Srce, ruke, lopata

S obzirom da je nezaposlenost ogroman problem, možda i najveći, valja malo posvetiti prostora tome, iz različitih uglova. Zato sad neke priče koja govore o zapošljavanju.

Za ovu prvu priču bismo mogli parafrazirati momke iz grupe Garavi sokak: "Siledžijo, siledžijo, prevezi me preko..."
6yka: Državna služba traži bivše nasilnike da rade u njoj!
Dakle, vijest stara nekih 20-ak dana, ja sam je vidio upravo na portalu 6yka, u međuvremenu je bilo i na mnogim televizijama i vjerujem da je jako puno ljudi čulo za ovaj slučaj. Na stranicu Agencije za državnu službu BiH je stavljen oglas za "agenta". Ništa čudno, imamo mi tih "agenata". Ipak, postignut je jedan novi rekord. Kao jedan od opštih uslova je navedeno:
- da je prema njemu prestala pravna posljedica presude za krivično djelo nasilja u porodici, izrečene pravosnažnom sudskom presudom, u skladu s krivičnim zakonima,
Što bi rekao Bata Živojinović, FRAPANTNO!
I to tako stoji već 20 dana. Da tamo ima nekoga sa mozgom (i/ili obrazom), to bi bilo maknuto sa web stranice, ali, i dalje stoji. Evo i adresa:
ads.gov.ba: Javni oglas za izbor i imenovanje članova Odbora državne službe za žalbe
(Na stranu to što odmah ispod stoji "odpušten", još jedan dokaz da u državnim službama, gdje je jedini preduslov pismenost, rade nepismeni ljudi.)
U međuvremenu je bilo reakcija sa svih strana, malo se digla prašina, pa je neko od "agenata" morao reagovati:
Radio Slobodna Evropa: Sumnjivi konkursi - porodični nasilnik, uslov za posao
Direktor Agencije za državnu službu Neven Akšamija tvrdi da je u slučaju pomenutog oglasa riječ o nepreciznoj formulacija koju je poslalo Vijeće ministara, te da oglas nikako nije namješten za određenog kandidata, naročito zato što su do sada članovi Odbora državne službe za žalbe uglavnom bile žene.
''To nije konkursna procedura koju provodi Agencija, ali mogu gotovo sa stopostotnom sigurnošću reći da to nije učinjeno sa namjerom, nego je riječ o nespretnom preslikavanju jedne zakonske odredbe, koja se kao takva našla besmisleno u jednoj zakonskoj izmjeni. Dakle, više onako nedostatak osjećaja da se sačini korektan tekst oglasa'', kaže Akšamija.
Da li da se samo otkloni greška ili ćete insistirati na kazni?
''Normalno, da se poduzmu stvari, ko je pogriješio da se traži odgovornost u tom smislu.''
To nije konkursna procedura koju provodi Agencija? O čemu ti pričaš?
Sve mi se čini kao da u Bosni ima previše vanbračne djece Džordža Dablju Buša.
A tek ova odgovornost... zanimljiv koncept ali totalno napušten i zaboravljen.

Nego, to je jedan mali slučaj. Evo jedan malo veći slučaj:
Blic: Vlada osniva agenciju za istragu pomorskih nesreća?!
Dovoljan je samo uvodni paragraf:
Predlog zakona o pomorskoj plovidbi, koji je Vlada usvojila iako Srbija nema more, predviđa osnivanje nezavisnog državnog organa koji će ispitivati pomorske nesreće.
Iskreno, iako to mnogima zvuči apsurdno, ja mislim da je ovo potez hvale vrijedan. Naime, to je pogled u budućnost. Većina političara samo brutalno potkrada državu radeći kao "da nema sutra", a evo, ovdje se neko sjetio da osnuje agenciju koja će biti od velike koristi kad Srbija zauzme Jadransko more. To će se desiti, možemo se opkladiti. A tih par stotina godina u međuvremenu neki ljudi će primati plate za nerad. Ali, bolje i za nerad nego za ovo što rade ovi danas "na poziciji".

Šta da kažem što već pjesma nije rekla...

Arhiva kao rezerva: LINK

Nana dala cenera...

