Slavljenica

I, eto, proslavila je Republika Srpska svoj dvadeseti rođendan. Ko god je smatrao da je vatromet najgluplja stvar na svijetu po novčanici na kvadrat, nakon „3D projekcije“ na Banskom dvoru sigurno se dobro zamislio. Ipak, bilo je raznih zabavnih sadržaja za rođendan. Trebao je biti i teroristički akt, ali nije. Šteta, bila bi to novost u ovom entitetu. Bilo kako bilo, poslije pirotehničkog vatrometa je uslijedio onaj medijski...

SLAVLJENICA SE NIJE SJETILA KUMA I STAROG SVATA

Predsjednik RS je bio pun hvale za „nezavisne medije“ u RS, sa kojima se brutalno časti još od kraja prošle (gregorijanske) godine, zauzvrat su ti „nezavisni mediji“ bili puni hvale za predstavu proslave, hvalili su je dok je nisu izlizali. Zatim su se bacili na posao analize i replike medijima iz drugog entiteta. A ovi su baš zagrdili, u njihovim izvještajima o proslavi predstave nije bilo rečenice u kojoj pored riječi Srbi-ja/Srpska ne stoji riječ genocid. Da ne bude sve tako crno potrudili su se horor humorom obojeni naslovi poput „Bal vampira u Banjaluci“. Ipak, najsimptomatičnija od svega je tvrdnja kako je to bila proslava rođendana genocidne tvorevine Slobodana Miloševića.

Otkud sad Miloševića, zapita se čovjek? Po sjećanju lokalnog stanovništva kao i BBC arhive, on je bio predsjednik SR Jugoslavije odnosno SRJ Velike Srbije odnosno Srba sa one strane Drine. (Bio, pa više nije. Možda je vrijeme da ga zaboravimo?) Srbima sa ove strane Drine je bio logistika, sem kad nije, posebno u maju i avgustu 1995. godine. Nego, ako je gore navedena tvrdnja zbog njegovog potpisa na Dejtonskom sporazumu, onda se stvar mora preformulisati: bila je to proslava rođendana genocidne tvorevine Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića i, najmanjim slovima, Slobodana Miloševića. Da, i njihovi potpisi su na tom legendarnom dokumentu. (Izgleda da su oni već zaboravljeni.)

Republika Srpska je nastala 09.01.1992. godine, prije početka rata u Bosni, prije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a verifikovana/ratifikovana/-ifikovana je, u svom sadašnjem obliku, upravo Franjinim i Alijinim potpisima. I to u Dejtonu gdje je Slobo bio sam a njih dvojica („Njih dvojica a ja i babo sami.“), uz još prisutnu neutralnu američansku ekipu sve sa dugim i kratkim cijevima koje su se još pušile od pucanja na VRS.

Štaviše, kad se sve uzme u obzir, može se reći da su dotična dvojica nesrba razlog nastanka i dokaz kvaliteta Republike Srpske. Da njih nije bilo, ko zna kad bi Srbi imali nešto svoje „na papiru“ sa ove strane Drine. Ovako, proglašenje nezavisnosti Hrvatske uz pomoć brisanja Srba iz Ustava, te reakcija u Vojnoj Krajini i domino efekat iste, a zatim i političko ignorisanje Srba u Bosni i Hercegovini je dovelo do proglašenja Republike Srpske. Veoma jednostavno, akcija – reakcija. Da nije bilo tih akcija lokalnih nesrpskih naroda vođenih Franjom i Alijom, Srbi bi se još uvijek ponosili petokrakom, četnici bi i dalje bili u Čikagu a narod na ovim prostorima ne bi bio uboga sirotinja... ah, te hipoteze iz Zone sumraka.

Nego, tako je nastala draga naša a i Vaša Republika Srpska. Rodila se u teško vrijeme, morala se udati mlada za Federaciju BiH ali je, unatoč svemu, živa i zdrava već dvadeset godina. Proslavila je rođendan količinom vatrometa i klasične muzike od koje se ne bi postidile ni siromašne Švedska ili Francuska. Kad je bal, nek' je maskenbal, stari je RSrpski princip, pa i kad nema para, a i kad još gore nema para. Sve je proteklo u najboljem redu, skupila se bila sva ekipa, sem Đokovića. Djeca su predsjedniku pjevala na uvce, samo što je on umjesto bijelog nosio crno odijelo (simbolika?), a djeca umjesto plavih kapa opanke (simbolika?). Ipak, sramota je što se slavljenica na rođendan nije sjetila kuma Franje i starog svata Alije, kao i to što rijetko nosi svoj vjenčani prsten. Al' šta da se radi, kad tjera inat kao prava Srpkinja, a matičari joj za te stvari ništa ne zamjeraju. Genocidna, ako. Kažu tako. Ukidanje? Moguće je i to. Veoma jednostavno ostvarivo, poništiti Dejtonski sporazum, i shodno tome, nastaviti gdje se stalo 1995. godine. Samo, koliko će tad tražiti Ruder Finn za tačan odgovor na pitanje „Ko je počeo rat?“

Gdje je Koreja a gdje smo mi?

