Sumnjive patike

Elviton, kupljene u prodavnici "Planet Obuća" po cijeni od 28,90 KM (školski popust).

http://www.facebook.com/groups/park.je.nas/

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)

Konkursi, konkursi... IV

U prvom dijelu priče "Konkursi, konkursi" sam sa podsmijehom prokomentarisao oglas Ministarstva nauke i tehnologije (u daljem tekstu MNT) i njihovu potrebu za dva pripravnika. Ono što nisam spomenuo jeste da sam konkurisao na mjesto Službenika za odnose sa javnošću. Kad već piše Filozofski fakultet, zašto da ne? Konkurišem na sva mjesta do kojih mogu doći pješke i odnijeti prijavu.

U odnosu na Ministarstvo prosvjete, MNT funkcioniše opuštenije, oglas je naveo da se dokumenti dostave u roku od 15 dana, a zatim je prošlo još nešto vremena pa smo pozvani na razgovor. Poznata lamela na Trgu Republike Srpske, samo treći sprat ovoga puta. 

Dočekao sam svoj red na razgovor sa tročlanom Komisijom (taj broj je u blagom neskladu sa Zakonom o državnim službenicima). Glavni član Komisije je moj poznanik pa smo se ispričali o svemu i svačemu, a najmanje o poslu. U samom startu mi je bilo jasno da nemam šanse na ovom konkursu kad se, nakon što sam spomenuo da sam post-diplomac, povela priča o stipendijama MNT odnosno sufinansiranju izrade naučnih radova (magistarskih/doktorskih). Rekoh da ne vjerujem u takve oblike pomoći, a evo i zašto: moj brat je post-diplomac sa prosjekom 10,00 i konkurisao je za tu novčanu pomoć ali je nije dobio. Ta pomoć je otišla osobi sa njegovog post-diplomskog studija kojoj je mentor Jasmin Komić. Iz te priče o "utješnoj nagradi" sam vidio da tu nemam šta da tražim, tako da je sav dalji tok razgovora bio maksimalno ležeran i, sve u svemu, bilo je to ugodnih 20-ak minuta priče o ničemu.

Nakon nekog vremena je stigla i odbijenica. Tu je sve lijepo objašnjeno, samo nije objašnjeno zbog čega je primljen upravo taj pripravnik. Evo i samog obavještenja (interpunkcija na nivou Ministarstva prosvjete):

I sad, sve bi to bilo u redu da ja nisam pažljivi čitalac novina. Evo na šta sam naletio u novinama:

Dakle, 22.02. Sanda Desnica radi kao Službenik za odnose sa javnošću, a 27.02. MNT obavještava ZZZ o potrebi za radnikom. Dva mjeseca nakon toga, 27.04. MNT donosi odluku o prijemu Sande Desnice u radni odnos.

I, sad, šta je tu sporno? Trideset namagarčenih pripravnika? Ovce i jesu za šišanje. Dok god se niko ne žali, sve je u redu. Ja sam uložio kratki prigovor gdje tražim rang listu kandidata, pa ćemo vidjeti kakav će biti odgovor MNT, a baš me zanima da li će još neko da učini isto. Ili je svima u redu da je ona primljena zašto - zato.

Valjda će odgovor MNT biti u zakonskom roku, a kad bude, biće i na blogu. Dotad, nezaposleni pozdrav!

Konkursi, konkursi... III

Dok je konkursna sezona za zapošljavanje pripravnika otprilike na svom početku, nešto drugo se završava - školska godina. Udarni termin za konkurse u školama je (pred) početak školske godine, avgust/septembar, a u ovom periodu kapne tek ponešto. Ipak, nedostatak kvantiteta se nadomjesti kvalitetom - u "Glasu Srpske" od 25.04. sam naišao na dva jako zanimljiva oglasa. Prvi na redu je oglas škole "Sv. Ćirilo i Metodije" iz Piskavice:

Nakon ovakvog oglasa, samo je jedna moguća reakcija:

Pored svih nebuloznih dokumenata, nastavnik razredne nastave na manje od dva mjeseca, intervju i pismeni test? Moram priznati da nisam dosad to vidio. Djeluje komplikovano, a u suštini, to je išlo znatno jednostavnije...

