Ministarstvo finansija: konkurs za 24 nova službenika

Prema istraživanjima pojedinih nevladinih organizacija 58 % mladih u BiH je nezaposleno i ta stopa se, kao i ukupan broj nezaposlenih u zemlji, povećava iz godine u godinu.  

U većini javnih ustanova, što državnih što entitetskih, nemaju problema sa zapošljavanjem. Prije nekoliko dana, Ministarstvo finansija Republike Srpske je raspisalo javni konkurs za prijem, vjerovali ili ne, 24 nova službenika. Mahom je riječ o ekonomistima i pravnicima, a iz ministarstva objašnjavaju da nisu u pitanju samo novi radnici, nego da će pojedini biti preraspodijeljeni u okviru već postojeće sistematizacije u ministarstvu.
 
 “Što se ti buniš, kad se ostalih 68 kandidata ne buni” – rekli su Bojanu Vlajiću nakon jednog od desetina bezuspješnih pokušaja da regularno, putem konkursa, dobije posao u državnoj službi.
Zalud je profesor engleskog jezika i član MENSE nastojao da se zaposli bar na godinu dana, kao pripravnik, jer bi se tu uvijek našao neki podobniji kandidat,…ili kandidatkinja. Zbog jednog takvog konkursa Vlajić je tužio Ministarstvo nauke i tehnologije RS. Spor je, treba li reći, izgubio, sada još mora platiti 1.500 maraka sudskih troškova.

19. decembra ove godine Ministarstvo finansija Republike Srpske je raspisalo konkurs za prijem 24 nova službenika, iako se zna da je ono već najbrojnije i da je ta brojnost obrnuto proporcionalna rezultatima koje Republika Srpska ima na finansijskim poljima. To je prosto nevjerovatno, radi se o otvorenom ruganju nezaposlenim ljudima, pogotovo mladima sa diplomom, jer se zapošljavanje tolikog broja administrativaca, pogotovo u nimalo efikasnom resoru, ničim ne može opravdati, navode ekonomisti koji se bave analiziranjem tržišta rada.
 
Umjesto da administracija bude u službi privrede i proizvodnje, kod nas je obrnuto, čudi se i Siniša Vukelić, urednik portala „Kapital“. Podsjeća na to da pomenuto ministarstvo prima nove službenike u momentu kada još vodi sudske sporove sa pojedinim bivšim službenicima koji su ostali bez posla, a potom tužili ministarstvo i po svemu sudeći će biti vraćeni na radna mjesta.
Iz Ministarstva finansija, do kraja radnog vremena, nismo dobili odgovore na pitanja koliko je tačno službenika zaposleno u tom resoru, a koliko ih je u proteklom periodu ostalo bez posla ili svojevoljno napustilo ministarstvo.
 
U nezvaničnom razgovoru nam je samo rečeno da će neke od predviđene 24 pozicije vjerovatno biti popunjene već postojećim kadrom unutar ministarstva, a da je oko 30-ak službenika, u proteklom periodu, napustilo ministarstvo.
Ono je, ipak, i dalje ubjedljivo najbrojnije, sa oko 200 činovnika, a termin „javni konkurs“ je i dalje u vrhu ljestvice najvećih podvala i nonsensa ovog vremena i društva.

***

Iako kopirano sa portala Frontal, ovo je zapravo tekstualni dio priloga Dnevniku BN televizije od 24.12.2013. godine. Autor priloga je Mito Travar, novinar po moranju, pjesnik po izboru, poznanik kojem sam rado izašao u susret da se još jednom pojavim na televizoru kao stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene.

Ide ustaša, glavu u pijesak!

Nedavni događaj na banjalučkoj Akademiji umjetnosti je privukao nešto pažnje u medijima, ali neobično nedovoljno, po mom laičkom mišljenju, usljed srpskog nedostatka smisla za propagandu ali i nedostatka pravog materijala. Bazično mali skandal, saznah iz teksta "AUBL: Tompson nadahnuće profesorima" na portalu Фронтал. Autor teksta je Goran Dakić, spisalac čije tekstove inače zorno izbjegavam, al' obzirom da odavno nisam izbjegao, ovaj pročitah.