S obzirom koliko politika utiče na živote ljudi na ovim prostorima, ne čudi me što me svakakvi ljudi pitaju "a jesi li čuo za ono/čitao ovo?", gdje se ono/ovo odnosi na neke političke vijesti/novosti/kretanja/konotacije. Svakakvi ljudi su ljudi od kojih i ne očekujem da me nešto tako pitaju, ali, ne kaže se džaba - očekuj neočekivano. Međutim, na sve to neočekivano, neočekivanije mi dođu pitanja vezana za region odnosno svijet. Jer, ovaj teren je tako plodan glupostima da za svjetskim problemima stvarno nema potrebe. A ponašam se u skladu sa potrebama. Jednostavno, ne pratim previše ono što nije vezano za nas. Što vidim na vijestima, to je. A i vijesti ne gledam redovno.

Ipak, večeras na vijestima vidjeh promociju novog lidera Sjeverne Koreje, Kim Džong Una. Nacionalna televizija je spremila njemu u čast dokumentarne filmove gdje je on prikazan kao sposoban vođa, naročito u vojnom pogledu: vozi avion, vozi tenk, itd. Pomalo to smiješno djeluje. Nije ta njihova televizija naročito napredna, nisu ljudi zaduženi za njegov imidž toliki profesionalci pa da to urade na Putinovom nivou, Kim Džong Un ipak nije nosio crne naočale dok je sve to radio, niti se go do pasa hrvao sa medvjedom. Doduše, Korejanci nisu Rusi. Ne sumnjam da je pripremljeni program odradio posao, da malo umiri naciju i doda koji poen novom vođi.

Nego, Kim Džong Un je ponosni sin pokojnog Kim Džong Ila. Odnedavno pokojnog. Čovjek je umro u decembru i priuštio čovječanstvu da jedan od posljednjih puta vidi kako izgleda odlazak jednog "velikog diktatora" uz sve počasti. Pitaju mene jesam li ja gledao, a skoro da nisam, vidio samo na vijestima, minut-dva. Kaže, jesi vidio kako plaču, pa ono je smiješno... pa oni na televiziji... pa ona djeca... pa nisu smjeli nositi rukavice na sahrani... i sve tako neki detalji. Uglavnom nisam vidio. Ali vidim da je to smiješno ovim Srbima. A onda, kad mi to spomenu, kažem da su Korejanci na nivou na kojem smo mi bili u maju 1980. godine. Umro je drug Tito. Inače, zanimljivost, Titova sahrana je drugi najgledaniji televizijski program u istoriji. Na prvom mjestu je slijetanje čovjeka na mjesec, al' s obzirom da je to laž, naša je moralna pobjeda. I eto, sad je umro korejski Tito a mi se ovdje smijemo na taj račun. Doduše, nismo to samo mi - zbijaju se šale širom svijeta i interneta. Smijeh je ljekovit tako da nemam ništa protiv šale, ali, kad kažem da su oni u ovom trenutku tamo gdje smo mi bili u maju 1980. godine, to ne znači da smo mi ispred njih. Daleko od toga, mi smo od maja 1980. stigli da se vratimo u XIX vijek. I eto, dok je ovima ovdje smiješno klanjanje jednom velikom vođi, na svakom ćošku se plaća harač nekim malim vođama, pohlepnim, bijesnim, nepisnimenim. Ja bih radije jednog velikog, ako mogu da biram, a ne mogu. Ali jednog stvarnog velikog, u/s bijelim rukavicama, i sa gardom u/s bijelim rukavicama koja stoji pravo kao kolonada grčkih stubova, a ne kao ovi ovdje koji rukavom brišu nos...

Tako da, što se toga tiče, to što su tamo svi zaplakali, od djece do djedova, nije mi smiješno ni najmanje. I ja bih plakao da sam tamo. Ali nisam. Jer sam ovdje. A ovdje ima dovoljno razloga za plač, i dok niko nije umro. Tek kad umru neki, tad će biti razloga za smijeh.

Napredak je relativna stvar

Slikovit prikaz stanja na Banjalučkoj berzi:

Dobitnik je onaj koji je manje izgubio. Kako se ono kaže, "korak naprijed, dva koraka nazad"?

Ima li urednika u novinama?

Vremena su se promijenila, a sa njima i mediji. Brzo se živi, brzo se odrasta, brzo se umire. Nema više romantike kao nekad. Erotiku je zamijenila pornografija. Narodnu muziku je zamijenio turbo folk. Vijest je zamijenila senzacija.

