Pravda za Mevlida!

U ovoj emisiji prijedlozi za hit dana su Boban Zdravković „Prokleta je Amerika“ i Toma Zdravković „Dotak'o sam dno života“. Nema sumnje da će biti tijesno između dva Zdravkovića, ali, Vi birate. Telefoni za glasanje su otvoreni - sad!

GLOBALNI PROBLEMI ZA LOKALNO STANOVNIŠTVO

Glavna vijest dana 28.10.2011. na području „zapadnog Balkana“ je svakako bila ona koja saopštava kako je muškarac u maskirnoj jakni automatskom puškom pucao na američku ambasadu u Sarajevu. Tom prilikom je ranio dvije osobe koje su bile u obezbjeđenju ambasade. Nakon same pucnjave, napadač je imao svoj, u stilu Rolling Stonesa, exile on main street gdje je nekih 35 minuta proveo u šetnji i razgovoru sa slučajnim prolaznicima kojima je objasnio kako je „ogorčen što Amerikanci ubijaju muslimane širom svijeta“ i „kako ovo čini zbog Gadafija“. A zatim je onesposobljen pogotkom u nogu.

Sa njim su, po pisanju medija, bile još tri osobe od kojih je jedna završila u bolnici sa prostrijelnom ranom kuka a za druge dvije se traga pod sumnjom da su nakon ovog čina imali u plan i napad na britansku ambasadu, ozbiljnijim sredstvima - spominje se torba sa eksplozivom.

Napadač je identifikovan kao Mevlid Jašarević, 23-godišnjak iz Novog Pazara. Uz pomoć duge brade i kratkih nogavica je prepoznat kao pripadnik vehabijskog pokreta, a sam je pružio podatak o svom boravku u Gornjoj Maoči tokom 2010. godine, čvrstom vehabijskom uporištu nadomak Brčkog. Dalje se za Mevlida spominje kako ima policijski dosije te kako je nakon odležane kazne za razbojništvo u Austriji protjeran iz dotične zemlje. Dakle, šta je njemu trebalo da on dolazi u Sarajevo da izrazi svoje nezadovoljstvo? I zašto baš Sarajevo?

Novi Pazar je u Srbiji, i tamo u glavnom gradu imaju američku ambasadu, u ulici Kneza Miloša sa širokim trotoarom. Taj trotoar je, zbog dosadašnjih iskustava, poprilično sužen preventivno anti-teroristički postavljenim betonskim blokovima u blizini ambasade. Ni na jednom prozoru ambasade se ne vidi staklo. Vide se debele rešetke. U obezbjeđenju se vide mladići naoružani dugim cijevima. Da je Mevlid ovu istu akciju pokušao u Beogradu, ne zna se čiji bi ga metak prije stigao, SAJ ili američki. Samo, taj metak bi išao pravo u glavu. Doduše, pitanje je dokle bi Mevlid uopšte došao u Beogradu, sa dugom bradom i kratkim nogavicama...

A u Sarajevu? Ispucao je što je imao, a zatim šetnja korzom. S obzirom da je naš a nije originalni terorista, nije se svojeručno eksplozivom vazdigao u vazduh prema svojih 99 djevica. Nije se čak ni previše trudio sa uzvicima „Alah je velik!“, valjda zato što to ovdje svi već znaju. Ovi što ih je ranio nisu su se pretrgli pucajući na njega, kažu zbog bezbjednosti građana.

Šta nam to govori? I u divljem vremenu ostali smo pitom narod. Nismo, u skladu sa demokratskom tradicijom (koja je nedavno imala odličnu reklamu u Libiji), Mevlidov slučaj riješili po kratkom postupku. Jer, život je život. Life is life. To možda ne znaju ovi klinci koji noću šetaju naoružani noževima, ali, to dobro znaju ljudi čije sjećanje makar malo seže prije 1988, godine Mevlidovog rođenja.

A Mevlid? U neko drugo, normalno vrijeme on bi bio čisti nusprodukt ali, u ovom vremenu, on je legitiman proizvod okolnosti. Radikalan proizvod. On je nezadovoljan. Međutim, za razliku od većine ovdje trajno naseljenih, on je nezadovoljan globalnim problemima jer vidi „veliku sliku“. Nije njega pretjerano briga za lokalne probleme. On udara u srž problema, za njega vrhovno zlo - Ameriku (to je ona zemlja koja voli Bosnu). Udara radikalno, oružjem. A mi ćutimo i gledamo. Neki snimaju telefonom.

I eto, to je bila vijest dana. Svi mediji su ustupili naslovne strane, komentari čitalaca na internetu sadrže crne slutnje („Sad se možemo pozdraviti sa bezviznim režimom.“, „Ovo je samo početak.“ i sl.), političari „ozbiljno“ upozoravaju na problem terorizma (a to što se ZZ Top već 20 godina okuplja u Gornjoj Maoči, kao da nismo znali, kao ni za „Bugojno 2010“), neki od njih nalaze za shodno da se preko Mevlidovih leđa bore za političke poene, a naravno, tu su i pristalice teorije zavjere koji kažu kako su Mevlida, u vidu anti-reklame, poslali Srbi.

Šta je od toga svega istina? Istina je da smo na još jedan dan zaboravili na nezaposlenost, krizu i neimaštinu, probleme koji tište ogromnu većinu Bosanaca i Hercegovaca svih boja i opredjeljenja, manje-više sve one koji nisu političari i/ili vehabije. Mevlid je, u svom naumu, uspio samo jedno - pomogao je vlastima u odvraćanju pažnje od stvarnih problema građana. Jer naš problem svakako nije Amerika. A ni Ameriku više nije briga za nas. To se vidi i na ovom primjeru, kad se u čitavoj ambasadi nije našao nijedan specijalac koji bi stvar riješio po kratkom (demokratskom) postupku. Oni su svoj posao završili ovdje, pokupili se i otišli. Iza njih je ostalo stanje takvo kakvo jeste. Loše. I pogoršava se. Ovaj slučaj je znak da treba da ozbiljno počnemo čistiti svoje dvorište. Nakupilo se previše smeća, u vidu ovakvih (i sličnih) kratkih nogavica, ali i dugih nogavica skupocjenih crnih odijela kakva se slažu samo sa određenim tipom automobila i određenim načinom ponašanja.

Rimljani su još prije 2000 godina izmislili parolu hljeba i igara da opišu jeftinu metodu odvraćanja pažnje narodnih masa i zadovoljenja najprimitivnijih požuda. Na latinskom to glasi panem et circenses pa bismo mogli prevesti kao hljeba i “cirkusarija” (da ne kažem cirkuskih pizdarija). Mi hljeba nemamo, ali, eto, imamo ovakav cirkus na ulicama.

I zato, krajnje je vrijeme da narod zauzme mjesto na ulici (i naslovnoj strani) sa svojim problemima. Pri tome nam neće trebati kalašnjikov, jer je naš protivnik tehnološki poprilično zaostao, da ne kažem primitivan. Potreban nam je samo odlučan um i oštar jezik. Treba zauzeti mjesto tako da ne ostane prostora za Mevlida i njemu slične, jer njih, na žalost, ima mnogo više od 365 - za svaki dan u godini, ali nas... Pa, tu smo svi, sem političara.