Kuda nas vodi Berni Eklston?

Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al’ više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek’ ostane sačuvano…

Tako sam napisao uvod kuknjave o nezaposlenosti tamo negdje prije tri godine. U međuvremenu, nisam umro od tog bola, tako da očigledno ne boli dovoljno. Shodno navedenom, nisam se zaposlio, u međuvremenu. Mada sam radio koješta, u međuvremenu. Mada, očigledno da nemam ekspresivan odnos prema radu, u suprotnom bi bilo problema, u međuvremenu. Nego, evo šta je za magazin “Start” daleke 1984. godine napisao brko autoritet prof. dr Gospodin Slaven Letica (tekst naslovljen “Zdravstvena cijena ekonomske krize”):
“Kriza je osobito povezana sa smrtnošću i bolešću od kardiovaskularnih bolesti, raka (nekih vrsta), ciroze jetre, traumatizma (trovanja, nasilja), alkoholizma, mnogih neurovegetativnih bolesti. Oblici povezanosti “krize” i “bolesti” razlikuju se s obzirom na dob, spol, obrazovanje, zanimanje, etničko porijeklo i druge osobne karakteristike ljudi. Uz te objektivne osobne karakteristike, djeluju i neki tzv. posredni faktori. Među njima dominiraju dva: (1) odnos čovjeka prema radu i (2) mehanizmi tzv. socijalne podrške (tj. pomoći na koju pojedinac može računati od obitelji, poduzeća, države). Najjednostavnije rečeno, čovjeku koji ima negativan odnos prema radu (takvih je u našoj populaciji prema nekim istraživanjima samo 2-4%) nezaposlenost uglavnom ne ugrožava ni fizičko ni mentalno zdravlje. Ljudima sa tzv. instrumentalnim odnosom prema radu (koji rade zbog materijalnog ili drugog interesa) dobar sistem materijalnoga osiguranja za slučaj nezaposlenosti neutralizira bolest. Međutim, ljudima koji imaju tzv. ekspresivni odnos prema radu (koji rad doživljavaju kao životnu potrebu), nezaposlenost u svakom slučaju ugrožava zdravlje, posebno duševno (u našoj populaciji takvih je, vjerovali ili ne, više od 50%).”

 Dakle, da znate ako vas nešto guši u duši, da ne mora biti zbog nesretne ljubavi (kao što je u mom slučaju), već da može biti i zbog nezaposlenosti.
 
E, sad, s obzirom da sam prosvjetni radnik, logično je da konkurišem u prosvjeti, godinama, bezuspješno, uporno, u međuvremenu. Međutim, tamo neki, uglavnom poluanonimni likovi koji su se zaposlili “bez štele” tu i tamo poruče kako treba da tražim posao “kod privatnika”. Sa jedne strane to ima smisla i temelja, jer su danas plate u prosvjeti (i generalno budžetske plate) nerealne, a rad kod privatnika – težački, crnački – bi naučio čovjeka (možda i mene) o pravoj vrijednosti novca. Sa druge strane, “ja sam profesor!” i nisam baš ni sisao vesla da radim koješta i sebi život gadim. A nisu ni privatnici što su nekad bili, neki su postali baš gadljivi, a o tome ću vam pričati danas…
 
U posljednjih par godina porodičnog druženja, stari, buraz i ja smo skupili nešto preko 10 godina staža na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS (u daljem tekstu ZZZ), ustanove koja… nas nije zaposlila. Sve se mijenja, samo biro ostaje. Lažem. Stari nas je izdao i otišao u penziju, ostali smo buraz i ja u/na evidenciji. Za sve/svo/svja to vrijeme, ja čak nisam nikako ovjerio ni zdravstvenu knjižicu, al’ eto, taj osjećaj sigurnosti je sveprisutan. U tih zajedničkih preko 10 godina, nijedan od nas nije bio dobio poziv sa biroa u vezi zaposlenja, a eto, imamo mi i preko 10 godina visokih škola… Sve do jednom.
 
