Do pravde lako, pitaj me kako! Šta je pet godina u životu mladog čovjeka?

Plava koverta, Osnovni sud u Banjaluci i Ministarstvo prosvjete me podsjećaju da sam se nekad javio na nekakav konkurs, predao neku tužbu.

Punih pet godina nakon konkursa, zakazano je pripremno ročište za moj slučaj protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS. Klasičan slučaj: namješten konkurs, u ovom slučaju za snahu Željka Kopanje, medijskog magnata i velikog prijatelja Antona Kasipovića, u tom trenutku ministra prosvjete, a sad čovjeka na još ozbiljnijoj poziciji na kojoj može napraviti više štete.

Osnova priče se nalazi na sljedećoj adresi:
http://apsurdsrpski.blogspot.ba/2011/09/lec-go-dio-cetvrti.html
Moguće da neki od linkova ne radi, neki skenirani dokument (slika), ako to nekome zasmeta, neka dojavi - ostavi komentar - ispraviću link. Mada, malo ko ovo i čita sem državnih službenika a oni ne smiju ostaviti komentar jer je potrebno da se pri komentaru upiše adresa el. pošte, što znatno ugrožava anonimnost komentarisanja.

Elem, hronologija je sljedeća: tužba nešto manje od dvije godine stoji na Okružnom sudu koji se tek tad proglašava nenadležnim* (nekoliko dana prije nego što će Kasipović napustiti mjesto ministra prosvjete) i predmet proslijeđuje Osnovnom sudu; Osnovni sud isto tako tužbu nešto manje od dvije godine drži u ladici pa stiže zahtjev za ispravkom i dopunom tužbe, a zatim tužba biva odbačena zbog neurednosti; ulažem žalbu na to koju drugostepeni sud (nećete vjerovati, Okružni) prihvata i predmet vraća u postupak. Od tad još godinu dana, i sad stiže poziv za to pripremno ročište (u septembru 2016. godine) sa potpisom sudije Mirjane Radulović, iste one koja je odbacila tužbu. Hvala majci, hvala ocu, hvala Pravnom fakultetu, hvala entitetu i svim ostalim ljudima zaslužnim za takav kvalitet otjelotvoren.

Bilo kako bilo, dva su detalja iz odgovora Ministarstva na tužbu zanimljiva. Na žalost, skener mi nije pri ruci pa zato format nije baš vrhunski:

"Neosporna je činjenica da je Vanja Kopanja snaha Željka Kopanje (...) da li to znači da je nemoguće da upravo ona bude najuspješniji kandidat i da li to znači da se uvijek može pojaviti nezadovoljni kandidat koji će ovu činjenicu ponovo navoditi kao jedini razlog za poništenje konkursa?"

Ovaj odgovor u vidu pitanja je komičan na više nivoa: kad god sam ja pokušao postaviti neko slično pitanje (u domenu ŠBBKBB) sudu ili drugoj strani, u mojim dosadašnjim "procesima", ako bih i dobio bilo kakav odgovor, on bi obično bio veoma štetan po "sivu masu". Stoga sam odustao od toga jer je ideja "kako mali Perica zamišlja pravdu" jako štetna, samo što to "mali Perice" iz Ministarstva prosvjete i kulture RS ne vide dok lebde na oblacima. Drugo, to nije razlog za tužbu/poništenje konkursa, to je povod. Razlog je činjenica da je procedura provedena retardirano pa je bez srama navedeno da je na konkursu za prijem pripravnika uzeto u obzir prethodno radno iskustvo.

"Kako je od dana saznanja za povredu prava do dana podnošenja dopune i ispravke tužbe proteklo više od tri godine, tuženi predlaže (...) da se tužba odbaci kao neblagovremena."

Ako ćemo iskreno, ima neke logike u tome... samo što sve što je dovelo do toga - dotadašnje postupanje sudova - apsolutno nema veze sa logikom.

Bilo kako bilo, za sve koji čitaju, eto još jedan nastavak epizode "Neću ja da ispadnem glup - 'aj ti", o "borbi sa vjetrenjačama" kako to nazivaju mnogi. Neko i to mora, šta da se radi. Ono što bih volio da se shvati jeste da sve funkcioniše na principu spojenih posuda, da se to ima u vidu. Ljudi se ovdje sve više i više žale na probleme (jer tonemo sve dublje), guli ih ovaj, onaj (bilo šta od režija struja, voda, telefon; nesposobnost zaposlenih u državnim ustanovama itd.), i krv i nož za 10 feninga... a za hiljade maraka ništa; zamajavanje glupostima u vrijeme krupnog propadanja. Ako to tako treba, bujrum.

* Zanimljivost: u slučaju ŠUP škole, Okružnom sudu nije trebalo ni mjesec dana da se proglasi nenadležnim i predmet ustupi Osnovnom sudu.

Svitanje sumraka izbornog poraza

Ako neko ne zna nešto raditi, treba mu dati odgovorniju funkciju, metodologija je rada Sekte Međuzavisnih Socijal-Debila. Kako drugačije objasniti da će novi ministar pravde biti Anton Kasipović?

