ŠUP(LJA) PRIČA - detalj

Čitava priča:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Djelimičan rezime kao uvod: usljed pogrešnog besplatnog pravnog savjeta tužbu predam u Okružni sud, oni je po službenoj dužnosti proslijede u Osnovni, odatle četiri puta dobijam da ispravim i dopunim tužbu da bude u skladu sa relevantnim zakonima. Biće da nije jasno šta hoću, iako je npr. Ombudsmanu na prvu bilo jasno, samo što mi to četiri mjeseca nisu htjeli reći (Ombudsman mi je poslao mišljenje dan nakon što je tekst izašao na Frontalu). U redu je, prihvatam, nisam pravnik, ispravljaću dok ne bude sve uredno. 

Međutim, posljednji zahtjev suda je na granici apsurdnog.

Naime, po zahtjevu suda kao drugotuženu sam morao navesti radnicu koja je primljena na tom konkursu. U jednoj dopuni tužbe to sam i učinio:

Poštovani, upućujem ovu dopunu i ispravku u skladu sa Rješenjem od 15.11.2012. godine koje se poziva na Članove 293. i 295. ZPP RS.
U Rješenju se spominje da kao tužena strana, pored poslodavca, moraju biti obuhvaćena lica koja su izabrana (M.D.) i „čije se odluke osporavaju“. M.D. nisam označio kao drugotuženu jer na konkursu uopšte nisam došao u ravan sa njom kao ni ostalim kandidatima koji su u potpunosti prošli konkursnu proceduru (bili pozvani na razgovor). Odluku kojom su ugrožena moja prava potpisuje Škola učenika u privredi.
Ukoliko M.D. mora biti označena kao „pasivno legitimisana“, onda neka bude, međutim, apsolutno ne želim ni na koji način da je oštetim, jer ne vidim nikakvu njenu krivicu. Ukoliko se misli na njenu odluku odnosno potpis na ugovor o radu koji je zaključila sa školom, smatram da ona nije znala bilo šta o onome što je prethodilo, nezakonitostima pri organizovanju konkursa, te da nema bilo kakvu odgovornost za te radnje.

Nakon toga stiže još jedan zahtjev za ispravku i dopunu tužbe, pored odgovora advokata kojeg je ŠUP angažovala. Simpatično mi je da je škola angažovala advokata, budući da treba da imaju pravnika sekretara, ali eto. Odgovor advokata je priglup, pun nepismenosti i nebitan.

Sa druge strane, zahtjev za ispravku sadrži veoma bizaran zahtjev:

Pored svega izrečenog, činjenice da je angažman u školi bio na određeno vrijeme i, logično, istekao, sud ne odustaje od vrhunske krutosti pa se tako traži, i to OD MENE, da navedem adresu osobe sa kojom nemam nikakve veze niti bilo šta tražim od nje. Segment "Po izjavi direktora škole" je posebna komedija.

Odakle uopšte da ja imam tu adresu, i da li je uopšte zakonito da je tražim okolo?

Bilo kako bilo, riješiću nešto u toku ove sedmice, ispravka će doći u sud, sa adresom ili bez, a desilo se da imam nekog posla u Ministarstvu unutrašnjih poslova (poslovnih poslova, da ne bude zabune), pa ću da provjerim šta i kako...

Pripravnici, voljno.

Aktuelna vijest:

Projekat zapošljavanja mladih pripravnika bez radnog iskustva u Republici Srpskoj biće ukinut u maju ove godine, a nastavljen će biti samo projekat angažovanja mladih volontera bez iskustva, saznaju „Novosti“.

Razlog za ukidanje pripravničkog staža za mlade sa visokom i višom stručnom spremom leži u činjenici da Vlada nema novca da podrži projekat zapošljavanja mladih ljudi, ali jedan od uzroka je svakako i nezainteresovanost poslodavaca za ovaj projekat!
- U drugoj polovini ove godine izvršiće se analiza realizacije i ukupne evaluacije projekta angažovanja pripravnika i volontera i neće biti predložen novi projekat sufinansiranja zapošljavanja pripravnika, ali će se u svakom slučaju voditi računa o zapošljavanju mladih bez radnog iskustva i pripremi drugih projekata sa tom namjenom - saopšteno je za „Novosti“ iz Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske.

http://www.6yka.com/novost/33272/rs-ukida-se-projekat-zaposljavanja-pripravnika

I moj tekst o tome iz decembra 2011. godine:

POSLJEDNJI POZDRAV PRVOM POSLU U RS

Ime se mijenja, izvođač radova, ali suština ne: ovogodišnja epizoda zapošljavanja pripravnika sa VSS u RS je ušla u finalnu fazu produkcije. Projekat je to predstavljen 2007. godine pod imenom „Prvi posao“, ovo je četvrti pokušaj. U prvoj godini je Vlada RS samostalno bila nosilac projekta, dok je 2008. ZZZ RS bio uključen sa 50% troškova. Teško je reći koliko je to imalo veze da se projekat preskoči 2009. godine, ali u izbornoj 2010. nije smjelo biti greške, Vlada RS preuzima na sebe sve finansijske obaveze koje, uzgred rečeno, još uvijek otplaćuje. U pokušaju da se zaboravi na to, projekat se u potpunosti prebacuje na ZZZ RS, sada pod imenom „Znanjem do posla“...

