ŠUP: Obračun!

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Jedna odnosno druga od mojih tužbi je napokon dospjela do glavnog ročišta, prije par dana (13. maja). Da ne bih ponavljao već rečeno, ovom prilikom osvrt na zanimljivosti sa ročišta...

Obzirom da već imam neko iskustvo, ovaj put sam bio koliko-toliko koncizan. Za uvod sam pripremio sljedeći tekst:

Uz sve već navedeno u tužbi, želim da istaknem kako je ovo pokušaj da se ukaže na KRIMINAL pri zapošljavanju u prosvjeti, gdje vladaju korupcija, nepotizam i zapošljavanje po stranačkoj liniji.

U ovom trenutku diplomu imam već šest godina a za to vrijeme nešto manje od pet mjeseci radnog iskustva.

Prošao sam skoro sve što se može proći: da bivam odbijen zbog nedostatka radnog iskustva (nezakonito), da bivam odbijen zato što imam radno iskustvo (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio ljekarsko uvjerenje koje se plaća (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio licencu za rad (nezakonito), kao i slučaj zbog kojeg smo trenutno ovdje.

Isto tako, doživio sam da razgovori za posao traju manje od minut (Muzička škola, Banjaluka), da se kandidati putem SMS poruka obavještavaju o terminu razgovora dva-tri sata prije samog razgovora (O.Š. „Branko Radičević“, Banjaluka), da ne budem pozvan na razgovor niti dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Petar Kočić“, Imljani), da budem pozvan na razgovor i testiranje tri mjeseca nakon raspisivanja konkursa a onda nikad ne dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Sveti Sava“, Banjaluka), da škola ignoriše prigovor (O.Š. „Jovan Cvijić“, Banjaluka)...

Uz to, imam primjere da inspekcija ignoriše prijave (i iz tog razloga u ovom slučaju nisam obavještavao inspekciju), besplatne pravne službe apsolutno ne pomažu, zatim, tu je inertnost nadležnih institucija (još uvijek se javno raspisuju konkursi na kojima se traže dokumenti iz kategorije čija je obrada zabranjena a Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH ništa ne čini da to spriječi), polunadležnih institucija (Ombudsman za ljudska prava, iz čije kancelarije su me zvali telefonom nekoliko mjeseci nakon podnošenja žalbe da pitaju kakav je status slučaja, gdje sam rekao, citiram: „Budući da vidim da nećete ništa uraditi, napisao sam tužbu i predao.“). Pored svega toga, pravni lijek za ovakve slučajeve - ako se isti zadesi u proceduralnom odgovoru škole na prigovor - redovno je neadekvatan: redovno su prisutni elementi krivičnih djela i mora se insistirati na krivičnoj odgovornosti. Vrijedi napomenuti da ni sudovi nisu spremni da se na pravi način suoče sa ovim, a sudija prvobitno zadužena za slučaj (Dragomirka Stanojević) je činila sve u svojoj moći da slučaj usporava, na kraju i odbaci, nezakonito. Da li je u pitanju njena nestručnost ili korupcija, dalo bi raspravljati...

Dakle, stanje je alarmantno.

Što se same tužbe tiče, ovo je meni jedini poznat primjer od njih stotinjak (brat i ja godinama konkurišemo, pa dijelim to iskustvo) gdje su tražena DVA dokumenta iz kategorije čija je obrada zabranjena. To navodim jer dotad nisam ni znao da postoje dva. Već je navedeno u tužbi da sam predao jedan takav dokument koji svojom formulacijom pokriva i neosuđivanost i nevođenje krivičnog postupka, međutim, to nije bilo „dovoljno“, tako da je uslijedilo ovo što je uslijedilo...

Ipak, dijelovi u kurzivu nisu ušli u zapisnik, prvi zato što se ne odnosi ovaj konkretan slučaj, a drugi je otpao - na ivici verbalnog duela - jer sudija Maja Krajnović smatra da je to vrijeđanje suda - što rekoh za Dragomirku Stanojević da je na tankoj liniji između nestručnosti i korupcije. Spomenula je da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonite prvostepene odluke, međutim, nisam dobio detalje. Bilo kako bilo, osvrnućemo se na Dragomirku na samom kraju...

