pravnog savjeta, međutim, u pitanju nije bila Nada Arbutina već druga službenica koja je makar bila voljna da sasluša slučaj i posavjetuje koliko zna i umije - ni osoblje Ombudsmana ni Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH mi nisu htjeli (znali?) odgovoriti na pitanje u nadležnosti kojeg suda je ovaj slučaj. Dakle, u Osnovnom sudu to stoji već pola godine, dokad će, ne znam. Ombudsman, koji je zapravo otčepljivač odvoda - služi za slanje urgencija institucijama koje se oglušuju na zakone o slobodi pristupa informacija, meni ne odgovara već skoro pola godine. Čime bih ja trebao da otčepim otčepljivač? Kome da šaljem urgenciju?

Summa summarum:
Ombudsman za ljudska prava je uvala borova, prva linija odbrane državnog invaliditeta.
Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH aktivno štiti samo plate zaposlenih i imovinske kartone političara.
Besplatni pravni savjeti ne postoje.
Pravosuđe Republike Srpske je briljantno nespremno (i u ovom domenu).

Odnosno, književnim jezikom:
KOJI JEBENI OMBUDSMAN?!
KOJA JEBENA AGENCIJA ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA BIH?!
KOJA JEBENA PRAVNA DRŽAVA?!
KOJA JEBENA DRŽAVA?!

E, sad, još uvijek se nije desilo da je konkurs poništen (što u ovom trenutku nema nikakvog smisla niti značaja), da sam dobio neku odštetu (što bi imalo značaja, da to spiskam na šešire), da je ŠUP kažnjena ili nešto na tom fonu, ali, jedna “globalnija” sitnica jeste. Ako se pogleda da su se na prosvjetnim konkursima prošle godine "bez pardona" tražila uvjerenja o nekažnjavanju/neosuđivanosti kao i ljekarska uvjerenja, situacija je sada malo drugačija u što se veoma lako uvjeriti kad se pogleda kakvi se oglasi sad objavljuju, a sve usljed stanovitog dopisa. Bilo bi malo neskromno da mislim da je navedeni dopis Ministarstva prosvjete i kulture RS (PRVA STRANA, DRUGA STRANA) iz januara ove godine nastao nakon moje žalbe Ombudsmanu, ali... jeste. (Svi su povezani.) A Kasipović ni "hvala" da mi kaže, a gledam ga kako puši (cigaretu) dok vozi auto, a onda na dnevniku priča o opasnostima pušenja (cigareta), lažovčina novinarska.

Eto, makar je taj detalj oko oglašavanja konkursa jedna mala pobjeda (otprilike kao smanjenje plata u Parlamentu BiH od 4,5%... grohotom se smijem), a u priči oko zapošljavanja i problema pri je ostala još jedna stavka, još jedan kamen koji bi valjalo prevrnuti ili možda još bolje, stucati čekićem. Taj kamen je Prosvjetna inspekcija. Lično im nisam ništa prijavio, ali imam slučaj u najbližoj porodici da je upravo inspekcija zataškala stvar i već ko zna koliko uopšte ne odgovara na dopis - biće da čekaju “urgenciju”. Ja sam se zadesio tamo prije koji dan (da ne bude da nisam), i iskreno sam se potresao kad sam vidio ko radi tamo, od portira (a možda je i portparol) koji oslovljava sa “druže” pa do čovjeka kojem sam pokušao opisati jedan slučaj a koji, kasnije uviđam, materiju poznaje “rekla-kazala” i stiže da me blagodari rečenicama koje sadrže “oni su trebali da Vam…”, što, naravno, nisu.
Bilo kako bilo, ovo je još samo jedan segment ilustracije propasti naše (a ova konkursna sezona već sad poprilično obećava), pa ako neko nije znao, a ima i takvih, sada će znati. Odgovor na pitanja “Kako?” kod nas je veoma jednostavan i glasi “Nikako!”, a oni koji znaju ne postavljaju pitanja…

(Prvobitno objavljeno na portalu Фронтал.)