Na stranu sve nepotrebno komplikovanje i fama oko zapošljavanja pripravnika - valjda su ljudi koji su završili fakultet sposobni da rade to za šta su se školovali, za početak cifre. U prvom pokušaju (2007) je zaposleno 540 pripravnika. Naredne godine je taj broj sa planiranih 600 nekako uvećan na 1200, ali se, zbog kašnjenja sa svih strana, projekat protegao na 2009. godinu i realizovano je 1193 radna mjesta. U 2010. godini je ZZZ RS prvobitno bio predložio broj od 500 pripravnika, ali je na kraju zaposlen 1491 pripravnik. (Izborna godina je čudo.) Ove sezone je, u inat sveopštem napretku, broj ipak smanjen. Predviđeno je da se u prodaju pusti 1000 tiketa lutrije, 850 za VSS pripravnike i 150 za VŠS. Statistika pripremljena za projekat kaže da se krajem jula mjeseca 2011. godine na spisku ZZZ RS nalazilo 7.920 lica sa VSS od kojih je 4.498 bez radnog iskustva. To je popriličan skok u odnosu na broj od 2.700 VSS lica bez radnog iskustva, podatak sa kojim se ušlo u izradu prošlogodišnjeg projekta. Što se tiče VŠS, njih je 767 bez staža, ukupno 2.461. Uz ove brojke se mora dodati i podatak da postoje lica koja imaju radno iskustvo ali nemaju položen stručni ispit, a njihov tačan broj se ne zna.

Aktuelni projekat kasni sa realizacijom usljed pomjeranja roka za poslodavce. Prvobitno planiran do 21. novembra, javni poziv je prolongiran do 13. decembra. To se desilo zbog “insistiranja pripravnika” odnosno “zbog toga što je jedan broj studenata u međuvremenu diplomirao i tražio izmjenu konkursa kako bi oni mogli da konkurišu kod određenih poslodavaca”. Pomalo nevjerovatno zvuči, ali to je zvanično saopštenje ZZZ RS. Koliki je to tačan broj, u ZZZ RS nam nisu znali reći. Drugi aspekt priče je da se do 21.11. bilo prijavilo 209 poslodavaca sa potrebama za 570 pripravnika, jedva malo više od polovine predviđene cifre. Sve njih nakon isteka roka čeka procedura provjere i izbora poslodavaca koji će učestvovati u projektu. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, to bi moglo potrajati. Prioritet imaju poljoprivreda, prerađivačka industrija te uslužne djelatnosti za koje je ZZZ RS predvidio pomoć u vidu plaćanja 70% plate i 80% obaveznih doprinosa za pripravnike, dok za ostale ZZZ RS pomaže u vidu 50% plata i 60% obaveznih doprinosa. Pri tom vrijedi reći da je finansijska konstrukcija za pomenutih 1000 pripravnika teška 11,2 miliona KM, od čega ZZZ RS daje 6,6 miliona. Od dosad prijavljenih 209 preduzeća, ovih “prioritetnih” je najviše - 134, međutim, njihove potrebe su svega 257 pripravnika.

I ako prihvatimo ovaj podatak o “insistiranju pripravnika”, ostaje nam alarmantna činjenica da su potrebe poslodavaca tek nešto više od polovine predviđenog broja novih radnika. No, to nije tako strašno kad se uzme u obzir da prioritetne poljoprivreda i uslužne djelatnosti, tematika ovogodišnjeg projekta, nisu previše atraktivne za mlade sa VSS. Nasuprot tome, opšteprihvaćeno mišljenje je da bi svi mladi danas veoma rado da se zaposle “na državne jasle”. Vlada RS poštuje volju mladih tako da je u proteklim godinama većina predviđenog novca otišla na subvencionisanje upravo takvih radnih mjesta. (Kome još trebaju privreda i proizvodnja...) Tako je u sklopu prošlogodišnjeg projekta Administrativna služba grada Banjaluka tražila 17 pripravnika, od toga joj je ZZZ RS pružio 13. Od tih 13, tu je bilo četiri pravnika, dva ekonomista, jedan arhitekta... Ove godine se ista ustanova prijavila za projekat sa potrebom za 18 pripravnika, od kojih je sedam pravnika. Dakle, sa jedne strane smo zatrpani pričama o potrebi za deficitarnim kadrovima, sa druge strane se odobravaju dodatna mjesta na suficitarnim studijskim grupama, a kao šlag na tortu dolazi ovaj podatak. To je samo jedan primjer, ali je činjenica da je većina subvencionisanih poslodavaca dosad bila iz reda ministarstava, opštinskih administracija i javnih preduzeća (npr. Srpske šume, RiTE Ugljevik, Fond PIO...), ustanova koje su na ovaj ili onaj način vezane za budžet. Privatni sektor nije naročito zainteresovan za učešće, posebno nakon što su se mnogi opekli 2008. godine, kada su dugo čekali na refundaciju uloženog. U ZZZ RS kažu da ove godine prednost nad javnim imaju upravo privatna preduzeća…