Onomad objavim neki tekst onako javno, o nezaposlenosti i njenim uzrocima i posljedicama, napišem kako ne valja ovo, ne valja ono, psujem, pljujem, baš onako emotivno. Valja malo emotivno. Valja opsovati. Nije što je u duhu našeg naroda, nego… Pa jebem li vam majku, gdje je moj posao, gdje je moj dinar, gdje je moja porodica, gdje je moj život. Realno. I još napišem da su ti kojima jebem majku loši ljudi. Realno. I meni nakon toga, moram priznati, malo lakše. Realno. Rekao sam kako jeste, a to što ostali ćute i trpe, njima na čast. Realno.
Sutradan, poštar na vrata pemziju da donese, a ono dvije koverte lično za mene. Šalje meni Ombudsman za ljudska prava BiH (a oni uglavnom ne bi) neku odluku sa četiri mjeseca zakašnjenja, pošto sam njih uvrijedio telefonski prije četiri mjeseca, uvrijedio im ljudska prava. Al’ eto. Ombudsman je konstatovao ono što sam im rekao prije dva puta po četiri mjeseca. Hvala im. Nego, druga koverta, plava, mala, nije poziv za rezervu. Štaviše. Piše Zavod za zapošljavanje RS, poziv (na razgovor za posao). Što bi naš narod rekao, daj nemoj me jebat’. Naravno, odmah su tu krenule i kojekakve teorije zavjere među prisutnima, kako je moje javno medijsko izražavanje negodovanja razlog da me zaposle i ućutkaju, pa ovo, pa ono. Iako generalno vjerujem u teorije zavjere, ova mi nije djelovala uvjerljivo tako da sam stvar kategorisao u “biće šta bude” ladicu. Poziv je za tamo neko jutro naredno, pod prijetnjom brisanja sa evidencije u slučaju neodazivanja. Jednom sam već bio obrisan tako da sam bio svjestan horora te par dana unaprijed navio sat…
 
U zgradi ZZZ, rano jutro a niko zzz. Svi rade nešto, bogtejebo. Na mjestu gdje treba da čekam je par kolega, mladi momci, zdravi, visoki i lijepi. Ljubazna gospođa iz kancelarije je rekla da sačekamo ispred, sa’će poslodavac. Dok čekamo istog, razmjenjujemo utiske i nevjericu o primitku poziva na razgovor od ZZZ. Neki čak kažu da su nekad prije primali pozive, što je nešto u šta je meni bilo teško povjerovati. Bilo kako bilo, gdje su mladi, tu je i šala, a iako prosječno 30-godišnjaci, mi smo bili mladi naspram poslodavca koji se pojavio. Kožna jakna, kožna mala torba, kožne cipele, kožasta koža, frizura fazon, tamo oko 50 godina, star ali mladolik, poprilično liči na onog momka vozi one formule a što je oženio onu Slavicu iz drugog sela do mog, pa se ona razvela od njega i uzela mu hrpu para, nadasve aerodinamičan poslodavac. Saznašmo da je on to kad je izašao iz kancelarije sa ljubaznom gospođom koja nam reče da idemo dole. Jedan sprat dole siđošmo. Drugi sprat dole siđošmo. Kuda nas to vodi Berni Eklston?
 
Smjestišmo se nas 7 + 1 + 1 u prostoriju za obuku nezaposlenih za traženje posla. Tu je tabla ispisana instrukcijama, tu su brošure, tu je moja nevjerica i podsmijeh. A ovi ozbiljno obučavaju nezaposlene. Krajnje ozbiljno. Al’ dobro. Ljubazna gospođa nam ukratko predstavi poslodavca, privatnik, firma uvoz nekih cijevi i kvaka, potreban prevodilac, te mu dade riječ. Berni Eklston istupi:
“Dakle, kao što ste već obaviješteni, eto, ja sam taj i taj, imam firmu za to i to, potreban mi je prevodilac za engleski jezik, vi ste ovdje uglavnom ‘englezi’? Ima li možda neko ko zna italijanski? Pošto ja radim najviše sa Italijanima, pa bi bilo dobro da se zna i italijanski. Prevođenje je simultano, putuje se često, idete sa mnom, nekad se zna ostati i po par dana, nekad je to u hotelu, nekad neki drugi smještaj, radi se…”
[Na to Berni biva prekinut potpitanjem o simultanosti simultanog prevođenja, s obzirom da je to najzahtjevniji oblik prevođenja.]
“Da, simultano prevođenje, ja kako govorim, vi treba da prevodite, istim tonom. Ako ja opsujem, i vi psujete! Ja najviše radim sa Italijanima, a to su glupani, i nema šanse da ja njima dam iznad sebe, mi Srbi smo od njih pametniji. Znači, kako ja govorim morate da me pratite…”
[Oduševljenje i žamor prisutnih.]
“Naravno, od prevodioca očekujem i da radi druge poslove. Kad nema ništa da se prevodi, da radi u kancelariji, valja tu znati napisati poneku fakturu, na računaru malo, kad dođe novi sistem i tako, jer ponekad se desi da se nigdje ne ide po par mjeseci, nema nikakvog prevoda i tako… E, sad, nije to ni samo to, ima tu i fizike: npr. stigne roba naveče, stajala na carini, a to se plaća, pa onda treba istovariti, a kupac čeka, gubi se vrijeme… Zato sam i tražio samo muškarce, jer, eto, ima tu i fizike.”
[Tada prisutni mladići, iako mladi, zdravi, visoki i lijepi, vjerovatno i jaki, začuđeni novom definicijom fizike, pitaju Bernija Eklstona o radnim danima.]
“A, da. Vidite, mi smo imali podružnice u Bihaću i Tuzli, i ovdje u Banjaluci, pa je još bilo tu, ali sad više ne radi, pa onda smo mislili nakon nekog vremena da vratimo da svaka druga subota bude neradna. Zasad ne, a radi se od 8 do 16, odnosno, od 7:30 pa do 16:30, jer uvijek treba ostati malo duže, dok se nešto sredi i tako… Znalo se nekad desiti da ostanemo do 10 naveče, na primjer, stigla roba, a sekretarica na odmoru, ali kupac ne smije čekati, roba se istovara, knjiži, sprema…”
[Oduševljenje i žamor prisutnih u poprilično negativnom predznaku.]
“Eto, to vam je to, ukratko, pa ako ima neko da mu ne odgovara, može odmah da se javi, a ostali sutra da dođu na razgovor kod mene u firmu da se detaljnije upoznaju i tako… A, da, plata vam je 500 maraka, ali ste prijavljeni, staž, zdravstveno, sve.”
 