IMA LI UREDNIKA U NOVINAMA?

U početku bijaše knjiga. Zatim su na knjigu udarile novine, sažetija forma. Slika govori hiljadu riječi a pokretna slika još više, novine pretrpile težak udarac pojavom televizije. Ipak, nije tu kraj, televiziju tlači internet. Trenutni rezultat: internet na vrhu, knjiga na dnu. Egzistiraju još uvijek i novine i televizija ali više radi navike nego potrebe. Međutim, teška vremena diktiraju promjenu pristupa...

Nedavno se po štampanim medijima razvukla serija članaka o slučaju u banjalučkoj Tehnološkoj školi gdje je profesor fizičkog optužen za pedofiliju. Optužen nije isto što i osuđen, ali ishod tog suđenja nam je ovdje sekundaran. Isto tako, taj slučaj nije jedina neregularnost sa tom školom, međutim, i to je sekundarno. (To je tek dio uvale borova zvane "Prosvjeta u RS".) Ono čime ćemo se baviti je riječnik korišten prilikom novinarske obrade podataka. Tačnije, izostanka obrade podataka. Tako dnevni list Fokus piše:

Učenici su čuli sve što se u prostoriji dešavalo, pa čak i profesorove riječi: "Tu, tu, tu mi se natakni!"
Učenicama se često obraća sa riječima: "Kupite čokoladu da je zajedno jedemo, pa ćemo poslije da se hm, hm, hm... !"
Profesor se perverzno ponaša, pita učenice "kako se zabavljaju i kako puše"...

Teško je reći tačno kad su se dnevne novine pretvorile u šund literaturu... Ne tako davno su se, umjesto ovakvih slikovitih primjera, koristili termini poput "vulgarno/lascivno izražavanje", "nemoralne ponude" i sl., dok danas nema tog eufemi(ni)ziranja. Ipak, priručnik "Perverznjak u 100 lekcija" na stranicama hronike je ipak malo previše...

No, to smo mi. Sitni, glupi, prljavi. Daleko od civilizacije, daleko od Evrope. A Hrvatska je blizu nas, a i blizu Evrope. Ipak, previše su se oni družili sa nama, a da prođu bez posljedica. Tako je u dnevnim novinama imena Jutarnji list svojevremeno osvanuo članak "Ispovijest starlete iz lanca prostitucije". Tužna priča o djevojci koja je, jadna, naivna, upala u vrtlog kokaina i seksa uz naknadu. No, tema je sekundarna. Na stranu i lično mišljenje potpisnika ovih redova da su takvi novinski napisi zapravo glorifikacija prostitucije. Sporan je kvalitativni opis nedjela. Tako tu stoji:

Kleknula sam između njegovih nogu, primila ga s obje ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...

Ruku na srce, treba reći da je ovo objavljeno u Nedjeljnom Jutarnjem listu. Valjda taj Nedjeljni ne čitaju djeca i vjernici. Jer, drugačije, red bi bio da se neko uhvati za glavu i da kaže ZA BOGA MILOGA! Nekad su se za ovakve priče morali kupovati časopisi koji se nose u kesi ili pod kaputom...

Usput, mala digresija. Donedavno nisam znao šta je to zapravo starleta. Dnevne novine Press RS su me prosvijetlile:

- Veoma me vređa kada me neko nazove starletom, jer to nisam. Starleta je, recimo, Stanija Dobrojević, koja je poznata samo kada se sa nekim zabavlja. Model sam od 11. godine i zaposlena sam u "Plejboju". Ne kažem da je starleta nešto ružno, ali to je stepenica ispod modela. Svaka devojka koja ne zna šta da radi sebe naziva starletom i ne skida se sa televizije - rekla je Anastasija Buđić, "Plejbojeva" zečica i članica grupe "Models".

Dakle, starleta je stepenica ispod modela. Malo Vujaklije nikad nije na odmet.

Press je porijeklom iz Srbije, one zemlje na Balkanu koju je 1999. NATO pakt pokušao da vrati u 1899. Nisu uspjeli, makar do kraja, makar zasad. U Srbiji se još uvijek štampa štampa, a šta štampa štampa, ilustracija. Magazin Puls, roba široke potrošnje - galanterija za stoliće u frizerskim salonima, malo tabloid-trač, malo poznati i slavni, malo TV program, malo reklame. Intervju naslovljen "Rokenrol je živjeti s mamom", pjevač Đorđe David Nikolić:

Kada ga vidi kako uz jak gitarski zvuk ulazi u kafe "Čorba" dok se duga plava kosa vijori za njim, čovjek nikad ne bi rekao da je stvaran lik s više nego teškom biografijom. Izdepiliran, istetoviran, šamponiran i apsolutno spreman za intervju...