Summa summarum, u okviru dosadašnjih projekata priliku je dobilo približno 3.200 pripravnika, od kojih se navodi da je oko 80% zadržalo radna mjesta i nakon gubljenja titule pripravnika. Oko 80% od tih oko 80% je kancelarijska garnitura za potrošnju tonera, spajalica i papira i proizvodnju gramatičkih grešaka. Ako na to dodamo podatak da je od 2005. do 2010. došlo do porasta broja administrativnih radnika od 20,79% (sa 18.670 na 22.552), dok je za isti period došlo do smanjenja broja radnika u privredi od 13,85%, računica je jasna. Projekti zapošljavanja pripravnika su po principu “zaposli bližnjeg svog” bili kupovina socijalnog mira i osiguranje povjerenja (podobnih) građana kroz zapošljavanje u javne ustanove (po principu spojenih posuda), kao i prilika za određene poslodavce da, uz državne subvencije, “ozvaniče” već zaposlene radnike na crno ili iskoriste priliku pa u pola cijene dobiju čitavog radnika na određeno vrijeme. RS je na početku priče imala na raspolaganju novac od privatizacije Telekoma, međutim, novca je sve manje. U budžetu RS za narednu godinu nije predviđena ni marka za zapošljavanje pripravnika, a ZZZ RS već sad ima pretežak zadatak, u svom prvom samostalnom pokušaju zapošljavanja pripravnika. Entitetske institucije i javna preduzeća, dosad najvjernije mušterije ovih subvencija, su “puni kao šibica” (a i pored toga se ne poštuje odluka o zabrani zapošljavanja u državnoj upravi), dok je zdrav realni sektor trenutno u domenu nadrealizma. O nekom stvaranju trajnih vrijednosti je teško govoriti, kad se ni ime projekta ne može sačuvati…
Ipak, VSS nezaposleni bez radnog iskustva su tek kap u moru od oko 150.000 nezaposlenih u RS, a pored njih se tu još dave i radnici na crno, oni prijavljeni na minimalac, volonteri koji rade bez ikakve naknade i garancije validacije njihovog rada...
I za kraj, podatak: jedno od posljednjih izdvajanja Vlade RS za zapošljavanje nezaposlenih je bilo početkom novembra, kad je odobrena suma od milion maraka od kojih je čak petina je otišla firmi Alpha Security koja se bavi obavljanjem poslova iz oblasti fizičkog i tehničkog obezbjeđenja lica i imovine. Da li je to briga o nezaposlenima u RS, izražavanje nepovjerenja prema narodnoj miliciji (i Oružanim snagama BiH) ili neka posebna strepnja Vlade RS za sigurnost u narednom periodu?

http://www.6yka.com/novost/16660/Posljednji-pozdrav-prvom-poslu-u-RS

CIJENA ODSTRELA LJUBAVNIKA KAPITALCA

Miloš Šmitran, trostruki osvajač zlatne medalje u trci za načelnika Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu u Administrativnoj službi grada Banjaluka je dobio otkaz nakon uspješno izvršenog novinskog desanta na njega. Očigledno da on nije dovoljno „kvalitetan kadar“ za novog gradonačelnika Banjaluke tako da će svoj „kvalitet“ morati da preseli na neko drugo mjesto, vjerovatno u neki od osam stanova koji posjeduje. To je savršen primjer za seciranje ekspresnog medijskog odstrela zvaničnog lica i posljedica istog čina...

Sa malim zakašnjenjem (tekst je predat 18. decembra):

Istinito: Cijena odstrela ljubavnika kapitalca

Protest sindikata

I moje mišljenje o istom:

http://www.istinito.com/index.php/teme/item/4491-protest-sindikata-mjerenje-licemjerja.html

Gotovina i kešovina i Međunarodni smrad pravde

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ustanova koja verifikuje najviše činove u srpskoj vojsci i političkom životu, prije nekoliko dana je donijela oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Neki su iznenađeni...

