ŠUP(LJA) PRIČA

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić, nezaposleni sam prosvjetni radnik iz Banjaluke. Neki su me možda vidjeli na televiziji, uočili u dnevnim novinama, čitali neke moje članke na internet portalima ili na mojim blogovima, a jedan dio ljudi se sigurno sjeća prošlogodišnje bestseler priče "Kako se zaposliti u Ministarstvu prosvjete?", o Kasipovićevim metodama zapošljavanja. Taj sam. Elem, rekoše mi tad da sam ovakav-onakav i da samo hoću da se uvalim (u neku solidnu uvalu). Nije tačno. Već četvrtu godinu konkurišem gdje god mogu, a nigdje ne mogu, proći. Konkurišem od ministarstava do samog dna, pa sam prilikom istraživanja dna pokušao pronaći odgovor na pitanje:

KAKO SE ZAPOSLITI U ŠKOLI UČENIKA U PRIVREDI?

Novi pravilnici o procedurama prijema radnika u prosvjeti su pokušaj da se stane u kraj kabadahijskom ponašanju direktora škola, sa sekundarnom idejom da se pokuša “očistiti” biro. Iako su manjkavi i u neskladu sa nizom zakona, više se i nije moglo očekivati od Antona Kasipovića i njegove ekipe dresiranih majmuna. Ipak, i to je neki prvi korak (u vodu se baca), a sad ostaje pitanje provođenja tih pravilnika. No, ova je priča počela u onom prošlom vremenu…

Nakon situacije sa Ministarstvom prosvjete i njihovog pristupa koji je uvreda po zdrav razum, život nije stao. Usput, na tom frontu je sljedeće stanje: Okružni sud u Banjaluci je primio tužbu krajem septembra prošle godine, molbu za oslobađanje od plaćanja sudske takse u novembru i od tad tajac. S obzirom na izjavu Džerarda Selmana kako je "Okružni sud u Banjaluci perjanica pravosudnog sistema u RS, jer je najefikasniji i najažurniji sud u RS" (Nezavisne novine, 28.10.2011), postavlja se pitanje kakvi su tek onda ostali? S obzirom na naše pravosuđe, moram se natjerati pa složiti i krivičnu prijavu po istom pitanju, ovih dana… Pored toga, nastavio sam da konkurišem gdje god mogu i kod onih najočitijih slučajeva nezakonitih radnji pri zapošljavanju iskoristim “sve poluge sistema”. Htio sam (i još uvijek hoću) da vidim da neko uradi nešto za mene, da mi institucije za zaštitu prava zaštite prava i da mi službe za pružanje pravne pomoći pruže pravnu pomoć. Evo kako to ide…
Prošle konkursne sezone (početak šk. godine 2011/12), u kojoj sam skupio desetak odbijenica, jedan se slučaj izdvojio - konkurs u banjalučkoj Školi učenika u privredi (u daljem tekstu ŠUP). Objavljen je u posljednju srijedu pred početak školske godine (što je značilo da će školska godina početi a da ŠUP "neće imati" profesora engleskog jezika), a u OGLASU je navedeno da tražena dokumentacija obuhvata Uvjerenje da se protiv kandidata ne vodi krivični postupak kao i Uvjerenje o neosuđivanosti. U svom dosadašnjem konkurisanju nisam se sreo sa takvim zahtjevom, niti sam ikad čuo za ovo drugo uvjerenje. Doduše, jesam čuo za neke druge stvari, npr. Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH koji kaže da takva uvjerenja spadaju u posebnu kategoriju podataka (Član 3) čija je obrada zabranjena (Član 9). Imajući to u vidu, ali i druženje sa kolegama prije/tokom/poslije razgovora za posao, odlučim se da okušam sreću, prilažući samo Uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka (koje sam imao pri ruci a čija formulacija sadrži i elemente drugog uvjerenja). Prošetam se do ŠUP-e, kod sekretara predam svoju PRIJAVU sa dokumentima, pokupim pečat na kopiji i pravac kući. Nisam imao nikakvih iluzija da mogu dobiti taj posao, već jednostavno popunjavanje vremena prostorom, da neko ne bi rekao da nisam pokušao, ipak je to moja struka.