Rajko Vasić Bend

S obzirom da je u toku predizborna kampanja, jeftinija nego ikad (jer para nema) a kandidati svih stranaka su dodatno očajniji i izlizaniji, sasvim je logično da se više ide na negativnu kampanju (ponešto o negativnoj kampanji u članku Čiča Tomina država) nego na brutalno isticanje brutalnih obećanja o brutalno dobroj budućnosti. Ipak, negativna kampanja ne smije biti brutalno javna. Ona ide u pola glasa, iz mraka, krišom. Neko iz mase viče kandidatu "nabijem te", svi se okrenu a ono ne zna se ko je vikao. A zna se. Al' eto, k'o fol se ne zna. E, sad, evo kako to izgleda u kombinaciji sa modernim tehnološkim dostignućima, fejzbukom odnosno produžetkom fejzbuka, internetom...

U Banjaluci su tri glavna kandidata za gradonačelnika: Slobodrevan Gavranović, kandidat trenutno vladajuće stranke SNSD, Nenad Stevandić, kandidat SDS i Dragan Čavić, kandidat koalicije Zajedno za Banjaluku. Tu su još u drugom redu i Milutin Pejić ispred SDP RS i Aco Prelić iz Stranke socijalne sigurnosti srpskih boraca. Budući da će se trka voditi između prvopomenute trojice, a pozicija želi da sačuva svoju poziciju, negativna kampanja režimskih medijskih struktura i formacija bi trebalo da je usmjerena na Stevandića i Čavića... Zar ne?
Dosadašnje ankete sprovedene na internetu (ej, na internetu!) pokazuju kako od njih trojice najmanje šanse ima Čavić, a između ove dvojice tu i tamo ima frikcije u procentima, što Stevandića čini ozbiljnijom prijetnjom za vlasnike vlasti. Ipak, negativne kampanje protiv Stevandića još uvijek nema. A nije da je doktor cvijeće i livade. Štaviše, svaki put kad odem u teretanu čujem neku ne-tako-lijepu zanimljivost o njemu. A nije da u teretani nema SNSD-a (vidio sam ih, čak nose i demaskirajuće majice). Ipak, svi napadi su usmjereni isključivo na Čavića sa raznih strana i iz raznih oružja i oruđa. U domenu interneta, to su različiti portali/stranice/forumi gdje je moguće anonimno ili manje anonimno komentarisati. Kao pečurke poslije kiše, u jeku kampanje se pojavljuju "neki tamo" koji u detalje znaju svaki grijeh bivšeg predsjednika RS, i to faktualno ističu. Doduše, neki od tih anonimusa nisu novi, samo nisu imali posla dvije godine... od prošlih izbora.

E, sad, pored tih pješaka i lovaca, SNSD ima i kraljicu - generalnog sekretara Rajka Vasića, odmilja zvanog Gebels. On ima svoj blog (koji nije za one sa slabim srcem). Kad se filtrira sadržaj njegovog bloga dobije se usmjerenje medijskog predstavljanja dotične stranke jer je Rajko ona solidna greda koja se rotira oko svoje ose, a ostali oko njegove. Kao visoki poglavnik borbe perom (je oštrije od mača), morao je on i javno da ga zada po Čaviću. Na svom blogu. Elem, zadao je on:

A suština je ovdje Republika Srpska. Zato Esenesde ima slogane koji ne spadaju u političke pizdarije. Imamo filozofiju. Naprijed Srpska. Srpska prije svega. Moja kuća, Srpska. Srpska, kuća do kuće. To je razumljiv jezik koji govori o našem programu koji ide za tim da Republika bude jedinstvena, kompaktna, složna, neprekinuta. Ali nije to isključiva filozofija. Svaka i svačija kuća do kuće je dobrodošla. Učite se. Jeste bolno, ali je nadobudno.  

Nije suština Genocid u Srebrenici.