MEĐUNARODNO PRAVO I OSTALA ŠUPLJA

Nakon završetka (?) jugoslovenskih ratova, neko je i od Hrvata morao biti “kriv” i izveden pred Haški tribunal. Ne zarad utvrđivanja činjeničnog stanja već radi vizuelnog balansa (na kraju utakmice, slon se izvinjava mravu zbog grubosti a ovaj odgovara: “Nema veze, i mi smo se gurali i tukli.”). Taj vizuelni balans nisu oblikovali ni Tuđman ni Kljuić ni Mesić, niti bilo ko od političara, za razliku od srpske strane, gdje je Biljani Plavšić suđeno za komandnu odgovornost. Pred “lice pravde” u Hagu je izvedena nekolicina Hrvata, ali malo ko važniji od prethodno spomenutih prethodno oslobođenih generala kojima je suđeno za akcije hrvatske vojske tokom 1995. godine.

Prvobitno su u igri bila tri hrvatska univerzalna vojnika - treći čovjek je bio Ivan Čermak protiv kojeg je optužnica odbačena a da se Tužilaštvo nije žalilo na to. Gotovina i Markač su, u relativno brzim procesima, osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora. Naravno, uslijedila je žalba, razmotrena, usvojena. Obojica su oslobođeni po većini tačaka optužnice, što je najbitnije, po onima koje su “Oluju” posmatrale kao udruženi zločinački poduhvat s ciljem trajnog protjerivanja Srba iz Hrvatske, a na čijem čelu je bio krivousti pokojnik Franjo Tuđman...

Е, sad, nije potrebno još jednom pričati priču o nepravdi prema Srbima, o pobjedi propagande i lobiranja (odnosno pametno upotrebljene kešovine), niti spominjati da Haški tribunal PRAVNO NEUTEMELJEN... Zapravo, to vrijedi spomenuti.

Tribunal je osnovan 25.05.1993. godine Rezolucijom 827 Savjeta bezbjednosti UN. Savjet bezbjednosti UN je izvršni organ, i kao takav nema ovlašćenja da formira sudske organe. Sud je ustavna kategorija i može ga formirati samo zakonodavni organ. Na međunarodnom planu sud može biti formiran legislativnim ugovorom u skladu sa Poveljom UN, te podliježe ratifikaciji u parlamentima ugovornih zemalja... Takve epizode nije bilo u nastanku Tribunala.

Nego, vratimo se na oslobađajuću presudu generalima, šta ona zapravo znači (1), da li je validna (2) - iako od invalidnog suda, koji su njeni razlozi (3) a koje posljedice (4)?

Obrazloženje oslobađajuće presude kako akcija “Oluja” zapravo nije bila udruženi zločinački poduhvat znači efektivnu dekriminalizaciju najvećeg i najopipljivijeg zločina u jugoslovenskim ratovima: preko 200.000 ljudi protjeranih iz svojih kuća i preko 2.500 mrtvih. Prva asocijacija na akcije hrvatske vojske tokom 1995. godine su, prije svega, protjerani, odnosno nepregledne kolone izbjeglica, međutim, prečesto se zaboravlja da je u tih svega nekoliko dana ubijeno oko 2.500 ljudi, uglavnom starih i nemoćnih. (“Ko je ostao, taj je nestao”, bio je odgovor mojih tetaka, Ličanki, na pitanje mog oca o zbjegu prilikom "Oluje", prim. aut.) Prije rata je trećina hrvatske teritorije bila naseljena većinskim srpskim stanovništvom - petinu građana Hrvatske su činili Srbi, a malo je falilo da '70-i-neke dobijemo Republiku Liku. O Lici i Krajini nije potrebno puno šta pisati. Dovoljno je otići tamo i vidjeti pustinju. Vidjeti kako se na betonskim potpornim zidovima na serpentinama planinskih puteva još uvijek vide natpisi Srpska Demokratska Stranka. Na kraju krajeva, u Lici se nalazi mjesto SRB, a to ime teško da ima više značenja... 

Oslobađajuća presuda je, iako to u prvi mah djeluje apsurdno, zapravo validna. Hrvatski generali, u suštini, nisu krivi za sve ono za šta su bili optuženi. Krivi za nešto jesu, a to nešto je efektivno učešće na terenu tokom izvođenja tih akcija, ali u ulozi pijuna, ne u ulogama kraljica, topova ili makar konja. Američka vojno-konsultantska firma MPRI, angažovana u septembru 1994. od strane Hrvatske (ili pak unajmljena za Hrvatsku od strane...) je odradila kompletan posao oko planiranja “Bljeska” i “Oluje”, UNPROFOR koji je trebao da štiti zaštićene zone nije uradio nikakav posao (za šta su danas više nego adekvatno zaboravljeni), ne treba zaboraviti ni učešće avijacije NATO pakta protiv Srba u tom periodu, tako da je sama hrvatska vojska iskorištena uglavnom kao jeftina radna snaga, u užem smislu. (U širem smislu, svi narodi bivše Jugoslavije su iskorišteni kao jeftina ratna radna snaga, op. a.) U tom pogledu, spomenutim generalima se trebalo suditi kao prevodiocima i tumačima akcionog plana kojeg su skovali Amerikanci (iz MPRI) po idejama krivoustog pokojnika...