Poče školska godina, prođe prva sedmica, od ŠUP-e nema glasa. Tek u drugoj sedmici šk. godine na moju adresu stiže pismo, kao i obično, ODBIJENICA. Ne bi se ta odbijenica ni po čemu razlikovala od drugih da se u njoj ne spominje razgovor sa kandidatima. I ja sam bio kandidat, a na razgovor nisam pozvan. S obzirom na višak kancelarijskog materijala u kući, odlučim da uputim ležeran PRIGOVOR Školskom odboru, sa jednostavnim pitanjem kad je uopšte održan razgovor i zašto nisam pozvan na isti. (Usput, nakon prošle priče sam čuo par kritika na račun mog načina obraćanja institucijama, gdje mi se zamjera neozbiljnost. Nije to neozbiljnost, ja se samo trudim da budem na nivou. Doduše, malo više pazim na zareze...)
U zakonskom roku, ili malo poslije istog, stigao je ODGOVOR, ležerniji od mog prigovora. Stalo je u jednu rečenicu da nisam priložio kompletnu dokumentaciju. Ta šturost me je prosto natjerala da stvar malo bolje istražim. S obzirom na Član 4. Zakona o slobodi pristupa informacijama RS, odlučim se da ŠUP-i uputim ZAHTJEV da mi dostave konkursnu dokumentaciju, čisto da se stvar malo pokrene. Da vidim koliko je ukupno bilo kandidata na konkursu, koliko nas je otpalo zbog "nekompletne dokumentacije". Kao i obično, taj sam zahtjev dostavio lično, da bih dobio protokolisanu kopiju - dokazni materijal. Kad sam se pojavio kod sekretara, čovjeku nije baš bilo jasno šta ja to tražim. Zatražio je od mene da mu pročitam šta to piše, što sam odbio. Prosvjetni smo radnici, znamo čitati obojica, on je star a ja sam lijen. Sekretar je ubrzo analizom sadržaja shvatio o čemu se radi, a zatim telefonom pozvao nekog čovjeka za kojeg mislim da je predsjednik Školskog odbora. Dok smo čekali istog, sekretar mi je u povjerenju rekao da on nije baš zadovoljan izborom profesora engleskog jezika, pa smo obojica duboko udahnuli. Eh, šta ti je život… Nakon par minuta stiže čovjek za kojeg pretpostavljam da je P.Š.O. koji mi kaže kako je moj prigovor obrađen i utvrđeno je da nema nikakvog osnova za žalbu, te kako se oni pozivaju na Zakon o radu RS, pa mi spomenu primjer nekog profesora za kojeg se naknadno saznalo da je osuđivan pa je to bio skandal. Spominje još da mogu ići na sud, ali to traje... Ja kažem da se pozivam na Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH te da planiram ovu stvar da prepustim Ombudsmanu, pa ćemo vidjeti već ko je u pravu (čiji je zakon jači), uzmem protokolisanu kopiju zahtjeva i odem.

Nije puno prošlo, stigao je ODGOVOR. Na žalost, u odgovoru nisam dobio nikakav odgovor, a kvalitet usluge je bio na nivou Majkrosoftove podrške korisnicima: prosto je nevjerovatno da se podaci o konkursu nalaze kod sekretara ili u administrativnoj službi škole, zar ne? S obzirom da mi se više nije dalo ići do ŠUP-e, na scenu stupa džoker - Ombudsman za ljudska prava BiH. Imam sreću pa živim u Banjaluci, tako da mi je kancelarija Ombudsmana udaljena nekih 40-ak minuta šetnje. Prošetam se do tamo, pravnicu zaduženu za pomoć građanima ukratko upoznam sa situacijom a ona mi kaže kako su oni raznim ustanovama "sto puta ponavljali da se ta uvjerenja ne traže na konkursu", te me uputi da ispunim žalbeni formular (PRVA STRANA, DRUGA STRANA). Na moju molbu da zajedno ispunimo taj formular, bivam ipak upućen da to učinim kod kuće, kulturno (ni kafa ni rakija, gubi se, ti prljavi hipiku). Formular sam popunio kod kuće i predao sutradan, bilo je to tamo nekog decembra. Ubrzo mi je stiglo OBAVJEŠTENJE da je žalba primljena, te su pripreme za doček Nove godine mogle da počnu...

S obzirom na zimski raspust i "Sveti Januar", nisam ni očekivao da će se nešto desiti u tom periodu, i vaistinu, nije se ni desilo. Priča svoj nastavak dobija početkom februara, u koverti od Ombudsmana mi stiže ZAHTJEV da dostavim komentar na ODGOVOR onih iz ŠUP-e. Tamo gdje ja nisam imao sreće, Ombudsman jeste - ŠUP je dala podatke o broju kandidata na konkursu: ukupno je bilo 34 kandidata od kojih 25 nije imalo kompletnu dokumentaciju. To je potvrdilo moje sumnje da je stvar krajnje sumnjiva. Prvo što bih volio da znam jeste koji je to dokument nedostajao mojim kolegama (ne znam ali pretpostavljam), a zatim bih volio da znam koliko je mojih kolega osuđivano, pravosnažno a i nepravosnažno (ne znam ali pretpostavljam). Kad sam se već tako lijepo zapitao, volio bih i da znam čiji potpis stoji na časovima tokom prve radne sedmice, dok još konkurs nije bio zaključen. Da li je to potpis onog kandidata čije ime stoji na rješenju o prijemu? Ne znam ali pretpostavljam... Bilo kako bilo, ja sam se nakon tih novih momenata u priči opet prošetao do Ombudsmana i tamo na list papira sročio kratki KOMENTAR.

