S obzirom koliko politika utiče na živote ljudi na ovim prostorima, ne čudi me što me svakakvi ljudi pitaju "a jesi li čuo za ono/čitao ovo?", gdje se ono/ovo odnosi na neke političke vijesti/novosti/kretanja/konotacije. Svakakvi ljudi su ljudi od kojih i ne očekujem da me nešto tako pitaju, ali, ne kaže se džaba - očekuj neočekivano. Međutim, na sve to neočekivano, neočekivanije mi dođu pitanja vezana za region odnosno svijet. Jer, ovaj teren je tako plodan glupostima da za svjetskim problemima stvarno nema potrebe. A ponašam se u skladu sa potrebama. Jednostavno, ne pratim previše ono što nije vezano za nas. Što vidim na vijestima, to je. A i vijesti ne gledam redovno.
Ipak, večeras na vijestima vidjeh promociju novog lidera Sjeverne Koreje, Kim Džong Una. Nacionalna televizija je spremila njemu u čast dokumentarne filmove gdje je on prikazan kao sposoban vođa, naročito u vojnom pogledu: vozi avion, vozi tenk, itd. Pomalo to smiješno djeluje. Nije ta njihova televizija naročito napredna, nisu ljudi zaduženi za njegov imidž toliki profesionalci pa da to urade na Putinovom nivou, Kim Džong Un ipak nije nosio crne naočale dok je sve to radio, niti se go do pasa hrvao sa medvjedom. Doduše, Korejanci nisu Rusi. Ne sumnjam da je pripremljeni program odradio posao, da malo umiri naciju i doda koji poen novom vođi.
Nego, Kim Džong Un je ponosni sin pokojnog Kim Džong Ila. Odnedavno pokojnog. Čovjek je umro u decembru i priuštio čovječanstvu da jedan od posljednjih puta vidi kako izgleda odlazak jednog "velikog diktatora" uz sve počasti. Pitaju mene jesam li ja gledao, a skoro da nisam, vidio samo na vijestima, minut-dva. Kaže, jesi vidio kako plaču, pa ono je smiješno... pa oni na televiziji... pa ona djeca... pa nisu smjeli nositi rukavice na sahrani... i sve tako neki detalji. Uglavnom nisam vidio. Ali vidim da je to smiješno ovim Srbima. A onda, kad mi to spomenu, kažem da su Korejanci na nivou na kojem smo mi bili u maju 1980. godine. Umro je drug Tito. Inače, zanimljivost, Titova sahrana je drugi najgledaniji televizijski program u istoriji. Na prvom mjestu je slijetanje čovjeka na mjesec, al' s obzirom da je to laž, naša je moralna pobjeda. I eto, sad je umro korejski Tito a mi se ovdje smijemo na taj račun. Doduše, nismo to samo mi - zbijaju se šale širom svijeta i interneta. Smijeh je ljekovit tako da nemam ništa protiv šale, ali, kad kažem da su oni u ovom trenutku tamo gdje smo mi bili u maju 1980. godine, to ne znači da smo mi ispred njih. Daleko od toga, mi smo od maja 1980. stigli da se vratimo u XIX vijek. I eto, dok je ovima ovdje smiješno klanjanje jednom velikom vođi, na svakom ćošku se plaća harač nekim malim vođama, pohlepnim, bijesnim, nepisnimenim. Ja bih radije jednog velikog, ako mogu da biram, a ne mogu. Ali jednog stvarnog velikog, u/s bijelim rukavicama, i sa gardom u/s bijelim rukavicama koja stoji pravo kao kolonada grčkih stubova, a ne kao ovi ovdje koji rukavom brišu nos...
Tako da, što se toga tiče, to što su tamo svi zaplakali, od djece do djedova, nije mi smiješno ni najmanje. I ja bih plakao da sam tamo. Ali nisam. Jer sam ovdje. A ovdje ima dovoljno razloga za plač, i dok niko nije umro. Tek kad umru neki, tad će biti razloga za smijeh.
No comments:
Post a Comment