Navodno, navedeni cvikeraš ima diplomu pravnog fakulteta, jedan izuzetan opšti antikvalitet u današnje vrijeme, ali je isti bazično novinar, preciznije, potkazivač. Čovjek koji je prosvjetu vrhunski uništio, sad ima priliku da uništi pravosuđe koje je... pa, već uništeno. Sretno.

Elem, dalo bi se sad analizirati malo o balansu snaga, potrebama i ucjenama, obzirom da je Kasipović bliski saradnik paralitika Kopanje koji uvijek, makar jednom nefunkcionalnom nogom, mora biti spreman da bježi od Mileta Dokurca, međutim, izlišno je to. Dok vrane krenu vranama oči vaditi, mladi i nezaposleni postadoše stari i nezaposleni.

Ostatak vlade ostaje manje-više isti, po posljednjim informacijama. Samo još Petar Đokić avanzuje na djelimično odgovorniju - UNOSNIJU - poziciju, naslijediće veleštetočinu Željka Kovačevića na poziciji ministra industrije, energetike i rudarstva RS. To je jedan simpatičan i simptomatičan penis u čelo Hercegovini koja je glasala za SMSD.

Bilo kako bilo, ovo je još jedan potvrdan odgovor za sve one koji se iz godine u godinu pitaju "može li gore". Mada, teško da može daleko. Nakon što Kasipović završi sa pravosuđem, neće ostati ništa sem potpunog bezakonja, pa da krenemo u uličnu borbu noževima i trgovinu bijelim robljem. A pravo? Koga briga za pravo. Pravnike sigurno nije, jer da jeste... neko bi reagovao dosad... na nešto.

Nije nama dovoljno loše...

I bi studentski protest u Banjaluci, dana 12.06.2013. godine. I bi lijepo... Uspješno. Predsjednik Saveza studenata Nikola Dronjak pokaza da je bio ozbiljan kad je još prije skoro dvije godine pričao da mu je dosta korupcije i kriminala. Studenti su napokon izašli su na ulicu, a ispratilo ih je nešto građana Banjaluke, te par udruženja od kojih je možda najzanimljivije udruženje nezaposlenih iz Gradiške (nisam siguran u tačno ime udruženja, oprostićete mi). Saobraćaj je blokiran u potpunosti pravcima kuda se išlo, a i trotoari pored su bili zakrčeni od policije u civilu. Za neki naredni put definitivno treba transparent "Samo murija ide trotoarom!", i zbog murije, i zbog ljudi koji izađu na "protest" a onda idu trotoarom.

Studenti su protestovali zbog neispunjenih obećanja u vezi gradnje četvrtog paviljona za studentski smještaj, zbog književnog jezika Rajka Vasića, ali i zbog kriminala, korupcije, privatnih fakulteta, nepotizma, nepravde, maltretiranja porodice Vulić itd. Realno i pošteno, četvrti paviljon jeste validan studentski zahtjev, kao što je i zahtjev za normalnom budućnošću, da se ti isti studenti iz tog istog paviljona ne presele direktno u čekaonice Zavoda za zapošljavanje. Mada, ko jebe budućnost.

Elem, brojevi. U šali drugarima rekoh kako će portal eTrafika objaviti kako je bilo 15.000 ljudi, 6yka napisati 12.000, BN TV 10.000, ATV 8.000, RTRS 2.000, a Glas Srpske neće ni spomenuti proteste. Glas vaistinu ne spominje, a ostali svi javljaju približno otprilike... Tu vrijedi još dodati i najveća mala govna na planeti, internet plaćenike režima koji anonimno komentarišu. Oni navode cifru od 800 učesnika protesta... A koliko je bilo? Na ulici oko 2.500. Bašte lokala se ne računaju.

Banjaluka (i ova njena sela) broji u ovom trenutku oko 200.000 građana, zapravo, ne građana, stanovnika. (Odnos građana i stanovnika je zasebna tema.) Potprecjednik RS Emil Vlajki (pravog imena Milan Vlajić) kaže da je nezaposlenost u RS 50%. Recimo da je u Banjaluci bolje nego u nekim drugim sredinama, pa neka bude da je u najvećem gradu nezaposlenih trećina (33%), 66.666. Oni su, očigledno, imali nekog posla juče, čim se nisu pojavili na protestu.

E, sad, zašto ja kao nezaposlena bitanga da idem na proteste studenata, postavljaju sebi pitanje nezaposlene bitange. (Kakve to veze ima?) Studenti se, opet, pitaju, zašto ja da idem na protest dronjavog Dronjka, "vječitog studenta", člana Upravnog odbora Agencije za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS. Dronjak se isto tako pitao zašto on da ide na protest Malih akcionara. Mali akcionari nisu bili tu kad je bio protest radnika "Fokusa". Ovi iz "Fokusa" nisu bili kad je bio protest sindikata. Sindikat, naravno, nije bio tu kad su protestovali učenici Medicinske škole, a da ne spominjem Picin park... To je neki ofrlje presjek prošlog ljeta, možda djelimično netačan.