Kako ono kažu na aukcijama u američkim serijama, "Goin' once, goin' twice - sold!" Može to i na srpskom, "Prvi put, drugi put - prodato!", al' sam htio na engleskom čisto da ne zaboravim šta sam studirao. Nego, bio je zanimljiv članak prije nekog vremena, pa sam ga sačuvao da objavim ovdje. Evo o čemu se radi, prvi put (datum 16.08.2011, autor članka Dragana Keleč):
Glas Srpske: Prosječna plata nedovoljna za opremanje školarca
Dakle, naslov je veoma jasan. Plate jesu male, djeca jesu trošak, al' ne može ovaj narod bez djece, napravi svak' po dva komada, pa nek' se nešto dešava. Ono što je sporno ovdje je računica. Kaže 'vako:
Prema riječima Marije Vujinić iz Banjaluke, koja ove godine dvoje djece šalje u školske klupe, iz kućnog budžeta potrebno je izdvojiti novac za sav školski pribor, odnosno od flomastera do školske torbe, u koji se ne računa garderoba, koja stvara dodatne troškove.
- Imam dva sina, jedan ide u treći razred osnovne, a drugi kreće u prvi srednje. Da bih ih opremila za školu, morala sam da im kupim sve knjige, školski pribor, odjeću i nove patike, što me koštalo blizu 2.000 maraka - rekla je Vujinićeva.
Dodala je da opremanje školarca može da košta i nešto jeftinije, ali na uštrb kvaliteta.
- Dok sam kupila samo dvoje patika, trebalo mi je 280 maraka, a gdje je još odjeća i niz drugih sitnica. Naravno, mogla sam da im uzmem neke jeftinije, ali sam se opredijelila za original, koje su kvalitetnije i duže traju - dodala je Vujinićeva.
Dalje stoji podatak:
- Komplet udžbenika za treći razred košta 64,5 KM - rekli su u Zavodu, dodavši da je to cijena bez udžbenika za strani jezik.
- Udžbenici za srednje škole i ove godine se mogu kupiti po istoj cijeni kao i proteklih godina, a pojedinačno koštaju 9,9 maraka - ističu u knjižarama.
Sjetimo se matematičkog odjeljenja gimnazije:
240 (patike) + 85 (udžbenici za treći razred sa stranim jezikom) + 150 (udžbenici za prvi srednje, recimo da je 15 predmeta po 9,9 KM) = 475 KM
Nijedno od njeno dvoje djece ne kreće prvi put u školu, trebalo bi da imaju neku olovku i svesku u kući, ali, računajmo još 50 KM za sveske za obojicu i 50 KM za olovke, to je 575 KM. E, sad, mene zanima da li je njihov otac Elton John pa da im treba približno 1400 KM za odjeću?

No dobro. Idemo mi drugi put (datum 28.08.2011, autor članka Dragana Keleč):
Glas Srpske: Paprena jesen za džepove stanovnika
Plate jesu male, djeca jesu trošak, teška je jesen... Ovdje se u članku pored zimnice, grijanja i sličnih predstojećih troškova spominje i opremanje djece za novu školsku godinu. Kaže ovako:
Međutim, nijedan školarac ne kreće u školu samo sa novom torbom ili sveskom, već želi i novu garderobu.
- Dok sam kupila samo dvoje patika za ćerku i sina trebalo mi je 280 maraka, a gdje je još odjeća i niz drugih sitnica… Njihovo opremanje za školu koštaće me blizu 2.000 maraka - rekla je Banjalučanka Andrea Marković.
E, sad, da li je Andrea pročitala onaj prvi članak pa je bilo sramota da djeci kupi nekvalitetne patike, s obzirom da će izaći u novinama? Možda. Zanimljivo je da su i njeni konačni troškovi "blizu 2.000 KM". Ona ima sina i kćerku, nekako mislim da su ženska djeca komplikovanija pa da je trošak trebao biti veći. Zapravo, nisam razmotrio mogućnost da možda u ovom gradu nema patika jeftinijih od 140 KM... Nisam odavno kupovao, posljednji put sam uzeo neke upravo u avgustu prošle godine, na "školskom popustu" - 28,95 KM. Nosim ih već godinu dana i ništa im ne fali:

Možda malo neprimjerene patike za profesora engleskog jezika, ali, kad sam već nezaposlen da se ponašam tako. Traženje posla će biti tema jednog od narednih članaka ovdje na blogu, a sad jedna anegdota.
Radio sam ja kratko u struci, kao zamjena u osnovnoj školi. U školu sam dolazio noseći kineske patike koje sam platio 21 KM:

Jednom prilikom se desi da primjetim da jedan učenik, inače, dobro dijete u dobrom smislu, nosi iste takve patike. Za to sam ga pohvalio pred razredom, spomenuo sam cijenu tih patika i prokomentarisao kako su bile i neke jeftinije, ali nisam htio da ih kupim jer mi se nije sviđao dizajn. Meni je to bilo jako simpatično, ali učenik se postidio. Zašto? U tim godinama su patike veoma bitne a siromaštvo je sramota. Džaba je to što on zna engleski, za razliku od većeg dijela njegovog razreda, kad nema patike od 140 KM... ili još skuplje. Ako postoje.
Al' da budem iskren, slabo su se pokazale te patike od 21 KM. U pravu su Marija i Andrea. Nakon godinu dana nošenja, pojavile su se rupe u đonovima tako da sam morao izvršiti preraspodjelu resursa. Odlučio sam da te patike, s obzirom na rupe u đonovima ali apsolutnu funkcionalnost po ostalim pitanjima, prebacim u službu obuće za teretanu a da penzionišem svoje stare patike za teretanu koje sam prije nekih 10-ak godina platio četiri puta više (one su original, kvalitetnije) a koje su se jednako raspale od nošenja na itisonima i keramičkim pločicama:

Možda nije pravi trenutak da spomenem da odjeću kupujem u prodavnicama polovne robe? Ponašam se kao da je kriza...

Nego, eto, meni se čini da ova računica njihova nije baš u redu, ali, ko sam ja da tu nešto računam? Samo znam da kad pročitam ovakve stvari, prosto mi je drago što sam nezaposlen pa nemam apsolutno nikakvog motiva da razmišljam o zasnivanju porodice jer vidite gdje bi me to dovelo...
A, na kraju, možda Marija i Andrea ne postoje, kao ni njihova djeca, sinovi Eltona Johna? Nije ni to isključeno. No, ako postoje, mudre riječi Nane za njih dvije i sve ostale slične njima:

Arhiva kao rezerva: LINK

Rekapitulacija

Valja malo da čovjek odmori, a nekad i malo više. Ali, to je samo zato da bi se mogao dobro umoriti. Umoriti u smislu umaranja. Nakon odmora od skupljanja gluposti, prije prezentacije nekih novih, skupljenih u međuvremenu, osvrt na neke na koje smo se već osvrtali. Mislim, na zapadu ima novosti ali kod nas ne, tako da se još uvijek lošim momcima dešavaju dobre stvari, a dobrim momcima...

Što se tiče prvog pominjanog slučaja ovdje na blogu, prevare u banjalučkom preduzeću Medicinska elektronika, naišao sam na ovaj zanimljiv članak u kojem se spominje taj slučaj:
Žurnal: Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (4)
Kako tu piše, tako i jest. Optužnice se razdvajaju, prekrajaju, ublažavaju, suđenje se oteže, na kraju će biti "ujeo vuk magarca". Ipak, ima se šta pročitati u tom serijalu članaka, pa nek' stoji ovdje.

Što se tiče banjalučkog aerodroma koji je takođe bio tema jednog članka, zanimljivost:
Glas Srpske: Generalni štrajk 27. jula
Hej, vojnici, vazduhoplovci, čelična krila naše armije...
Dakle, dok ovi na vojnom dijelu aerodroma traktorima vuku penzionisane avione s kraja na kraj piste, dotle njihove civilne kolege iz kontrolnog tornja štrajkuju zbog neisplaćenih regresa. Ako, imaju pravo na to. I, da, traže smjenu kompletnog rukovodstva. Sretno im. Mislim da i dalje letimo za Ljubljanu nekoliko puta više nego što je potrebno.

I još jedan osvrt na prošlost, pa se možemo okrenuti ka budućnosti:
Nezavisne: Na slobodi osumnjičeni socijalni radnik
Dakle, pedofil Anđelko je ponovo na ulici. Onaj jedan je pušten ranije, a njih dvojica tek sad. Jadnici. Još je Anđelko imao problema sa "zatvorskim kolegama" pa su ga morali premještati.
Nego, u ovom članku mi je posebno simpatično to što advokat druge dvojice, koji su priznali krivicu, kaže da će nakon podizanja optužnice tražiti sporazum o priznanju krivice ili oslobađajuću presudu. Nema šta, isplatio se pravni fakultet. Sve da se izbjegne suđenje... Al' dobro, on je mala riba. Posebno naspram Miroslava Mikeša koji zastupa Đokića.

Sve u svemu, šanse da se situacija popravi su male do nikakve. Ali, nastavljamo dalje.

Arhiva kao rezerva: LINK

Da komšiji crkne krava...

Iako sam uglavnom opsjednut lokalnim stanjem i problemima, ponekad malo i zalutam, dalje odlutam. Zahvaljujući internetu se i bez pasoša lako može preko granice, makar do Hrvatske:
Jutarnji list: Državni proračun - ministri lani svaki dan trošili 50.000 eura na honorarce
O čemu se radi, ukratko?
Nekako se "potrefilo" da je ovo doba izlaženja u javnost sa raznim revizorskim izvještajima, ili se meni to makar tako čini. Revizori lijepo kažu ko je koliko trošio, svi se uhvatimo za glavu par minuta, NIKOME NE PADNE GLAVA SA RAMENA (a krajnje je vrijeme da se to počne dešavati), i nakon toga, život ide dalje.
Tako se prije nekog vremena pojavila ova vijest koja se odnosi na bratsku nam državu Hrvatsku a koja kaže kako su prošle godine ministarstva svaki dan trošila 50.000 eura na honorarne poslove, odnosno 380.000 kuna dnevno odnosno 100.000.000 malih krznenih za cijelu tu godinu. I sad, postoje tu sasvim logična i prihvatljiva objašnjenja:
1. Za troškove ... su “krivi” pregovori s EU. To je skup posao.
Dobro, 'de, makar su ti pregovori odrađeni kako treba i privedeni kraju. Kao što znamo, Hrvatska bi trebala postati dio EU u julu iduće godine. Koliko će koristi biti od toga, ostaje nam da vidimo... i da na tim greškama učimo, mi glupi bosanci.
2. Za više od 4000 ugovora, koliko ih je lani potpisalo 16 ministarstava, dijelom je kriva i zabrana zapošljavanja.
Zabrana zapošljavanja je uvedena kao mjera štednje u kriznoj godini. No, problem iz primjera 1 ne poznaje razlike između krizne i nekrizne godine. Doduše, za narod je svaka krizna a za vlast upravo obratno.
Nego, eto, pregovarati se moralo, a svi znamo da pregovarati može samo kulturna uglađena raja, ne mogu to raditi seljaci i radnici. I tako, ta kulturna i uglađena raja, taj "masivni državni aparat", ta birokratija i administracija koju privreda ne može nahraniti je pregovarala i pregovorila. Ali, uz veliku pomoć honoraraca. Zašto?
3. ... tek svaki četvrti u državnoj upravi fakultetski obrazovan, a aktivno znanje stranih jezika, čak i engleskog, samo je mrtvo slovo na papiru...
E, ovo kad sam vidio, nije mi bilo dobro.
4. Ugovori o djelu sklapani su uglavnom za popunjavanje radnih mjesta koja su bila ključna za zatvaranje pristupnih pregovora, za koja Ministarstvo nije imalo vlastiti kadar...
A za šta imaju kadar?
Dakle, ne računajući one koji su upali u šemu, ti, jadni mladi bivši studentu koji si nakon završetka fakulteta postao nezaposlen, na tvoje radno mjesto se uvalio neko ko nema završen fakultet, na Vi je sa engleskim jezikom i informatičkom pismenošću, a, u većini slučajeva, i sa bilo kojom drugom pismenošću. Nema veze, zato će njegov posao da odradi neki honorarac, po mogućnosti neki koji je već upao negdje u šemu, ali mu ta šema ne predstavlja intelektualni ili fizički izazov. Honorarac će kao plaćenik iz filma Plaćenici da odradi posao, a ovaj drugi će samo primati redovnu platu, za taj neki posao koji radi... a koji nije posao, realno. I da, onda će otići na organizovane besplatne kurseve informatike i engleskog jezika, završiti ih, zvanično biti osposobljen za sve moderne birokratske izazove i ta će idila trajati sve dok opet ne bude nekog (ozbiljnog) posla. Sva sreća pa ima samo jedna evropska unija. Kao što ima samo jedna mama...