Elem, na sudu se pojavio i čovjek odgovoran za ovu glupost, Zlatan Mašinović, donedavno direktor Škole učenika u privredi. Budući da više to nije, bio je u ulozi svjedoka tako da je advokatica koja zastupa školu (zanima me ko nju plaća) iskoristila priliku da ga ispita o slučaju. Pitanja su bila retardirana kao i odgovori i otprilike je sve ličilo na onomadašnje ispitivanje Dragoljuba Davidovića o Picinom parku: "Sve je po zakonu, sve je po zakonu..."

A onda sam ja dobio priliku da ispitam svjedoka. Svega dva pitanja. Prvo je bilo u vezi sa ostalima eliminisanim na tom konkursu: od ukupno 34 kandidata, 25 "nisu ispunjavali uslove konkursa". Zlaja je tu krenuo neku priču kako je on imao jednog člana komisije koji je bio jako pedantan i koji to sigurno zna, međutim, šuplju priču je prekinula sudija direktnim pitanjem zašto? na šta je on rekao da ne zna odnosno da se ne sjeća. Drugo pitanje se odnosilo na prve dvije sedmice te školske godine, obzirom da je konkurs objavljen 31. avgusta a zaključen 13. septembra. Dakle, radi se o dvije radne sedmice. Pitao sam ko je bio na tom radnom mjestu te dvije sedmice. Na to je Zlaja krenuo tresti glavom i ponavljati to nije problem, to nije problem, objašnjavajući kako škola može da izgubi do 10% časova koji se kasnije nadoknade (ili tako nešto), pa ga je sudija prekinula konkretnim pitanjem na koje je on odgovorio da se ne sjeća.

Malo kasnije sam postavio isto pitanje drugotuženoj, Marijani Pećanac (Dragojević) koja je primljena na tom konkursu, da li je ona radila te dvije sedmice. Ona je, uz puno okolišanja, rekla da se ne sjeća.

E, sad, detalj da popuni priču: Marijana je u toj školi radila već od 2008. do 2010. godine, nepunu normu. Da ja izvlačim zaključak da je ona sigurno pozvana prije početka školske godine i da je radila te dvije sedmice, ne bih. Ako se ona ne sjeća... Mada, žalosno je da ljudi tako gube pamćenje. A u krajnjoj liniji, kao što sam rekao sudiji, to nije toliko bitno za ovaj slučaj koliko je bitno kao ilustracija "konkurisanja na već popunjeno radno mjesto".

Što se tiče ostatka suđenja, vrijedi još spomenuti da je advokatica koja zastupa školu mlateći rukama sebi bila razmazala karmin po licu, pa je izgledala kao Dee Snider iz benda Twisted Sister, te da je u jednom trenutku nakratko prekinula ignorisanje zakona i logike rečenicom: "Tužitelj na svojoj strani ima samo Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH."

Sudija Maja Krajnović je bila poprilično korektna, nije me prekidala kao Dragomirka onomad, ali to ništa ne znači. Vidjećemo kakva će biti presuda...

I, da, prvostepena nesreća koja je zadesila ovaj slučaj, Dragomirka Stanojević. Sudija Maja spomenu da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonitog rješenja o odbacivanju tužbe, i s tim u vezi - misleći na kaznu, a ne na njeno odsustvo sa slučaja - upitah nakon suđenja:
-A šta je bilo sa Dragomirkom Stanojević?
-Dobila je bebu.
-Sa mužem ili sa nekim drugim?
-Vi stvarno mislite da ćete dobiti odgovor na to pitanje?
-Ja odgovor već znam.

Relativno neukusno, međutim, obzirom na običaj da žene obično dobijaju bebe od muževa (što ovdje nije slučaj) kao i činjenicu da se radi o jednoj nesrećnici koja je učinila sve u svojoj gluposti da oteža ne jedan nego dva moja sudska procesa, poprilično na mjestu. Uglavnom, Dragomirka je propalitet svoje vrste, ali ispala je iz stroja, makar na neko vrijeme... a nadam se da se neće ni vratiti.

Čeka se presuda.

Addendum: naknadno vidim da sam na blogu uglavnom opisivao slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS ali da nisam dovoljno pisao o ovom slučaju te fali detalja... Elem, Dragomirka je originalno bila zadužena za isti, te je prvostepeno odbacila tužbu zato što nisam dostavio adresu drugotužene. Okružni sud je proglasio nezakonitim to njeno rješenje i naveo da sam ja ukazivao na to da prvotužena (škola) ima taj podatak i da sud treba od prvotužene da ga dobije. Tako je i bilo, a za nastavak suđenja je zadužena sudija Maja Krajnović koja je, kao što vidimo, stvar dovela do glavnog ročišta.

Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene - čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje... s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao - pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih... Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom...

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012...

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se - uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama... malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu - zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa... Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati...

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi... sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe...

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti... zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci... a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji - u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče...

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma... su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost...), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi... i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ - o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ - gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM - 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali...

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo... a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi...

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću... a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje -  provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto...

Bojan Vlajić protiv Republike Srpske (i Sande Desnice)

Sad mogu reći: "Doživio sam i to." Između ostalog. Suđenje, prvo u nizu, protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS odnosno RS kao prvotužene i Sande Desnice, onomad službenice MNT, kao drugotužene. Ja tužim, a oni se brane...

HOĆU DA SE ZAPOSLIM POD JEDNAKIM USLOVIMA, AL' NE IDE... to je priča.

Prethodno sam pisao o tom slučaju (PRVI PUT, DRUGI PUT, TREĆI PUT), pa ukratko: standardna (uhodana) šema, raspisan konkurs za mjesto koje je već popunjeno. Sanda je prvo tu primljena na dva mjeseca "zbog povećanog obima poslova", tako da je grijala stolicu u trenutku kad su ostali kandidati grijali hodnik MNT, a zatim je primljena i na konkursu, gdje je pobijedila javnu konkurenciju (ova rečenica zaslužuje mnogo više navodnih znaka, al' sam lijen da ih sijem). MNT se i ne stidi toga tako da je u svom izvještaju navelo za nju "kandidat je upoznat sa načinom na koji se obavljaju odnosi s javnošću unutar institucija Republike Srpske"... i to je jedina njena "realna" prednost, jer i svi ostali sa uže liste imaju korektan prosjek, elokventni su, te ponešto pride... na stranu to što je kod pripravnika (lica bez radnog iskustva) "bodovano" honorarno radno iskustvo - nobl svet za to kaže "nonsens".

E, sad, pomenuto upoznavanje sa "načinom na koji se obavljaju odnosi s javnošću unutar institucija RS" se desilo upravo u MNT, gdje je primljena bez javne konkurencije (na osnovu MNT ugovora 19/6-010/122-5/12 od 17.02.2012. godine), a zanimljivo je što je danas istakla da je u isto vrijeme obavljala i poslove službenika za odnose s javnošću Agencije za informatičko društvo... na koju ću se vratiti. Primljena "zbog povećanog obima poslova", radila je taj posao na dva mjesta. Pohvalno.

I, sad, unazad na sam razgovor, na stranu sav apsurd komunikacije sa natapiranim idiotom Mirzom Bajrovićem (predsjednikom komisije za prijem radnika), jedan egzotičan detalj izdvajam: Helena Joldžić, drugi član komisije, u jednom trenutku je istakla "kako su oni malo ministarstvo, te kako je jedno vrijeme treća članica komisije (Sanela Vuklišević, inače prof. srpskog jezika), obavljala te poslove za ministarstvo", a u trenutku samog razgovora je na vratima kancelarije Mirze Bajrovića pored njegovog imena stajalo "Nikola Plavšić - službenik za odnose s javnošću" (inače, to ime i danas stoji na internet stranici Vlade RS - spisak kontakata za ministarstva). Dakle, jedan koristan savjet na ovom blogu: studiranje žurnalistike se isplati, jer očigledno ima viška mjesta za novinare po ministarstvima... doduše, poželjno je da imate mamu koja će platiti to radno mjesto.

Međutim, ima tu nekih malih tehničkih poteškoća. Na prethodnom ročištu sam kao dokazni materijal predočio novinski tekst "Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani" (Nezavisne novine, 02.02.2011) gdje se spominje zabrana zapošljavanja novih radnika u javnu službu koja je od 2010. godine mrtvo slovo na papiru, još uvijek aktivna - nije poništena, valjda zato što nikad nije ni poštovana. Isto tako, kao prilog sam dodao i tekst "Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom" (Nezavisne novine, 29.04.2013), gdje stoji da se jedna instrukcija odnosi na "potrebu sklapanja svih ugovora o povremenim i privremenim poslovima u skladu sa odredbama Zakona o radu". Da li je Sandin ugovor koji je "upoznao sa načinom" zaključen malo nakrivo, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali, gdje ima dima...

No, pravi šlag na tortu jeste činjenica, danas potvrđena, da je Sanda dala otkaz u MNT. Jesu li to muda, obraz, petlja, nešto četvrto... ne bih znao, ali, u današnje vrijeme krize i problema, sa 50% nezaposlenih u zemlji, dati otkaz na takvom radnom mjestu, mora to biti jak razlog. U ovom slučaju je razlog bio seksualan (ali ne u maniru Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma): "gospodin" ministar Komić je imao određene nečasne ideje spram Sande, što je objavio magazin Respekt u tekstu "Čak i Ćurguz poželio ljubavnu avanturu na Mrakovici?" (broj 35, 10.06.2013). Na žalost, nisam iskoristio na vrijeme priliku da Sandu upitam da li je ona osoba spomenuta u tom tekstu, no, njena potvrda da je dala otkaz... Isto tako, to objašnjava i način njenog zapošljavanja. Jer, seksualno uznemiravanje je uznemiravanje nekoliko zakona, i da je ona primljena propisno, valjda se ne bi plašila da podigne tužbu protiv Komića. Sem ako, nekim slučajem, ne vjeruje u pravnu državu...

Ipak, Sanda vjerovatno vjeruje u sreću, jer joj se posrećilo da je nakon davanja otkaza u MNT zaposlena kao službenik za odnose sa javnošću u Agenciji za informatičko društvo, koja je u okviru MNT. Dijabolično, zar ne?

No, Sanda Desnica je najmanji problem u ovom slučaju. Problem je ova uhodana kvarna šema zapošljavanja koja se mora rasturiti, a vidjećemo da li sudija Dragomirka Stanojević ima snage da prekine makar jednu alku tog lanca... Presuda stiže poštom, uskoro.

A ja, što sam mislio po samoj objavi oglasa konkursa, to sam rekao i danas na suđenju: to radno mjesto je jedna obična rupa u budžetu, nepotrebno je, te tužbenim zahtjevom ne tražim to radno mjesto. Međutim, ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom i odbijaju "sa vrata". Za to se borim svim dosadašnjim tužbama, i boriću se, dok ne ostane samo jedan na nogama, naravno, ja.

I, da, simpatičan momenat je bio, predstavnici tuženih su, kao i dosad, tražili da sud sve moje odbaci, da ništa nisam dokazao, a ja da platim njihove troškove. Iskreno se nadam da su vjernici, jer i da izgubim, samo im Bog može platiti (i suditi).



P.S. Na početku suđenja mi je saopšteno da je radnica za prijem dokumenata u sudu izgubila moj posljednji podnesak sa kojekakvim kopijama dokumenata za tužene stranke, međutim, nešto se našlo u računaru, pa je ovo glavno suđenje održano danas. U suprotnom, morao bih opet dostaviti kopije. A radnica suda izgubila.

P.P.S. Kopija današnjeg zapisnika, naknadno uvidjeh, jedno fascinantno štivo, s obzirom na količinu logičkih i gramatičkih grešaka:

A ako budem dokon, napraviću prevod ovog ovdje... majkumuzapisnika. Što ga više gledam, fakat mi dođe da volontiram kao zapisničar kod Dragomirke Stanojević.