Nije zapaljena skupština, nije obješen Vučić... Šta se onda uopšte postiglo?
Postoji ta floskula u političkom životu Srba (Drinom podijeljenih), da se ne smije miješati u unutrašnje stvari susjednih država, a onda se Vučić i Dodik prave ludi na autobuse plaćene podrške koji idu na mitinge i glasaju tamo gdje ne bi trebali. Šta reći...
Negdje, nekako, svjesno i podsvjesno poštujem tu ideju, niti pratim pomno političku situaciju u Srbiji, niti komentarišem pretjerano, kako na blogu, tako i generalno, nisam upućen, dovoljno imamo naših problema ovdje. Zanima me samo u tačkama presjeka sa našim problemima, a njih, na žalost, i nije tako malo...
Srbija je već nekoliko mjeseci u polublokadi, nakon velike nesreće sa rušenjem nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu, tragične kulminacije javašluka i korupcije, jedne u nizu. Srbija je sva u problemima, afere bi nepotrebno bilo nabrajati ali one sa posljedicama u vidu gubljenja ljudskih života su ipak nešto drugo...
Ovo nije protest samo zbog nadstrešnice, ovo je protest zbog svega a tu su uključeni i ubistvo u saobraćaju od strane sina Željka Mitrovića, zatim isto tako nesreća sa smrtonosnim ishodom na naplatnim rampama u kojoj je učestvovalo vozilo u kojem je bio v.d. direktora preduzeća "Koridori Srbije", zatim dva masakra vatrenim oružjem, O.Š. "Ribnikar" i Dubona/Malo Orašje, gdje je ogoljena potpuna nesposobnost države za bilo šta i svo procesuiranje tih slučajeva je samo stavljanje soli na ranu, kako direktno ožalošćenima tako i čitavom stanovništvu Srbije...
I prekipilo je.
Protest koji je održan juče, 15. marta 2025. godine, na kojem se okupilo oko 300.000 ljudi na ulicama Beograda (a bilo bi ih i više da mnogi iz unutrašnjosti Srbije nisu blokirani u svojoj namjeri da dođu), najveći je u istoriji Srbije a vjerovatno i ovih prostora koji su nekad bili okupljeni pod imenom Jugoslavija. I nije zapaljena skupština, nije izazvan nikakav incident od strane protestanata i neki će reći da se uzalud troši energija. Možda. Ali je protest značajan iz nekoliko razloga...
Protest je organski, narodni. Ne vodi ga (uništena) opozicija, vodi ga bunt mladih ljudi koji su još uvijek nečija djeca koja uglavnom nemaju svoju djecu. A djeca su, pa, poenta života. Stvaranje života. I zato je protest značajan, jer je (dodatno) zbližio mnoge porodice, tu osnovnu jedinicu društva koja se uništava sa svih strana u ovom dobu. Gledati roditelje iz svih krajeva Srbije kako su došli u Beograd da dočekaju svoju djecu koja su se organizovano kretala, to je nešto posebno. Ništa manje značajno je ujedinjenje i zbližavanje na "neporodičnom" nivou, gdje su svi ovi ljudi, mlađi ili stariji, studenti i nestudenti, imali priliku da vide da oko njih ima još ljudi, da nije sve dvozubi šljam kojem je kulturni domet "Zadruga", da vide da nisu sami, da idu rame uz rame sa dobrim ljudima i vide da borba ima smisla. Dalje, značaj protesta je u jednostavnosti zahtjeva koji je toliko apsurdan da vlast odnosno nepomenik AV već mjesecima ne zna kako da se nosi sa njim. Zahtjev je da DRŽAVA RADI SVOJ POSAO. Da se utvrdi ko, gdje, šta i dok se to ne učini, zašto da bilo ko radi svoj posao ako se toleriše nerad najvišeg nivoa...
Neka Vučić ostane doživotni predsjednik, ako želi, ali DA BUDE RED. Hipotetički, nikakav problem, realno, nemoguće jer je to psihopata sa nekoliko ogranaka bolesti gdje je možda najgora narcisoidna želja za kontrolom svega. Naravno, tu je i kriminal koji je delegiran za članove porodice i stranke, ali Vučićevo "iskakanje iz frižidera" je jedna velika bolesna javna sramota...
Međutim, pored njega, problem je sistem koji je on naslijedio i unaprijedio. Poltronstvo na izuzetno visokom nivou. Vučić je, isto kao i Dodik ovdje, mogao da bude "novi Tito", samo da je iole normalan. Nakon razočaranja ishodom petog oktobra, gdje to na kraju nije bila katarza nakon Miloševića već samo epizoda novih jada, Vučić sa jakom njemačkom finansijskom injekcijom prosto mete političku scenu Srbije, s razlogom, jer njegovi prethodnici nisu valjali, samo što počinje era još gorega gdje je možda najjadnije od svega što je sve što radi vrlo neljudski i antisrpski a umotano u srpske zastave...
Ipak, teško bolesni predsjednik Srbije nije tema. Studenti su okupili ljude, oni ostaju na svojim pozicijama, njihove porodice ostaju uz njih, sve više političara shvata brutalnu jednostavnost tih zahtjeva i skida im kapu i kraj nakaradnog sistema se vidi sve jasnije. Srbija, bogata i prelijepa zemlja u srcu Evrope, dovedena je na nivo zemalja "trećeg svijeta" gdje rijeke nose dijamante a vadi ih tuđa ruka...
Najgora je borba sa unutrašnjim neprijateljem. Da je okupator, možda bi lakše bilo. Ali nije. "Izabrani predstavnik vlasti", ubitačna floskula. U redu, ali pored privilegija, tu su i odgovornosti i vrijeme je da se njima posveti pažnja.
Bilo kako bilo, ovi studentski protesti su jedna od najpozitivnijih stvari u istoriji Srbije. Na žalost, zbog tragičnog povoda ali, kako to počesto biva, tragedije ujedinjuju. Ovi protesti daju nadu da Srbija ima inteligenciju za budućnost i, nadajmo se, pravu samostalnost, po prvi put u istoriji.
No comments:
Post a Comment