Tu se javio jedan stariji kolega koji je učesnik rata i kojem iz objektivnih razloga ne odgovara “fizička” komponenta, te još neki kojima ne odgovara iz subjektivnih razloga. Ljubazna gospođa iz ZZZ, na pitanje zašto nas je ovako malo, reče kako je poslala još neke pozive, ali su se vratili. Mi napisali Ljubo, a on se zove Lujo. Poštar odnio na vrata, ali on nije smio da primi, nije bio siguran da je to za njega. A stvarno se zove Lujo…
 
Zadovoljan postignutim, tog sam se dana vratio kući. Ušao sam u drugi krug takmičenja, te se pripremao za isti. Sjedište firme se nalazi na drugom kraju grada te će to, ako ništa, biti ugodna vožnja biciklom. Nisam znao da me sutradan čeka najkraći razgovor za posao u istoriji posla…
 
Parkiram bicikl pred firmu, predostrožno ga vežem lancem za ogradu, tu je jedan kolega. Nas trojica smo tu danas. Kaže da se drugi nalazi unutra na razgovoru, a ja sam suštinski malo zakasnio na zvanični početak usljed ležernog okretanja pedala. Nije neka šteta, sa kolegom razgovaram o koječemu dok razgovor traje dobrih desetak minuta, a možda i više. Kolega ulazi, kolega izlazi, ja ostajem. Isti princip, isto trajanje, razmjena iskustava i koješta. Kolega izlazi, ja ulazim. Za stolom blizu ulaza je Berni Eklston sa još nekim mladićem, prethodno zaposlenim. Pozdravljam se i sjedam na stolicu. Bez ikakvog uvijanja, Berni počinje:
“Ti si juče bio, čuo si sve, ima li nešto da ti nije jasno?”
Bez uvijanja mu odgovaram:
“Sve mi je apsolutno jasno, vi ste privatnik koji traži čovjeka kojeg će izrabljivati.”
Bez uvijanja je Berni Eklston iznenađen direktnošću odgovora, ali se brzo snalazi:
“Odlično, odlično, vidim sve ti je jasno. E, sad, da li ja imam takvog čovjeka ovdje pred sobom?”
“Za 500 maraka ne, za 850 možda.”
Za nijansu manje iznenađen direktnošću odgovora, Berni Eklston poentira:
“Ovaj razgovor je završen.”
Pružam ruku i izlazim sa osmijehom. Kraće od minut, ali sa 0% praznog hoda. To je efikasno, a ja volim efikasno…
 