Koji je razlog te oslobađajuće presude? Da se statistika Tribunala bespovratno iskrivi protiv Srba? S obzirom na to da je žalbeno vijeće bilo nategnuto (3:2), da li se tu možda novac našao na putu pravdi, kao prevaga u džepu nekog od sudija? Da li je to možda čin “usluge” pred oslobađanje Šešelja (humoristična hipoteza)? Uglavnom ne, nije, irelevantno. Obrazloženje obrazloženja zapravo sadrži razlog: dekriminalizacija etničkog čišćenja Hrvatske, najvećeg zločina u jugoslovenskim ratovima je razlog. Srbi su sami napustili Hrvatsku, to će biti zvaničan odgovor na sva pitanja za par mjeseci o tome zašto jedna zemlja Evropske unije ima praznu trećinu teritorije i hiljade praznih kuća. Sve je to bilo po zakonu, tad će reći. Zar da EU u svoje naručje primi "genocidnu tvorevinu" (što Hrvatska svakako jeste), kad ima tako efikasan instrument za "pisanje istorije" u vidu Haškog tribunala? Ova oslobađajuća presuda je ekvivalentna operaciji rekonstrukcije ženskog himena, da bi mlada “nevina” ušla u brak (analni seks niko ne spominje, a Hrvatskoj bi dobro bilo da se pripremi za isti po prijemu u EU).

I, na kraju, posljedice. Presuda je bila apsolutna vijest dana, mjeseca (koji još traje), a možda će biti i godine... kraja godine svakako. Hrvatska u kolektivnom transu, Srbi u očaju. Neki Srbi (glavata gospoda) čak i prijete Haškom tribunalu, doduše, putem društvene mreže Тњиттер. Neki drugi (opet glavata gospoda), jako mudro govore, samo što je to nakon što su isporučeni svi Srbi koje je Tribunal zatražio... Sve je očigledno, za Hrvate je to još jedna verifikacija i slavljenje postignutog 1995. godine, a Srbi su jalovi pri svakom širem otvaranju usta, odvajkada. Samo, ova vijest dana neće nimalo pozitivno uticati na živote ljudi na ovim prostorima, ni Srba, ni Hrvata (ni ostalih, koje izostavljam iz teksta, op. a.). Možda je pozitivno uticala na promet alkoholnih pića u hrvatskim kafanama jer su mnogi htjeli da “popiju za generale”, međutim, taj mali ekonomski čimbenik je zanemariv. I Hrvati i Srbi će ostati jednako siromašni i nezaposleni, Srbi će i dalje pokušavati da naprave autoputeve dok Hrvati prodaju svoje (fabrike su prekomplikovane za napraviti), i dalje će biti natakareni jedni na druge, zbog ovakvog podgrijavanja leševa i prekrajanja istorije koje za sobom vuče dodatno kopanje po prošlosti u trenutku kad se na “brdovitom Balkanu” nikakva budućnost ne nazire, a tako će biti dokle god Gotovina i (i slične valute svih strana) budu bitniji od gotovine kojom se kupuju hljeb i mlijeko.

Boris Kočić Dežulović

Napokon nešto što nije glupava prizemna politika, a vrijedi prokomentarisati na ovom blogu jer je par excellance primjer Apsurda Srpskog, najapsurdniji mogući: dobitnik jesenje nagrade "Kočićevo pero" je Boris Dežulović, Hrvat rođen u Splitu daleke 1964. godine, pisac prevashodno poznat po svojim kolumnama a sa zaleđinom i kreditom u onomad brutalnom Feral Tribune nedjeljniku...

HRVAT DA UZME "KOČIĆEVO PERO"?! PROTESTUJEM! PROTIV SRBA!

Na početku, stvari valja razložiti redom i logički. Nagrada "Kočićevo pero" je utemeljena 1995. godine, dodjeljuje je Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka-Beograd, a usluži je ili zadužbina ili Ministarstva kulture Republike Srpske i Srbije. Dodjeljuje se četiri puta godišnje, a onda na kraju godine jedno od tih pera postane "Kočićeva knjiga". Dakle, pero je zapravo kandidatura za godišnju nagradu. Pored zvaničnih detalja i propozicija koji su nam u ovom trenutku nebitni, vrijedi spomenuti da se nagrada (pero odnosno knjiga) dodjeljuje književnicima koji nastavljaju "pričavinu i učevinu" Petra Kočića. S tim u vezi, vrijedi se podsjetiti i Petra Kočića, odnosno šta je o njemu rekao Jovan Skerlić (hvala novinarima Glasa Srpske za citat): 

To je umjetnik koji je planinu opisivao svježijim i jačim bojama no iko prije njega; to je borben duh i oštar satiričar kakvog nema danas u srpskoj književnosti. Od ostalih srpskih pisaca Kočić se odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika. On danas piše jezikom Njegoša i Ljubiše, svježim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti, i u tom pogledu stoji nad svima savremenim pripovedačima srpskim...