Negdje u to vrijeme sam u šali otišao do kancelarije Službe pravne pomoći Grada Banjaluke, čisto da vidim šta će mi reći Nada Arbutina, pravnik zadužen za pomoć građanima. S obzirom da sam već jednom bio u istoj kancelariji i umjesto pravne pomoći dobio potpuno pogrešan savjet (koji, hvala sebi, nisam poslušao), nisam imao previše očekivanja. Doduše, moram priznati i da je Nada inicijalno bila relativno korektna: s obzirom da je pravna pomoć besplatna za nezaposlene, ona mi je povjerovala na riječ - nisam se morao vratiti kući po karton sa biroa. Njoj sam ukratko objasnio o čemu se radi, pokazao dokumente i oglas iz novina a ona mi je na to rekla da nemam nikakvog osnova ni za žalbu ni za tužbu, da je sasvim normalno da se ta uvjerenja traže na konkursima, "da je tako oduvijek". Onda sam je upitao da li ona zna šta je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH i otkad ta agencija postoji. Ona nije čula za tu agenciju. Zatim sam upitao da li je upoznata sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH. Nije čula za taj zakon, odnosno, da citiram: "Mi ovdje ne dobijamo te BiH zakone." Na to sam rekao da bi bilo dobro da se upozna sa istim i napustio prostoriju. Kao što rekoh, nisam očekivao pravnu pomoć, ali nisam očekivao ni da čujem potpunu glupost. Ovdje imamo situaciju da pravnik zadužen za pomoć građanima nije upućen u zakone države u kojoj živi. Ne bi to bio toliki problem da to nije bila pravno veoma "aktuelna" stvar, da Centar civilnih inicijativa nije svojevremeno pokrenuo kampanju "Besplatni konkursi" u kojoj se poziva na mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH gdje se navodi da je traženje takvih uvjerenja kao uslova pristupanja konkursima NEZAKONITO. I sad, za mene je lako, ja sam tamo otišao veoma upućen u materiju, ali, šta je sa ljudima kojima je stvarno potrebna pravna pomoć? Ko zna koliko ih je dobilo pogrešan savjet i zbog toga odustalo od borbe za svoja prava… Da navedem još da sam nekih dva mjeseca poslije toga opet otišao na isto mjesto, s ciljem provjere da li se Nada Arbutina ažurirala po pitanju Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH. Naravno da nije. Bila je jednako tvrdoglava i nabijeđena kao prvi put, ali nešto drugo mi je bilo mnogo gore. Naime, dok sam čekao na red da uđem kod druge službenice (funkcionišu dvije kancelarije), primjetio sam da ljudi koji dolaze po pravnu pomoć masovno izbjegavaju Nadu. Jedan penzioner mi je bio jako simpatičan, čovjek dobio rješenje o smanjenju penzije na minimalnu pa došao da vidi šta će i kako će... Kaže on: "Ja već pet godina dolazim ovdje, a ova [misleći na Nadu] mi nikad nije pomogla. Ništa neće da sluša, samo te izbaci napolje. Ova druga lijepo sasluša, hoće pomoći, al' ova..."

