Argumentom u čelo!

Kad se slikamo za dokumente, na slikama bude glava. Na gornjem dijelu glave je čelo. Iza čela se nalazi mozak. Informatičkom terminologijom rečeno, centralna procesorska jedinica u čovjeka. Služi za razmišljanje.

Kad odemo do kioska da kupimo nešto, pored razne štampe često možemo zateći i "Glas Srpske", dnevni list naše kriške ove države. Ali, iako je to dnevni list RS, tu piše i o stvarima koje se dešavaju van RS. Neke od njih nisu bitne za RS, ali neke jesu.

Inače, predsjednik RS se trenutno nalazi u posjeti eSADeu. Otišao je malo do nalogodavaca da ispita zašto ga podrivaju finansiranjem kojekakvih studentskih organizacija koje bi da pale žito i postavljaju razne transparente, ujedinjavanjem opozicije i sličnim glupostima. Zašto, o zašto, dušmani, mi to radite, zapitao je on, sigurno.
Dakle, otišao je malo do svojih, a usput je morao navratiti i do naših (Iz Čikaga oni moji, znaš ti dobro koji...).
I tako, ide Mile američkom prugom (sa još kojim drugom), a "Glas Srpske" izvještava o tome. Revno i redovno. A ja čitam. Na naslovnoj strani od 25.10.2011. godine stoji izjava Željke Cvijanović, jednog od drugova koji su zajedno sa predsjednikom u posjeti eSADeu. Željka je, kao i ja, profesor engleskog jezika i književnosti. Razlika je samo u tome što je ona gospođa ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Prije toga je bila šef Kabineta predsjednika Republike Srpske. Sad kad ima svoj kabinet (i to ne za nastavu), ona zapošljava po svojoj volji, pa je tako zaposlila kćerku predsjednika RS. Čudni su ti odnosi... Nego, kaže Željka a prenosi "Glas", na naslovnoj strani velikim slovima (LINK):

RS ĆE IMATI KORIST OD POSJETE SAD

Fascinantno. Zapanjujuće. Obično se diplomatske posjete organizuju kako bi se nanijela šteta državi ili jednom njenom dijelu. Ovo je izuzetan presedan.
Ček'. S obzirom da će RS imati korist, to vjerovatno znači da će BiH imati štetu... Hmm... Kakve sve trice i kučine prijete prilikom pisanja, to je fascinantno. Mislim, mog pisanja. No, ne moramo stalno o neveselim stvarima (šteti), dosta nam je prethodno spomenuta korist.
Bilo kako bilo, to je naslov. Ono pravo slijedi tek poslije naslova, još par njenih riječi:

"Uspjeli smo da ostvarimo neposredan kontakt sa sagovornicima..."

Ako je ono maloprije bilo fascinantno i zapanjujuće, ovo je korak dalje. Možda da upotrijebim riječ nevjerovatno? Neposredan kontakt sa sagovornicima? Neviđeno. Nečuveno. Mali korak za F.K. "RS" ali veliki za istoriju diplomatije. Sa sagovornicima neposredno, vjerovatno bez prevodilaca! Čekaj, ne trebaju im prevodioci, zato su poveli Željku.
Mislim da je jučerašnji dan bio trenutak od kojeg treba da počne novo računanje vremena u diplomatiji. Vidim to kao ekvivalent rođenju Isusa, Muhamedovom podvigu, datumu održavanja festivala Woodstock...
Nego, da ne bude da sam izvukao nešto iz konteksta, evo šta dalje stoji na naslovnoj:

"... i da im objektivno prenesemo šta se događa u RS i BiH, a ne da to oni zaključuju na osnovu medijskih članaka ili izjava pojedinaca koje nemaju potrebnu težinu."

Dakle, oni su otišli tamo da kažu kako oni vide stvari. Svakako nisu otišli da im kažu kako jest, ili makar kako im to javljaju silni špijuni. A kako jest? Pa upravo u stilu ovog naslova. Odozgo udaraju narod k...em u čelo, odnosno, penisom u čelo (penisom, jer to su gospoda intelektualci). A iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje.