Arhiva kao rezerva: LINK

Pero-laka kategorija

Za danas nešto drugačije, jedan mali foto-apsurd:

U centru Banjaluke, prekoputa gradskog stadiona.
Na prvi pogled, smiješno: stalak za bicikle na kojem piše "ovo je za bicikle".
Na drugi pogled, loše: stalak za bicikle na kojem piše "ovo je za bicikle".
Kakva li je muka natjerala one koji su postavili ovaj stalak da na stalak postave ovaj natpis...
Kakvi to ljudi ovdje žive ako im na stalku za bicikle treba napisati da je to stalak za bicikle?
Blago sam zabrinut. Možda ne trebam biti. Hmm.

Brzinski dupli apsurd

Dve veoma različite priče koje povezuje sličan apsurd... Prva na redu je vijest o štrajku u mesoprerađivačkom preduzeću "Lijanovići":
Glas Srpske: Radnici Lijanovića nastavljaju štrajk
Ljudi štrajkuju zbog sedam plata... Sasvim normalno što štrajkuju, a sa druge strane, u ovoj državi je sasvim normalno postalo da se radnici izrabljuju i ne plaćaju. Sa treće strane, najzanimljivija je stavka to što je vlasnik firme aktuelni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH Jerko Ivanković-Lijanović, a direktor firme je aktuelni ministar trgovine FBiH Milorad Bahilj.
Simpatično to zvuči, zar ne?
Danas je poprilično uvaženo shvatanje da je bitno uvaliti se negdje na poziciju u državnu službu, a ovo je za trenutak zazvučalo kao državna služba... Ali, kao što vidimo, nema tu sreće.
Inače, nedavno sam sasvim slučajno imao priliku da popričam sa čovjekom koji je "trbuhom za kruhom" sa diplomom Tehnološkog fakulteta iz Banjaluke, gdje je rođen i živi, otišao da radi u Široki Brijeg, upravo kod Lijanovića, a onda od njih pobjegao iz istog razloga zbog kojeg ovi radnici sada štrajkuju.
Između ostalog, on mi je objasnio upotrebu soje u mesnoj industriji. Tad sam shvatio zašto su ovi parizeri danas puno drugačiji nego oni prije rata.

Drugi slučaj je vezan za saobraćaj u jednom banjalučkom naselju:
Glas Srpske: Automobili im sa ulice ulijeću u dvorišta
O čemu se radi, ukratko?
Mještani naselja Lauš koji žive u saobraćajno kritičnom području glavne lauške ulice ukazuju na problem i traže postavljanje ležećih policaja kao vid prevencije saobraćajnih nesreća. U članku je sve rečeno, a tužno je što je uopšte došlo dotle da ovakve stvari treba da se predstavljaju javnosti:
- Od 22 domaćinstva, koliko ih ima u ovom dijelu ulice, samo dva nemaju nikakva oštećenja od ulijetanja automobila sa ulice u njihova dvorišta.
- Mene je 2008. na trotoaru ispred kuće udario automobil i od tada sam invalid, a imao sam šest operacija.
- Mene je automobil udario kada sam izlazio iz dvorišta, a moj brat je poginuo prije dvije godine kada je prelazio ulicu.
Pomenuta cesta je veoma tranzitna i ima status magistralnog puta ali na određenim dijelovima iste ulice su već postavljeni ležeći policajci pa je pitanje zašto je dopušteno da dođe do ovoga...

