Sjaj i bijeda Delta Planeta = MI zapravo imamo sreće u životu

U Banjaluci je otvoren jedan od "najvećih i najmodernijih tržnih centara u ovom dijelu Evrope", Delta Planet. Otvorili ga suvlasnici, presuđeni sitni kriminalac Miroslav Mišković i nepresuđeni krupni kriminalac Milorad Dodik...

Apsolutno nemam ništa protiv velikih tržnih centara, štaviše. Postoji film koji na simpatičan način objašnjava kako je to zapravo vid subkulture, "Pacovi iz tržnog centra" (Mallrats), režisera Kevina Smita, dok je isti snimao dobre filmove. Naime, veliki tržni centri sadrže sve što je potrebno za život: tu je moguće kupiti sve, tu je besplatan parking, WC, restorani brze i spore hrane, kafići, slastičarne, zabava u vidu salona igara, teretana, kino sala, baš sve za džirlo narod. Međutim, Delta Planet...

Ne treba ići daleko za referencu: Beograd, Delta Siti. Nominalno sa istim korijenom, Delta Siti unekoliko više ima smisla od ovog što je Banjaluka dobila. Delta Siti ima sve što je ovdje ponuđeno uz bolji izbor odjeće, mnogo bolji izbor hrane, više prodavnica tehničke robe, izuzetnu knjižaru... A T.C. Ušće da ne spominjem (lični favorit). Banjaluka je zapravo dobila proširenu verziju T.C. Merkator udaljenu nekih 300 metara od T.C. Merkator. Jedino što nedostaje iz Merkatora jeste... Merkator. Za poziciju supermarketa u Delta Planetu se izborio MojMarket; radnje koje su ponavljaju su Sport Vision, Office Shoes, Astra, Legend, Kultura, Techno Shop Stanić, N-Fashion, Proteini.si, DM... razlika je još u zlatari i slastičarni, ako se ne varam. Već tu počinje glavobolja usljed (nedostatka) logike, ali to je tek polovina problema...

Naime, neka tržnog centra, ko ima para - kupovaće, ko nema - zaobići će, ali ono što je nesporno sporno jeste što je to zemlja koja je prevarom "oteta" od grada. Nekad bilo dio kasarne/tenkovskog poligona, pa neka, te vojske više nema i biti je neće, neka se gradi, ali je grad poprilično oštećen malverzacijama oko te zemlje odnosno kojekakvim zamjenama u kojim je glavnu ulogu odigrala firma Lakting (Laktaši - Dodik - naravno). Dalje ono što je nesporno sporno jeste što je objekat ušao u izgradnju bez potpune građevinske dozvole pa je u toku gradnje izbio skandal kada se saznalo da je postojeća dozvola bila samo za zemne radove a ono već bila nikla druga etaža. Tada se čudesnom brzinom u gradsku kasu slilo nekih para za takse pa je ministarka - dozvola radodajka - Srebrenka Golić ekspresno udarila pečat. Naknadno ono što je nesporno sporno jeste što je sam objekat otvoren nezavršen i nigdje u normalnoj zemlji ne bi mogao dobiti upotrebnu dozvolu jer, pored svega, vidljivo je da protivpožarni sistem (prskalica) nije završen. [Slike u tekstu su nastale šetnjom kroz tržni centar na dan otvaranja, prim. aut.] Dodatno na taj treći nesporno sporni dio jeste što je kružni tok vrijedan tri miliona KM, napravljen zbog tržnog centra, isto tako otvoren nezavršen: u podzemnim prolazima nije omogućen pristup invalidima niti su završni radovi obavljeni.