Bilo kako bilo, komentar Ombudsmanu sam uručio u februaru (a prvo obraćanje njima je bilo u decembru), nema još odgovora, a s obzirom da sam naveo kako bi bilo lijepo da se o svemu obavijeste i ostalih 24 kandidata sa "nekompletnom dokumentacijom", imao sam ideju da bi to moglo potrajati… Zapravo, nema još zvaničnog odgovora, ali nije da Ombudsman ne radi ništa. Dana 23.04. tekuće godine se desio telefonski poziv gdje sam sa jedne strane bio ja a sa druge Ombudsman, zovu da me probude telefonom u cik zore oko 10:30. Tada mi je rečeno da je i Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH upoznata sa slučajem (a upoznao sam ih putem el. pošte, pa kad sam vidio da obraćaju pažnju na priložene dokumente otprilike koliko i ja na mršave pjevačice narodne muzike, odustao od dalje komunikacije), upitan sam šta sam još uradio, odnosno, jesam li ja napravio nešto da oni ne moraju ništa. Bio sam krajnje ležeran pa sam rekao Ombudsmanu da od njih ništa ne očekujem, kao ni od Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, jer je to puno prazne priče a djela nigdje. Dok se oni premišljaju kako da urade nešto po pitanju provođenja zakona kojeg su donijeli, ja sam napisao tužbu koja je otišla u Okružni sud a zatim ustupljena stvarno nadležnom Osnovnom sudu. Promašena nadležnost je usljed pogrešnog besplatnog pravnog savjeta, međutim, u pitanju nije bila Nada Arbutina već druga službenica koja je makar bila voljna da sasluša slučaj i posavjetuje koliko zna i umije - ni osoblje Ombudsmana ni Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH mi nisu htjeli (znali?) odgovoriti na pitanje u nadležnosti kojeg suda je ovaj slučaj. Dakle, u Osnovnom sudu to stoji već pola godine, dokad će, ne znam. Ombudsman, koji je zapravo otčepljivač odvoda - služi za slanje urgencija institucijama koje se oglušuju na zakone o slobodi pristupa informacija, meni ne odgovara već skoro pola godine. Čime bih ja trebao da otčepim otčepljivač? Kome da šaljem urgenciju?

Summa summarum:
Ombudsman za ljudska prava je uvala borova, prva linija odbrane državnog invaliditeta.
Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH aktivno štiti samo plate zaposlenih i imovinske kartone političara.
Besplatni pravni savjeti ne postoje.
Pravosuđe Republike Srpske je briljantno nespremno (i u ovom domenu).

Odnosno, književnim jezikom:
KOJI JEBENI OMBUDSMAN?!
KOJA JEBENA AGENCIJA ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA BIH?!
KOJA JEBENA PRAVNA DRŽAVA?!
KOJA JEBENA DRŽAVA?!

E, sad, još uvijek se nije desilo da je konkurs poništen (što u ovom trenutku nema nikakvog smisla niti značaja), da sam dobio neku odštetu (što bi imalo značaja, da to spiskam na šešire), da je ŠUP kažnjena ili nešto na tom fonu, ali, jedna “globalnija” sitnica jeste. Ako se pogleda da su se na prosvjetnim konkursima prošle godine "bez pardona" tražila uvjerenja o nekažnjavanju/neosuđivanosti kao i ljekarska uvjerenja, situacija je sada malo drugačija u što se veoma lako uvjeriti kad se pogleda kakvi se oglasi sad objavljuju, a sve usljed stanovitog dopisa. Bilo bi malo neskromno da mislim da je navedeni dopis Ministarstva prosvjete i kulture RS (PRVA STRANA, DRUGA STRANA) iz januara ove godine nastao nakon moje žalbe Ombudsmanu, ali... jeste. (Svi su povezani.) A Kasipović ni "hvala" da mi kaže, a gledam ga kako puši (cigaretu) dok vozi auto, a onda na dnevniku priča o opasnostima pušenja (cigareta), lažovčina novinarska.

Eto, makar je taj detalj oko oglašavanja konkursa jedna mala pobjeda (otprilike kao smanjenje plata u Parlamentu BiH od 4,5%... grohotom se smijem), a u priči oko zapošljavanja i problema pri je ostala još jedna stavka, još jedan kamen koji bi valjalo prevrnuti ili možda još bolje, stucati čekićem. Taj kamen je Prosvjetna inspekcija. Lično im nisam ništa prijavio, ali imam slučaj u najbližoj porodici da je upravo inspekcija zataškala stvar i već ko zna koliko uopšte ne odgovara na dopis - biće da čekaju “urgenciju”. Ja sam se zadesio tamo prije koji dan (da ne bude da nisam), i iskreno sam se potresao kad sam vidio ko radi tamo, od portira (a možda je i portparol) koji oslovljava sa “druže” pa do čovjeka kojem sam pokušao opisati jedan slučaj a koji, kasnije uviđam, materiju poznaje “rekla-kazala” i stiže da me blagodari rečenicama koje sadrže “oni su trebali da Vam…”, što, naravno, nisu.
Bilo kako bilo, ovo je još samo jedan segment ilustracije propasti naše (a ova konkursna sezona već sad poprilično obećava), pa ako neko nije znao, a ima i takvih, sada će znati. Odgovor na pitanja “Kako?” kod nas je veoma jednostavan i glasi “Nikako!”, a oni koji znaju ne postavljaju pitanja…

(Prvobitno objavljeno na portalu Фронтал.)