Iskren da budem, više mi nije bitno, a nije već neko vrijeme. Dobio, izgubio, u velikoj šemi stvari, nebitno je. Pokušao sam. Važno je učestvovati. Tješim se time, dok se bavim nekim drugim životnim istraživanjima. Za mene je sve ovo jedno zanimljivo iskustvo, nije nikakvo tjeranje pravde i satisfakcije već obična građanska dužnost... građanska dužnost u zemlji seljaka.
Slučaj protiv Ministarstva prosvjete je prva "priča" koju sam pokrenuo, objavio sam veoma čitan tekst na portalu BL!N u oktobru 2011. godine, malo poslije i predao tužbu Okružnom sudu koji se nakon bezmalo dvije godine (neposredne prije smjene Kasipovića sa pozicije ministra prosvjete) proglasio nenadležnim i uputio slučaj na Osnovni. Tu je čekala druga ladica (dvije godine) a zatim Mirjana Radulović preuzima i šalje zahtjev za dopunom tužbe. To sam i učinio u skladu sa iskustvom stečenim u radu sa Dragomirkom Stanojević odnosno na slučaju protiv Ministarstva nauke i tehnologije. Međutim, za Mirjanu Radulović ta dopuna tužbe nije bila dovoljno dobra te je tužbu odbacila. Sad je Okružni rekao da tužba nije trebala biti odbačena.
Nezvanično saznajem da je modus operandi Mirjane Radulović da sudi radne sporove u korist poslodavaca, te da je izuzetno kruta po pitanju pristupa procesu pa se razbacuje rečenicama tipa "To neće ući u moj zapisnik!"...
Dakle, još jednom se može postaviti pitanje, koja je poenta Osnovnog suda?
***
Nego, ono što sam ostao dužan, presuda Okružnog suda u slučaju ŠUP škole kojom se u cjelosti ignoriše Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH (analogno i Instrukcija Ministarstva prosvjete o konkursima, Preporuka Ombudsmana o ovom slučaju...) te se navodi da ja nisam pobijao konkurs (?!)...
Slijedi mi pokušaj Revizije Vrhovnom sudu RS te Apelacije Ustavnom sudu BiH.
No comments:
Post a Comment