U suštini, još samo nisu protestovali zaposleni u plavim zgradama na adresi Trg Republike Srpske. Svi ostali jesu. Samo, da ne bude zabune: protestuje se jer nešto ne valja. Nije kako treba. Jer je loše. Svima pobrojanima je loše, grize nezaposlenost koja rezultira nedostatkom novca - mala primanja, visoki troškovi života, veoma jednostavno - PARA NEMA. Samo, tu ima jedna caka: svima je loše pojedinačno, al' kolektivno je dobro. Štaviše. Reče moj pokojni profesor istorije: Srbinu je Božji odredio sud, da je pojedinačno pametan, a kolektivno lud. Iako se ne slažem, neću to osporavati ovom prilikom.

Vratimo se kratko na sam protest, studenata. Bio sam, onako usput, maskiran u nestudenta. I bi lijepo... ali i tužno. Gledati lica koja gledaju kolonu. Jednako sam se osjećao kao tokom prošlogodišnjih protesta za Picin park. Gledaju ljudi i ne kontaju u čemu je fora. Glupani. Beteri. Dokaz. Najviše dokaz. Oni su dokaz da mi ovdje zapravo dobro živimo. Malo filozofije slijedi...

Čovjek se razvija kroz rad, uči kroz greške, napreduje. Duhovni razvoj kroz patnju. "Gdje je puno baba, kilava su djeca", stara je narodna mudrost, a dosad su se te narodne mudrosti višestruko pokazale kao tačne. Što je čovjeku lakše u životu, to može biti gluplji. "Ni briga ni pameti", još jedna narodna. S obzirom na to koliko ovdje živi betera, očigledno da su uslovi života dobri. Ili, obratnim riječnikom, da nam nije dovoljno loše. Nije nama dovoljno loše da uradimo nešto da bismo promijenili nešto. Samo što nismo ni svjesni koliko nam je loše, ali, o natalitetu drugom prilikom...

Međutim, ne čudi sve to, nedostatak altruizma i empatije u narodu. Zašto bi i čudilo, kad je ovaj narod opisan rečenicom "nek' komšiji crkne krava". Čeh, Švabo, Rus, Francuz, svi imaju nešto svoje, a Srbin ima "nek' komšiji crkne krava". A nije nam ni puno krava ostalo. Nego, u vezi s tim čudi jedna druga stvar, karakteristika naroda: ne bih da se zamjerim. Toliko je nagomilane (međusobne) mržnje, zlobe i zavisti, al' izliva nema. Konflikta nema. Možda je najbolja ilustracija politika "naših političara" u kojoj nema nikakvog revanšizma, jer su svi prljavi. Nema kritike, nema polemike, nema sukoba. Ne bih da se zamjerim. Ne bismo da se zamjerimo.

A MOŽDA JE JEBENO VRIJEME DA SE ZAMJERIMO?

Ja bih svakako da se zamjerimo, i da se na nešto namjerimo. Ja sam se već zamjerio onima koji su se po (njihovoj) definiciji meni zamjerili, (većim) kriminalcima zbog kojih nema(m) ni posla ni novca, (manjim) šupljatorima koji smrde usput. Jedan od takvih (manjih) je Dronjak za kojeg smatram da je dronjav, isto ono što sam mislio novembra 2011. godine kad sam pisao tekst Studenti u RS: Anonimno do kraja. Posebno mi je simpatično kad neko za njega kaže da je vođa. Ako je on vođa, odoh odma' u šamotnu peć. Ritualno. Međutim, sve to me nije spriječilo da izađem na ulicu, jer i kastrirani protest, kakav je bio ovaj i većina protesta u posljednje vrijeme, bolji je od muka tišine, a opet, svaki izlazak na ulicu predstavlja priliku da se začuje iskreni krik pobune, koji čekamo... A šta čekamo za taj krik, ne znamo.

ŠUP(LJA) PRIČA - detalj

Čitava priča:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Djelimičan rezime kao uvod: usljed pogrešnog besplatnog pravnog savjeta tužbu predam u Okružni sud, oni je po službenoj dužnosti proslijede u Osnovni, odatle četiri puta dobijam da ispravim i dopunim tužbu da bude u skladu sa relevantnim zakonima. Biće da nije jasno šta hoću, iako je npr. Ombudsmanu na prvu bilo jasno, samo što mi to četiri mjeseca nisu htjeli reći (Ombudsman mi je poslao mišljenje dan nakon što je tekst izašao na Frontalu). U redu je, prihvatam, nisam pravnik, ispravljaću dok ne bude sve uredno. 

Međutim, posljednji zahtjev suda je na granici apsurdnog.

Naime, po zahtjevu suda kao drugotuženu sam morao navesti radnicu koja je primljena na tom konkursu. U jednoj dopuni tužbe to sam i učinio:

Poštovani, upućujem ovu dopunu i ispravku u skladu sa Rješenjem od 15.11.2012. godine koje se poziva na Članove 293. i 295. ZPP RS.
U Rješenju se spominje da kao tužena strana, pored poslodavca, moraju biti obuhvaćena lica koja su izabrana (M.D.) i „čije se odluke osporavaju“. M.D. nisam označio kao drugotuženu jer na konkursu uopšte nisam došao u ravan sa njom kao ni ostalim kandidatima koji su u potpunosti prošli konkursnu proceduru (bili pozvani na razgovor). Odluku kojom su ugrožena moja prava potpisuje Škola učenika u privredi.
Ukoliko M.D. mora biti označena kao „pasivno legitimisana“, onda neka bude, međutim, apsolutno ne želim ni na koji način da je oštetim, jer ne vidim nikakvu njenu krivicu. Ukoliko se misli na njenu odluku odnosno potpis na ugovor o radu koji je zaključila sa školom, smatram da ona nije znala bilo šta o onome što je prethodilo, nezakonitostima pri organizovanju konkursa, te da nema bilo kakvu odgovornost za te radnje.

Nakon toga stiže još jedan zahtjev za ispravku i dopunu tužbe, pored odgovora advokata kojeg je ŠUP angažovala. Simpatično mi je da je škola angažovala advokata, budući da treba da imaju pravnika sekretara, ali eto. Odgovor advokata je priglup, pun nepismenosti i nebitan.

Sa druge strane, zahtjev za ispravku sadrži veoma bizaran zahtjev:

Pored svega izrečenog, činjenice da je angažman u školi bio na određeno vrijeme i, logično, istekao, sud ne odustaje od vrhunske krutosti pa se tako traži, i to OD MENE, da navedem adresu osobe sa kojom nemam nikakve veze niti bilo šta tražim od nje. Segment "Po izjavi direktora škole" je posebna komedija.

Odakle uopšte da ja imam tu adresu, i da li je uopšte zakonito da je tražim okolo?

Bilo kako bilo, riješiću nešto u toku ove sedmice, ispravka će doći u sud, sa adresom ili bez, a desilo se da imam nekog posla u Ministarstvu unutrašnjih poslova (poslovnih poslova, da ne bude zabune), pa ću da provjerim šta i kako...

ŠUP(LJA) PRIČA

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić, nezaposleni sam prosvjetni radnik iz Banjaluke. Neki su me možda vidjeli na televiziji, uočili u dnevnim novinama, čitali neke moje članke na internet portalima ili na mojim blogovima, a jedan dio ljudi se sigurno sjeća prošlogodišnje bestseler priče "Kako se zaposliti u Ministarstvu prosvjete?", o Kasipovićevim metodama zapošljavanja. Taj sam. Elem, rekoše mi tad da sam ovakav-onakav i da samo hoću da se uvalim (u neku solidnu uvalu). Nije tačno. Već četvrtu godinu konkurišem gdje god mogu, a nigdje ne mogu, proći. Konkurišem od ministarstava do samog dna, pa sam prilikom istraživanja dna pokušao pronaći odgovor na pitanje:

KAKO SE ZAPOSLITI U ŠKOLI UČENIKA U PRIVREDI?

Novi pravilnici o procedurama prijema radnika u prosvjeti su pokušaj da se stane u kraj kabadahijskom ponašanju direktora škola, sa sekundarnom idejom da se pokuša “očistiti” biro. Iako su manjkavi i u neskladu sa nizom zakona, više se i nije moglo očekivati od Antona Kasipovića i njegove ekipe dresiranih majmuna. Ipak, i to je neki prvi korak (u vodu se baca), a sad ostaje pitanje provođenja tih pravilnika. No, ova je priča počela u onom prošlom vremenu…

Nakon situacije sa Ministarstvom prosvjete i njihovog pristupa koji je uvreda po zdrav razum, život nije stao. Usput, na tom frontu je sljedeće stanje: Okružni sud u Banjaluci je primio tužbu krajem septembra prošle godine, molbu za oslobađanje od plaćanja sudske takse u novembru i od tad tajac. S obzirom na izjavu Džerarda Selmana kako je "Okružni sud u Banjaluci perjanica pravosudnog sistema u RS, jer je najefikasniji i najažurniji sud u RS" (Nezavisne novine, 28.10.2011), postavlja se pitanje kakvi su tek onda ostali? S obzirom na naše pravosuđe, moram se natjerati pa složiti i krivičnu prijavu po istom pitanju, ovih dana… Pored toga, nastavio sam da konkurišem gdje god mogu i kod onih najočitijih slučajeva nezakonitih radnji pri zapošljavanju iskoristim “sve poluge sistema”. Htio sam (i još uvijek hoću) da vidim da neko uradi nešto za mene, da mi institucije za zaštitu prava zaštite prava i da mi službe za pružanje pravne pomoći pruže pravnu pomoć. Evo kako to ide…
Prošle konkursne sezone (početak šk. godine 2011/12), u kojoj sam skupio desetak odbijenica, jedan se slučaj izdvojio - konkurs u banjalučkoj Školi učenika u privredi (u daljem tekstu ŠUP). Objavljen je u posljednju srijedu pred početak školske godine (što je značilo da će školska godina početi a da ŠUP "neće imati" profesora engleskog jezika), a u OGLASU je navedeno da tražena dokumentacija obuhvata Uvjerenje da se protiv kandidata ne vodi krivični postupak kao i Uvjerenje o neosuđivanosti. U svom dosadašnjem konkurisanju nisam se sreo sa takvim zahtjevom, niti sam ikad čuo za ovo drugo uvjerenje. Doduše, jesam čuo za neke druge stvari, npr. Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH koji kaže da takva uvjerenja spadaju u posebnu kategoriju podataka (Član 3) čija je obrada zabranjena (Član 9). Imajući to u vidu, ali i druženje sa kolegama prije/tokom/poslije razgovora za posao, odlučim se da okušam sreću, prilažući samo Uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka (koje sam imao pri ruci a čija formulacija sadrži i elemente drugog uvjerenja). Prošetam se do ŠUP-e, kod sekretara predam svoju PRIJAVU sa dokumentima, pokupim pečat na kopiji i pravac kući. Nisam imao nikakvih iluzija da mogu dobiti taj posao, već jednostavno popunjavanje vremena prostorom, da neko ne bi rekao da nisam pokušao, ipak je to moja struka.

