Šta će biti sa tim?

Dragi čitaoci i slučajni prolaznici, tekst "Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske" u ovom trenutku na ovom blogu ima blizu 1.600 direktnih klikova odnosno preko 2.500 čitanja. Tekst su prenijeli - doduše, ćosavo, bez slika - portal RTV BN i portal Frontal. Teško je reći koliko tamo ima čitanja... nije ni bitno.

Obzirom na naše medijske navike (zavisnosti), "svake priče tri dana dosta" uz zatupljenost naroda, vrijeme je za nešto drugo. Budući da nemam nekih naročitih projekata u planu, valja odgovoriti na pitanje "šta će biti sa tim?"...

Ne znam.

Ono što znam jeste da se sudovi ne susreću sa ovakvim stvarima. To je činjenica. Suditi se usuđuju samo ljudi koji se bore za posao, koji su usljed nekog falsifikata zakinuti za bodove, čiji cilj nije konstatovanje sistemske greške. Koliko je bilo ovakvih slučajeva, sudskih? Ne znam. Možda je ovo prvi.

Nego, naredni koraci.

Kao što je spomenuto u tekstu, Ministarstvo nauke i tehnologije RS je 5. jula raspisalo konkurs za službenika za odnose sa javnošću. Pod teretom izbora, zgrada Vlade RS ima da se savije od službenika i namještenika koji se ubacuju u posljednji voz. Taj konkurs uslovno propisuje godinu dana radnog iskustva koje nemam niti ću steći u ovom životu u ovoj državi, ali sam svejedno konkurisao... šta će biti na konkursu, znate već sami. Moram to da uradim čisto zbog procedure.

Dalje, nevezano sa tim, slijedi pisanje žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (http://www.hjpc.ba/), na Dragomirkinu prvu nesposobnost - u ovom slučaju. Inače, ona je zadužena i za moj slučaj protiv ŠUP škole, gdje je odbacila tužbu što je drugostepeni - Okružni sud proglasio invalidnim. To će biti žalba na njenu drugu nesposobnost, jer njena bijeda to zaslužuje.

Isto tako, ovaj slučaj je kršenje Krivičnog zakona RS, Člana 227. što traži krivičnu prijavu. Vrijeme je da se i to napiše.

Šta će biti sa tim? Ne znam ni to. Biće šta bude. Pritisak se vršiti mora - drugačije neće doći do promjene. Kažu, demokratija, pravna država, nenasilne metode, koješta... onda idemo da se borimo perom. Dušmani su htjeli da mene zatrpaju gomilom papirčina i zaglupe, samo što nisu dovoljno pismeni za to. Sad treba uzvratiti s kamatom. Presuda Okružnog suda je njihov poraz, što je veoma malo za bijedu koja nema ni obraza ni časti... treba ih poniziti. I zato, idemo dalje.

Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene - čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje... s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao - pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih... Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom...

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012...

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se - uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama... malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu - zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa... Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati...

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi... sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe...

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti... zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci... a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji - u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče...

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma... su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost...), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi... i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ - o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ - gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM - 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali...

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo... a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi...

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću... a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje -  provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto...

Totalna Moralna Pirova Pobjeda

Šušlja je bio svojina neke babe Vaskrsije, jedne dobrodušne i razgovorne žene, koja je svoga konjička hranila i pazila bolje nego samu sebe. Nedjeljom bi ga čak i uštipcima častila, a nudila ga je i mladim lukom čudeći se zašto on od njega glavu okreće.
- E, moja budalo, kad bi ti znao kakva je poslastica mlad luk, više ti ne bi bio konj, nego čovjek, i ja bih ti dala ime Marinko - korila ga je baba.

(Posvećeno Dragomirki Stanojević sa željom da i ona jednog dana postane Marinko.)

Inače, stigla mi je presuda od Okružnog suda u slučaju protiv Republike Srpske/Ministarstva nauke i tehnologije (prethodno: http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/12/presuen-sam.html), konačni rezultat je 2 : 1 za Bojana Vlajića protiv Republike Srpske (iako je Bojan Vlajić zapravo igrao za Republiku Srpsku); detaljniji opis za par dana u analitičkom tekstu o čitavom slučaju.

Bojan Vlajić protiv Republike Srpske (i Sande Desnice)

Sad mogu reći: "Doživio sam i to." Između ostalog. Suđenje, prvo u nizu, protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS odnosno RS kao prvotužene i Sande Desnice, onomad službenice MNT, kao drugotužene. Ja tužim, a oni se brane...

HOĆU DA SE ZAPOSLIM POD JEDNAKIM USLOVIMA, AL' NE IDE... to je priča.

