ZAPOSLENI I NEZAPOSLENI I ONAJ JAZ IZMEĐU NJIH

Nedavni štrajk upozorenja budžetskih korisnika RS kao i štrajkovi najavljeni za naredni period su svakako pozitivan civilizacijski iskorak u borbi za prava radnika na ovim prostorima. Ipak, ti isti događaji su i ružno podsjećanje na još jednu podjelu...

Piše: Bojan Vlajić

Bosna i Hercegovina je višestruko komplikovana zemlja odnosno višestruko podijeljena: na Bosnu i Hercegovinu, na Federaciju i Republiku Srpsku, na primitivna nacionalna plemena ova ili ona, na lijepe i ružne, na rokere i turbofolkere, na glupe i pametne, na bogate i siromašne, na one koji voze golfa i ostale... Naravno, sve te podjele se dalje dijele na entitetskom nivou, dodatno komplikujući stvar. Ipak, jedna od najgorih podjela je krovna, ona na zaposlene i nezaposlene.

Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini nezaposleno preko 40% radno sposobnog stanovništva (doduše, nema podataka koliko je tih radno sposobnih željno rada). Naravno, dušebrižnici među političarima redovno negiraju takve podatke spominjući različite obračunske metode. Ostaje činjenica da je mnogo nezaposlenih a da je mnogo, previše (od) tih nezaposlenih među mladima, koji nikako ne mogu do prvog posla ili bilo kakvog iskoraka u samostalan život.

Ti isti mladi, posebno oni koji „uče školu“, pred sobom kao viziju svijetle budućnosti imaju političare kao vrh ledenog brijega, i radnike administracije i njihov lagodan život kao realan primjer dostignuća. Na žalost, to je univerzalan motiv kojem se teži: uvaliti se u kancelariju, birokratiju, pasijans, soliter, milja mjesečno, kredit, i da te vidi Bog / Buda / Allah dž.š. A Bosna i Hercegovina ima, procentualno, više administracije nego Njemačka, a budžetskih korisnika više od Švedske (hladno al' standard).

U slike na fejzbuku sa egzotičnih putovanja tih divnih zaposlenih ljudi gledaju nezaposleni dok im curi voda na usta. Neki od njih nikad zaposleni, neki odnedavno riješeni bijede rada. Radna mjesta u Bosni i Hercegovini uglavnom nije uništio rat, već privatizacija i poslijeratni privredni i ekonomski kriminal kojem još niko nije povukao ručnu (i dalje ide nizbrdo). Zapošljavanjem u administraciju se održava statistika, broj zaposlenih, prosječna plata.

I to su ovdje strane u sukobu. Isti a različiti. Po dvije ruke, noge, glava (sadržaj iste jednako varira), a međusobno se ne poznaju. Ne vide se i ne čuju. Ne druže se. Jedni za probleme drugih ne znaju. Problemi zaposlenih su krediti, skraćena ljetovanja i zimovanja, neredovna isplata regresa i toplih obroka, i ti problemi su, paradoksalno, prisutniji od problema onih koji nemaju ništa od toga. Stara jevrejska kaže „dabogda imao pa nemao“, a ovdje je to „dabogda imao pa imao manje“, za nezaposlene „nemao pa ti svejedno“. Život „na foru“ je za nezaposlene postao opšta ideja, samo što niko ne zna tačno tu foru.

Naravno, ima i sudija u ovoj utakmici, to su zaposleni u privatnom sektoru. Po nekim stavkama su bliski nezaposlenima: većinom su neprijavljeni tako da za državu njihov rad ne postoji, često za svoj rad i ne primaju plate. Različiti su po tome što nemaju vremena za muku nezaposlenih u vidu petosatnih kafa u kafićima, od posla nemaju vremena da podignu glavu da u potpunosti osmotre gdje se nalaze. Tu i tamo pljunu po ovim zaposlenim što cuclaju duplo veće državne plate, pa nastave kulučiti. Od jutra do mraka, od danas do sutra, nevoljno, njihovi privremeni planovi postaju trajni.

Dvostruki je jarak u ovom polju. Jaz koji se svakodnevno produbljuje. Jedni ostaju bez posla u realnom sektoru, drugi se zapošljavaju u nerealnom, treći plivaju na suvom. Sve više dolaze do izražaja razlike, rasne, klasne i masne. I sve više su natakareni jedni na druge na treće. Sve više su svi natakareni na sve. Ali, najviše je većina natakarena na [cenzura] manjine. I tako, dok su svi natakareni, i pasivno i aktivno, kao svezana kurva u gepeku Audija A8 je izgubljena ideja „pravda za sve“, a gdje su tek prava za sve, sem kao prežvakana floskula u gladnim ustima tamo negdje oko 10. decembra...

(Tekst originalno objavljen na portalu Istinito, 13. decembra 2012. godine, povodom štrajka "sindikatlija" zbog 5/10% udara na njihove plate... jebe se njima za sve ostalo, samo u platu ne diraj.)