Evo i čitav tekst, ne naročit dug i smislen:
http://vasicrajko.blogspot.com/2012/09/1771.html

I tu je zapravo suština. SNSD-u nije više ostalo ni lažnih obećanja. Ostao im je samo lažni patriotizam/nacionalizam, King-Kong udaranje po grudima uz uzvike "SRBIJA!" uz miris piva i pečenja i pogled na dvojicu koji povraćaju iza šatora. Kad se uzme u obzir ratni staž Milorada Dodika (proveden u švercovanju), to stvarno dođe bljutavo. I da nije glupo, dođe bljutavo. Pored toga, u ovom trenutku sve više postaje jasno da je Čavić jedini ozbiljan protivkandidat SNSD sili osovine, i zato je meta. Doktor i njegova bubamara koju mu je nacrtao njegov jebeni izborni savjetnik iz jebene Slovenije nemaju čega da se plaše...

Usput, kad smo kod "genocida", Čavić prilikom svog priznavanja nije rekao ništa što i Dodik nije rekao:

A kad se uzme ta priča u obzir ostaje pitanje, kako u budućnost kada se uvijek priča o prošlosti (nisibilabogznašta)? Kako? Kako sa retardiranom nacionalnom retorikom dalje? Gdje dalje? Oni se natakare na nas, mi na njih i šta? Doći će do opštenja, ali neseksualnog...

Elem, da šuma šumarum šumiramo, lokalni izbori. Opozicija, širom Republike Srpske, nije bogznašta. Jedini pravi protiv su nezavisni kandidati (kao npr. Nebojša Vukanović koji će biti adekvatno spomenut na blogu) i male stranke koje nemaju razgranatu strukturu prijatelja, braće i kumova. Ovo što se uopšteno naziva opozicijom je poprilično... već rekoh, nije bogznašta. Međutim, prvi korak ka suštinskim promjenama su i kozmetičke promjene. Ljudima u RS koji planiraju da žive u RS su potrebne suštinske promjene. Banjaluka nema kandidata za gradonačelnika koji će donijeti suštinsku promjenu, ali to nije razlog da se makar kozmetička promjena ne desi. Ostaviti SNSD da vlada Banjalukom je najveća greška koju građani ovog grada mogu sebi dopustiti...

P.S. Ako već u Banjaluci nema nezavisnog kandidata za gradonačelnika, tu su nezavisni kandidati za odbornike, lista "Svi za Banjaluku", Draško Mikanović - BLOK... na njih treba obratiti pažnju.

Gavrane, što si sletio s grane?

Fejzbuk je mnogo bitan danas. Za sve, aktivnosti; za sve, ljude. Dotle je došlo da se na toj društvenoj mreži pojavio 62-godišnji kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke, Slobodan Gavranović. Negdje sam usput vidio neki njegov citat gdje kaže da će od Banjaluke napraviti Silicijumsku dolinu Republike Srpske, pa u nevjerici iskopam i originalnu poruku:

Svima vam zelim jos jedan srecan i uspjesan dan. Danas u 10 cas posjeticu Kamp mladih informaticara Republike Srpske koji se odrzava u Banjaluci. U ovom gradu 50-tih godina proslog vijeka proizveden je prvi Cajevcev televizor. Jugoslavija se tada jos nije bila oporavila od rata. U ovom gradu je napravljena Medicinska elektronika u kojoj su se revolucionarno pravila komplikovana medicinska pomagala. Ovaj grad ponovo moze da iskoraci u toj oblasti.Banjaluka ima znanje, kapacitet i Banjaluka to moze. Sjajne kadrove i velike strucnjake svake godine daje nam i Elektrotehnicki fakultet. Moramo otvoriti Drugu gimnaziju-informaticku. Banjaluka ce biti Silicijumska dolina Republike Srpske!!!Ona za to ima kapacitet i pokazala je da zna i moze.

(Prvobitno objavljeno na Gavranovićevom fejzbuku, evo i direktan LINK. )

Elem, različiti ljudi u ovom njegovom vide različite stvari, a ja vidim prije svega jedno:
KAKO ĆEŠ TI, VELEDREVNI KONJU, I OD ČEGA DA NAPRAVIŠ SILICIJUMSKU DOLINU, KAD NE ZNAŠ DA NAĐEŠ Š, Đ, Č, Ć I Ž?
Jebao te onaj koji ti je napravio taj fejzbuk profil, a i ti njega, uzvratno u gostima. 