I, najzanimljivije od svega jeste kako ljudi reaguju kad im ispričam ovu priču: svi redom psuju majku Berniju Eklstonu, a za mene je to totalno pogrešno. Berni, iako mi se lično ne sviđa – što je bio i razlog mog ponašanja na razgovoru, privatnik je koji radi posao, a to nije lako danas. Berni je jedna mala ajkula, ili možda neka riječna riba grabljivica, koja se održava u vodi i pored velikih ajkula, kitova i morževa, likova koji su u odličnim odnosima sa lokalnim/državnim vlastima pa na taj način dobijaju i obavljaju poslove, a sami od sebe su totalno nesposobni za bilo kakav ekonomski samoodrživ posao. Tako da, sa te strane, svaka čast Berniju. Ono što je ovdje problem jesu uslovi koji su njemu nametnuti pa on bez imalo skrupula može da nudi takav posao (ta količina rada za te pare), odnosno, direktna aplikacija tih uslova jeste što ima ljudi koji, silom prilika, prihvataju takve poslove. Ja taj posao nisam morao a ni htio prihvatiti, ali je neko prihvatio i prihvatiće, bilo to na mjesec dana ili godinu… Sa druge strane, ja sam igrom slučaja za dvije sedmice rada u zgradi Vlade RS (kao strani plaćenik, bitno napomenuti) zaradio koliko bih za nekoliko mjeseci rada kod Bernija, ali to je već neka druga priča…

Konkursi, konkursi... V

Krenula je prosvjetna konkursna sezona, usljed sezone. I dok hladim noge u nježnom moru Azurne obale, a oko mene plešu gole kurve i šmrču kokain sa švedskog stola, ne propuštam priliku da pratim moj omiljeni dnevni list, a takođe i omiljeni dnevni list Republike Srpske, "Glas Srpske". Pored najnovijih vijesti vezanih za moje bivše stranačke drugare, "Glas Srpske" srijedom je poseban jer sadrži i humorističnu rubriku u narodu poznatu kao oglasi za posao... Evo jednog primjera iz iste rubrike:

Dakle, osnovna škola traži radnike... Ništa čudno sem ideje da je za stavke 1 i 2 potrebno godinu dana radnog iskustva (što nema nikakvu zakonsku osnovu), a ostali mogu i bez toga. Šta drugo da kažem sem da sam konkurisao:

Iako mi Krupa na Vrbasu nije baš na biciklomet, provozaću se do tamo makar jednom da vidim Brutalnog Grebenskog Magarca...

Obuli špicaste cipele pa ne znaju hodati...

Kao što sam onomad rekao da su mi automobili hobi, to stoji i dan-danas. Najnormalnije je to dječačko zanimanje, san o malom momačkom autu. I dok je sreća lepa samo kad se čeka - jednog dana ću kupiti mali momački auto - u međuvremenu čitam o istim, na stranicama štampanih časopisa ali i internetu (eto vidiš).

Tako se zadesih na portalu Auto Moto Svijet, po tom nekom (razonodnom i hobističkom) pitanju, a zatim uočih jedan tekst koji komotno može ovdje na blog pa ću isti u cjelosti i prenijeti:

KRŠENJE ZAKONA O JAVNIM NABAVKAMA BIH

Ovako se nabavlja Audi za novac poreskih obaveznika. Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH je raspisala javnu nabavku otvorenim postupkom za nabavljanje automobila vrijednosti do 110.000 KM (bez poreza) broj 155-1-1-1-47/13. Ništa čudno rekli bismo, postupak, auto, uhodana stvar. Nije, da Zakon o javnim nabavkama ne kaže sljedeće u svojem članu 14:

"(1) Tehničke specifikacije bit će nediskriminatorne prema dobavljačima i osiguravat će pravičnu i aktivnu konkurenciju."
E, sada, gledajući gornju sliku, i to da se traži radna zapremina motora u kubik precizno, i snaga motora u kW precizno, proizlazi da ovdje nema konkurentosti. Ovakav motor ima VW koncern, a očito je da Audi zadovoljava ove norme. Ne treba nam ostatak priloga tenderske dokumentacije da bismo vidjeli, da se radi najvjerovatnije o modelu Audija.

Opet idemo na Zakon:
"(5) Pozivanje na robe određene izrade ili izvora snabdijevanja, ili na određeni proces, ili na robne marke, patente, tipove ili određeno porijeklo, ili proizvodnju, radi favoriziranja ili eliminacije odreñenih dobavljača, proizvoda ili metoda je zabranjeno, osim kada je ugovorni organ u nemogućnosti da korištenjem objektivnih tehničkih specifikacija navede opis predmeta ugovora koji je dovoljno precizan i u potpunosti razumljiv. U takvom slučaju ugovorni organ obavezan je navesti da će prihvatiti proizvode, usluge ili metode koji su ekvivalentni u pogledu njihovih osobina dodavanjem izraza "ili ekvivalent".