Poče školska godina, prođe prva sedmica, od ŠUP-e nema glasa. Tek u drugoj sedmici šk. godine na moju adresu stiže pismo, kao i obično, ODBIJENICA. Ne bi se ta odbijenica ni po čemu razlikovala od drugih da se u njoj ne spominje razgovor sa kandidatima. I ja sam bio kandidat, a na razgovor nisam pozvan. S obzirom na višak kancelarijskog materijala u kući, odlučim da uputim ležeran PRIGOVOR Školskom odboru, sa jednostavnim pitanjem kad je uopšte održan razgovor i zašto nisam pozvan na isti. (Usput, nakon prošle priče sam čuo par kritika na račun mog načina obraćanja institucijama, gdje mi se zamjera neozbiljnost. Nije to neozbiljnost, ja se samo trudim da budem na nivou. Doduše, malo više pazim na zareze...)
U zakonskom roku, ili malo poslije istog, stigao je ODGOVOR, ležerniji od mog prigovora. Stalo je u jednu rečenicu da nisam priložio kompletnu dokumentaciju. Ta šturost me je prosto natjerala da stvar malo bolje istražim. S obzirom na Član 4. Zakona o slobodi pristupa informacijama RS, odlučim se da ŠUP-i uputim ZAHTJEV da mi dostave konkursnu dokumentaciju, čisto da se stvar malo pokrene. Da vidim koliko je ukupno bilo kandidata na konkursu, koliko nas je otpalo zbog "nekompletne dokumentacije". Kao i obično, taj sam zahtjev dostavio lično, da bih dobio protokolisanu kopiju - dokazni materijal. Kad sam se pojavio kod sekretara, čovjeku nije baš bilo jasno šta ja to tražim. Zatražio je od mene da mu pročitam šta to piše, što sam odbio. Prosvjetni smo radnici, znamo čitati obojica, on je star a ja sam lijen. Sekretar je ubrzo analizom sadržaja shvatio o čemu se radi, a zatim telefonom pozvao nekog čovjeka za kojeg mislim da je predsjednik Školskog odbora. Dok smo čekali istog, sekretar mi je u povjerenju rekao da on nije baš zadovoljan izborom profesora engleskog jezika, pa smo obojica duboko udahnuli. Eh, šta ti je život… Nakon par minuta stiže čovjek za kojeg pretpostavljam da je P.Š.O. koji mi kaže kako je moj prigovor obrađen i utvrđeno je da nema nikakvog osnova za žalbu, te kako se oni pozivaju na Zakon o radu RS, pa mi spomenu primjer nekog profesora za kojeg se naknadno saznalo da je osuđivan pa je to bio skandal. Spominje još da mogu ići na sud, ali to traje... Ja kažem da se pozivam na Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH te da planiram ovu stvar da prepustim Ombudsmanu, pa ćemo vidjeti već ko je u pravu (čiji je zakon jači), uzmem protokolisanu kopiju zahtjeva i odem.

Nije puno prošlo, stigao je ODGOVOR. Na žalost, u odgovoru nisam dobio nikakav odgovor, a kvalitet usluge je bio na nivou Majkrosoftove podrške korisnicima: prosto je nevjerovatno da se podaci o konkursu nalaze kod sekretara ili u administrativnoj službi škole, zar ne? S obzirom da mi se više nije dalo ići do ŠUP-e, na scenu stupa džoker - Ombudsman za ljudska prava BiH. Imam sreću pa živim u Banjaluci, tako da mi je kancelarija Ombudsmana udaljena nekih 40-ak minuta šetnje. Prošetam se do tamo, pravnicu zaduženu za pomoć građanima ukratko upoznam sa situacijom a ona mi kaže kako su oni raznim ustanovama "sto puta ponavljali da se ta uvjerenja ne traže na konkursu", te me uputi da ispunim žalbeni formular (PRVA STRANA, DRUGA STRANA). Na moju molbu da zajedno ispunimo taj formular, bivam ipak upućen da to učinim kod kuće, kulturno (ni kafa ni rakija, gubi se, ti prljavi hipiku). Formular sam popunio kod kuće i predao sutradan, bilo je to tamo nekog decembra. Ubrzo mi je stiglo OBAVJEŠTENJE da je žalba primljena, te su pripreme za doček Nove godine mogle da počnu...