P.S. Budući da predizborna kampanja zvanično nije počela, tako i ovdje bez politike odnosno spominjanja šta je sve SNSD napravio za 15 godina vladavine ovim gradom...

NOVA PRAVILA ZA STARE KANDIDATE

Novi pravilnici o zapošljavanju o prosvjeti RS su pokušaj da se uvede red u jednu od najkorumpiranijih grana na drvetu državnih plata, međutim, neke stavke će predstavljati trošak za mnoge, ionako nezaposlene, kandidate, u uvjerenjima koja izdaju nadležne institucije je prisutan niz manjkavosti a tome treba pridodati kako se ni stari pravilnici nisu poštovali...

Prije početka školske godine valja izvršiti sve potrebne pripreme, pa tako i kadrovske, stoga je većina prosvjetnih konkursa upravo tokom najvrelijeg mjeseca. Za razliku od prošlih godina, oglasi su nešto drugačiji: usljed novih pravilnika o zapošljavanju, pored standardnih dokumenata (Rodni list, Uvjerenje o državljanstvu, uvjerenje o posjedovanju odgovarajuće stručne spreme) sada se, kao obavezna, traže uvjerenja o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, o prosječnoj ocjeni tokom studiranja, uvjerenja o statusu socijalno ugroženog lica odnosno članu porodice poginulog borca, kao i još mnoga druga. Sve se to boduje, a tim bodovima se dodaju oni postignuti na pismenom testu odnosno razgovoru, te se formira rang lista kandidata. S obzirom na dosadašnje iskustvo odsustva bilo kakvih pravila, ovo je pozitivan iskorak, međutim...

Uvjerenje o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je besplatno za nezaposlene, ali je standardna forma tog uvjerenja veoma manjkava. Naime, u tom dokumentu se navodi datum redovnog javljanja od posljednjeg prijavljivanja na biro, ali ne i ukupno vrijeme provedeno u evidenciji. Na primjeru je najlakše objasniti: ukoliko je neko proveo 10 godina na birou, a zatim se (nakratko) zaposlio ili se pak zaboravio na vrijeme javiti na biro i tako dobio šestomjesečnu zabranu, tih 10 godina „biroisanja“ su bezvrijedne odnosno nemaju pomena u uvjerenju koje izdaje Zavod za zapošljavanje, vrijeme se računa samo od ponovnog - posljednjeg - prijavljivanja na biro.

Uvjerenje o prosječnoj ocjeni tokom studiranja bi trebalo da pomogne boljim studentima da lakše dođu do posla, međutim, to je uvjerenje najbolnije za one koji trenutno traže posao. Naime, na većini fakulteta se to uvjerenje plaća nemalih 30 konvertibilnih maraka! To plaćaju svi, i zaposleni i nezaposleni, i svršeni i nesvršeni studenti. Na pitanje zašto i nezaposleni to plaćaju, odgovor u jednoj Studentskoj službi je bio: „To je birokratija.“ Ovdje vrijedi spomenuti kako se to uvjerenje oduvijek plaća, no sad je ono obavezno prilikom konkurisanja, a valja dodati kako je i praksa različita: neki fakulteti prilikom diplomiranja (besplatno) izdaju takvo uvjerenje, a drugi ne, tako da će onaj ko nema uvjerenje biti primoran da plati.

Neki poslodavci traže uvjerenja izdata od strane prethodnih poslodavaca o vremenu provedenom u radnom odnosu, radnom mjestu, stručnoj spremi, što je samo dodatno zbunjivanje kandidata jer su to sve podaci koji su sadržani u radnoj knjižici (dakle, to se rješava kopijom radne knjižice). Takođe, u nekim oglasima se pominje da je potrebno priložiti i posljednje rješenje o prestanku radnog odnosa, ukoliko kandidat ima radno iskustvo, kao dokaz da taj radni odnos nije prestao krivicom kandidata. Ove dvije stavke, ukoliko se shvate ozbiljno, mogu predstavljati veliki problem ukoliko je kandidat bio u radnom odnosu u nekom drugom gradu ili državi, a ovo „problem“ se može direktno prevesti u „trošak“.