Prethodno sam pisao o tom slučaju (PRVI PUT, DRUGI PUT, TREĆI PUT), pa ukratko: standardna (uhodana) šema, raspisan konkurs za mjesto koje je već popunjeno. Sanda je prvo tu primljena na dva mjeseca "zbog povećanog obima poslova", tako da je grijala stolicu u trenutku kad su ostali kandidati grijali hodnik MNT, a zatim je primljena i na konkursu, gdje je pobijedila javnu konkurenciju (ova rečenica zaslužuje mnogo više navodnih znaka, al' sam lijen da ih sijem). MNT se i ne stidi toga tako da je u svom izvještaju navelo za nju "kandidat je upoznat sa načinom na koji se obavljaju odnosi s javnošću unutar institucija Republike Srpske"... i to je jedina njena "realna" prednost, jer i svi ostali sa uže liste imaju korektan prosjek, elokventni su, te ponešto pride... na stranu to što je kod pripravnika (lica bez radnog iskustva) "bodovano" honorarno radno iskustvo - nobl svet za to kaže "nonsens".

E, sad, pomenuto upoznavanje sa "načinom na koji se obavljaju odnosi s javnošću unutar institucija RS" se desilo upravo u MNT, gdje je primljena bez javne konkurencije (na osnovu MNT ugovora 19/6-010/122-5/12 od 17.02.2012. godine), a zanimljivo je što je danas istakla da je u isto vrijeme obavljala i poslove službenika za odnose s javnošću Agencije za informatičko društvo... na koju ću se vratiti. Primljena "zbog povećanog obima poslova", radila je taj posao na dva mjesta. Pohvalno.

I, sad, unazad na sam razgovor, na stranu sav apsurd komunikacije sa natapiranim idiotom Mirzom Bajrovićem (predsjednikom komisije za prijem radnika), jedan egzotičan detalj izdvajam: Helena Joldžić, drugi član komisije, u jednom trenutku je istakla "kako su oni malo ministarstvo, te kako je jedno vrijeme treća članica komisije (Sanela Vuklišević, inače prof. srpskog jezika), obavljala te poslove za ministarstvo", a u trenutku samog razgovora je na vratima kancelarije Mirze Bajrovića pored njegovog imena stajalo "Nikola Plavšić - službenik za odnose s javnošću" (inače, to ime i danas stoji na internet stranici Vlade RS - spisak kontakata za ministarstva). Dakle, jedan koristan savjet na ovom blogu: studiranje žurnalistike se isplati, jer očigledno ima viška mjesta za novinare po ministarstvima... doduše, poželjno je da imate mamu koja će platiti to radno mjesto.

Međutim, ima tu nekih malih tehničkih poteškoća. Na prethodnom ročištu sam kao dokazni materijal predočio novinski tekst "Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani" (Nezavisne novine, 02.02.2011) gdje se spominje zabrana zapošljavanja novih radnika u javnu službu koja je od 2010. godine mrtvo slovo na papiru, još uvijek aktivna - nije poništena, valjda zato što nikad nije ni poštovana. Isto tako, kao prilog sam dodao i tekst "Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom" (Nezavisne novine, 29.04.2013), gdje stoji da se jedna instrukcija odnosi na "potrebu sklapanja svih ugovora o povremenim i privremenim poslovima u skladu sa odredbama Zakona o radu". Da li je Sandin ugovor koji je "upoznao sa načinom" zaključen malo nakrivo, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali, gdje ima dima...

No, pravi šlag na tortu jeste činjenica, danas potvrđena, da je Sanda dala otkaz u MNT. Jesu li to muda, obraz, petlja, nešto četvrto... ne bih znao, ali, u današnje vrijeme krize i problema, sa 50% nezaposlenih u zemlji, dati otkaz na takvom radnom mjestu, mora to biti jak razlog. U ovom slučaju je razlog bio seksualan (ali ne u maniru Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma): "gospodin" ministar Komić je imao određene nečasne ideje spram Sande, što je objavio magazin Respekt u tekstu "Čak i Ćurguz poželio ljubavnu avanturu na Mrakovici?" (broj 35, 10.06.2013). Na žalost, nisam iskoristio na vrijeme priliku da Sandu upitam da li je ona osoba spomenuta u tom tekstu, no, njena potvrda da je dala otkaz... Isto tako, to objašnjava i način njenog zapošljavanja. Jer, seksualno uznemiravanje je uznemiravanje nekoliko zakona, i da je ona primljena propisno, valjda se ne bi plašila da podigne tužbu protiv Komića. Sem ako, nekim slučajem, ne vjeruje u pravnu državu...

Ipak, Sanda vjerovatno vjeruje u sreću, jer joj se posrećilo da je nakon davanja otkaza u MNT zaposlena kao službenik za odnose sa javnošću u Agenciji za informatičko društvo, koja je u okviru MNT. Dijabolično, zar ne?

No, Sanda Desnica je najmanji problem u ovom slučaju. Problem je ova uhodana kvarna šema zapošljavanja koja se mora rasturiti, a vidjećemo da li sudija Dragomirka Stanojević ima snage da prekine makar jednu alku tog lanca... Presuda stiže poštom, uskoro.

A ja, što sam mislio po samoj objavi oglasa konkursa, to sam rekao i danas na suđenju: to radno mjesto je jedna obična rupa u budžetu, nepotrebno je, te tužbenim zahtjevom ne tražim to radno mjesto. Međutim, ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom i odbijaju "sa vrata". Za to se borim svim dosadašnjim tužbama, i boriću se, dok ne ostane samo jedan na nogama, naravno, ja.

I, da, simpatičan momenat je bio, predstavnici tuženih su, kao i dosad, tražili da sud sve moje odbaci, da ništa nisam dokazao, a ja da platim njihove troškove. Iskreno se nadam da su vjernici, jer i da izgubim, samo im Bog može platiti (i suditi).



P.S. Na početku suđenja mi je saopšteno da je radnica za prijem dokumenata u sudu izgubila moj posljednji podnesak sa kojekakvim kopijama dokumenata za tužene stranke, međutim, nešto se našlo u računaru, pa je ovo glavno suđenje održano danas. U suprotnom, morao bih opet dostaviti kopije. A radnica suda izgubila.

P.P.S. Kopija današnjeg zapisnika, naknadno uvidjeh, jedno fascinantno štivo, s obzirom na količinu logičkih i gramatičkih grešaka:

A ako budem dokon, napraviću prevod ovog ovdje... majkumuzapisnika. Što ga više gledam, fakat mi dođe da volontiram kao zapisničar kod Dragomirke Stanojević.

Zabranjena ljubav Jasmina i Sande - Sanda se odbranila!

Nedavnom provjerom statistike na blogu, uočim da me posjetioci nalaze putem pretrage pojmova "jasmin komić i sanda desnica", te u prvi mah nisam znao zašto je to tako zanimljivo. Njih dvoje su na blogu spomenuti u tekstu Konkursi, konkursi... IV, gdje sam prijavio da sam bio na konkursu u Ministarstvu nauke i tehnologije RS, i "izgubio" od Sande Desnice koja je tu prethodno primljena na određeno "određeno" vrijeme.

Prošlo je mnogo vode Dunavom i Savom od tad, odgovor na moj prigovor je stigao na vrijeme te sam nakon toga uputio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS zbog ugrožavanja prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima. Pripremno ročište za taj slučaj mi je zakazano za 22.07.2013. godine, nakon skoro godinu dana, je li. Zašto, zato što sam, kao pravnik amater, morao da ispravljam tužbu, nekoliko puta. Prije svega, ne mogu da tužim ministarstvo, nego tužim Republiku Srpsku. Druga stvar, kao drugotuženu odnosno pasivno legitimisanu sam morao navesti Sandu Desnicu. Zašto, ne znam, ali to valjda zna Dragomirka Stanojević, sudija. Bilo je tu još nekih sitnica, ali te dvije stavke su najbitnije. Elem, nakon što sam Sandu uspješno naveo kao drugotuženu, stigao je njen odgovor na tužbu upućen 1. aprila tekuće godine, sa adrese ministarstva. (Dakle, u tom trenutku je ona još uvijek radila tamo.) Odgovor je sačinio pravnik ministarstva, pretpostavljam, te se u njemu odbacuje kategorizacija Sande Desnice kao drugotužene (lijen sam da skeniram odgovor i tačnu pravnu formu, ne mogu se snaći među hrpom papirčina koje sam navukao; jedva čekam da se završe suđenja pa da sve to pobacam, prim. aut.), i traži se da se moja tužba odbaci kao neosnovana. Ono što je još zanimljivo jeste da je Sanda Desnica imala ugovor od 17.02. do 17.04. prošle godine, tako da je u vrijeme konkursa (i razgovora) ona bila na tom radnom mjestu, a vjerovatno se nije ni pojavila na razgovoru - mislim da je nisam vidio taj dan kad sam bio tamo, ali ne mogu biti 100% siguran.

Ono što je dodatno zanimljivo jeste da je "komisija formirana po Zakonu o republičkoj upravi RS" (koji nema veze sa formiranjem komsije), ali protivno Zakonu o državnim službenicima RS, koji jasno definiše detalje u vezi prijema radnika, al' o tome ću više sa Dragomirkom Stanojević. Nego, ono što je zapravo tema ovdje je objavio gospodin Željko Raljić u listu Respekt!:

To je objavljeno u broju 35, od 10. juna 2013. godine, tako da znate gdje da potražite čitav tekst (autorska prava su autorska prava). Dio koji se odnosi na Sandu Desnicu i Jasmina Komića nije zamućen, a ko je lijen da klikne na sliku da bi je uvećao, evo:

Kod političara fizički izgled nema mnogo veze sa seksualnom privlačnošću, pa su oni često na meti žena. Da se ne nalaze na visokim funkcijama, vjerovatno bi ženskom oku bili neprimjetni mnogi od njih. To je nekada i razlog odbijanja, jer njihove izabranice ne pristaju uvijek i na prvu.

Tako je nedavno došlo do tihog pomjeranja u resoru ministra Jasmina Komića, koji je, prema saznanju Respekt!-a, prema jednoj od službenica za informisanje iskazao vrlo čudne simpatije. Djevojka je odoljela najpoznatijem muzičaru među ministrima, ali je morala da promijeni radno mjesto. Radi se o mlađoj djevojci, po godinama blizu Komićeve kćerke, koju je po stranačkoj liniji zaposlio u banjalučkoj Elektrokrajini.

Izvori Respekt!-a u Vladi navode da je Komić primjenjivao rafinirane metode udvaranja, kao što su nepotpisivanje rješenja za godišnji odmor i tome slično.

Dakle, biće zanimljivo na suđenju, kad budem tražio da mi Sanda Desnica bude svjedok, da je propitam malo. A Sanda Desnica je tu najmanji problem...

Konkursi, konkursi... IV

U prvom dijelu priče "Konkursi, konkursi" sam sa podsmijehom prokomentarisao oglas Ministarstva nauke i tehnologije (u daljem tekstu MNT) i njihovu potrebu za dva pripravnika. Ono što nisam spomenuo jeste da sam konkurisao na mjesto Službenika za odnose sa javnošću. Kad već piše Filozofski fakultet, zašto da ne? Konkurišem na sva mjesta do kojih mogu doći pješke i odnijeti prijavu.

U odnosu na Ministarstvo prosvjete, MNT funkcioniše opuštenije, oglas je naveo da se dokumenti dostave u roku od 15 dana, a zatim je prošlo još nešto vremena pa smo pozvani na razgovor. Poznata lamela na Trgu Republike Srpske, samo treći sprat ovoga puta. 

Dočekao sam svoj red na razgovor sa tročlanom Komisijom (taj broj je u blagom neskladu sa Zakonom o državnim službenicima). Glavni član Komisije je moj poznanik pa smo se ispričali o svemu i svačemu, a najmanje o poslu. U samom startu mi je bilo jasno da nemam šanse na ovom konkursu kad se, nakon što sam spomenuo da sam post-diplomac, povela priča o stipendijama MNT odnosno sufinansiranju izrade naučnih radova (magistarskih/doktorskih). Rekoh da ne vjerujem u takve oblike pomoći, a evo i zašto: moj brat je post-diplomac sa prosjekom 10,00 i konkurisao je za tu novčanu pomoć ali je nije dobio. Ta pomoć je otišla osobi sa njegovog post-diplomskog studija kojoj je mentor Jasmin Komić. Iz te priče o "utješnoj nagradi" sam vidio da tu nemam šta da tražim, tako da je sav dalji tok razgovora bio maksimalno ležeran i, sve u svemu, bilo je to ugodnih 20-ak minuta priče o ničemu.

Nakon nekog vremena je stigla i odbijenica. Tu je sve lijepo objašnjeno, samo nije objašnjeno zbog čega je primljen upravo taj pripravnik. Evo i samog obavještenja (interpunkcija na nivou Ministarstva prosvjete):

I sad, sve bi to bilo u redu da ja nisam pažljivi čitalac novina. Evo na šta sam naletio u novinama:

Dakle, 22.02. Sanda Desnica radi kao Službenik za odnose sa javnošću, a 27.02. MNT obavještava ZZZ o potrebi za radnikom. Dva mjeseca nakon toga, 27.04. MNT donosi odluku o prijemu Sande Desnice u radni odnos.

I, sad, šta je tu sporno? Trideset namagarčenih pripravnika? Ovce i jesu za šišanje. Dok god se niko ne žali, sve je u redu. Ja sam uložio kratki prigovor gdje tražim rang listu kandidata, pa ćemo vidjeti kakav će biti odgovor MNT, a baš me zanima da li će još neko da učini isto. Ili je svima u redu da je ona primljena zašto - zato.

Valjda će odgovor MNT biti u zakonskom roku, a kad bude, biće i na blogu. Dotad, nezaposleni pozdrav!