Ovdje je očito da se favorizira jedan proizvođač. Navesti najveću snagu u zavisnoti od mase je u redu, ali navesti i zapreminu do kubnog centimetra potpuno je diskriminirajuće. Diskriminirajuće je navesti zapreminu i snagu u istoj dokumentaciji. Ovdje se očito preferira jedan motor i jedan brend. Nikakvo logično objašnjenje ne može braniti to da se traži motor radne zapremine 2.967 cm kubnih. Ovim se krši Član 14 ZJN BiH. A pravo na uvoz Audija ima samo jedna bh firma. Opet kršenje. Nigdje niti jedan opis kako je neko došao do zaključka da je baš ovakav automobil potreban za svakodnevno obavljanje posla. S obzirom kako rade svoj posao i Dacie su previše!
 
A najjadnije od svega je da se niko od drugih brendova decenijama ne žali Uredu za žalbu i samom naručiocu, jer ima osnova za to. Izgurati jednu žalbu do kraja znači fer tržišnu utakmicu, manje političara u najskupljim automobilima, i kvalitetnije trošenje novca poreskih obaveznika. Nedavno sam bio svjedok kako je kroz sam grad Jablanicu prohujao Audi sa crvenim i plavim upaljenim svjetlima, BEZ policijkse pratnje (kažnjivo) najmanje 110 km/h (što je dovođenje u životnu opasnost ljudi u tom gradu). 
Zakon o javnim nabavkama se može naći klikom ovdje, a objavljen je u „Službenom glasniku BiH", br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10!

Hajde, ostali brendovi, žalite se, srušite ovaj kriminal!

Izvor: http://www.automotosvijet.com/index.php/vijesti/iz-bih/ostale-vijesti-iz-bih/6825-krsenje-zakona-o-javnim-nabavkama-bih-vlada-fbih

Sve u svemu, kao da sam ja pisao (kao da sam ja neki pisac). Naravno da se svi konkursi/javne nabavke štimaju, favorizuju jedni a uništavaju drugi, ali ovdje je posebno zanimljivo, kao što je to autor sa Auto Moto Svijet portala naveo, što je precizirano u kubik. To je ipak znatno preciznije nego kad Arhiv RS traži radnika sa završenom kožarskom školom ili kojekakva ministarstva traže pripravnike sa filozofskim fakultetom... Imena, kolega, imena!

Zabranjena ljubav Jasmina i Sande - Sanda se odbranila!

Nedavnom provjerom statistike na blogu, uočim da me posjetioci nalaze putem pretrage pojmova "jasmin komić i sanda desnica", te u prvi mah nisam znao zašto je to tako zanimljivo. Njih dvoje su na blogu spomenuti u tekstu Konkursi, konkursi... IV, gdje sam prijavio da sam bio na konkursu u Ministarstvu nauke i tehnologije RS, i "izgubio" od Sande Desnice koja je tu prethodno primljena na određeno "određeno" vrijeme.

Prošlo je mnogo vode Dunavom i Savom od tad, odgovor na moj prigovor je stigao na vrijeme te sam nakon toga uputio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS zbog ugrožavanja prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima. Pripremno ročište za taj slučaj mi je zakazano za 22.07.2013. godine, nakon skoro godinu dana, je li. Zašto, zato što sam, kao pravnik amater, morao da ispravljam tužbu, nekoliko puta. Prije svega, ne mogu da tužim ministarstvo, nego tužim Republiku Srpsku. Druga stvar, kao drugotuženu odnosno pasivno legitimisanu sam morao navesti Sandu Desnicu. Zašto, ne znam, ali to valjda zna Dragomirka Stanojević, sudija. Bilo je tu još nekih sitnica, ali te dvije stavke su najbitnije. Elem, nakon što sam Sandu uspješno naveo kao drugotuženu, stigao je njen odgovor na tužbu upućen 1. aprila tekuće godine, sa adrese ministarstva. (Dakle, u tom trenutku je ona još uvijek radila tamo.) Odgovor je sačinio pravnik ministarstva, pretpostavljam, te se u njemu odbacuje kategorizacija Sande Desnice kao drugotužene (lijen sam da skeniram odgovor i tačnu pravnu formu, ne mogu se snaći među hrpom papirčina koje sam navukao; jedva čekam da se završe suđenja pa da sve to pobacam, prim. aut.), i traži se da se moja tužba odbaci kao neosnovana. Ono što je još zanimljivo jeste da je Sanda Desnica imala ugovor od 17.02. do 17.04. prošle godine, tako da je u vrijeme konkursa (i razgovora) ona bila na tom radnom mjestu, a vjerovatno se nije ni pojavila na razgovoru - mislim da je nisam vidio taj dan kad sam bio tamo, ali ne mogu biti 100% siguran.

Ono što je dodatno zanimljivo jeste da je "komisija formirana po Zakonu o republičkoj upravi RS" (koji nema veze sa formiranjem komsije), ali protivno Zakonu o državnim službenicima RS, koji jasno definiše detalje u vezi prijema radnika, al' o tome ću više sa Dragomirkom Stanojević. Nego, ono što je zapravo tema ovdje je objavio gospodin Željko Raljić u listu Respekt!:

To je objavljeno u broju 35, od 10. juna 2013. godine, tako da znate gdje da potražite čitav tekst (autorska prava su autorska prava). Dio koji se odnosi na Sandu Desnicu i Jasmina Komića nije zamućen, a ko je lijen da klikne na sliku da bi je uvećao, evo:

Kod političara fizički izgled nema mnogo veze sa seksualnom privlačnošću, pa su oni često na meti žena. Da se ne nalaze na visokim funkcijama, vjerovatno bi ženskom oku bili neprimjetni mnogi od njih. To je nekada i razlog odbijanja, jer njihove izabranice ne pristaju uvijek i na prvu.

Tako je nedavno došlo do tihog pomjeranja u resoru ministra Jasmina Komića, koji je, prema saznanju Respekt!-a, prema jednoj od službenica za informisanje iskazao vrlo čudne simpatije. Djevojka je odoljela najpoznatijem muzičaru među ministrima, ali je morala da promijeni radno mjesto. Radi se o mlađoj djevojci, po godinama blizu Komićeve kćerke, koju je po stranačkoj liniji zaposlio u banjalučkoj Elektrokrajini.

Izvori Respekt!-a u Vladi navode da je Komić primjenjivao rafinirane metode udvaranja, kao što su nepotpisivanje rješenja za godišnji odmor i tome slično.

Dakle, biće zanimljivo na suđenju, kad budem tražio da mi Sanda Desnica bude svjedok, da je propitam malo. A Sanda Desnica je tu najmanji problem...

Nije nama dovoljno loše...

I bi studentski protest u Banjaluci, dana 12.06.2013. godine. I bi lijepo... Uspješno. Predsjednik Saveza studenata Nikola Dronjak pokaza da je bio ozbiljan kad je još prije skoro dvije godine pričao da mu je dosta korupcije i kriminala. Studenti su napokon izašli su na ulicu, a ispratilo ih je nešto građana Banjaluke, te par udruženja od kojih je možda najzanimljivije udruženje nezaposlenih iz Gradiške (nisam siguran u tačno ime udruženja, oprostićete mi). Saobraćaj je blokiran u potpunosti pravcima kuda se išlo, a i trotoari pored su bili zakrčeni od policije u civilu. Za neki naredni put definitivno treba transparent "Samo murija ide trotoarom!", i zbog murije, i zbog ljudi koji izađu na "protest" a onda idu trotoarom.

Studenti su protestovali zbog neispunjenih obećanja u vezi gradnje četvrtog paviljona za studentski smještaj, zbog književnog jezika Rajka Vasića, ali i zbog kriminala, korupcije, privatnih fakulteta, nepotizma, nepravde, maltretiranja porodice Vulić itd. Realno i pošteno, četvrti paviljon jeste validan studentski zahtjev, kao što je i zahtjev za normalnom budućnošću, da se ti isti studenti iz tog istog paviljona ne presele direktno u čekaonice Zavoda za zapošljavanje. Mada, ko jebe budućnost.

Elem, brojevi. U šali drugarima rekoh kako će portal eTrafika objaviti kako je bilo 15.000 ljudi, 6yka napisati 12.000, BN TV 10.000, ATV 8.000, RTRS 2.000, a Glas Srpske neće ni spomenuti proteste. Glas vaistinu ne spominje, a ostali svi javljaju približno otprilike... Tu vrijedi još dodati i najveća mala govna na planeti, internet plaćenike režima koji anonimno komentarišu. Oni navode cifru od 800 učesnika protesta... A koliko je bilo? Na ulici oko 2.500. Bašte lokala se ne računaju.