U čemu je fora? Direktor može da drži radnika dva mjeseca bez raspisivanja konkursa. Pretpostavljam da se na ovom radnom mjestu već čitavu školsku godinu drži neko (vjerovatno bez odgovarajućih kvalifikacija) po tom principu "dva po dva", s tim da, s obzirom da prosvjetna inspekcija ne radi svoj posao, to "dva" se produži na četiri-pet ili kad se već direktor sjeti da objavi oglas. Ovdje imamo slučaj da je "konkurs" otvoren osam dana a tu upada 1. maj kao i neradni dani oko istog...
Možda nisam u pravu oko toga da je to radno mjesto faktički zauzeto, ali bih baš volio da vidim čiji potpis stoji u dnevniku od početka školske godine i da li će isti potpis biti do kraja (školske godine).

No dobro, idemo dalje. Škola "Petar Kočić", 78433 Šibovska (nikad dosad nisam čuo za Šibovsku, mada, to je samo moja neupućenost):

Ista meta - do 30.06.2012. godine, isto odstojanje - konkurs otvoren osam dana. U prijavi da budu priloženi adresa, telefon, adresa el. pošte (ukoliko kandidati posjeduju). Nisam siguran u kojem zakonu stoji da kandidati moraju imati telefon, ali to je najmanje bitna stvar...

Šibovska traži položen stručni ispit, a pored stručnog ispita traži prosjek ocjena. Nekako mi se čini da jedno čini drugo besmislenim. Potvrda o prebivalištu? U redu. Uvjerenje od Zavoda za zapošljavanje o vremenu provedenom na birou? Ima smisla, sem ako se uzme u obzir prošli oglas u kojem stoji to isto uvjerenje sa dodatkom "odnosno potvrda da se nalazi na evidenciji nezaposlenih lica". Nisam siguran kakva sve uvjerenja izdaje ZZZ, da li ih ima više različitih, jer ako je samo jedno, onda se ovdje traži nezaposleno lice sa položenim stručnim ispitom, a takvih nema previše - ko se uvalio, uvalio se. I, za kraj, opet kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH, traže se i Uvjerenje o nekažnjavanju i Uvjerenje o neosuđivanosti (doduše, ovo drugo treba naknadno)...

Samo da riješimo semantiku, evo šta kaže Agencija:

Potrebno je naglasiti da je uvjerenje o nekažnjavnju i uvjerenje o neosuđivanosti potpuno isto uvjerenje ali su upotrebljeni različiti termini koji imaju isto značenje. Shodno navedenom, ne radi se o dva uvjerenja nego o jednom uvjerenju koje možete nazvati ili uvjerenje o nekažnjanju ili uvjerenje o neosuđivanosti. 

(Iz odgovora Agencije na jedan moj upit.)

E, sad, zašto se ovo "drugo" (koje je isto kao i prvo) uvjerenje traži naknadno? Zato što je Ministarstvo prosvjete izdalo instrukciju koja kaže da se to uvjerenje traži naknadno - ipak je neko to pročitao. Instrukcija je iz januara ove godine - početak drugog polugodišta, i najvjerovatnije da je povod za istu bila moja žalba Ombudsmanu za ljudska prava BiH, što je dio iste priče kao i ovaj odgovor Agencije - o tome će uskoro biti riječi na blogu. Zasad, evo kako ta instrukcija izgleda:

I, eto, na ovim primjerima je lako vidjeti kakvu oštru selekciju prolaze ti divni ljudi koji se bave tako odgovornim poslom kao što je vaspitanje i obrazovanje (naše i vaše) djece. A djeca su (naša i vaša) budućnost. Ako je dočekamo.

Konkursi, konkursi... II

Nastavlja se liječenje teške bolesti ove države/entiteta, nezaposlenosti (ne, država se ne zove Nezaposlenost, mada, nije to ni tako loše ime), konkursi na svim stranama, omladina i ostarina koja dreždi na birou kao zapeta puška čeka "Glas Srpske" srijedom. Mala je mrkva na tom dugom štapu, al' bolje mala mrkva na dugom štapu nego ptica na grani nego djevojka iz gimnazije... kako to već ide.