Na stranu ova novinarska interna šala "šamponiran" (nadimak dotičnog je Đole Šampon), ovdje je zanimljivo kakav se ideal srpskog rokera nameće: izblajhan, izdepiliran, istetoviran... baš lijepo. Nego, nije to tema. Tema je iskrenost Đoletovog razmišljanja na temu žena:

Mislim da sam izabrao ženu na pravi način jer nisam razmišljao samo (!) o tome koliko je zgodna i lijepa, da li ima DOBRU SISU ili dugu kosu...

I tako, domaćica sa sobom u frizerski salon povede svoju 12-godišnju kćerku. Dok se mama fenira, kćerka na stoliću ugleda novine, u novinama spazi zgodnog, izblajhanog, izdepiliranog, istetoviranog čiku te krene čitati intervju sa njim. Nakon što je pročitala intervju, prilazi svojoj majci sa pitanjem: "Mama, imam li ja dobru sisu?"

IPAK

Rekošmo već kako slika govori hiljadu riječi, a ako je slika na naslovnoj strani, tih hiljadu riječi vrijedi puno više. Zato su naslovne strane uglavnom i prekrivene slikama. Šampion ovog kratkog izlaganja uredničkih promašaja je, ipak, domaći favorit ("Domaće je najbolje!"), dnevni list Republike Srpske, Glas Srpske. Evo ta slika od hiljadu:

Na slici su fudbalski navijači sa transparentom na kojem piše "Ma Argentinci izduvajte nam po k...c!" (tri tačkice zamijeniti sa arhaičnim hrvatskim sinonimom za sat/časovnik), a to uopšte nije sporni transparent kojeg su redari oteli na Koševu, što je bio povod vijesti. Psovanje nije naročito sporno na utakmicama, međutim, na naslovnoj strani dnevnog lista RS? Da apsurd bude veći, na sportskim stranicama, gdje je bila ova vijest, stoji sasvim kulturna slika istih ovih navijača bez ovog transparenta. Ljudi navijaju za svoj omiljeni klub, vesele se, plješću, milina živa (svaka bi ih majka poželjela za zeta/ove)...

Naslov ovog članka je parafraza imena kultne komedije "Ima li pilota u avionu?" (zapravo prevoda, budući da je originalni naslov "Airplane!"), a i tematika je djelimično zajednička - crni humor, samo što je članak puno crnji od dotičnog filma, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Treba stvari razvrstati: jedno je lični blog Rajka Vasića a drugo su dnevne novine... neki rezoni bi trebalo da postoje.

Vremena su se promijenila, a sa njima i mediji. Brzo se živi, brzo se odrasta, brzo se umire. Nema više romantike kao nekad. Erotiku je zamijenila pornografija. Narodnu muziku je zamijenio turbo folk. Vijest je zamijenila senzacija. Urednike su zamijenili idioti. Sramota je to.

Golman, krilo, bek - sve u jednom

Političar iz vladajuće stranke podnio ostavku, Agencija za nadzor vrba i pranje novca izlazi na teren da ispita sva stabla sa ciljem provjere da li je na njima rodilo grožđe.

Mediji su početkom novembra prenijeli izjavu Staše Košarca, člana GO SNSD:

“Zbog sve većeg obima poslova i zadataka kojima se bavim u javnom životu Republike Srpske i BiH, nisam u mogućnosti da dam potpuni angažman u radu organa Saveza. Smatram da je moja odluka motivisana prije svega moralnim razlozima, a time i opravdana.”

Kao što vidimo, iza njegove odluke o ostavci stoji moral, danas uglavnom neprisutan za razliku od nemorala koji je sveprisutan. Potez hvale vrijedan u ova kurvinska vremena, časno odstupanje. Samo, savez spomenut u izjavi je Fudbalski savez RS, u kojem je Košarac bio potpredsjednik, a ne Savez NSdemokrata ili neki drugi. Da ne bude zabune. Komentari na ovu vijest su rijetki ali dirljivi. Tako jedan čitalac kaže kako je nenadoknadiv gubitak za fudbal u RS, a i čitavom svijetu, to što jedan takav intelektualni kapacitet i vrsni poznavalac (ne navodi se čega) napušta FS RS.