Banjaluka (i ova njena sela) broji u ovom trenutku oko 200.000 građana, zapravo, ne građana, stanovnika. (Odnos građana i stanovnika je zasebna tema.) Potprecjednik RS Emil Vlajki (pravog imena Milan Vlajić) kaže da je nezaposlenost u RS 50%. Recimo da je u Banjaluci bolje nego u nekim drugim sredinama, pa neka bude da je u najvećem gradu nezaposlenih trećina (33%), 66.666. Oni su, očigledno, imali nekog posla juče, čim se nisu pojavili na protestu.

E, sad, zašto ja kao nezaposlena bitanga da idem na proteste studenata, postavljaju sebi pitanje nezaposlene bitange. (Kakve to veze ima?) Studenti se, opet, pitaju, zašto ja da idem na protest dronjavog Dronjka, "vječitog studenta", člana Upravnog odbora Agencije za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS. Dronjak se isto tako pitao zašto on da ide na protest Malih akcionara. Mali akcionari nisu bili tu kad je bio protest radnika "Fokusa". Ovi iz "Fokusa" nisu bili kad je bio protest sindikata. Sindikat, naravno, nije bio tu kad su protestovali učenici Medicinske škole, a da ne spominjem Picin park... To je neki ofrlje presjek prošlog ljeta, možda djelimično netačan.

U suštini, još samo nisu protestovali zaposleni u plavim zgradama na adresi Trg Republike Srpske. Svi ostali jesu. Samo, da ne bude zabune: protestuje se jer nešto ne valja. Nije kako treba. Jer je loše. Svima pobrojanima je loše, grize nezaposlenost koja rezultira nedostatkom novca - mala primanja, visoki troškovi života, veoma jednostavno - PARA NEMA. Samo, tu ima jedna caka: svima je loše pojedinačno, al' kolektivno je dobro. Štaviše. Reče moj pokojni profesor istorije: Srbinu je Božji odredio sud, da je pojedinačno pametan, a kolektivno lud. Iako se ne slažem, neću to osporavati ovom prilikom.

Vratimo se kratko na sam protest, studenata. Bio sam, onako usput, maskiran u nestudenta. I bi lijepo... ali i tužno. Gledati lica koja gledaju kolonu. Jednako sam se osjećao kao tokom prošlogodišnjih protesta za Picin park. Gledaju ljudi i ne kontaju u čemu je fora. Glupani. Beteri. Dokaz. Najviše dokaz. Oni su dokaz da mi ovdje zapravo dobro živimo. Malo filozofije slijedi...

Čovjek se razvija kroz rad, uči kroz greške, napreduje. Duhovni razvoj kroz patnju. "Gdje je puno baba, kilava su djeca", stara je narodna mudrost, a dosad su se te narodne mudrosti višestruko pokazale kao tačne. Što je čovjeku lakše u životu, to može biti gluplji. "Ni briga ni pameti", još jedna narodna. S obzirom na to koliko ovdje živi betera, očigledno da su uslovi života dobri. Ili, obratnim riječnikom, da nam nije dovoljno loše. Nije nama dovoljno loše da uradimo nešto da bismo promijenili nešto. Samo što nismo ni svjesni koliko nam je loše, ali, o natalitetu drugom prilikom...

Međutim, ne čudi sve to, nedostatak altruizma i empatije u narodu. Zašto bi i čudilo, kad je ovaj narod opisan rečenicom "nek' komšiji crkne krava". Čeh, Švabo, Rus, Francuz, svi imaju nešto svoje, a Srbin ima "nek' komšiji crkne krava". A nije nam ni puno krava ostalo. Nego, u vezi s tim čudi jedna druga stvar, karakteristika naroda: ne bih da se zamjerim. Toliko je nagomilane (međusobne) mržnje, zlobe i zavisti, al' izliva nema. Konflikta nema. Možda je najbolja ilustracija politika "naših političara" u kojoj nema nikakvog revanšizma, jer su svi prljavi. Nema kritike, nema polemike, nema sukoba. Ne bih da se zamjerim. Ne bismo da se zamjerimo.

A MOŽDA JE JEBENO VRIJEME DA SE ZAMJERIMO?

Ja bih svakako da se zamjerimo, i da se na nešto namjerimo. Ja sam se već zamjerio onima koji su se po (njihovoj) definiciji meni zamjerili, (većim) kriminalcima zbog kojih nema(m) ni posla ni novca, (manjim) šupljatorima koji smrde usput. Jedan od takvih (manjih) je Dronjak za kojeg smatram da je dronjav, isto ono što sam mislio novembra 2011. godine kad sam pisao tekst Studenti u RS: Anonimno do kraja. Posebno mi je simpatično kad neko za njega kaže da je vođa. Ako je on vođa, odoh odma' u šamotnu peć. Ritualno. Međutim, sve to me nije spriječilo da izađem na ulicu, jer i kastrirani protest, kakav je bio ovaj i većina protesta u posljednje vrijeme, bolji je od muka tišine, a opet, svaki izlazak na ulicu predstavlja priliku da se začuje iskreni krik pobune, koji čekamo... A šta čekamo za taj krik, ne znamo.