U tekstu Dakić veoma kvalitetno od muve pravi slona (što je nešto na čemu Srbi i treba da rade, ali i da koriste u pravim prilikama), počevši od naslova koji ukazuje da u zbornici AUBL imamo incestuozni krug koji "svršava" na hit numere Marka Perkovića Tompsona, pa preko veoma tendencioznog pristupa novinarskom poslu kojem je suština, kako kažu, objektivnost, sve do maltene apokaliptičnog zaključka.

Naime, desilo se da je docent Predrag Solomun u okviru vježbi za predmet Montaža studentima treće godine AUBL (smjer režija, vjerovatno), pustio, između ostalog, kao primjer i spot veleustašoidnog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Tompsona. Privatno prikazivanje, studenti i njihov profesor, spot pušten sa servisa YouTube po isteku regularnog vremena.

Solomun o tome kaže:

Studenti na petom semestru prvog ciklusa studija iz predmeta Montaža rade kratke filmske i televizijske forme kao što su reklame, filmski foršpani, špice, džinglovi, muzički video spotovi, od kojih im je muzički video spot i ispitna vježba. U sklopu priprema puno gledamo i analiziramo video spotove, od onih najranijih do ovih najnovih, one najbolje ali i one lošije, kako strane tako i domaće. Tompsonov spot na „ljubavnu“ pjesmu „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ pogledali smo već kada je čas i završio, neplanirano, preko Jutjuba, nakon čega smo ga zajedno i komentarisali i razmijenili mišljenja o širem kontekstu propagande koju taj muzičar provodi.

Na komentar novinara kako je Tompson i nije baš najprikladnije nastavno sredstvo, Solomun odgovara:

Na žalost, Tompson je jedan od muzičara koji sa svojom ekipom saradnika ima vrlo kvalitetnu reklamnu kampanju svoga rada i prikrivenu propagandu jedne ideologije, što uključuje i video spotove njegovih pjesama kroz koje, pod krinkom ljubavi prema domovini i svome narodu, vrlo vješto relativizira najcrnju stranicu hrvatske povijesti. O tome treba govoriti i na to ukazivati jer se to dešava tu, kraj nas, na našim prostorima.

E, sad, može se ovaj odgovor prihvatiti "zdravo za gotovo" a može se protumačiti i drugačije, kao pokušaj Solomuna da naknadno popravi stvar. Realno, sumnjiv je Solomun, još od prezimena pa do upotrebe riječi krinka (a tek relativiziranje povijesti). Međutim, koja god da je njegova namjera - pa i da je ona najgora - da divnu srpsku (i ostalu) djecu zatruje ustašlukom, ovo rečeno stoji.

Marko Perković Tompson je hrvatski državni projekat (stranke HDZ), hrvatski muzički heroj kojeg zabranjuju a ne mogu ga nikako zabraniti, kažnjavaju ga a te kazne mu "ne probude ni buve na kožuhu". Kroz svoje pjesme on veliča Hrvatsku, hrvatstvo, hrvalisanje i svašta nešto na hrv, što ne bi bilo naročito sporno da se tu izuzetno ne ističe veoma mračan dio hrvatske istorije, period NDH. Mračan ne samo iz ugla Srba, već iz ugla svih zvaničnih pobjednika II svjetskog rata, a ima ih. Međutim, Hrvati, odnosno jedan dio njih, osjećaju posebnu romansu prema tom periodu, jer su tad najotvorenije bili protiv svojih arhi-dušmana, Srba. A o tome im Tompson pjeva na uvce, ne toliko svojim pjevanjem, koliko svakim svojim korakom, jer je on u ovom trenutku najmanje pjevač, a najviše personifikacija izvornog hrvatskog heroja koji je od 1945. pa do 1991. bio pod australijskim ili južnoameričkim kamenom, a onda se pobjedonosno vratio na svoj izvorni kamen.