Međutim, onima bolje upućenim, ova vijest nije došla kao iznenađenje. Košarac je stari davalac ostavki. Tako je ove godine već podnio jednu ostavku, na mjesto člana UO F.K. “Slavija” što je objavljeno 05.01.2011. Krajem tog istog mjeseca je osnovan Klub malog fudbala “Tango” u Istočnom Sarajevu gdje je on imenovan za predsjednika UO i člana Skupštine kluba. Vijest objavljena 28.01.2011. godine na internet stranici Futsal Balkan kaže da je KMF “Tango” osnovan svega 23 dana od pokretanja ideje. Košarac je tom prilikom istakao kako aktivnosti oko registracije kluba u područni FS, FS RS, FS BiH moraju [sic] ići ubrzano kako bi klub uzeo učešće u Kupu RS koji počinje u februaru. Naveo je još kako se planira pokretanje škole fudbala, nastup u Prvoj ligi RS, priključivanje eliti u BiH, a jednog dana međunarodna scena. Priča je ubrzo potkrijepljena djelima, Tango je osvojio Kup RS. U vijesti povodom toga stoji:

“Medalje i pobjednički pehar ekipi Tanga uručio je Staša Košarac, potpredsjednik FS RS. Domaćin i tehnički organizator završnog turnira bio je KMF “Tango” iz Istočnog Sarajeva.”

Eto, uzmem novine u ruke, u rubrici “Sport” Staša Košarac, u ovom i onom kontekstu: predsjednik, potpredsjednik, direktor, član UO, član Skupštine, golman, krilo, bek - sve u jednom. Inače, iako me sport ne zanima previše, u posljednje vrijeme sam se vratio na čitanje novina od kraja, jer mi je više muka od onoga na početku. No, kako volim da patim, tako moram sve pročitati. Polako od kraja, preskačem oglase, konkurse i šoubiznis, kad na “Biznis” stranicama Staša Košarac, član Komisije za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, saobraćaj i komunikacije. U izjavi kaže kako upozorava na manipulacije koje se dešavaju pri trgovini orasima. Koliko god da je država oštećena prilikom te trgovine orasima, toliko će se uštediti pri štampanju državnih novina: sad ih štampaju na indigo papiru – ostvari se značajna ušteda s obzirom da se na svakoj stranici ponavljaju isti likovi (i pripadajuća im djela). Al’ dobro, nastavljam dalje sa čitanjem. Dođem do sekcije “Region” a tamo se nalazi Staša Košarac, član Zajedničke komisije za evropske integracije. U njegovoj izjavi stoji da taj organ čini sve da Bosna i Hercegovina što prije uđe u EU. Blaga déjà vu senzacija, kao da sam te riječi već čuo. Kratko se konsolidujem, protresem glavom pa nastavljam dalje. Međutim, u sekciji “Novosti” me presreće Staša Košarac, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Nije mi svejedno. Njegova aktivnost u ovom trenutku ozbiljno ugrožava postojeće zakone fizike, sveprisutna multidimenzionalnost koja zalazi u paranormalno. Možda je to neka nova medicinska pojava – rukovodilačka šizofrenija, ovisnost o radu u upravnim organima? Medicinsku analizu ću ostaviti stručnima, a ja pregledam i taj članak u kojem se on spominje, samo da bih vidio da u Domu naroda umjesto naroda ratuju političari. U ime naroda, uvijek na povuci-potegni, ali samo do svog džepa. Već sam blago iznerviran, ali, na putu do kraja moga puta, naslovne i zatvaranja novina, su mi ostale samo dvije stranice. Nekako se mislim kako nije moguće da me i tamo sačeka Stašin živi zid te hrabro nastavljam. Letimično pregledam preostale naslove, sa željom da ih zapravo ne pročitam, ali, vijest dana u zaglavlju druge stranice ne mogu zaobići. Vijest dana je izjava, a izjavu je dao Staša Košarac, rukovodilac Tima za koordinaciju aktivnosti istraživanja ratnih zločina i traženja nestalih lica RS. On kaže kako traži, oni tamo sakrivaju, a ja se pitam kako da se sakrijem od njega…

Nakon što sam zatvorio novine nisam mogao a da se ne zapitam, ko je zapravo Staša Košarac? To u novinama nije pisalo, a nekako me zanima…

Staša Košarac je mašinski tehničar rođen u Sarajevu 1975. godine. Govori engleski jezik. Prije deset godina je bio predsjednik Opštinskog odbora SNSD u Višegradu. Prije pet godina je, nakon postignutog odličnog uspjeha na izborima, uznapredovao sa “golfa 2” na nov automobil kupljen gotovim novcem. Nakon ukazanog povjerenja od strane glasača, viša instanca uviđa njegov potencijal i tada kreće prostorno širenje, s pozicije na poziciju, pri tom rijetko napuštajući poziciju. Vrijedi još spomenuti kako trenutno otplaćuje kredit za stan u vrijednosti od 90.000 KM (da li je to jedan od onih subvencionisanih kredita za stambeno zbrinjavanje mladih?) i dodatnih 25.000 KM zaduženja zbog potrošačkih pozajmica, a uz to nikom nije žirant. Da jeste, vjerovatno bi bio predsjednik Udruženja neprevarenih žiranta.