Pored ovoga, novim pravilnicima je predviđeno da se uzme u obzir ukoliko kandidat ima status socijalno ugroženog lica odnosno status borca, RVI ili je član porodice palog borca. To nije naročita novost ali je sada naglašeno u oglasima. Dva su to kriterijuma nadasve razumna i pravična, međutim, manjkavo obrađena. Dok se status socijalno ugroženog lica boduje (sa 10 bodova, što je jednako broju bodova koje kandidat može osvojiti na razgovoru i na testu), „boračka“ kategorija je perfidno zakinuta. Naime, status borca/RVI/člana porodice poginulog borca vrijedi kao prednost samo u slučaju jednakog broja bodova sa drugim kandidatom, a to je nešto o čemu bi vrijedilo javno raspraviti sa Antonom Kasipovićem ali i Petrom Đokićem...

I na kraju, vrijedi napomenuti da i pored novih pravilnika pojedini poslodavci još uvijek krše one stare, pa tako na konkursima traže ljekarsko uvjerenje i uvjerenja o nekažnjavanju/nevođenju krivičnog postupka (što je direktno kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH), ignorišući brojne instrukcije Ministarstva prosvjete RS o organizovanju konkursa i izlažući kandidate dodatnim troškovima (ljekarsko uvjerenje se plaća 40-50 konvertibilnih maraka) i nebuloznom gomilanju nepotrebne dokumentacije. Ako se na sve ovo doda inertnost Prosvjetne inspekcije RS, može se zaključiti da će novi pravilnici teško uspjeti da promijene stare navike - dosadašnju praksu zapošljavanja najpodobnijeg umjesto najboljeg kandidata, već će samo podstaknuti kreativnost poslodavaca prilikom kombinatorike za izbor njihovih favorita.

TIŠINA, PRECJEDNIK GOVORI!

Skupili se, van radnog vremena, Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić i Petar Đokić, a da povod nije bio roštilj/svadba/krštenje... Zapravo, kad malo bolje razmislim, za političare i ne postoji pojam „van radnog vremena“. Elem, dotični su se družili pred kamerama RTRS u emisiji Presing. Posljednje je to bilo izdanje pred ljetnu pauzu, a tema je bila „Lideri - aktuelno u RS?!“...

Ljeto je došlo, a sa ljetom i vrućina. Vrijeme je godišnjih odmora, pa su se rasuli kojekuda oni koji imaju koječim. Nikome se ništa ne radi, pa ni nezaposlenima. Možda je usljed te mentalne hibernacije spomenuta emisija prošla bez naročitih komentara... A možda zato što niko više ni ne obraća pažnju šta pričaju političari... A možda niko nije ni gledao tu emisiju... Nisam je ni ja ispratio u originalnom terminu (u originalnom terminu na RTRS gledam samo Sportski pregled kad isti vodi Zvjezdana Marčeta, op. a.), već je naknadno preuzeo sa internet stranice „javnog servisa“ pa s debelim zakašnjenjem pogledao...

Nego, predstavljena četvorka lidera je poprilično kompaktna, više za roštilj nego za emisiju, budući da se poprilično koaliraju. Bosić malo odstupa budući da SNSD i SDS sarađuju na nivou BiH i oko kandidata za gradonačelnika Banjaluke, ali je u emisiji djelovao opoziciono, čak je i uložio prigovor na sastav učesnika odnosno neravnopravnost pozicije/opozicije. Sa druge strane su bili Marko Pavić i Petar Đokić, koji samo gledaju da upravljaju svojim dijelom kolača (ćute i mute). Sa treće strane učesnika emisije, ali i razuma i logike, je bio precjednik RS, koji je malo opuštenije nastupao, ne kao precjednik RS nego kao predsjednik stranke svoje. Neke od njegovih izjava zaslužuju da se, zlonamjerno izvađene iz konteksta, makar još jednom ponove...

NEZAPOSLENA BAGRO!