Upravo se na to odnosi Solomunov komentar "ljubavna" pjesma, jer kod Tompsona, svaka ljubav je ljubav prema domovini. Pa makar Tompson i mislio na ženu, ukoliko je uopšte heteroseksualac. Lično, pjesmu nisam poslušao niti imam namjeru, jer pored Tompsonove "tompsonovske" ideologije jednako lošim nalazim i njegov muzički stil, koji je incestuozan plod najprimitivnijih zajedničkih imenilaca stvaralaštava Maje Blagdan i Divljih jagoda. Međutim, ako je nešto urađeno dobro, urađeno je dobro, i to se mora priznati. Ako nije, valja istaknuti da nije. Spot je možda dobar, možda nije. To ne znam. Ali znam da je Tompson dobar projekat, kad okuplja desetine hiljada ljudi na svojim velikim koncertima, pa makar ih pola dolazilo HDZ autobusima. Znam da je Tompson dobar projekat kad je i maloj djeci simpatično da pjevaju njegove pjesme a onda ponove i "nešto što se ne smije" (i to svima bude simpatično). I volio bih da Srbi imaju takav projekat jer iako imaju mnogo čega da se stide kroz istoriju, to je uglavnom njihova glupost (u velikim količinama), a ništa tako monstruozno kao NDH.

Često se kao Tompsonov pandan sa srpske strane spominje Baja Mali Knindža. Dok Baju Malog Knindžu neobično cijenim kao 100% autentičnog lika naivca pjesnika, te sporim poređenje jer je Baja veliki pozitivac i veseljak, ljubavnik i pijanac (a Tompson je gotičar u duši koji sve pjeva sa grčem na licu), sa tehničke strane je jednako veliki jaz među njima. Zašto se Baja ne bi proučavao u Zagrebu, ako smo mi ovdje tako izloženi Tompsonu? Nema pakovanja. Veoma jednostavno. Baja je čista rinfuza, kućna manufaktura. Mi se Baje stidimo, prodajemo ga ispod tezge. Sa druge strane, Tompson je vrhunski proizvod (državne firme), u rangu čokolade sa ljubičastom kravom, prodaje se za solidne pare. Da mi Baju, ili pak nekog drugog, upakujemo kako dolikuje, napravimo od njega pravu robnu marku (a ne jebeni brend), bilo bi nam znatno bolje. Upravo to možemo naučiti od Tompsona, i to uz uputstvo za rad na srpskom jeziku. Da ovladamo tim segmentom propagandnog djelovanja, te da nam to pomogne u cilju da makar malo počnemo ličiti na Hrvate u smislu da njih ima 50% koji žele da budu Hrvati, a 50% koji žele da budu tvrdokorne ustaše; kod Srba je to drugačije: 25% Srba ne zna da su Srbi, 25% Srba ne žele da budu Srbi, 25% Srba su Jugosloveni, 25% Srba su Srbi u onom najgorem smislu ("da komšiji crkne krava")... a sigurno ima još nekih 25%.

Međutim, valja uvijek ostaviti prostora za drugačije mišljenje, tako da možemo zanemariti sve ovo napisano i zabiti glavu u pijesak i ignorisati postojanje Tompsona, kao što ignorišemo činjenicu da na RTRS idu reklame za hrvatske proizvode na čistom hrvatskom jeziku, a premijerka RS kupuje isključivo u "Merkatoru" (od tri puta koliko sam tamo bio u prolazu, njenu ružnu facu vidjeh dva puta)... Realno, treba li nam nacionalni identitet i ponos?

Blicatelj

Generalno, nikad nisam imao neko posebno pozitivno mišljenje o dnevnom listu "Blic" a danas imam poprilično negativno, uglavnom zbog toga što u nj. izdanju za Republiku Srpsku ne može da se pročita ništa aktuelno i relevantno na temu politike. "Blic" radi za režim trenutno na vlasti u RS, a to nije u redu.

Ipak, s vremena na vrijeme obiđem nj. matičnu internet lokaciju (blic tačka eres), da pogledam da nisu objavili nešto, bilo šta. Jedno vrijeme sam pratio BlicStrip! za koji smatram da je jedini hvale vrijedan, međutim, izgubila se i ta navika. Sve u svemu, ništa. Međutim, to je opet ostavilo dovoljno prostora da se negativno iznenadim pri večerašnjoj posjeti...

Gledatelj? GLEDATELJ?

O, moje oči srpske, ne gledajte više internet stranicu "Blica", nema smisla. Usput, kako mi se čini, mislim da je onemogućeno ostavljanje komentara ćirilicom. Nisam u potpunosti siguran, ali sam imao problem posljednji put. Logično, odustao sam od komentara. Valja ponekad i odustati.

Presuđen sam!!!