Ovogodišnji projekat zapošljavanja pripravnika "Znanjem do posla" je ispao sve što nije trebao da bude, opet se prima hrpa činovnika a ulaganja u realni sektor ima jako malo. Na spisku onih koji su dobili pomoć za zapošljavanje (mladih) kadrova su uglavnom opštine, sudovi, advokati, notari... Među njima i opština Rogatica. Kao i Rudo, Rogatica prima otprilike 12 pripravnika više nego što joj treba, ali, to donekle podržavam. Bolje da 12 plata ode u Rogaticu nego da 12 Glamočaka dobije posao u Administrativnoj službi Banjaluke (a drugi put ćemo o tome što su te predviđene pripravničke plate kršenje Zakona o radu RS).

Elem, ono što je ovdje zanimljivo, kao i za Rudo, jeste spisak dokumenata koje je potrebno dostaviti. Nakon Milkovog traženja uvjerenja o neosuđivanosti pripravnika od strane Haškog suda, mislio sam da sam sve vidio. Nisam. Evo šta su sve dužni dostaviti pripravnici koji konkurišu u Rogatici:


Na stranu spisak traženih zanimanja na kojem još samo fali da stoje imena onih koji će biti/su već primljeni, da prvo izdvojim ono što je kršenje zakona: stavke 5 i 6 spadaju u posebnu kategoriju podataka čija je obrada zabranjena po Zakonu o zaštiti ličnih podataka BiH. S obzirom da Srbi ne vole BiH (pitajte Dodika), tako se izgleda ne poštuje ni taj zakon.

GDJE JE SAD AGENCIJA ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA BIH?
Ta agencija je donijela taj zakon, a sad ih zaboli k...briga za poštovanjem istog. Bitno je da se uzima redovna državna plata, za jedno do dva "mišljenja" godišnje. A nije da je ovaj konkurs naročito tajan, pa da se ne zna o ovome. Dovoljno je samo otvoriti novine, dnevni list Republike Srpske.

GDJE JE SAD CENTAR CIVILNIH INICIJATIVA?
Oni se bave "civilnim inicijativama", pa su tako prošle godine pokrenuli kampanju Besplatni konkursi u kojoj su se pozvali na mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH (po pitanju traženja uvjerenja o nekažnjavanju), a ta kampanja je imala za cilj i da smanji broj potrebnih dokumenata koji se traže od kandidata... A ovdje ih se traži 10/11. Malo li je?

Usput još, kad već redam glupa pitanja:
GDJE JE SAD TRANSPARENCY INTERNATIONAL?
GDJE JE SAD OPOZICIJA KOJA ĆE PRUŽITI PRAVNI SAVJET I UKAZATI NA PROBLEM?

Dalje, novost kod ovog oglasa/konkursa jeste da se traže kućne liste (zajedničko domaćinstvo), te potvrde o primanjima članova porodice. Dakle, pripravnici i pripravnice, ne ženite se i ne udajte, djecu ne rađajte (pozitivan prirodni priraštaj nije nešto što treba srpskom narodu - PODSJETI SE), jer tako do posla nećete moći, nego čekajte 10-ak godina da se zaposlite pa onda... jedno dijete, do jedno i po. Ne više.

Pošteno od opštine je što ne traži unaprijed Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, najbolnije među uvjerenjima (plaća se 30-50 KM), a nepošteno je to što će na razgovor biti pozvani samo oni koji uđu u "uži izbor". Volio bih da vidim lice tog pripravnika koji kompletira dokumentaciju za ovaj konkurs a ne uđe u "uži izbor", da vidim lice i čujem psovke koje će isti reći na račun opštine Rogatica...

Ali, "prvo skoči pa onda reci hop", "ne lipši magarče do zelene trave", možda sam ja nepotrebno sumnjičav prema svemu ovome, i to dok je još mrkva na štapu... mada, dug je štap pa se mrkva ne vidi baš najbolje. Iz ove udaljenosti teško je i reći da li je to mrkva ili k...c (ipak ja nisam "Glas Srpske" pa da tu riječ napišem bez tačkica - PODSJETI SE). Do narednog konkursa, nezaposleni pozdrav!