Upitan o prioritetima odnosno problemima koje treba rješavati, Pavić kaže da su isti veoma jasno ocrtani i poredani: 1) ekonomija, 2) zapošljavanje, 3) borba protiv kriminala i korupcije i 4) infrastruktura. On nastavlja dalje kako vlast treba na tome da radi, jer i građani osjećaju da treba raditi... Precjednik svakako nije građanin pa replicira metodom upadanja u riječ: „To je neko pored'o prije. A to je, Marko, neko pored'o u statistikama, oni Amerikanci iz nevladinog sektora... On napravi istraživanje i kaže to je to, a mi trčimo da to...“          

Nakon što je Dodik prekinuo prekidanje Pavića, voditeljka iznosi podatak koji kaže da je stopa nezaposlenosti približno 40%, da imamo 152.300 nezaposlenih... Precjednik ni tu ne čeka kraj rečenice već uzima riječ: „Mogli ste naći onaj drugi metod koji kaže da je 23%. Po metodima Evropske unije je 23%, al' vama odgovara više 40% jer je to malo [gestikulacija]...“

Na to ministar Đokić ispravlja prisutne aktuelnim podacima. U maju mjesecu je bilo 152.300 nezaposlenih, a za jun mjesec je broj 151.367... vrijedno se radi na tome.

JA BIH VOZIO VOZ, JA BIH VOZIO BILO ŠTA

Željeznice RS su gorući problem u džepu države, sa nekoliko izraženih simptoma. Veliko državno preduzeće koje je prepunjeno nepotrebnim administrativnim kadrom odnosno glasačima, ne može da privređuje u sadašnjem obliku. Aktuelni direktor je u ruke dobio vruć krompir, urađeni su neki planovi i predviđena kresanja, međutim, teško je krenuti u otpuštanje glasača u lokal-izbornoj godini. Ipak, problemi u Željeznicama su toliki da ih ni državni mediji nisu mogli ignorisati, međutim, ima ko može. Na Bosićev komentar kako su javna preduzeća poput Željeznica RS u dubiozi i stvaraju gubitke, te kako se ne mogu ljudi zapošljavati po stranačkoj liniji precjednik lakonski replicira: „Ma gdje je to bilo?“

Vrijedi podsjetiti da je u Željeznicama RS prvobitno bilo predviđeno da se otpusti preko 1000 ljudi...

VISOKE PEĆI NE POTPALJUJEM JA

I za kraj, najjači udarac. Nadovezujući se na priču o tome kako u naredne tri godine padaju najveći anuiteti za dugove do '91. godine, precjednik je upitan da li će ovakva privreda moći izdržati te tri godine. Evo odgovora: „Koja privreda?(?!) Budžet se neće povećavati. Budžet duguje (?), privreda je stimulisana... Naravno, imamo problem... Mora da razumijete da ne možete da napravite fabriku ako nemate kome da prodate. (...) Pogledajte velike markete, otiđite i vidite šta je naša domaća produkcija. Ko od vas ode tamo i kaže: „Neću da kupim ovo iz Hrvatske sad, hoću da kupujem ja samo iz Republike Srpske“, da bi povećao potražnju. (...) Ako nemamo kredibilan proizvod, kako ćete zaposliti ljude? Izvinite, molim vas, na što, šta da oni proizvode, gdje da prodaju?“

Tu vidimo razloge zanemarivanja ulaganja u proizvodnju. Zašto da se u Republici Srpskoj nešto pravi kad nema ko da to kupuje? Usput, očigledno da precjednik ne računa na budale poput mene koje vjeruju u slogane poput „Naše je bolje.“...

Nakon svih ovih izrečenica, meni samo pada na pamet da uzmem onu Andrićevu i malo je prepravim: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, a precjednik progovori...“ Doduše, ljetni je odmor, i za Presing i za političare, tako da i ta parafraza može na led do septembra a dotad možemo uživati u muku glavate gospode i zvucima narodnjaka i talasa sa Akvane...

Sve je rek'o, ništa rek'o nije...

BEZ RIJEČI.

Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)