Kad se pročita čitav članak lako je vidjeti da nije spomenuto nijedno ime sagovornika. Ni ovaj, ni onaj, ni lijevi, ni desni. Nije da su neki nebitni, nego su i bezimeni, sa izuzetkom onih naših iz Čikaga. Upotrebom mozga odnosno razmišljanjem se može doći do pitanja: "Ko su ti sagovornici od kojih će RS imati koristi?" Na to pitanje u članku nema konkretnog odgovora, ali ima nešto što bi moglo poslužiti kao dokazni materijal na sudu, slika:

To je taj diplomatski nivo. Na stolu fiksni telefon, zamalo prazna čaša soka i ruka predsjednika RS na kojoj je sat koji vjerovatno košta više od čitave zgrade u kojoj je održan sastanak. Koja je to zgrada, ne znam. Ko su ti ljudi, ne znam. O čemu je bio razgovor, ne znam. Ne bih sad da izmišljam dijalog, možda nekom drugom prilikom.

Mislim, j..u nas na svaki mogući način, al' ne moraju makar u čelo. Jer iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje. Mogao bi nam zatrebati.

Evo i čitav članak, ako neko hoće da čita:
Glas Srpske: Srpska će imati ogromnu korist od posjete SAD

Struka i nauka

Šta se dešava kad majmun uđe u tenak? Problem. Šta se dešava kad nestručni ljudi dođu na bitne pozicije? Ozbiljan problem. Takav je slučaj sa, između ostalih, Ministarstvom prosvjete i kulture RS gdje radi puno nekih osoba koje se ne snalaze sa zarezima (ali se snalaze sa biznisom).
Zločin u prosvjeti na naplatu dolazi kasnije, a danas priča o jednom malom zločinu:
Blic: U trećem razredu uče engleski, ne znaju nijedno slovo latinice
O čemu se radi, ukratko?
U školama u Republici Srpskoj djeca od početka trećeg razreda počinju učiti engleski jezik, a latinicu, pismo engleskog jezika, počinju učiti od drugog polugodišta trećeg razreda. To predstavlja mali logički problem, odnosno, kako je u članku lijepo rečeno, apsurd. Mislim da se ta riječ kriminalno malo koristi danas, s obzirom gdje i kako živimo, tako da bih toplo pozdravio upotrebu iste.
(Zarad nastavka priče, poželjno bi bilo objasniti da osnovno školovanje u Republici Srpskoj traje devet razreda. Za razliku od nekadašnjih osam, ubačen je jedan razred ispred. Godinu dana djeca sjede u klupama, umjesto da razbijaju glave i koljena padajući sa drveća, za to vrijeme ocjenjuju se opisno. Ne uče da pišu, možda ni da čitaju. A možda ne uče, ništa. Znam neke koji za svih devet godina osnovne škole nisu ništa naučili, tako da je taj prvi razred veoma upitan.)

Nego, u članku ima različitih izjava, mišljenja, neslaganja, podatak kako djeca i ne treba da znaju latinicu u tom trenutku s obzirom kako je oblikovan sadržaj koji obrađuju, sve je to u redu. Samo, jedna je stvar nekako uspjela da izmakne pažnji, suštinski logički problem:

Zašto, koji moj, djeca uopšte uče engleski u trećem razredu?

Danas su nastavnicima engleskog jezika na raspolaganju Cambridge ili Oxford udžbenici/programi. Možda ima još opcija, ja sam u dvije različite škole radio sa ove dvije varijante. Razlika sadržajnih ima (poprilično), suštinskih nema.

Suština je da se malencima uvale slikovnice od po 30 maraka, a oni za godinu dana nauče 15-ak riječi. Po meni, ne isplati se, taj biznis. Ali nekima se isplati, veoma.
Djeca za te pare dobijaju knjigu i radnu svesku. Nastavnik dobije knjigu, radnu svesku, udžbenik za nastavnike i nosač zvuka, najčešće CD, sa audio sadržajem lekcija.
U školi gdje sam imao treće razrede sam radio po Oxford programu. Udžbenik je velikog formata, svaka lekcija se prostire na dvije stranice. Jedan veliki crtež/slika. Što se slova tiče, tu je naslov lekcije i jedna do dvije rečenice. Djeca gledaju sliku, uočavaju predmete, slušaju audio sadržaj sa CD-a.
Bilo je dobro dok CD koji su djeca slušala nije otkazao poslušnost. Tad je na scenu stupila improvizacija. Pričam i igram se sa djecom dok se ne umorim, a zatim radna sveska. Zadam djeci da boje a onda i ja uzmem bojice. Stigao sam da za mjesec dana obojim pola radne sveske sa veoma malo prelaženja preko linija. Žao mi je što sam morao vratiti tu radnu svesku, bilo je tu nekih jako lijepih psihodeličnih kombinacija boja. No, to nije tema.