Ukratko, mlad čovjek, uspješan, rastrošan, prezaposlen u vremenu nezaposlenosti. I za kraj, koja je tajna njegovog uspjeha? E, to je već materijal za feljton…

Kraj euro ere bahatosti?

Ovo je najrevolucionarnije vrijeme u istoriji, svaki dan direktan prenos neke revolucije. Samo, ove revolucije dolaze odozgo, a ne odozdo. Vladare ruši KAPITAL, a NE PROLETER. U zemljama Trećeg svijeta djeluje kapital prerušen u pobunjenike u Nike patikama koji komuniciraju putem društvenih mreža. U Evropi se gospoda u odijelima igraju mjerenja polnog organa sve dok ne dođe Angela Merkel i izvadi svoj.

Kao domine crne su nam sudbine, kaže pjesma. No, nije ovdje riječ o nama. Kao domine su krenuli da padaju evropski premijeri. Da li će to biti dovoljno da ne padne i eurozona?

Situacija u Grčkoj je došla glave predsjedniku Vlade Jorgosu Papandreuu. Zapravo, glava je ostala na ramenima ali fotelja nije sačuvana. Grčka je potrošila prošlogodišnji paket pomoći od EU, a brod nije na pravom kursu. Papandreu je u posljednji momenat pokušao da svoju poziciju sačuva Solomonskim (ili možemo reći Dodikovim) rješenjem, referendumom o prihvatanju pomoći EU, da odluku i posljedice iste stavi na grbaču narodu. Međutim, nije mu uspjelo. A prethodno je, uz dobru volju Sarkozija i Merkelove, Grčkoj otpisano 50% duga bankama i predviđen finansijski paket pomoći od 130 milijardi eura. Međutim, kontrateža tome je bio niz teških zahtjeva. Plan EU za Grčku predviđa, između ostalog: otpuštanje 30.000 zaposlenih iz javnog sektora, smanjenje plata za 20% svih zaposlenih u javnom sektoru, povećanje PDV-a sa 19% na 23%, umanjenje mjesečnih penzija iznad 1.000 eura za 20%, povećanje akciza na gorivo, cigarete i alkohol kao i spuštanje limita za neoporezivi dio plata sa 12.000 na 5.000 eura. Dakle, veoma ozbiljan plan štednje koji predviđa spartanski život za Grke (o, ironije). To je jedna mogućnost koja će svakako imati teške posljedice, no, za drugu mogućnost su štetne posljedice zasad nesagledive. Istupanje iz eurozone bi bilo presedan a domino efekat koji bi uslijedio bi zasigurno odnio više žrtava nego ova pomoć koja se čini kao “medvjeđa usluga”. Prihvatanjem pomoći će patiti Grci, a ne grčkim neprihvatanjem pomoći bi patili svi u eurozoni. Nijemci su javno izražavali svoje negodovanje povodom grčkog nećkanja oko pomoći, maltene ratoborno, dok su britanske novine na naslovnim stranama objavljivale tekstove u kojima stoji da nema potrebe da se žali zemlja u kojoj je više vlasnika Poršea nego onih koji su prijavili godišnji dohodak veći od 50.000 eura...

Sa druge strane mora koje se ulijeva u Jadransko, situacija nije ništa gora. A ni bolja. Italija je u euro krizi uglavnom držala pol poziciju, tek uz kratki predah u toku rješavanja grčke stvari, međutim, nije moglo dalje. Ni činjenica da danas ima duplo više kose nego prije 17 godina, kad je stupio u politiku, nije pomogla starom šmekeru Berluskoniju u prodavanju njegovih jeftinih šlagvorta. Euro drugari su htjeli rezultate poštovanja mjera štednje - konkretno smanjenje javne potrošnje, međutim, ostali su kratkih rukava. Zatim je Parlament stupio na scenu i pozicija i opozicija su jednoglasno Berluskoniju pokazali vrata. Humanitarni dvojac iz prethodnog paragrafa, Sarkozi i Merkelova, je tako nešto nagovijestio na konferenciji za štampu 25.10.2011. kada su se samo nasmijali na pitanje novinara o sprovođenju mjera štednje u Italiji. Predsjednik Napolitano je bio izuzetno uvrijeđen tim činom, no, više neće imati zbog čega da se crveni. Kao labudova pjesma Berluskonijevih principa ostaje izvještaj objavljen tri dana nakon toga, o nabavci 19 blindiranih automobila Maserati Quattroporte za potrebe italijanskog Ministarstva odbrane. (Usput da se pomene da je jedna od predviđenih mjera štednje smanjivanje budžeta Ministarstva odbrane za 2,5 miliona eura tokom naredne tri godine.)