Ja se izvinjavam, ali bih ovim putem javno da pitam: ima li neko viška 1455,00 KM da mi posudi? Ne treba mi za drogu, brza kola, još brže žene ili pak gelove za kosu i minđuše (bar ne dok se zaposlim u Pravobranilaštvu RS), nego da platim što sam dužan po danas dostavljenoj presudi koju je Dragomirka Stanojević sročila, kako stoji, 22. novembra tekuće godine, a kojom se u brk nasmijala zdravom razumu i zakonskom roku za donošenje presude...

Zapravo, dovoljno bi mi bilo 750,00 KM, toliko sam dužan Republici Srpskoj. Ovo ostalo sam dužan drugotuženoj, ali njeni troškovi su troškovi skupog advokata kojeg je angažovala, a ko ima za skupe advokate... nije moj drug. Sa druge strane, Republici Srpskoj ne bih da budem dužan, jer znam da ona nema i da je siromašna. Krade je ko stigne, a ja nikad nisam želio da budem kao drugi.

Radi se, u ovom slučaju, o tužbi protiv Republike Srpske (i Sande Desnice) odnosno Ministarstva nauke i tehnologije RS:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/05/konkursi-konkursi-iv.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/10/bojan-vlajic-protiv-republike-srpske-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/11/trzaj-borbe-protiv-mnt.html

Šalu na stranu, a teško je ostati ozbiljan u ovim trenucima, stigla je prva presuda od "ovih mojih", gdje se ja žalim i sudim i tako to. Izgubio sam i dužan sam. U presudi je u potpunosti ignorisano sve što sam priložio kao dokaz - ni na jednom mjestu se ne komentariše nijedan navod (svi redom paušalni), sam opis slučaja je kriv i nejasan - na nekoliko mjesta apsolutno netačan (npr. stavka da sam naveo da se Ministarstvo nije obratilo ZZZ: istina je obrnuta, naveo sam da se Ministarstvo obratilo ZZZ ali nekoliko dana nakon što je primilo Sandu Desnicu na "privremeni rad"), te je generalno presuda - generalno sličnost sa radom našeg pravosuđa - zamuljana i zakukuljena.

Možda najveći atak na inteligenciju u presudi jeste navod sudije da je "diskreciono pravo" komisije izbor kandidata, a komisija veoma indiskretno izdvaja Sandu Desnicu po kriterijumu "upoznatosti sa načinom na koji se obavljaju poslovi odnosa sa javnošću unutar institucija RS", gdje je ona bez konkursa primljena dva mjeseca prije ostalih kandidata da se upozna sa tim načinom, a zatim primljena jer se "upoznala"...

"Zdravo, ja sam Odnosi s javnošću, hoćeš da se upoznamo?"

Možda djeluje obeshrabrujuće za nekoga ko pokuša istjerati pravdu i dokazati očiglednu nepravilnost i kriminal, a onda još vidi da je dužan, međutim, nije kraj svijeta, ni blizu. Naravno da neću platiti ni marke, a ni tucati kamenje, već je naredna stanica Okružni sud... pa makar završio kod Voje na Mocartu.

Zaključno, ono što mi se iz čitanja presude nameće kao bitno je činjenica da sve treba opisivati veoma detaljno iz razloga što se pri čitanju sudskog opisa procesa i bitnih stavki apsolutno ništa ne može zaključiti. Gdje sam ja spomenuo da mi je predsjednik komisije u prvom minutu razgovora naveo, kao da zajedno čuvamo ovce, "jebi ga, tako ti je to", u sudskom opisu ne stoji ništa. Jebi ga, nije to tako.

Bilo kako bilo, evo presude - prosudite sami:

Nacrt izmjena i dopuna Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS pred Narodnom skupštinom

U ovom trenutku, trenucima koji dan prije a i poslije ovog, Narodna skupština RS na sjednici razmatra, između ostalog, Nacrt izmjena i dopuna Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS. Budući da ne radim ništa, a pročitao sam o čemu se radi, moram priložiti par misli, jer se neke od njih vežu za jedan od stubova postojanja ovog bloga, probleme pri zapošljavanju. 