No, ono što je najspornije ali nije nesporno je zapravo suština. Milorad Dodik je prilikom otvaranja Miroslavu Miškoviću, nedavno osuđenom na zatvorsku kaznu u suđenju koje je bazično bilo farsa gdje je optužnica za organizovani (krupni) kriminal iscjepkana do besmisla, poručio kako je ovaj "uvijek dobrodošao na slobodnoj teritoriji". I dok sam u jednom tekstu početkom 2018. godine iznio mišljenje kako je Republika Srpska za Srbiju otprilike neki retardirani rođak sa sela i mjesto jeftinog azila (vidi TEKST), činjenica je da ta rodbina odlično sarađuje kad je u pitanju neka mutljaža. Kako Mišković može ovdje otvoriti tržni centar, tako i Mile Radišić, kum Milorada Dodika, može da se unatoč međunarodnoj potjernici bez problema šeta po Beogradu, pa i da - kad mu dosadi - pređe državnu granicu i dođe malo na izdržavanje kazne. O nekim manje poznatim slučajevima bi se moglo do sutra, ali je suština da Milorad Dodik, psihopata koji je pokrao izbore i uspostavio neviđen kvalitet nepotizma u Republici Srpskoj i Aleksandar Vučić, psihopata koji je uspostavio neviđen kvalitet poltronstva i nakaradnosti javnog života u Srbiji, savršeno sarađuju kad je pitanje "udaranje procenta" po IMT (imal' mene tu) principu.

Prvi lokal na ulazu u Delta Planet je kafe restoran Agape, koji je i zvanično, za razliku od većine toga što se pripisuje trenutno aktuelnog članu predsjedništva BiH, u vlasništvu porodice Dodik. (Digresija: prilikom obilaska mi je zapalo za oko da je većina osoblja u Agapeu, u nedostatku grublje riječi, gubava. Nemam ništa protiv tih ljudi, tamo crnče za marku kao i većina ovog jadnog naroda, ali, pokojni Marti Feldman bi bio ponosan koliko su svi oni na tragu njegove uloge Igora u ostvarenju "Mladi Frankenštajn".) Kruže priče kako je na ugovoru za Delta Planet kao suvlasnik naveden Igor Dodik. Nemam nikakve dokaze i bilo bi čudno da je ovaj stvarno napismeno tu negdje, ali je činjenično da je u pitanju neki tal i bez sumnje je da Milorad Alavi ima svoje prste u tome... Takva seljačka traljavost i lakomost su vidljivi na svakom ćošku.

E, tu je ono najtužnije u svemu, a opet uslovno pozitivno - posmatrajući širu sliku: čime god da se Dodik bavio, to je propalo. Svi njegovi javni (privatni) poslovi su veoma neslavno završili, muljaže tokom rata, nekakvi biznisi sa namještajem, ogromne pare su se tu kotrljale i ko zna kako nestale tako da je on u svoj prvi premijerski mandat ušao sa ogromnim dugom. Poslovi koje su formalno njegova djeca vodila (radio Igokea, firma Fruit Eco...), isto tako, uglavnom neka priča o kreditima i pare koje su nestale a od posla ništa. E, sad, nije nemoguće da su te pare završile na nekim računima u švajcarskoj banci ili slamarici, ali je činjenica da ti poslovi propadaju ili jedva plutaju; valjda bi pametnije bilo da su to uspješni poslovi, i da se to uloženo/ukradeno od države nastavilo umnožavati samo od sebe (umjesto što je poslije ukradeno od države po drugoj osnovi), ali, za tako nešto treba znati raditi a kompletna ova vlast zna raditi samo prljave poslove, na žalost. S tim u vezi, ono suštinsko iz naslova teksta: s obzirom koliko su Milorad Dodik i njegova sekta na vlasti u Republici Srpskoj, dobro je da je ista opstala. Jeste ta Republika Srpska jedna ljuštura, izjedena iznutra najcrnjim parazitima, ali makar joj je ostalo ime. Ne navodim to zbog "srbuj, makar slamu jeo" već zbog same činjenice što unatoč konstantnoj sumanutoj priči o povratu nadležnosti, nijedna nikad nije vraćena Srpskoj, pa bi taj gubitak imena, jedinog podsjećanja da GLUPI rat na ovim prostorima nije bio uzalud, sa te strane bio tragičan.

I eto, MI zapravo imamo sreće, mogao je ovo umjesto Delta Planeta biti Bakir Planet, kakav je dobar domaćin i izuzetan menadžer Milorad Dodik...

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)