Počesto se za Bosnu i Hercegovinu kaže da je država mediokriteta, između ostalog. Riječ mediokritet je latinskog porijekla i označava osobu ograničenih umnih sposobnosti, izražene prosječnosti/osrednjosti. Pesimista bi pomislio, ako je ovo ovdje proizvod prosjeka, gdje se onda nalaze natprosjek i posebno njegova inverzna vrijednost? Filozof bi pomislio, zašto (je ovo država mediokriteta)?
Logika je filozofska disciplina, neumoljiva i jednostavna. Koristeći nju - zato. Bosna i Hercegovina je država napravljena natezanjem. Kompromisom. Neprirodno. Eksperimentalno. Na brzinu. Drž, ne daj, frka, trka, ovo su prave budale - zajebi, tuku se i čupaju, stiglo se za sto u Dejtonu i onaj prije njega. Mir, mir, mir, niko nije kriv. I to je zvanična priča, još uvijek. Niko nije kriv. "Ko je počeo rat?" Za petokrakom najglasnije plaču oni koji su pucali na nju.
Dalje, da se razumijemo, stvar je veoma jasna: rat su počeli glupost i pohlepa. Dvije stvari koje su fundamenti ljudske prirode. Rat je ultimativni izraz arhetipske ljudske sklonosti ka takmičenju. Sport. Sportski duh. Urođeno. Programirano. Kako drugačije objasniti da se većina dostignuća čovječanstva "dostiže" upravo zarad ratovanja? Kako objasniti da i pored svih tih dostignuća ljudi još uvijek umiru od gladi, priča se o humanosti a raspravlja se o prenaseljenosti?
Rat u Bosni i Hercegovini je bio vjerovatno prvi pravi televizijski rat. Medijski propraćen rat. Medijski rat. Propaganda. "Rat uživo." Montaža. Odnosi sa javnošću. Fraziranje. Friziranje. Dok je ostatak svijeta (ili makar nj. veći dio) proživljavao mirnu tranziciju u periodu nakon Hladnog rata, ovdje je to moralo drugačije. Rat kao rat, naviklo se već. Ratovali smo, ratovaćemo. Što je najgore, ratujemo još. No, to je druga tema.
Nego, sport je to. U sportu postoji pojam fair play, odnosno fer igra. Nimalo slučajno. Takmičenje samo po sebi uvijek traži pobjednika a ljudi koji vole da se takmiče ne vole da gube. "Cilj opravdava sredstvo." Fer igra je samo riječ (ili dvije), kao i ljubav. Isto tako, ima ona "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno"... kvalitetna glupost. Ipak, ni u ratu ni u ljubavi u toku utakmice najčešće nema sudije na terenu, tako da se sve dozvoljeno počesto i desi. Naknadno, to dođe na naplatu.
Takav je slučaj sa nefer igrom u ratu odnosno ratnim zločinima. Rat je sam po sebi veoma grub, pretežno muški, sport. Žene, djeca, starci, onomad nazvani "kolateralna šteta" nikako nisu legitimne mete. A počesto budu. Zarobljenici takođe. Takve situacije često stvaraju "neriješene dugove". Kod obračuna takvih dugova isključuje se logika jer obična kvantifikacija ne može pomoći. Takvi dugovi već vijekovima izgaraju džepove naroda koji žive na ovim prostorima.
Taj dio nije jednostavan. Podvući crtu. "Čist račun, duga ljubav." Povući crte. Uzimajući u obzir genetiku stanovništva Bosne i Hercegovine, nemoguće. Jer se ne zna ko je (ko), šta je, s kim je. Uzimajući u obzir osnovu sadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine, nepotrebno. Skrpljena selotejpom iz radnje "sve za marku", nije predviđena da traje. Nije joj potrebno da se stvar riješi. Nije joj potrebna pamet da se to riješi. Potreban je status quo jednako nebulozan kao i sam nulti čas. Za to su joj potrebni mediokriteti. Srećom, ima ih. To su vjerovatno jedine robne rezerve ove države.