Dakle, uz izvornu vijest sa portala Istinito (kojoj je skriven trag odakle je preuzeta), po stavkama:

"Ovim nacrtom zakona predviđeno je da se drugi strani jezik izučava od šestog razreda do kraja osnovnog obrazovanja, a da odluku o drugom stranom jeziku donosi školski odbor uz saglasnost ministra", navodi se u obrazloženju ovog nacrta.

Djelimično pozitivno, djelimično bez smisla. Naime, sadašnje stanje - da je engleski jezik obavezan od trećeg razreda a njemački od šestog, nije u redu (iako sam profesor engleskog jezika i to je grana drveta na kojem potencijalno-eventualno sjedim). Zašto? Djeca, realno, ne mogu pošteno savladati srpski jezik sa trenutnim načinom rada; engleski jezik tri godine uče iz preskupih slikovnica da bi naučili 15-ak riječi koje će savladati za mjesec dana učenja u šestom razredu, ako ih dotad već ne budu znali sa fejzbuka; njemački svojim pojavljivanjem unosi zabunu pa onda miješaju friend i freund. Žao mi je divnih ljudi iz Cambridge/Oxford/švapske institucije koji su se ugurali da se njihove knjige prodaju našoj djeci, ali tako stvari stoje...
Onaj dio, "djelimično bez smisla"? Pa, "školski odbor donosi odluku uz saglasnost ministra" - odavno nisam pročitao nešto beskorisnije. Svaka čast idiotima iz Ministarstva prosvjete, i da je od njih, iznenađen sam, naravno, negativno.

Narodna skupština Republike Srpske razmotrila je danas Nacrt izmjena i dopuna zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, kojim je predviđeno da vjeronauka postaje obavezan predmet koji se izučava do kraja osnovnog obrazovanja, ukoliko se roditelji opredijele da im djeca pohađaju tu nastavu.

Krajnje jednostavno. Moje dijete? Sine/ćeri, reci "dragička", imaćeš jedan predmet manje u odnosu na većinu budala.

Predviđen je izuzetak od pravila da se radni odnos zasniva posredstvom javnog konkursa u slučaju iznenadnog odsustva nastavnika zbog bolesti i opravdanog odsustva, a obavljanje poslova ne trpi odgađanje, kada direktor škole može bez raspisivanja javnog konkursa zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju do 60 dana sa nastavnikom koji ispunjava uslove propisane zakonom. 

Mislim da je ovo dosad bilo 30 dana, a produžavanje tog roka je "nepotrebno" stvaranje dodatnog prostora za manipulacije, kao da ga direktori već nemaju dovoljno. Po meni, taj rok bi trebao da bude 15 dana, ali... naš narod voli direktore, pa da im još malo ugodi. Dakle, totalan promašaj.

I, kritična stavka:

Ovim zakonskim rješenjem predviđeno je da škola zaključuje ugovor o obavljanju pripravničkog staža u trajanju od godinu dana, u skladu sa ovim i zakonom kojim se uređuju radni odnosi.

E, ovo je veoma ozbiljna pizdarija, ukoliko dobro vidim o čemu se radi. Zbog ove stavke sam ja ove godine/konkursne sezone uložio dvije tužbe. Krenimo redom i logički: korijen ove ideje je nastao zbog slučaja Mirjane Lazarević (ФРОНТАЛ ТЕКСТ), nakon što je ona svoj slučaj prijavila svim živima - između ostalog i Ministarstvu prosvjete i kulture RS, isto je damage control metodom, kako to i inače radi, izdalo instrukciju o raspisivanju konkursa kojom je pokušalo da zakrpi rupu. Problem je samo što ta instrukcija, kao i većina tih instrukcija, nije zakonski akt niti je u skladu sa relevantnim zakonom. Naime, instrukcija predviđa da se u konkursu naglasi da li je isti za pripravnika ili lice sa položenim stručnim ispitom, što nije u skladu sa Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju RS koji kaže da nastavu mogu da obavljaju i pripravnik i lice sa položenim stručnim ispitom. Dakle, bilo kakvo raspisivanje konkursa za ove ili one je diskriminacija, i ne samo to, već i prekršaj Krivičnog zakona RS koji u Članu 227. kaže:

(1) Ko drugome uskrati ili ograniči pravo na slobodno zapošljavanje pod jednakim uslovima koji su predviđeni u zakonu ili drugim propisima, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

Kad je posljednji put suđeno za prekršaj tog Člana KZ RS, ne znam, ali bi vrijeme bilo da se krene.