A da nije možda...

Legenda kaže kako se jedna mejdanska legenda pojavila onomad na kapiji vrata ulaza ugostiteljskog lokala tipa diskoteka („Portoriko“ ili „Atos“ je bio natpis na kapiji tad), sa neprimjereno velikom izbočinom flašastog oblika na gornjem dijelu nogavice trenerke. U pitanju je bila adekvatno po(d)stavljena flaša vinjaka namjerena za ilegalan transport u lokal, ali avaj! to primjetiše čuvari plaže ulaza te legendu pretresno zaustaviše. S obzirom na nezgodan položaj za njih nepoznatog objekta, odlučiše da to ispitaju ispitivanjem a ne ispipavanjem...
- Je li, šta ti je to?
- Šta „šta je“? Kurčina!
Da se legenda ne bi skrnavila, neću navesti šta se dalje desilo sa mejdanskom legendom i pripadajućom flašom vinjaka, samo bih da se ovom prilikom zahvalim za herojstvo iskazano pred čuvarima plaže ulaza i da dodam kako je gorenavedena izjava mnogo univerzalnija nego što to iko misli...

Evo primjeri:
- januar ove godine je bio "teži" nego ikad, toliko je bilo medijske vatre i dima, saopštenja vlasti i njihovih satelita, borbe protiv zamišljenog neprijatelja (i vanjskog i unutrašnjeg), da sam se lijepo pitao kako mogu da toliko drobe sa pola svinje u ustima... a sve je to bila takva šuplja da je to strašno, dakle, kurčina;
- protesti sindikata, kad li (februar?), za njihovih 10%, pogrešne pobude, podjele i isključivost, na čelu kolone Ranka Mišić u jahaćim hlačama a na njenim krivim usnama naslov iz Respekta: "Vladi je bolje da ne iskušava naš Plan B!"... a Plan B je, kao što vidješmo, kurčina;
- pade Vlada u martu, al' da je pala pa se ubila, ma jok, nego malo pala i razbila koljeno: najgori odoše na neka malo onako zabačena mjesta, ovi loši ostaše, faktički se promijeni premijer iz glupog u onog koji nema mozak (ali ima polne karakteristike oba pola)... smjena Vlade, ukratko, kurčina;
- protesti studenata, evo svježi... oni zaslužuju poseban osvrt i analizu (uskoro), a ne samo da napišem kurčina, pa to i neću učiniti;
- na kraju krajeva, precjednik RS Naš Mile, ta bitanga koja je švercovala cigarete i naftu tokom rata, čovjek nesposoban za bilo kakav samoodrživ posao (a vodi nam državu), grobar Republike Srpske koji je na vlast došao jer se našao pri ruci strancima, njegovo ime poluprevedeno znači Dokurac*... znači, kurčina.

* prije no što me bilo ko pokuša optužiti za vulgarnost, molim pročitati tekst Ima li urednika u novinama?

Druga adresa

Moj prvi i omiljeni blog, "Gurao sam i šire stvari u uže stvari." već sedam dana nije dostupan na svojoj adresi http://bojan5150.mojblog.rs/, a nije, vala, ni na nekoj drugoj. Čitav servis mojblog.rs je nedostupan. Pukao server, istekao domen, nešto treće, u ovom trenutku se ne zna. S obzirom da je prethodno bilo špekulacija o "problemima u raju", dio mojblog.rs ekipe je marta ove godine otvorio naloge na servisu wordpress. I ja sam, kao rezervni položaj: 

http://bojan5150.wordpress.com/

Da li će to postati primarna adresa, nisam siguran u ovom trenutku. Volio bih da se mojblog.rs sistem povrati, al' ako ne, šta da se radi. Imam kompletnu arhivu do kraja marta ove godine, tako da je šteta svega par tekstova. Vidjeću da tamo stavljam tekstove koje sam klasifikovao kao "teme", za početak. Što se ovog bloga tiče, nemam naročitu želju da pišem nešto iz razloga što smatram da je danas previše filozofa a premalo radnika. Ne bih da budem filozof. Ako budem imao nešto konkretno da napišem, to ću i činiti.