Dakle, pored ovoliko navedenih pojmova tipa Republika Srpska, Srbija, srpska književnost, pečenje, rakija, pucanje iz puške na svadbi, ispod krsta tri prsta, šajkača, Baja Mali Knindža, zar da dođe lik iz Splita (a nije ni došao) i pokupi "Kočićevo pero"?! Protestujem! Oštro osuđujem! Brutalno oštro osuđujem! Ali ne Dežulovića. Ni žiri.

Osuđujem sve srpske pisce, a posebno one koji se žale na ovaj izbor, jerbo nisu ni upola sposobni i zanimljivi kao Dežulović. Ne bih da ih osuđujem da su čmarovi koji vire ispod skuta institucija koje se po službenoj dužnosti bave kulturom efektivno uništavajući istu a od čijih knjiga i lektori dobijaju napade hipersomnije. Ne mogu tako da ih osudim, jerbo bi to bilo veoma subjektivno i generalizovanje, al' sam to naveo onako usput.

Elem, u tom grmu protesta i osuđivanja leži Apsurd Srpski, što nam treba jedan prljavi hipi da dođe iz Splita na Manjaču da bi pokazao "đe se tele veže".

Jer, Kočić nije pisao o cvijeću i drveću, Kočić je književno opštio sa tuđim majkama (najčešće majkama neke glavate gospode), ponekad na kulturan a ponekad na manje kulturan način. To veoma kvalitetno radi i Dežulović, u današnjem vremenu koje je nekako malo drugačije od Kočićevog a opet isto. Drugačije je u smislu da se knjige više ne čitaju tako da pisci moraju drugačije da funkcionišu/pišu. Kao što je već navedeno, Dežulović je najpoznatiji po svojim kolumnama koje je objavljivao i objavljuje na svim stranama, i KOD NAS a i KOD NJIH. S jedne na drugu stranu, s jedne na drugu nogu, uvijek se dočeka, a kad napiše nešto, svi kažu "tako je". I MI i ONI. Što je najgore, i bude tako. U tom smislu je vrijeme isto kao Kočićevo, jer se iz aviona vidi da je car go a da jazavac nije stvarni zlikovac. Takvo činjenično stanje malo ko, u ovom trenutku, zna ljepše i bolje opisati od Dežulovića. E, sad, drugi je problem što su oni spomenuti MI, zapravo oni od NAS koji su školovani, bez posla, razočarani, bez budućnosti, a spomenuti ONI su isti takvi, samo kod NJIH. A i kod NAS i kod NJIH većina uopšte ne zna da čita.

Inače, nagradom se okitila knjiga "Diego Armando i sedam patuljaka", prošle godine objavljena zbirka kolumni sportske tematike ili tema naslonjenih na sport. Dežuloviću će nagrada biti uručena 16. novembra na glavnoj bini književnog sajma "Interliber" u Zagrebu. Vjerujem da će i taj čin biti zanimljiv...

Izborni komentar II

Već je bolje poslije izbora: prestali su da lijepe plakate sa nijemim licima koja obećavaju. Samo, potrajaće dok se poskidaju postojeći, posebno ovi sa bandera, ali zna se ko plaća električare. Dvadeset dana nakon 7. oktobra još je par sitnica ostalo pa da se spusti zavjesa na bijednu predstavu: da se obrade krivične prijave onih koji tvrde da su pokradeni (sretno im), ponegdje ima ponovnog prebrojavanja, a novinari "čudesno" otkrivaju primjere izbornog inženjeringa... Međutim, ništa (se) to ne mijenja. Suština je, oni koji su bili gore ostaju gore, a donji... U slučaju najvećeg grada RS, to je više nego istina.

SVE PROTIV BANJALUKE

Na pomenutim izborima bilo je par nezavisnih kandidata za odbornike u Skupštini grada okupljenih pod imenom Svi za Banjaluku. PDP se "naslonio" na njihov slogan pa se reklamirao kao Sve za Banjaluku. Da li je bio problem u imenu, teško je reći, ali nezavisni nisu prešli cenzus, a PDP je pao sa pet na tri odbornička mjesta, izgubivši status najjače opozicione partije u gradu. Možda bi imali više sreće da su se reklamirali kao Sve protiv Banjaluke. Tako je to SNSD odradio. Oni će formirati stabilnu skupštinsku većinu uz pomoć starih jajara, pardon, koalicionih drugara DNS i SP tako da je poraz opozicije potpun. Ipak, u odnosu na prošle lokalne izbore, SNSD je dobio manje glasova i uz veću izlaznost glasača. Reklo bi se da taj brod tone što znači da će neki drugi brodići da prevezu više putnika. Čista logika.