Pomenuti automobili su vrhunac sportskog luksuza, dolaze opremljeni isključivo benzinskim motorima sa preko 400 konjskih snaga. Početna cijena je 80.000 eura. Ovdje je riječ o blindiranim vozilima, što lako može da višestruko poveća nabavnu cijenu, kao i troškove održavanja. Naravno, opozicija je oštro reagovala na nabavku 19 blindiranih vozila u vrijeme kad su milioni Italijana teško pogođeni ekonomskom krizom. Uzvratio je ministar odbrane Ignjacio La Rusa podatkom kako su automobili plaćeni novcem iz budžeta 2008/09. godine, vremena prije mjera štednje, te optužujući opoziciju za sprovođenje “lova na vještice” La Rusa je takođe odigrao i na kartu patriotizma izjavom: “U čemu je problem? Maseratiji su italijanski i koštaju manje od njemačkih rivala.” Samo, italijanski su i Fiat, Lancia i Alfa Romeo koji takođe proizvode putničke automobile. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Rečenica „U čemu je problem?“ kao i spominjanje „lova na vještice“ neodoljivo podsjećaju na samog Berluskonija i njegov šmekerski fon. Berluskoni, za šta god je bio optužen, od ekonomske politike do seksa sa maloljetnicama, odgovarao je isto, rečenicom: „Dušmani, hoćete da me uništite!“ Njegova smjena teško da će riješiti sve probleme u rastrošnoj zemlji, no jedno je sigurno: teško da će se u skorije vrijeme na njegovoj poziciji naći sličan komičarski talenat.

Da li je ovo stvarno kraj ere bahatosti i nekontrolisane javne potrošnje u eurozoni ili uvod u kovitlac u kojem će riječ „recesija“ biti univerzalni izgovor za sve socijalne probleme i gdje će konstantno kao mač nad glavom građanima stajati uslovi iz nametnutih ugovora u prihvatanju pomoći? Kao i obično, sudija je Vrijeme. Pomenuti premijeri su otišli na relativno ugodan način, TV revolucija je bila humana prema njima, međutim, građani Evrope još nisu iznijeli svoju završnu riječ.

Pravda za Mevlida!

U ovoj emisiji prijedlozi za hit dana su Boban Zdravković „Prokleta je Amerika“ i Toma Zdravković „Dotak'o sam dno života“. Nema sumnje da će biti tijesno između dva Zdravkovića, ali, Vi birate. Telefoni za glasanje su otvoreni - sad!

GLOBALNI PROBLEMI ZA LOKALNO STANOVNIŠTVO

Glavna vijest dana 28.10.2011. na području „zapadnog Balkana“ je svakako bila ona koja saopštava kako je muškarac u maskirnoj jakni automatskom puškom pucao na američku ambasadu u Sarajevu. Tom prilikom je ranio dvije osobe koje su bile u obezbjeđenju ambasade. Nakon same pucnjave, napadač je imao svoj, u stilu Rolling Stonesa, exile on main street gdje je nekih 35 minuta proveo u šetnji i razgovoru sa slučajnim prolaznicima kojima je objasnio kako je „ogorčen što Amerikanci ubijaju muslimane širom svijeta“ i „kako ovo čini zbog Gadafija“. A zatim je onesposobljen pogotkom u nogu.

Sa njim su, po pisanju medija, bile još tri osobe od kojih je jedna završila u bolnici sa prostrijelnom ranom kuka a za druge dvije se traga pod sumnjom da su nakon ovog čina imali u plan i napad na britansku ambasadu, ozbiljnijim sredstvima - spominje se torba sa eksplozivom.

Napadač je identifikovan kao Mevlid Jašarević, 23-godišnjak iz Novog Pazara. Uz pomoć duge brade i kratkih nogavica je prepoznat kao pripadnik vehabijskog pokreta, a sam je pružio podatak o svom boravku u Gornjoj Maoči tokom 2010. godine, čvrstom vehabijskom uporištu nadomak Brčkog. Dalje se za Mevlida spominje kako ima policijski dosije te kako je nakon odležane kazne za razbojništvo u Austriji protjeran iz dotične zemlje. Dakle, šta je njemu trebalo da on dolazi u Sarajevo da izrazi svoje nezadovoljstvo? I zašto baš Sarajevo?

Novi Pazar je u Srbiji, i tamo u glavnom gradu imaju američku ambasadu, u ulici Kneza Miloša sa širokim trotoarom. Taj trotoar je, zbog dosadašnjih iskustava, poprilično sužen preventivno anti-teroristički postavljenim betonskim blokovima u blizini ambasade. Ni na jednom prozoru ambasade se ne vidi staklo. Vide se debele rešetke. U obezbjeđenju se vide mladići naoružani dugim cijevima. Da je Mevlid ovu istu akciju pokušao u Beogradu, ne zna se čiji bi ga metak prije stigao, SAJ ili američki. Samo, taj metak bi išao pravo u glavu. Doduše, pitanje je dokle bi Mevlid uopšte došao u Beogradu, sa dugom bradom i kratkim nogavicama...