S obzirom na zimski raspust i "Sveti Januar", nisam ni očekivao da će se nešto desiti u tom periodu, i vaistinu, nije se ni desilo. Priča svoj nastavak dobija početkom februara, u koverti od Ombudsmana mi stiže ZAHTJEV da dostavim komentar na ODGOVOR onih iz ŠUP-e. Tamo gdje ja nisam imao sreće, Ombudsman jeste - ŠUP je dala podatke o broju kandidata na konkursu: ukupno je bilo 34 kandidata od kojih 25 nije imalo kompletnu dokumentaciju. To je potvrdilo moje sumnje da je stvar krajnje sumnjiva. Prvo što bih volio da znam jeste koji je to dokument nedostajao mojim kolegama (ne znam ali pretpostavljam), a zatim bih volio da znam koliko je mojih kolega osuđivano, pravosnažno a i nepravosnažno (ne znam ali pretpostavljam). Kad sam se već tako lijepo zapitao, volio bih i da znam čiji potpis stoji na časovima tokom prve radne sedmice, dok još konkurs nije bio zaključen. Da li je to potpis onog kandidata čije ime stoji na rješenju o prijemu? Ne znam ali pretpostavljam... Bilo kako bilo, ja sam se nakon tih novih momenata u priči opet prošetao do Ombudsmana i tamo na list papira sročio kratki KOMENTAR.

Negdje u to vrijeme sam u šali otišao do kancelarije Službe pravne pomoći Grada Banjaluke, čisto da vidim šta će mi reći Nada Arbutina, pravnik zadužen za pomoć građanima. S obzirom da sam već jednom bio u istoj kancelariji i umjesto pravne pomoći dobio potpuno pogrešan savjet (koji, hvala sebi, nisam poslušao), nisam imao previše očekivanja. Doduše, moram priznati i da je Nada inicijalno bila relativno korektna: s obzirom da je pravna pomoć besplatna za nezaposlene, ona mi je povjerovala na riječ - nisam se morao vratiti kući po karton sa biroa. Njoj sam ukratko objasnio o čemu se radi, pokazao dokumente i oglas iz novina a ona mi je na to rekla da nemam nikakvog osnova ni za žalbu ni za tužbu, da je sasvim normalno da se ta uvjerenja traže na konkursima, "da je tako oduvijek". Onda sam je upitao da li ona zna šta je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH i otkad ta agencija postoji. Ona nije čula za tu agenciju. Zatim sam upitao da li je upoznata sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH. Nije čula za taj zakon, odnosno, da citiram: "Mi ovdje ne dobijamo te BiH zakone." Na to sam rekao da bi bilo dobro da se upozna sa istim i napustio prostoriju. Kao što rekoh, nisam očekivao pravnu pomoć, ali nisam očekivao ni da čujem potpunu glupost. Ovdje imamo situaciju da pravnik zadužen za pomoć građanima nije upućen u zakone države u kojoj živi. Ne bi to bio toliki problem da to nije bila pravno veoma "aktuelna" stvar, da Centar civilnih inicijativa nije svojevremeno pokrenuo kampanju "Besplatni konkursi" u kojoj se poziva na mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH gdje se navodi da je traženje takvih uvjerenja kao uslova pristupanja konkursima NEZAKONITO. I sad, za mene je lako, ja sam tamo otišao veoma upućen u materiju, ali, šta je sa ljudima kojima je stvarno potrebna pravna pomoć? Ko zna koliko ih je dobilo pogrešan savjet i zbog toga odustalo od borbe za svoja prava… Da navedem još da sam nekih dva mjeseca poslije toga opet otišao na isto mjesto, s ciljem provjere da li se Nada Arbutina ažurirala po pitanju Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH. Naravno da nije. Bila je jednako tvrdoglava i nabijeđena kao prvi put, ali nešto drugo mi je bilo mnogo gore. Naime, dok sam čekao na red da uđem kod druge službenice (funkcionišu dvije kancelarije), primjetio sam da ljudi koji dolaze po pravnu pomoć masovno izbjegavaju Nadu. Jedan penzioner mi je bio jako simpatičan, čovjek dobio rješenje o smanjenju penzije na minimalnu pa došao da vidi šta će i kako će... Kaže on: "Ja već pet godina dolazim ovdje, a ova [misleći na Nadu] mi nikad nije pomogla. Ništa neće da sluša, samo te izbaci napolje. Ova druga lijepo sasluša, hoće pomoći, al' ova..."

