Tuesday, September 5, 2017

Zabrinuti roditelji najvulnerabilnije djece...

Sad tek vidim da od januara nisam ništa napisao na ovom blogu... Na žalost, to nije zato što je ponestalo apsurda, već zato što ih je previše (a ja umoran), pa postojanje ovog bloga nema naročito smisla. Ipak, preletom "štampe" danas "upade mi u oko" nešto što stvarno moram prokomentarisati:

Ukoliko uzmemo u obzir da svaki razred u prosjeku ima 24 učenika, procjenjujemo da je 672 djece, odnosno porodica suočeno sa višestrukim problemima, koji imaju nesumnjivo nepovoljan uticaj po razvoj djece uzrasta između sedam i 11 godina, kao jednom od najvulnerabilnijih perioda djetinjstva.

Sadržaj ovog članka kopiran je sa portala Nezavisnih novina, a original se nalazi na linku: https://www.nezavisne.com/novosti/obrazovanje/Pismo-citalaca-Djecu-necemo-vidjati-12-dnevno/441668

Dakle, nekakvo "otvoreno pismo" "svim nadležnim institucijama" "zabrinutih roditelja" čija djeca idu u osnovnu školu "Branko Radičević" u Banjaluci koja je nekima još uvijek poznata i kao "Esad Midžić".

Prvo ovo prvo, "najvulnerabilnijih". Kao profesoru engleskog jezika, muka mi je od "anglikanizacije", posebno nepotrebne; vulnerable (eng.) - ranjiv, osjetljiv. Šta je to toliko ranjivo i osjetljivo (SENZITIVNO!) kod te djece pa je najvulnerabilnije, stvarno ne znam. Ali, da je moralo, nije.

Ipak, ostatak "pisma" je vaistinu veoma pismen, iznenađujuće, makar oni dijelovi koje sam pročitao, pošto nisam mogao baš sve... malo mi je muka mi sadržaja. Zašto? Otvoreno nepotpisano pismo, od nikoga, nikome, u kojem neki spominju kako neće viđati djecu 12 sati dnevno. Strašno. 

E, sad, većina podataka koji objašnjavaju zašto je ta "večernja smjena" loša su tačni: mozak najbolje radi ujutru itd. Kao prepisano iz nekog udžbenika, nema šta. Međutim, šta je ovdje problem?

Ovdje je problem što ta škola uopšte nije trebala da naraste toliko. Starčevica je, kao najveće gradsko naselje, davno trebala da dobije još jednu školu, međutim, prethodna direktorica ove škole (neka Jadranka, ako se ne varam) je izvlačila novac za proširivanje škole, izvlačila, izvlačila... škola je proširena pa proširena još malo... tih je para otišlo po raznim džepovima i džepovima... i tako je efektivno skrajnuta ideja o još jednoj školi koja je prijeko potrebna, a umjesto toga, tu je ovaj "monstrum" od škole.

A ko je kriv za to? Kao obično, niko. To je problem ovog pisma. Ne što nema konkretnog prijedloga, šta treba da se učini (moj prijedlog je da se djeca upišu u drugu školu - ima ih koje nisu daleko a gdje nije gužva, prim. aut.), već što se hini da ovdje niko nije kriv ni za šta. Ako niko nije kriv, onda ništa nije krivo.

Takođe, dodatno se spominje neadekvatna nastavna građa, nedovoljno funkcionalnog znanja i još par nekih stvari gdje je pismo malo otišlo u smjeru "kako mali Perica zamišlja da riješi probleme u prosvjeti", samo što je ovo zemlja idiota gdje u Ministarstvu prosvjete i kulture RS nema zaposlenih prosvjetnih radnika, pa pismo malo gubi fokus i završava krajnje impotentno...

S jedinom i isključivom željom da zaštitimo interese naše djece i porodice, zahtijevamo da se hitno, ozbiljno i odgovorno posvetite rješavanju navedenog problema donošenjem plana rješenja i odluka o njegovom izvršenju. Očekujemo da nas o istima pravovremeno informišete.
Posljedice nereagovanja, nečinjenja i izbjegavanja profesionalne odgovornosti u narušavanju prava i interesa djeteta predstavljaju ozbiljnu povredu međunarodnih i domaćih akata. Stoga apelujemo da bez prebacivanja institucionalne odgovornosti, po hitnom postupku, iznađete rješenje problema i odmah ga sprovedete, te tako pomognete djeci, roditeljima, porodici i školi u ostvarivanju jednakih prava i mogućnosti obrazovanja.
Tačno neki ljudi misle da žive u Danskoj.
Dok podržavam skoro sve koji misle da mijenjaju stvari, imajući u vidu da se ovdje skoro sve treba mijenjati, ovo pismo je više kao dokaz da u ovoj državi postoje paralelni nivoi postojanja. A još kad se sjetim na šta liče školska dvorišta kad se nastava završava, našminkane i utegnute mame koje nervozno bacaju opuške oko sebe dok čekaju svoje zlatno dijete (III razred) da ga vode kući dok tipkaju po mobilnom, samo pomislim kako je onih 12 sati spomenutih u pismu zapravo nedovoljno vremena da se djeca odmore od roditelja...