A u Sarajevu? Ispucao je što je imao, a zatim šetnja korzom. S obzirom da je naš a nije originalni terorista, nije se svojeručno eksplozivom vazdigao u vazduh prema svojih 99 djevica. Nije se čak ni previše trudio sa uzvicima „Alah je velik!“, valjda zato što to ovdje svi već znaju. Ovi što ih je ranio nisu su se pretrgli pucajući na njega, kažu zbog bezbjednosti građana.

Šta nam to govori? I u divljem vremenu ostali smo pitom narod. Nismo, u skladu sa demokratskom tradicijom (koja je nedavno imala odličnu reklamu u Libiji), Mevlidov slučaj riješili po kratkom postupku. Jer, život je život. Life is life. To možda ne znaju ovi klinci koji noću šetaju naoružani noževima, ali, to dobro znaju ljudi čije sjećanje makar malo seže prije 1988, godine Mevlidovog rođenja.

A Mevlid? U neko drugo, normalno vrijeme on bi bio čisti nusprodukt ali, u ovom vremenu, on je legitiman proizvod okolnosti. Radikalan proizvod. On je nezadovoljan. Međutim, za razliku od većine ovdje trajno naseljenih, on je nezadovoljan globalnim problemima jer vidi „veliku sliku“. Nije njega pretjerano briga za lokalne probleme. On udara u srž problema, za njega vrhovno zlo - Ameriku (to je ona zemlja koja voli Bosnu). Udara radikalno, oružjem. A mi ćutimo i gledamo. Neki snimaju telefonom.

I eto, to je bila vijest dana. Svi mediji su ustupili naslovne strane, komentari čitalaca na internetu sadrže crne slutnje („Sad se možemo pozdraviti sa bezviznim režimom.“, „Ovo je samo početak.“ i sl.), političari „ozbiljno“ upozoravaju na problem terorizma (a to što se ZZ Top već 20 godina okuplja u Gornjoj Maoči, kao da nismo znali, kao ni za „Bugojno 2010“), neki od njih nalaze za shodno da se preko Mevlidovih leđa bore za političke poene, a naravno, tu su i pristalice teorije zavjere koji kažu kako su Mevlida, u vidu anti-reklame, poslali Srbi.

Šta je od toga svega istina? Istina je da smo na još jedan dan zaboravili na nezaposlenost, krizu i neimaštinu, probleme koji tište ogromnu većinu Bosanaca i Hercegovaca svih boja i opredjeljenja, manje-više sve one koji nisu političari i/ili vehabije. Mevlid je, u svom naumu, uspio samo jedno - pomogao je vlastima u odvraćanju pažnje od stvarnih problema građana. Jer naš problem svakako nije Amerika. A ni Ameriku više nije briga za nas. To se vidi i na ovom primjeru, kad se u čitavoj ambasadi nije našao nijedan specijalac koji bi stvar riješio po kratkom (demokratskom) postupku. Oni su svoj posao završili ovdje, pokupili se i otišli. Iza njih je ostalo stanje takvo kakvo jeste. Loše. I pogoršava se. Ovaj slučaj je znak da treba da ozbiljno počnemo čistiti svoje dvorište. Nakupilo se previše smeća, u vidu ovakvih (i sličnih) kratkih nogavica, ali i dugih nogavica skupocjenih crnih odijela kakva se slažu samo sa određenim tipom automobila i određenim načinom ponašanja.

Rimljani su još prije 2000 godina izmislili parolu hljeba i igara da opišu jeftinu metodu odvraćanja pažnje narodnih masa i zadovoljenja najprimitivnijih požuda. Na latinskom to glasi panem et circenses pa bismo mogli prevesti kao hljeba i “cirkusarija” (da ne kažem cirkuskih pizdarija). Mi hljeba nemamo, ali, eto, imamo ovakav cirkus na ulicama.

I zato, krajnje je vrijeme da narod zauzme mjesto na ulici (i naslovnoj strani) sa svojim problemima. Pri tome nam neće trebati kalašnjikov, jer je naš protivnik tehnološki poprilično zaostao, da ne kažem primitivan. Potreban nam je samo odlučan um i oštar jezik. Treba zauzeti mjesto tako da ne ostane prostora za Mevlida i njemu slične, jer njih, na žalost, ima mnogo više od 365 - za svaki dan u godini, ali nas... Pa, tu smo svi, sem političara.