Kao domine crne su nam sudbine, kaže pjesma. No, nije ovdje riječ o nama. Kao domine su krenuli da padaju evropski premijeri. Da li će to biti dovoljno da ne padne i eurozona?
Situacija u Grčkoj je došla glave predsjedniku Vlade Jorgosu Papandreuu. Zapravo, glava je ostala na ramenima ali fotelja nije sačuvana. Grčka je potrošila prošlogodišnji paket pomoći od EU, a brod nije na pravom kursu. Papandreu je u posljednji momenat pokušao da svoju poziciju sačuva Solomonskim (ili možemo reći Dodikovim) rješenjem, referendumom o prihvatanju pomoći EU, da odluku i posljedice iste stavi na grbaču narodu. Međutim, nije mu uspjelo. A prethodno je, uz dobru volju Sarkozija i Merkelove, Grčkoj otpisano 50% duga bankama i predviđen finansijski paket pomoći od 130 milijardi eura. Međutim, kontrateža tome je bio niz teških zahtjeva. Plan EU za Grčku predviđa, između ostalog: otpuštanje 30.000 zaposlenih iz javnog sektora, smanjenje plata za 20% svih zaposlenih u javnom sektoru, povećanje PDV-a sa 19% na 23%, umanjenje mjesečnih penzija iznad 1.000 eura za 20%, povećanje akciza na gorivo, cigarete i alkohol kao i spuštanje limita za neoporezivi dio plata sa 12.000 na 5.000 eura. Dakle, veoma ozbiljan plan štednje koji predviđa spartanski život za Grke (o, ironije). To je jedna mogućnost koja će svakako imati teške posljedice, no, za drugu mogućnost su štetne posljedice zasad nesagledive. Istupanje iz eurozone bi bilo presedan a domino efekat koji bi uslijedio bi zasigurno odnio više žrtava nego ova pomoć koja se čini kao “medvjeđa usluga”. Prihvatanjem pomoći će patiti Grci, a ne grčkim neprihvatanjem pomoći bi patili svi u eurozoni. Nijemci su javno izražavali svoje negodovanje povodom grčkog nećkanja oko pomoći, maltene ratoborno, dok su britanske novine na naslovnim stranama objavljivale tekstove u kojima stoji da nema potrebe da se žali zemlja u kojoj je više vlasnika Poršea nego onih koji su prijavili godišnji dohodak veći od 50.000 eura...
Sa druge strane mora koje se ulijeva u Jadransko, situacija nije ništa gora. A ni bolja. Italija je u euro krizi uglavnom držala pol poziciju, tek uz kratki predah u toku rješavanja grčke stvari, međutim, nije moglo dalje. Ni činjenica da danas ima duplo više kose nego prije 17 godina, kad je stupio u politiku, nije pomogla starom šmekeru Berluskoniju u prodavanju njegovih jeftinih šlagvorta. Euro drugari su htjeli rezultate poštovanja mjera štednje - konkretno smanjenje javne potrošnje, međutim, ostali su kratkih rukava. Zatim je Parlament stupio na scenu i pozicija i opozicija su jednoglasno Berluskoniju pokazali vrata. Humanitarni dvojac iz prethodnog paragrafa, Sarkozi i Merkelova, je tako nešto nagovijestio na konferenciji za štampu 25.10.2011. kada su se samo nasmijali na pitanje novinara o sprovođenju mjera štednje u Italiji. Predsjednik Napolitano je bio izuzetno uvrijeđen tim činom, no, više neće imati zbog čega da se crveni. Kao labudova pjesma Berluskonijevih principa ostaje izvještaj objavljen tri dana nakon toga, o nabavci 19 blindiranih automobila Maserati Quattroporte za potrebe italijanskog Ministarstva odbrane. (Usput da se pomene da je jedna od predviđenih mjera štednje smanjivanje budžeta Ministarstva odbrane za 2,5 miliona eura tokom naredne tri godine.)
Pomenuti automobili su vrhunac sportskog luksuza, dolaze opremljeni isključivo benzinskim motorima sa preko 400 konjskih snaga. Početna cijena je 80.000 eura. Ovdje je riječ o blindiranim vozilima, što lako može da višestruko poveća nabavnu cijenu, kao i troškove održavanja. Naravno, opozicija je oštro reagovala na nabavku 19 blindiranih vozila u vrijeme kad su milioni Italijana teško pogođeni ekonomskom krizom. Uzvratio je ministar odbrane Ignjacio La Rusa podatkom kako su automobili plaćeni novcem iz budžeta 2008/09. godine, vremena prije mjera štednje, te optužujući opoziciju za sprovođenje “lova na vještice” La Rusa je takođe odigrao i na kartu patriotizma izjavom: “U čemu je problem? Maseratiji su italijanski i koštaju manje od njemačkih rivala.” Samo, italijanski su i Fiat, Lancia i Alfa Romeo koji takođe proizvode putničke automobile. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Rečenica „U čemu je problem?“ kao i spominjanje „lova na vještice“ neodoljivo podsjećaju na samog Berluskonija i njegov šmekerski fon. Berluskoni, za šta god je bio optužen, od ekonomske politike do seksa sa maloljetnicama, odgovarao je isto, rečenicom: „Dušmani, hoćete da me uništite!“ Njegova smjena teško da će riješiti sve probleme u rastrošnoj zemlji, no jedno je sigurno: teško da će se u skorije vrijeme na njegovoj poziciji naći sličan komičarski talenat.
Da li je ovo stvarno kraj ere bahatosti i nekontrolisane javne potrošnje u eurozoni ili uvod u kovitlac u kojem će riječ „recesija“ biti univerzalni izgovor za sve socijalne probleme i gdje će konstantno kao mač nad glavom građanima stajati uslovi iz nametnutih ugovora u prihvatanju pomoći? Kao i obično, sudija je Vrijeme. Pomenuti premijeri su otišli na relativno ugodan način, TV revolucija je bila humana prema njima, međutim, građani Evrope još nisu iznijeli svoju završnu riječ.
No comments:
Post a Comment