Elem, iako smatram da su svi političari dobitnici na ovim izborima a narod gubitnik, valja biti i malo faktualan, o prethodno spomenutim brodićima: SDS je osvojila četiri odbornička mjesta u Skupštini grada a DP tri, glasove koji su u prošlosti "pripadali" nekim drugim (strankama). I sad, DP je te glasove zaradila ponajviše zahvaljujući kandidaturi Dragana Čavića za gradonačelnika Banjaluke ispred nekoliko opozicionih partija, a SDS je te glasove zaradio zato što je to SDS, što imaju kredit kao "oni koji su vladali nekad" pa ih se narod romansirano prisjetio da su oni manje krali. Nešto kao povratak u naručje bivšoj djevojci: misliš da će biti super iako od toga vjerovatno neće biti ništa, nema onog početnog foliranja (ma koliko ono bilo zanimljivo), odmah se prelazi na jebačinu. E, sad, osnovna razlika između povratka bivšoj djevojci i bivšoj vladajućoj stranci jeste što ćeš tu bivšu djevojku opet jebati, a bivša vladajuća stranka će tebe opet jebati, glagol trpni. (Izvinjavam se što sam ekplicitan, nekorektan i politički nekorektan, op. a.) Nego, SDS je te glasove zaradila i zahvaljujući kandidaturi Nenada Stevandića za gradonačelnika Banjaluke, vjerovatno bi neznatno lošije prošli da se Stevandić nije kandidovao, ali svi zajedno bismo mnogo bolje prošli...

ŠTA BI BILO KAD BI BILO

Ljuta se borba vodila oko gradonačelništva Banjaluke. Poziciju je još od maja mjeseca drmala otvorena rana u centru grada, slučaj nelegalne gradnje na lokaciji poznatoj kao Picin park, gdje je javno izložena sva bahatost aktuelne vlasti, i lokalne i državne. "Sve je po zakonu, samo nećemo da vam pokažemo papire." Elem, to je otvorilo Pandorinu kutiju za koju se mislilo da će veliki nered da napravi. Nije. Nije uspjela. Nije se efektivno realizovalo na izborima. Opozicija nije uspjela. Ko je opozicija?

Najjače opozicione stranke u Banjaluci su PDP i SDS. SDS je, spomenuto u prošlom nastavku, originalna srpska stranka nastala u nedoba kraja XX vijeka, sačuvala Srbe od nestanka na ovim prostorima. Činjenica. Isto tako, SDS je stranka za čije vrijeme su carevali drumski razbojnici, kriminalci na "seljački" način: pored standardnih djelatnosti, kao najunosnije iz tog perioda valja navesti benzinske pumpe koje su nikle od Bijeljine prema Banjaluci, kao i to da su neki privatnici imali po čitave flote šlepera - ko je radio, taj je zaradio. Sa druge strane, PDP je poprilično drugačija stranka (iako su političari bazično isti). PDP je stranka velikog nindža učitelja ekonomije, Mladena Ivanića, čovjeka koji je sa 25 godina postao doktor nauka. PDP odnosno Ivanić će ostati upamćeni i po tome što je za nj. premijerskog mandata i ekspertske vlade bilo mnoštvo ekonomskih inovacija tipa "banka za marku", i oni su uveli potpuno drugačiji obrazac bogaćenja onih na poziciji, bez nafte i šlepera, direkt iz fotelje - upravni i nadzorni odbori...

Mnogo prije lokalnih izbora se pričalo o zajedničkom kandidatu opozicije za gradonačelnika. Pominjana su razna imena a novinari su preznojavali građane smetovima gluposti o hipotetičkim vanstranačkim kandidatima opozicije. Međutim, ti dogovori odnosno pregovori opozicije su bili jadni, sve se odvijalo javno i glupo, kao što se djeca dogovaraju oko podjele na ekipe za fudbal na livadi, samo što se na kraju SDS i PDP ne dogovoriše. SDS je istakao kandidaturu Nenada Stevandića, čovjeka koji je prethodno u BL osvojio 300 glasova, a PDP i još par stranaka se odlučiše da podrže Dragana Čavića za gradonačelnika. Bitno je primjetiti, nekadašnji predsjednik RS se kandiduje za gradonačelnika, ispred svoje male partije (DP) a podržava ga veća partija (PDP). To znači nešto.

Tokom čitave predizborne kampanje, a ona je trajala od maja mjeseca, kad je SNSD "zaledio" Dragoljuba Davidovića i slao Gavranovića kao hostesu na otvaranje svih puteva, fabrika, mostova i bombonjera, trajao je protest povodom Picinog parka, ali i još hrpa nalik. U jednom trenutku su, kao na pokretnoj traci, protestovali radnici dnevnog lista "Fokus", udruženja malih akcionara, nekoliko RVI u parku "Mladen Stojanović", čak su protestovali i učenici Medicinske škole koji su prevareni na ekskurziji. (Samo nisu protestovali zaposleni u administraciji grada i države, njima je sve potaman, op. a.) To je sve bitno spomenuti jer je to bila neuobičajeno velika količina nezadovoljstva naroda, naroda koji je tragično glup i pokoran i ne zna da protestuje, a opozicija nije kanalisala i upotrijebila to nezadovoljstvo. (Da, brutalno sam iskren pa sam napisao upotrijebila, op. a.) Za sve to vrijeme, opozicije nije bilo na ulici. Naravno, izdavali su oni brutalno precizna saopštenja u kojima su navodili šta sve ne valja u gradu i državi (nikog nije ljepše slušati nego političara u opoziciji), ali konkretnog terenskog rada nije bilo. E, sad, možemo mi uzeti u obzir da je zvanična kampanja samo onih mjesec dana prije izbora, pa da su ovi igrali pošteno dok je Gavranović zalijevao centimetre i centimetre puteva, međutim, makar da znaju za drugi put da tako neće proći.