Uglavnom, ta glupa ideja je ugrađena u nove pravilnike o zapošljavanju u školama, a sad se pokušava ugurati u zakon. Ako prođe, biće to ozbiljna pobjeda gluposti.

A ovaj skenirani dokument je dokaz da su neki direktori vidoviti. Kako će im se ta vidovitost isplatiti na sudu, vidjećemo.

Zima dođe, ja se ne oženih...

Prošlo je nešto više od mjesec dana od suđenja za slučaj MNT (VEZA NA SADRŽAJ*), a presude još nema. Zakonski rok za dostavu presude je 30 dana. U međuvremenu sam sreo jednog poznanika koji me je ohrabrio podatkom da to obično i ide tako, a tek onda izvršenje presude - ukoliko je u korist "malog čovjeka".

Bilo kako bilo, palo mi je na pamet da na brzinu bacim hronologičnu računicu na papir.

Konkurs na koji sam se žalio se desio u aprilu 2012. godine, konkurs na godinu dana - pripravnički staž, a ja odluku čekam 19 mjeseci kasnije. Kad se oduzme sve vrijeme koje sam izgubio zato što nisam završio pravni fakultet (nebulozni zahtjevi suda za ispravljanjem i dopunjavanjem tužbe), šta se dobije:
- vrijeme za ulaganje prigovora/žalbe na odluku je 15 dana;
- rok za odgovor je 15 dana (mada se taj odgovor ne mora dobiti iz prvog puta, kao u Ministarstvu prosvjete);
- ulaganje tužbe sudu - sud bi u roku od 30 dana trebao da se javi (ha-ha);
- javljanje suda - zakazivanje pripremnog ročišta - razmak je bio 90 dana;
- od pripremnog do glavnog ročišta je razmak bio 90 dana;
- od glavnog ročišta do presude (zakonski, kao što navedoh) 30 dana.

15 + 15 + 30 + 90 + 90 + 30 = 270

U IDEALNOM slučaju, za koji nema dokaza da se može desiti ovdje, ova stvar bi bila riješena za devet mjeseci, a radno mjesto je na 12 mjeseci. Svaka vam čast, hvala, doviđenja.

***

Usput da navedem da mi je u prošlu subotu (23. novembar), stigla jedna mala plava koverta od suda, ali, "dopuna i ispravka tužbe" za drugi slučaj koji sam pokrenuo u septembru. S obzirom da se bazično žalim na iste stvari, sve sam te korake već prošao a zanimljivo je vidjeti razlike u radu sudija.

Uložio sam tužbu na konkurs u jednoj osnovnoj školi jer sam izbačen iz konkursne procedure (nisam pozvan na razgovor i test) jer nemam godinu dana radnog staža - apsolutno nezakonito uskraćivanje prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima.

Naime, za razliku od slučajeva MNT i ŠUP, ovdje sudija Radana Radoja od mene NE TRAŽI da navedem drugotuženu stranku (osobu koja je primljena na konkurs), ali traži od mene, u skladu sa Članovima 53. i 334. ZPP, da navedem:
1. Pravni osnov tužbenog zahtjeva
(Član 53. ZPP jasno kaže da će sud postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva - dakle, zahtjev ničim opravdan i apsurdan.)
2. Osnov za nadležnost 
(Probajte poslati tužbu nekom drugom sudu van svoje opštine... logično je da za parnični postupak u prvom stepenu bude nadležan lokalni osnovni sud, samo što to, izgleda, treba nacrtati, ili navesti ZPP i Zakon o sudovima RS.)
3. Navesti zakonskog zastupnika tuženika
(E, ovo je apsolutni hit: ne samo što se to nigdje ne spominje u ZPP, nego što je i sasvim logično da ja u ovom trenutku ne znam ko će biti taj zakonski zastupnik, niti treba da znam.)
4. Dokaz u dovoljnom broju primjeraka
(Potrudiću se pa napraviti po kopiju svega viška, samo da ne bude kao u slučaju MNT da se moji priloženi materijali ne izgube na prijemu.)