Bilo kako bilo, komentar Ombudsmanu sam uručio u februaru (a prvo obraćanje njima je bilo u decembru), nema još odgovora, a s obzirom da sam naveo kako bi bilo lijepo da se o svemu obavijeste i ostalih 24 kandidata sa "nekompletnom dokumentacijom", imao sam ideju da bi to moglo potrajati… Zapravo, nema još zvaničnog odgovora, ali nije da Ombudsman ne radi ništa. Dana 23.04. tekuće godine se desio telefonski poziv gdje sam sa jedne strane bio ja a sa druge Ombudsman, zovu da me probude telefonom u cik zore oko 10:30. Tada mi je rečeno da je i Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH upoznata sa slučajem (a upoznao sam ih putem el. pošte, pa kad sam vidio da obraćaju pažnju na priložene dokumente otprilike koliko i ja na mršave pjevačice narodne muzike, odustao od dalje komunikacije), upitan sam šta sam još uradio, odnosno, jesam li ja napravio nešto da oni ne moraju ništa. Bio sam krajnje ležeran pa sam rekao Ombudsmanu da od njih ništa ne očekujem, kao ni od Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, jer je to puno prazne priče a djela nigdje. Dok se oni premišljaju kako da urade nešto po pitanju provođenja zakona kojeg su donijeli, ja sam napisao tužbu koja je otišla u Okružni sud a zatim ustupljena stvarno nadležnom Osnovnom sudu. Promašena nadležnost je usljed pogrešnog besplatnog pravnog savjeta, međutim, u pitanju nije bila Nada Arbutina već druga službenica koja je makar bila voljna da sasluša slučaj i posavjetuje koliko zna i umije - ni osoblje Ombudsmana ni Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH mi nisu htjeli (znali?) odgovoriti na pitanje u nadležnosti kojeg suda je ovaj slučaj. Dakle, u Osnovnom sudu to stoji već pola godine, dokad će, ne znam. Ombudsman, koji je zapravo otčepljivač odvoda - služi za slanje urgencija institucijama koje se oglušuju na zakone o slobodi pristupa informacija, meni ne odgovara već skoro pola godine. Čime bih ja trebao da otčepim otčepljivač? Kome da šaljem urgenciju?

Summa summarum:
Ombudsman za ljudska prava je uvala borova, prva linija odbrane državnog invaliditeta.
Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH aktivno štiti samo plate zaposlenih i imovinske kartone političara.
Besplatni pravni savjeti ne postoje.
Pravosuđe Republike Srpske je briljantno nespremno (i u ovom domenu).

Odnosno, književnim jezikom:
KOJI JEBENI OMBUDSMAN?!
KOJA JEBENA AGENCIJA ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA BIH?!
KOJA JEBENA PRAVNA DRŽAVA?!
KOJA JEBENA DRŽAVA?!

E, sad, još uvijek se nije desilo da je konkurs poništen (što u ovom trenutku nema nikakvog smisla niti značaja), da sam dobio neku odštetu (što bi imalo značaja, da to spiskam na šešire), da je ŠUP kažnjena ili nešto na tom fonu, ali, jedna “globalnija” sitnica jeste. Ako se pogleda da su se na prosvjetnim konkursima prošle godine "bez pardona" tražila uvjerenja o nekažnjavanju/neosuđivanosti kao i ljekarska uvjerenja, situacija je sada malo drugačija u što se veoma lako uvjeriti kad se pogleda kakvi se oglasi sad objavljuju, a sve usljed stanovitog dopisa. Bilo bi malo neskromno da mislim da je navedeni dopis Ministarstva prosvjete i kulture RS (PRVA STRANA, DRUGA STRANA) iz januara ove godine nastao nakon moje žalbe Ombudsmanu, ali... jeste. (Svi su povezani.) A Kasipović ni "hvala" da mi kaže, a gledam ga kako puši (cigaretu) dok vozi auto, a onda na dnevniku priča o opasnostima pušenja (cigareta), lažovčina novinarska.

Eto, makar je taj detalj oko oglašavanja konkursa jedna mala pobjeda (otprilike kao smanjenje plata u Parlamentu BiH od 4,5%... grohotom se smijem), a u priči oko zapošljavanja i problema pri je ostala još jedna stavka, još jedan kamen koji bi valjalo prevrnuti ili možda još bolje, stucati čekićem. Taj kamen je Prosvjetna inspekcija. Lično im nisam ništa prijavio, ali imam slučaj u najbližoj porodici da je upravo inspekcija zataškala stvar i već ko zna koliko uopšte ne odgovara na dopis - biće da čekaju “urgenciju”. Ja sam se zadesio tamo prije koji dan (da ne bude da nisam), i iskreno sam se potresao kad sam vidio ko radi tamo, od portira (a možda je i portparol) koji oslovljava sa “druže” pa do čovjeka kojem sam pokušao opisati jedan slučaj a koji, kasnije uviđam, materiju poznaje “rekla-kazala” i stiže da me blagodari rečenicama koje sadrže “oni su trebali da Vam…”, što, naravno, nisu.
Bilo kako bilo, ovo je još samo jedan segment ilustracije propasti naše (a ova konkursna sezona već sad poprilično obećava), pa ako neko nije znao, a ima i takvih, sada će znati. Odgovor na pitanja “Kako?” kod nas je veoma jednostavan i glasi “Nikako!”, a oni koji znaju ne postavljaju pitanja…

(Prvobitno objavljeno na portalu Фронтал.)

NOVA PRAVILA ZA STARE KANDIDATE

Novi pravilnici o zapošljavanju o prosvjeti RS su pokušaj da se uvede red u jednu od najkorumpiranijih grana na drvetu državnih plata, međutim, neke stavke će predstavljati trošak za mnoge, ionako nezaposlene, kandidate, u uvjerenjima koja izdaju nadležne institucije je prisutan niz manjkavosti a tome treba pridodati kako se ni stari pravilnici nisu poštovali...