I sad, prije izbora je bila ta atmosfera u duhu narodno-oslobodilačke borbe, borbe protiv bande, rušenja režima, a rezultati su to i pokazali: Banjalučani su se borili protiv režima ali nisu uspjeli, jer nije bilo jasno za koga tačno oni to glasaju protiv (SNSD). Postoje mišljenja kako opozicija ne bi uzela gradonačelničko mjesto i da je imala samo jednog kandidata, jer neki koji su glasali za Stevandića ne bi nikad glasali za Čavića, i obratno. Protiv te gluposti ću u pomoć pozvati divnu nauku matematiku i neke njene najosnovnije operacije, sabiranje i oduzimanje:

Gavranović 34.000 glasova; zaleđina (skupština): SNSD 25.000, DNS 8.500, SP 8.000
Čavić 27.500 glasova; zaleđina PDP 8.000, DP 7.000
Stevandić 19.500 glasova; zaleđina SDS 8.500
(Vrijedi dodati da u Skupštinu grada ulazi još i NDS sa dva mandata na osnovu 4.500 glasova, te da su autsajderi Milutin Pejić i Aco Prelić osvojili ukupno 4.000 glasova.)

Bez direktnog sabiranja glasova, pitanja: odakle Stevandiću 11.000 glasova, koji nisu SDS-ovi, a nisu, vala, ni ni SNSD-ovi? Odakle Čaviću onih 12.500 glasovi koji ni nisu PDP-ovi a ni DP-ovi? Na stranu hipoteza da bi izlaznost na izbore bila još veća da je opozicija bila ujedinjena (da citiram jedno N.N. lice: "Šta imam glasati kad ti majmuni [opozicija, op. a.] ne mogu da se dogovore..."), da ne spominjem podatke kako je zapravo Piskavica ("Banjaluko i ta tvoja sela...") iščupala SNSD, te bez ikakve polemike o pitanju da li je trebao odustati Čavić ili Stevandić... Naravno, Stevandić. Da je opozicija imala jednog kandidata, on bi pobijedio. A da se to desilo, počelo bi bježanje miševa sa SNSD broda po principu "spašavaj se ko može". Šta bi tad sve isplivalo...

SVI PROTIV BANJALUKE

SNSD vlada Banjalukom već niz godina i vladaće još, jer se opozicija nije dogovorila. Za to vrijeme SNSD veoma kvalitetno radi protiv GRADA Banjaluke: stambene zgrade se grade bez ikakvog smisla i reda - stanovi zjape prazni a nema parking mjesta; kao vrhunac arhitekture su se nametnule pasarele; javni radovi su postali veoma javno skretanje novca u privatne džepove; definitivno postojanje građevinske mafije - to je napisao Glas Srpske što znači da je istina; rekonstrucije nekih prepoznatljivih gradskih lokacija i uništavanje istih; organizacija grada u smislu da ne postoji mjesto da se zalijepi plakat za svirku gdje se može smotati džoint ali se zato sa bilborda na zgradama reklamiraju kokainski noćni klubovi; ograničeno vrijeme lokala - efektivno policijski čas - sem onih koji zasluže zlatnu kašiku; itd. Ako nekom odgovara palanka, odlično, ali ja bih, neskromno, grad. Prije ove gradske vlasti je bio SDS i koliko se sjećam, a sjećam se nekako, bilo je ljepše i bolje. Manje su krali, šta jes' - jes'. Nakon dugo vremena, SDS je opet krenuo gore. Samo, ako se vrate skroz gore, pitanje je hoće li opet znati manje krasti, kao nekad?

P.S. S obzirom na navedene podatke kako je za vrijeme SDS kriminal bio primitivan, "seljački", a u vrijeme Ivanićeve ekspertske vlade je dignut na viši nivo, neko bi mogao pomisliti kako je SNSD bolji i od jednih i od drugih. Svakako ne. SNSD je preuzeo obrasce ekonomskog kriminala i obrađuje ih na "seljački" način. U njihovim očima, najbolje od ta dva svijeta, a za narod najgore. Da citiram Nikolu Pejakovića Kolju: "Ou, mamu im jebem..."