A to je tek prva ispravka i dopuna tužbe, kroz koju sam prošao već dva puta. 
Usput, ko ima vremena za čitanje:
Zakon o parničnom postupku RS (popularno ZPP)
Hvala advokatu Prnjavorcu što je učinio internet dostupnim ovaj zakon, jer da se pita onih koji pišu ove zakone, plaćali bismo ih duplo - da ih napišu, a onda da nam ih ustupe na čitanje (kao što se plaća Službeni glasnik RS, je li)...




* Izbacujem iz upotrebe termin LINK. Možda je to dobro.

Sloboda mišljenja, govora, jednoumlje, ovo-ono

U svom novinarskom radu za novac, koji je bio manje novinarski a više za novac, objavio sam četiri teksta za 6yku, "online magazin za online mislioce". Bile su to sasvim korektne pare po tekstu, štaviše. Međutim, nisam mogao dočekati da objavim četvrti (to je mjera), i razgulim odatle. A nisam gadljiv na pare...

Kako je uopšte došlo do toga da pišem za 6yku? Veoma jednostavno. Obratio sam se uredniku iste sa molbom da objavi moju priču "Kako se zaposliti u Ministarstvu prosvjete?", a on mi je predložio da otvorim blog u okviru 6yka servisa... k'o da nemam dovoljno svojih blogova. Ipak, to sam i učinio, tamo objavio par stvari (pored serije prosvjetnih tekstova "LEC GO!"), između ostalih komentar o posjeti precj. Mileta Dokurca socijalističkoj federativnoj republici Americi (Mile je tamo otiš'o k'o posljednji papak, susreo se sa nekim nebitnim likovima i sjedio za stolovima na kojima nije bilo janjetine). Taj je tekstić izreklamiran i na 6yka fejzbuku i uslijedio je poziv za saradnju...

Objavih nekako jedan, dva, tri tekstića, uz dosta sugestija i komentara od strane urednika, od kojih je većina bila na mjestu. Ipak, neke stvari mi nisu sjele, a posebno odbijanje mog (dijaboličnog) teksta o Mevlidu Jašareviću a objavu neke gluposti na istu temu. No dobro, generalno, mala je bara a puno filozofa, valja biti realan. Nego, ono što mi stvarno nije sjelo jeste što u istom periodu dok sam bio "prijavljen" kao autor, moji komentari na tekstove na tom portalu nisu bili objavljivani... zanimljivo, zar ne? Tu posebno pamtim slučaj iz decembra 2011. godine o raciji u sad već nepostojećem klubu DFK.

DFK odnosno Demofest Klub je trebao biti neko mjesto za rokenrol ili makar alternativu ili makar nenarodnjake, a bio je... skoro to. Radio je loše, neplanski, i propao je. Šta da se radi. Da sad ne ulazim u priču iza DF odnosno DFK i nj. veze sa vlastima, desilo se u decembru 2011. da je izvršena racija u tom klubu i tom prilikom je specijalna policija podijelila par šamara gostima koji se nisu ponašali u skladu sa pravilima ponašanja prilikom racije. A pravila su jednostavna: NEMOJ BITI GLUP. Kad specijalna policija vrši raciju u klubu, NEMOJ BITI GLUP. Možeš ti i biti glup, ali budi spreman na posljedice. U tom trenutku nemaš svoja dječja prava. Većina u ovoj državi nema ta prava većinu vremena, ali posebno tad. Elem, tako sam nešto bio pisao u svojim komentarima, suvo i realno. Ti komentari nisu objavljeni. Sa druge strane su bili komentari o policijskoj brutalnosti, kršenju zakona, nepravdi... Kad je racija u kokainskim noćnim klubovima, onda je to u redu, ali kad je u DFK, onda to nije u redu, dao se izvući neki zaključak, po meni, nelogičan. A u životu svom nikad ništa nisam rekao pozitivno za kokainske noćne klubove, ali, treba biti realan. Racija je racija, policija je policija, šamarčina je šamarčina. Međutim, komentar nije komentar, posebno ako nije objavljen...

Zato i imam ovaj blog... da objavim, uzroke i razloge, i ovo-ono.

P.S. Realno, 6yka je veoma zanimljiv portal sa raznovrsnim sadržajima kojem pored navedenog te nekih momenata koji liče na patetiku i žutilo ("Nakon pisanja 6yke se desilo..."), mogu zamjeriti samo što nije srpski...