Prije početka školske godine valja izvršiti sve potrebne pripreme, pa tako i kadrovske, stoga je većina prosvjetnih konkursa upravo tokom najvrelijeg mjeseca. Za razliku od prošlih godina, oglasi su nešto drugačiji: usljed novih pravilnika o zapošljavanju, pored standardnih dokumenata (Rodni list, Uvjerenje o državljanstvu, uvjerenje o posjedovanju odgovarajuće stručne spreme) sada se, kao obavezna, traže uvjerenja o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, o prosječnoj ocjeni tokom studiranja, uvjerenja o statusu socijalno ugroženog lica odnosno članu porodice poginulog borca, kao i još mnoga druga. Sve se to boduje, a tim bodovima se dodaju oni postignuti na pismenom testu odnosno razgovoru, te se formira rang lista kandidata. S obzirom na dosadašnje iskustvo odsustva bilo kakvih pravila, ovo je pozitivan iskorak, međutim...

Uvjerenje o vremenu provedenom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je besplatno za nezaposlene, ali je standardna forma tog uvjerenja veoma manjkava. Naime, u tom dokumentu se navodi datum redovnog javljanja od posljednjeg prijavljivanja na biro, ali ne i ukupno vrijeme provedeno u evidenciji. Na primjeru je najlakše objasniti: ukoliko je neko proveo 10 godina na birou, a zatim se (nakratko) zaposlio ili se pak zaboravio na vrijeme javiti na biro i tako dobio šestomjesečnu zabranu, tih 10 godina „biroisanja“ su bezvrijedne odnosno nemaju pomena u uvjerenju koje izdaje Zavod za zapošljavanje, vrijeme se računa samo od ponovnog - posljednjeg - prijavljivanja na biro.

Uvjerenje o prosječnoj ocjeni tokom studiranja bi trebalo da pomogne boljim studentima da lakše dođu do posla, međutim, to je uvjerenje najbolnije za one koji trenutno traže posao. Naime, na većini fakulteta se to uvjerenje plaća nemalih 30 konvertibilnih maraka! To plaćaju svi, i zaposleni i nezaposleni, i svršeni i nesvršeni studenti. Na pitanje zašto i nezaposleni to plaćaju, odgovor u jednoj Studentskoj službi je bio: „To je birokratija.“ Ovdje vrijedi spomenuti kako se to uvjerenje oduvijek plaća, no sad je ono obavezno prilikom konkurisanja, a valja dodati kako je i praksa različita: neki fakulteti prilikom diplomiranja (besplatno) izdaju takvo uvjerenje, a drugi ne, tako da će onaj ko nema uvjerenje biti primoran da plati.

Neki poslodavci traže uvjerenja izdata od strane prethodnih poslodavaca o vremenu provedenom u radnom odnosu, radnom mjestu, stručnoj spremi, što je samo dodatno zbunjivanje kandidata jer su to sve podaci koji su sadržani u radnoj knjižici (dakle, to se rješava kopijom radne knjižice). Takođe, u nekim oglasima se pominje da je potrebno priložiti i posljednje rješenje o prestanku radnog odnosa, ukoliko kandidat ima radno iskustvo, kao dokaz da taj radni odnos nije prestao krivicom kandidata. Ove dvije stavke, ukoliko se shvate ozbiljno, mogu predstavljati veliki problem ukoliko je kandidat bio u radnom odnosu u nekom drugom gradu ili državi, a ovo „problem“ se može direktno prevesti u „trošak“.

Pored ovoga, novim pravilnicima je predviđeno da se uzme u obzir ukoliko kandidat ima status socijalno ugroženog lica odnosno status borca, RVI ili je član porodice palog borca. To nije naročita novost ali je sada naglašeno u oglasima. Dva su to kriterijuma nadasve razumna i pravična, međutim, manjkavo obrađena. Dok se status socijalno ugroženog lica boduje (sa 10 bodova, što je jednako broju bodova koje kandidat može osvojiti na razgovoru i na testu), „boračka“ kategorija je perfidno zakinuta. Naime, status borca/RVI/člana porodice poginulog borca vrijedi kao prednost samo u slučaju jednakog broja bodova sa drugim kandidatom, a to je nešto o čemu bi vrijedilo javno raspraviti sa Antonom Kasipovićem ali i Petrom Đokićem...

I na kraju, vrijedi napomenuti da i pored novih pravilnika pojedini poslodavci još uvijek krše one stare, pa tako na konkursima traže ljekarsko uvjerenje i uvjerenja o nekažnjavanju/nevođenju krivičnog postupka (što je direktno kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH), ignorišući brojne instrukcije Ministarstva prosvjete RS o organizovanju konkursa i izlažući kandidate dodatnim troškovima (ljekarsko uvjerenje se plaća 40-50 konvertibilnih maraka) i nebuloznom gomilanju nepotrebne dokumentacije. Ako se na sve ovo doda inertnost Prosvjetne inspekcije RS, može se zaključiti da će novi pravilnici teško uspjeti da promijene stare navike - dosadašnju praksu zapošljavanja najpodobnijeg umjesto najboljeg kandidata, već će samo podstaknuti kreativnost poslodavaca prilikom kombinatorike za izbor njihovih favorita.

Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)