20 GODINA KASNIJE
Jedna od najpoznatijih stvari u čitavom ratu u Bosni i Hercegovini jeste ono što se veže za termin "Genocid u Srebrenici". Radi se o srpskom osvajanju muslimanske enklave Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom kojeg je navodno ubijeno oko 8.000 muškaraca. Obzirom da je rat u Bosni i Hercegovini bio na visokotehnološkom nivou u medijskom smislu, zajedno sa srpskom vojskom tog dana su u Srebrenicu ušli i novinari, snimili kako srpski vojnici daju čokolade ženama i djeci koji su se tamo zatekli... to je prikazano. Muškaraca tamo nije bilo.
Genocid je složenica od dvije riječi (grč. genos - narod i lat. accidere - ubiti) i označava upravo to, ubijanje jednog čitavog naroda odnosno - zvaničnije - istrebljivanje jedne čitave rasne, religijske, etničke ili nacionalne grupe. Već tu imamo "situaciju". Narod čine muškarci, žene, djeca, starci. Za "Genocid u Srebrenici" se konstantno ponavlja da je ubijeno oko 8.000 muškaraca. LOGIČKI PROBLEM.
Drugi LOGIČKI PROBLEM jeste što tih 8.000 muškaraca iz Srebrenice nisu bili svi muškarci iz etničke grupe koja je bila žrtva genocida. Paralelno sa Srebrenicom su u srpske ruke pale enklave Žepa i Goražde gdje scenario nije bio ni približan. Ni 8.000, ni 4.000, ni 400 ubijenih muškaraca. Zato je za Srebrenicu smišljen termin "lokalni genocid". NE.
Lokalni genocid, ako se takvo što može definisati kao genocid na ograničenom prostoru, desio se tokom par ljetnih mjeseci godine 1941. u Bihaću, kada je kompletan srpski živalj grada Bihaća (oko 12.000 ljudi) pobijen od strane Ustaša. To je jedan od onih neriješenih dugova. Jedan od većih. Ako je "lokalni genocid", jeste. Ali je neriješen dug. Isto kao i Srebrenica. Neriješen dug.
Međutim, "Genocid u Srebrenici", zbog navedena DVA LOGIČKA PROBLEMA, nije ništa drugo nego laž. "Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina", stara je propagandna maksima, međutim, ovdje je ključni problem potpuno pogrešan naslov. Riječ genocid tu nikako ne može. Iako se, specijalno za ovaj slučaj, desilo djelimično "dodefinisanje" tog pojma koji je ustanovljen 1946. godine, ne ide. Logika je neumoljiva. Možda bi se nešto postiglo ukoliko bi se redefinisale korijenske riječi te složenice...
Međutim, 20 godina se ponavlja ta laž. Ponavlja se isto. Svake godine u memorijalnom centru u Potočarima se pravi poprilično neprikladan igrokaz od smrti nekoliko hiljada muškaraca. Prekopavaju se nekoliko puta prekopane kosti. Osuđuju se već osuđeni. Nateže se već nategnuto. Uspješno se održava status quo. Nema nikakvog podvlačenja crte. Mediokriteti sa obe strane samo mijenjaju datume na svojim dokumentima.
ISTINA
Istina je da je ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, muslimana iz Srebrenice. Istina je da su neki od njih ubijeni iz odmazde zato što su u periodu od 1992. do 1995. godine palili srpska sela u okolini Srebrenice, ubijajući redom, najmanje vojnike. Istina je da su ti ubijeni muslimani bili vojnici. Istina je da su žrtvovani od strane njihovog vođe. Istina je da su, bez ikakve pomoći od strane njihovih, pokušali da se probiju iz obruča. Istina je da nisu uspjeli. Istina je da su neki od njih likvidirani van borbe, metkom u potiljak.
Istina je da je njihov vođa umro nakon rata, čist, nepozvan u Hag. Istina je da je sin tog istog vođe danas jako bitan. Istina je da će i sinovi sinova tog sina biti jako bitni i trošiti novac "zarađen" od 1992. do 1995. godine, između ostalog zarađen i preprodajom humanitarne pomoći namijenjene za tu istu Srebrenicu. Istina je da "Majke Srebrenice" ne žive u Srebrenici. Istina je da one dolaze u Potočare u crnim limuzinama. Istina je da većina onih koji dolaze u Potočare voze golfa 2 koji se prestao proizvoditi 1992. godine.
Istina su mediokriteti. Njih ne zanima istina.
No comments:
Post a Comment