Da se ja pitam, umjesto engleskog bih do šestog razreda uveo predmet Narodni običaji i tradicija. Da djeca nauče šta su preslica, jaram, zašto se bježi u šumu kad švabo napada, itd.

Što se engleskog tiče, ima milijardu nekih kurseva, skoro svaka osnovna škola ima ugovor sa nekom školom stranih jezika. Dakle, ambiciozni roditelji, plaćajte kurs. Bistra djeco, naučićete i bez kursa. Ostali, u jednom pogledu je svejedno. Dok god se u srednju školu upisuje bez prijemnog ispita, odnos rada i ocjene je u debeloj sprezi sa društvenim položajem (tako da to nazovem da ne zalazim u objašnjavanje nepotrebnog).
U drugom pogledu, danas je znanje engleskog nasušna potreba. Bio ti limar, zubar ili elektromehaničar, prilikom traženja informacija tu je internet. Uglavnom na engleskom. Pa ti ne uči.

I, da, naravno da ovo nije jedini promašaj, sjetih se još jednog sa sličnim logičkim problemom: predmet Demokratija u šestom razredu? Šta kaže razvojna psihologija o formiranju hipotetičkog mišljenja kod ljudskih jedinki?

Pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije

Prosvjeta u RS je u jadnom stanju, od glave do pete. Osnovna škola sad ima devet razreda umjesto osam kao što je bilo kod druga Tite, još uvijek je obavezna ali je i to relativno jer su zakoni izmijenjeni do mjere da učenik ne može završiti samo ako ga teške kriminalne aktivnosti ne spriječe u tome. U srednju školu se upisuje na osnovu prosjeka iz osnovne škole, nije bitno da li je taj prosjek stečen u nekoj seoskoj školi gdje ima 20 đaka iz tri porodice ili nekoj gradskoj školi gdje nastavnici svakodnevno proklinju svoj život i posao. Nakon srednje škole, postalo je pravilo - posebno za omladinu ženskog pola iz mjesta koja nisu Banjaluka, ide fakultet. Fakultet je nekad bio nešto... danas je nešto sasvim drugo. Nekad je čovjek mogao i bez fakulteta da se zaposli i da proživi život u sreći i veselju, ljetuje u Makarskoj i zimuje na Bjelašnici. Danas to neki ne mogu ni sa fakultetom. A neki mogu i sa privatnim fakultetom.
Procvat privatnih fakulteta u RS se desio u mandatu aktuelnog ministra prosvjete Antona "Tončija" Kasipovića, a nastala šteta će potrajati vjerovatno još nekoliko mandata, ko god dođe na njegovo mjesto ("Ako ikad dođe..."). Ruku na srce, čuo sam kako je Tonči na početku svog djelovanja imao namjeru da privatne fakultete "dovede u red", ali da je naišao na tvrdo jerbo su dotični fakulteti u vlasništvu glavate gospode sa solidnim uporištem. Taj drugi dio nisam ni morao čuti, to mi je bilo u startu jasno. Privatni fakulteti su, što se kaže, iznikli kao pečurke poslije kiše u jednom periodu da bi određeni dio pozicionara malo ulaštio sebi pozicije, dodao prefikse i sufikse oko imena i pojačao koeficijent plate. Nikad nisu ni bili zamišljeni kao ozbiljne visokoškolske ustanove već kao jednostavna samostalna trgovinska radnja, šalterskog tipa. Postoji šala za jednu takvu ustanovu preko Drine:

Megatrend
Lanac obrazovnih ustanova pored kojih ljudi kad prolaze kolima zatvaraju prozor da im ne bi ubacili koju diplomu kroz isti.
(vukajlija.com: megatrend)