Nego, šta povezuje ova dva slučaja:
1. Jedan od radnika rekao je da je u petak u fabriku dolazila i inspekcija rada, te da su inspektori predložili radnicima da pismeno upute svoje zahtjeve rukovodstvu.
2. U "Putevima Srpske", koji su nadležni za ovaj magistralni put, rekli su da se mještani tog dijela Lauša obrate "Putevima" pa će njihov zahtjev biti razmotren.

Moj komentar u vidu slike:



"Čujemo li se, profesore?"

Šta treba dodatno da se objašnjava pismeno u slučaju sedam neisplaćenih plata i ovakvih podataka za crnu hroniku?
Još kad se uzme u obzir ovo:
Glas Srpske: Inspektori (komentar)
Od obavljenih 61 "inspekcija inspektora", u 38 slučajevi su pronađeni nedostaci.
KOME UOPŠTE OVDJE ČOVJEK DA SE OBRAĆA ZA PRAVDU, KAKO I ZAŠTO?
Obrati se pismeno, ne ovom, nego onom, pa onda traži onog tamo, pa nije ni on nadležan nego neko treći, a onda treba da inspekcija izađe na teren... Lavirint jedan gluposti u kojem se normalan čovjek veoma lako izgubi dok pokuša da ostvari svoja elementarna prava.
Nešto mislim da ovi oštećeni radnici Lijanovića lijepo treba da razmontiraju mašine u vrijednosti njihovih plata, ljudi sa Lauša treba da postave rampu i naplaćuju prolaz. Vrijedi li drugačije?

Arhiva kao rezerva: LINK

Nemoj njega - on je lijep!

Srbi, 'rvati i muslimani, gadna je to bagra. Ne zna se ko je gadniji. Danas, za razliku od prošlih puta, nije riječ o Srbinu. Opet, poduhvat je šampionski tako da u domenu apsurda zarađuje neki orden Karađorđevića ili slično...
Glas Srpske: Direktor OBA Džuvo tražio zaštitu za zločinca Bašića

O čemu se radi, ukratko?
U novembru prošle godine, direktor Obavještajno-Bezbjedonosne agencije BiH Almir Džuvo je zatražio od "više instance", u ovom slučaju člana predsjedništva BiH Željka Komšića, stopiranje istrage zbog ratnog zločina koja se vodi protiv jednog visoko rankiranog zaposlenika OBA, Muhidina Bašića, načelnika Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala unutar OBA. To ne bi bio toliki problem da sam Bašić nije priznao Džuvi da je počinio to za šta je optužen (u pitanju je silovanje). To je već malo problem... Malo veći problem jeste što je taj podatak završio u zvaničnom državnom faksimilu. Problemi su problemi, ali apsurd? Apsurd je što bi istragu trebalo obustaviti jer je Muhidin Bašić, po riječima Džuve, "dobar momak".
Mislim, to je samo državna ustanova, u njoj rade obični ljudi koje vole pojesti, popiti, za pojas zadjenuti, silovati i sve što vole mladi. Bašić je momak, znači mlad je, a još je i dobar, zašto da se pravi problem...
Komšić se nije stavio na stranu Džuve i Bašića te je istraga nastavljena, vjerovatno u stilu inspektora Kluzoa (i to originalnog sa Piterom Selersom), ko zna zašto, kad smo već vidjeli da se radi o "dobrom momku". Možda je u Komšiću proradila (duboko potisnuta) hrvatska komponenta s obzirom da je silovana žena Hrvatica. Ko zna da li bismo znali išta o ovome da je žrtva bila Srpkinja...
Međutim, psi laju, vozovi prolaze, Bašić se i dalje brine za našu bezbjednost a Džuvo dobija "značajno priznanje" na akademiji povodom Dana policije Federacije BiH:
TV Sarajevo: Akademija povodom dana Policije Federacije BiH
Kao što vidimo, sve "dobri momci".
Nego, mene sve to podsjeti na jedan strip:



Valjao bi nam jedan ovakav nemilosrdan Inspektor Rex, ili makar Vučko, ako već drug Tito uporno odbija da ustane iz groba, da ove naše "dobre momke" malo dovede u red.

(Autor stripa je Iva Gašparić, strip objavljen u magazinu Buka #15, tamo neke 2004. godine.)

Arhiva kao rezerva: LINK