Nego, jedan od tih fakulteta, čiju ja i majicu posjedujem, a i odbijenicu (zapravo, odbijenica je od prislonjenog srednjoškolskog centra ali to je isti par opanaka sa vazdušnim đonom) jeste banjalučki Apeiron popularno zvan Aperion. Imaju ljudi problema sa dva vezana vokala pa se izvrši mala rokada i onda bude lakše za izgovoriti.
Danas se na televizoru mnogo reklamiraju ulošci, pivo i privatni fakulteti. Apeiron nije izuzetak, jedino što se u reklami za nj. može čuti "dobitnik nagrade Evropski kvalitet za obrazovanje u Oksfordu". To bi trebalo da nešto znači. Valjda. Samo ne znam u kom smislu. Sumnjam da je ovaj moj bivši državni Filozofski u Banjaluci, a i sadašnji Filološki dobio neku takvu nagradu. Ako jeste, možda je upravo on utabao stazu za Apeiron. Nego, na stranu transparentnost dobijanja te nagrade, da mi vidimo šta to Apeiron čini tako aperioničnim. Kaže se često, neko je onoliko dobar koliko mu je dobar posljednji poduhvat, ma čim se taj bavio. Paralelnom obradom te tvrdnje bismo mogli doći do ideje da je Apeiron dobar koliko mu je dobra posljednja generacija studenata...
Juče sam, sasvim slučajno pretražujući po tragu jednog imena došao do zanimljivog dokumenta. Dokument je javno objavljen i dostupan svima. U pitanju su rezultati sa ispita Engleski jezik I i II, iz maja prošle godine, upravo na "panevropskom univerzitetu" Apeiron. Sedam studijskih odsjeka, ukupno 102 studenta su tom prilikom polagala te ispite, a rezultati...
Apeiron: ispit Engleski jezik 14.05.2010, rezultati
Da ne bih kopirao čitav dokument i 102 imena, pregled po kategorijama:
- Fakultet poslovne ekonomije, ispit je položilo 16 od 34 studenta
- Fakultet zdravstvene njege, ispit je položilo 8 od 33 studenta
- Fakultet informacionih tehnologija, ispit je položilo 5 od 17 studenata
- Fakultet sportskih nauka, ispit je položilo 0 od 6 studenata
- Fakultet pravnih nauka, ispit je položilo 7 od 19 studenata
- Filološki fakultet, ispit je položio 1 od 3 studenta
Dakle, prolaznost na ispitu je nešto "jača" od jedne trećine (1/3, 33%). Imam i digitron ali ljepše zvuči jedna trećina. Od ovih 37 koji su uspjeli preplivati rijeku Stiks, tri su ocjene 10, dvije 9, četiri 8, pet 7 a ostalo do 37 su sve "šestice". Nemam volje da računam prosjek. Od gore navedenih podataka, možda najviše zabrinjava ovo na "Fakultetu informacionih tehnologija", da je tu prolaznost manje od trećine. Mislim, obično te informacione tehnologije imaju neke veze sa informatikom, kompjuteri, ovo-ono, hakerisanje, programiranje. Doduše, možda su ovi naučili da kompajliraju na ruskom...

E, sad, da se vratimo na onu ideju napisanu prije samih podataka o ispitu, "... dobar koliko i posljednja generacija studenata". Ovdje se radi o omladini otprilike 1990. godište, ako mislimo na redovne studente koji su se upisali nakon srednje škole. Danas djeca uče engleski jezik u sedam od devet razreda osnovne škole. Ne znam koliko su ovi učili, a ni nije bitno. No, znam šta je engleski jezik jer posjedujem diplomu na kojoj piše moje ime i profesor engleskog jezika. A i da nemam tu diplomu, dovoljno mi je samo da NE BUDEM GLUP pa da uočim koliko nas engleskog jezika "okružuje", kroz pogrešno pomodno napisana imena različitih lokala, ustanova, čega već; kroz galopirajući uticaj jeftine zapadne "kulture"; kroz širenje informacionih tehnologija, itd. E, ako je situacija sa engleskim ovakva, šta je sa, j***te, stručnim predmetima? Kakvi ovo ljudi uopšte studiraju na Apeironu? Jesu li to ljudi uopšte? Jesu li to tuljani? Šta je Evropski kvalitet u obrazovanju? Šta je Evropa?

Ipak, da ne postavljam glupa pitanja, samo još da se osvrnem na suštinsku razliku između privatnih i državnih fakulteta: na privatnim se plaća prilikom upisa a na državnim na ispitu. U oba slučaja se plaća novcem, s tim da neki državni primaju i znanje, doduše, nerado. (Da ne griješim dušu, moje je mišljenje da je puno više dobrih ljudi nego loših na državnim fakultetima, posebno onim koji nisu pravni i ekonomski.) Nego, novac. Pare, pare pokreću svijet, politiku i nogomet. Novac ima svoj univerzalni jezik. Novac jeste univerzalni jezik. Engleski je poprilično univerzalan jezik, ali novac je univerzalniji. Stoga, ako ti ne ide engleski, pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije.