Šizofrenija

Odem u Beograd na par dana, isključim se malo iz "sistema", i kad sam se vratio dočeka me komična do suluda vijest da je Milorad Dodik tužio Milorada Dodika. Koliko je to izrugivanje pravosudnom sistemu (koji je to zaslužio), toliko je tu izrugivanje narodu (koji je to zaslužio). U maniru Nadrealista, biću smion da prognoziram da će kvantitativna vrijednost te "tužbe" odnosno "procesa" biti jedan veoma neintelektualan penis, onaj na K koji se završava sa URČINA.

Nego, dodatna Dodik šizofrenija, u dva dana dva naslova, upadljivo:

Dodik: Srbija izabrala pogrešnog partnera u BiH

Dodik: Razumljiva pozicija Srbije!

E, sad, prvu vijest (4. novembar) je obradila novinska agencija BETA, i u njoj je ono što je Mile rekao o tome i na tu temu, da bi bilo bolje da je Vučko pričao sa njegovom RS vladom. Druga vijest (5. novembar) je SRNA: pokušaj reparacije štete izazvane Miletovim traktoraškim pristupom. Naknadnim razmatranjem je uočeno da Mile nije u poziciji da tako nešto kaže, posebno na taj način (povukoše ga, jadnog, za jezik), i zato to reagovanje. Naravno, SRNA je pridodala još nekolicinu komada raznog izmeta iz Miletovih usta o raznim temama od kojih je najbijedniji momenat ovo:

"Srbi su stradalnici kao i Bošnjaci. I u organizacionom, državnom smislu svi koji su činili zločine su procesuirani i nisu imali državnu zaštitu, za razliku od Bošnjaka. Imamo priču o Naseru Oriću, koga su vlasti dugo štitile. Sada vidimo da je pod optužnicom", naveo je Dodik.

E, pa, Mile, ustašo nad ustašama, stvarno si dotakao dno svog antisrpskog beskičmenjaštva kad to možeš reći a znaš da je optužnica protiv Orića (kojom se bave oni kojima se bavi tvoj "referendum") još veće sranje nego tvoja tužba protiv tebe. Toliko, ukratko, o tome.

Ukidanje pravosuđa RS - dio drugi

Dodatak na prethodni tekst:
http://apsurdsrpski.blogspot.ba/2015/10/ukidanje-suda-i-tuzilastva-poimo-od-sebe.html

Dok je vrhunski apsurd da pravosnažno osuđen kriminalac Mile Radišić koji je pobjegao u drugu zemlju može putem javnog servisa Republike Srpske da "demantuje" izjavu koju RTRS nije ni objavio, opet treba "stati na loptu" i zapitati se šta, kako, zašto. A 24 sata "stajanja na lopti" donosi još dijelova slagalice...

Pojavljuju se istovremeno dvije priče na koje valja obratiti pažnju:
http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=171108
http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=171110

Prije svega, ono što je zanimljivo ovdje jeste da su oba članka praktično neobrađena (ono prevod i obrada), sklepana na brzinu, ili je to pak krajnji domet režimske pismenosti. Dakle, prvo se pojavljuje vijest da je taj neki Goran Suvara plaćen od strane SDS-a da snimi Radišića a zatim se javlja POTPUNI DEBIL Predrag Ćeranić (inače Dodikov savjetnik, očigledno da je ovo POTPUNI DEBIL preduslov) da ga "stručno" potpišu ispod rečenica koje završavaju uzvičnikom a ništa ne znače.

Goran Suvara je, kao što vidimo, statusa kao i sam Radišić: presuđeni kriminalac trenutno u bjekstvu, a inače je Dodikova druga linija - kao i solidna količina ovdašnjih kriminalaca. Dio je masturbatorske ekipe za zavlačenje "1389 - Izbor je naš" koja je pred prošle izbore radila punom parom za SNSD, sam Suvara je bio veoma aktivan prijeteći komentator na portalu Nezavisnih novina. Klasična cirkuska ličnost.

Dakle, Mile Radišić je snimljen od strane nekoga ko mu je blizak, kao što sam naveo prethodno. Snimak koji se pojavio je autentičan, a obzirom na konzistentan tok razgovora (pitanje - odgovor) jedina montaža koja je tu mogla biti jeste da su neki detalji isječeni (možda nepotrebni, možda neka bitna imena?), ali pored toga teško da je bilo drugo režirano.

Snimak je definitivno plasiran, sam Mile Radišić se osjeća izdanim od strane Dodika - a onomad je na slavi kod kuma imao počasno mjesto blizu samog Patrijarha Srbskog! - tako da je u pitanju klasično "političko" oruđe, ucjena, prethodno spomenuta odstupnica. U snimku se nigdje ne čuje Dodikovo ime niti ima bilo kakve naznake priče u tom smjeru... dakle, tu je ostavljen prostor za ucjenu Mileta D. od strane Mileta R. i ostalih zlikovaca, a to je i razlog za "reagovanje" POTPUNOG DEBILA Predraga Ćeranića.

Tu slijedi drugi vezani RTRS članak u kojem POTPUNI DEBIL Predrag Ćeranić najavljuje da će Specijalno tužilaštvo (u)raditi nešto - još veći apsurd i očajnički potez prevencije i sanacije novonastale situacije. Ćeranić "melje prazan mlin" u okviru svoje "struke": "specijalni rat protiv Republike Srpske", "prisluškivanje", "strani plaćenici", "psihološke operacije", što ne bi bio toliki problem da on kao postavku svoje priče ne uzima izjavu presuđenog kriminalca koji je u bjekstvu, koji nikakav problem nema da se javi javnom servisu Republike Srpske (čisto da se ne zaboravi taj inicijalni apsurd).

Uz sve to, članak završava brutalno prijetećim tonom kako je riječ o nezakonitom prisluškivanju i kako će Sud i Tužilaštvo imati posla, što je netačno i komično na više nivoa: zna se izvor snimka, isti nije nikakav "dokazni materijal" već zabava za široke narodne mase a Sud i Tužilaštvo su se već dokazali u slučaju ispitivanja "Afere Papak"...

Sve u svemu, pravosuđe (kompletan sistem) u RS treba ukinuti. Presude su pogrešne (Mile Radišić), kasne (Mile Radišić), neobavezujuće su (Mile Radišić). Šta ti ljudi zapravo rade?

P.S. Ostaje samo pitanje, zašto sad ovo, obzirom da je snimak star nekoliko mjeseci? Petokolonaši unutar SDS-a bivaju instruisani da, zarad prethodno spremljenog "spinovanja", aktiviraju snimak kao način odvlačenja pažnje od "kile zlata" odnosno vezane priče povodom sudskog slučaja Dodik protiv Bosića? Prirodna glupost SDS-a da ne kapitalizuje "kilu zlata" već da otvara još jedan front? Teško je reći.

Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe.

Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! 

Suština propagande je da obesmisli smisao. Tako i režimska propaganda koja, da upotrijebimo "klasični novinarski riječnik", djeluje kao megafon aktuelne vlasti, vjerno i redovno plasira u naslove riječ referendum iako, i da se sve kockice sklope, isti ne može baš biti održan u skorije vrijeme. "Srbuj, makar slamu jeo" princip. Činjenica jeste da sud i tužilaštvo BiH, na koje se odnosi taj referendum, ne rade svoj posao pošteno nema puno uticaja, ti isti sud i tužilaštvo su napravljeni kako su napravljeni, RS im je kumovala, "poslije jebanja nema kajanja" i toliko o tome za ovu priliku.

Nego, nakon posljednje epizode repa epiloga priče o Picinom parku, sklon sam mišljenju da pravosuđe Republike Srpske treba ukinuti. Pravosuđe je nesposobno, tromo, neekonomično i nadasve... neuticajno.

Elem, neimar zgrade koja se gradi u pokojnom Picinom parku, Mile Radišić, aktuelan, opet. Mi smo onomad kao bijeda go seljak omladina studenti prljavi hipiji David Štrbac išli kroz grad i vikali da je lopov, a pravosuđe Republike Srpske govorilo da nije. Pa se pravosuđe predomislilo i reklo da jeste i osudilo ga na tri godine zatvora. Pa Mile mic po mic odgađao odlazak u zatvor da bi na kraju, kad je vidio da je drugi Mile "odnio šalu", jednostavno sjeo u auto i pobjegao daleko... u Beograd, gdje sad živi teško.

I ako nije dovoljan taj apsurd, da pravosnažno osuđen kriminalac pobjegne iz zemlje par sati prije hapšenja i skloni se u susjednu državu sa kojom imamo "specijalne i paralelne veze", na par sati vožnje, onda treba apsurd malo pojačati.

Tako procuri prije koji dan nekakav audio snimak Mileta Radišića gdje on priča o prljavim poslovima režima, gdje se tu malo šta razaznaje i shvata (tek upućenima je zanimljivo), snimak odstupnica se pusti u javnost a prenese ga nerežimska RTV BN. Obzirom na kvalitet snimka, očigledno je svima - sem nekima koji su zaposleni u MUP RS - da se ne radi o prisluškivanju, već da je snimak planski napravljen od strane čovjeka koji je (bio?) blizak Miletu Radišiću i koji ga je usmjeravao pitanjima...

I nije ni to "najopasnija tačka u cirkusu večeras", već što se taj isti Mile Radišić u rekordnom roku javlja javnom servisu RTRS da "demantuje" snimak koji RTRS nije ni objavila ni spomenula (tu možda griješim obzirom da ne pratim RTRS ali sumnjam, obzirom na njihov selektivan sluh, prim. aut.), odnosno da kaže kako nije dao nikakvu izjavu već da se radi o montaži.

I to je momenat za koji ne treba više nikakvo objašnjavanje već samo prijedlog da se ukine pravosuđe Republike Srpske. Može i bez referenduma.

Usput, ostavih komentar na vezanom članku RTRS internet portalu. Naravno da nisu odobrili taj komentar. Napisao sam da se "praktično može vidjeti pištolj uperen u čelo Mileta Radišića dok daje izjavu za RTRS". Valjda se RTRS plaši da se ne vidi samo pištolj, već i ko ga drži... oni su uvijek korak ispred.

Transparency International BiH u saradnji sa Ombudsmanom za ljudska prava BiH predstavlja: DOMET!

Izvorna objava:
http://ti-bih.org/agencija-za-drzavnu-upravu-rs-krsila-zakon/

Suština je:

Na osnovu prijave koju je dobio u okviru svog Centra za pružanje pravne pomoći, Transparency International BiH je utvrdio da je Agencija za državnu upravu Republike Srpske prekršila zakon prilikom provođenja konkursne procedure za zapošljavanje u Republičkom hidro-meteorološkom zavodu RS. Naime, osim što je raspisan konkurs za zapošljavanje u Republičkom hidro-meteorološkom zavodu RS kako bi se kao državni službenik zaposlila osoba koja je već radila na toj poziciji, TI BiH je utvrdio da je Agencija za državnu upravu pomenutog kandidata oslobodila polaganja stručnog ispita, iako za to nije imala zakonsko uporište.

Takođe, Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH je u ovom predmetu donijela Preporuku kojom nalaže Republičkom hidro-meteorološkom zavodu i Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS da ponište sporno rješenje o zasnivanju radnog odnosa. Republički hidrometeorološki zavod je na kraju obavijestio TI BiH da je postupio po nalogu inspektora i utvrdio prestanak radnog odnosa državnom službeniku.

Opisani slučaj je pokazao da je upornim insistiranjem i upotrebom svih pravnih sredstava moguće spriječiti zloupotrebe u oblasti zapošljavanja. TI BiH će dalje insistirati na tome da se na upražnjenu poziciju zaposli neko od drugih kandidata koji je zadovoljavao uslove pri konkurisanju. Takođe, imajući u vidu da ovo nije jedini slučaj nezakonitog oslobađanja od polaganja stručnog ispita, TI BiH će insistirati na preispitivanju svih sličnih slučajeva, kako bi se stalo u kraj zaobilaženju propisa i favorizovanju pri zapošljavanju u javnoj upravi na ovaj način.

Groteska? Komedija apsurda? Pišanje po sirotinji od strane TI BiH i Ombudsmana?

Sve u svemu, domet dvije institucije sa ozbiljnim budžetima za ozbiljno zaposlene je otprilike jednak mom dometu "pravno neuke osobe" bez budžeta.

Takođe mi je zanimljivo što sam i ja onomad dobio preporuku od Ombudsmana gdje se ne spominje nikakvo poništavanje rješenja o zasnivanju radnog odnosa.

Naravno, kazne za kriminalce nema, jer je to suština profesije "pravnika" koji se bore za ljudska prava građana BiH.

Sve u svemu, ostaje nada u kosmičku jednakost, kad se naspram BiH na klackalicu posadi Švedska.

Radna akcija!

E, pa nek' sam i ja izašao na televizoru a da to nije u nekakvom prilogu o mladim i nezaposlenim.

Scenski radnik se pojavljuje prvi put na 0:15...

Presuda protiv ŠUP-e

Ne lezi, vraže, taman kad - po zna koji put - napisah da sam sretniji kad nemam šta da pišem na ovom blogu, evo materijala.

Stiže mi, pred sam kraj mog godišnjeg odmora (na odmor), presuda u slučaju protiv ŠUP škole.
To je ova priča:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Presuda je stigla dva i po mjeseca nakon održanog glavnog ročišta (nagradno pitanje: Zakonski rok za presudu je?). Sudija Maja Krajnović je, kao i njena prethodnica na poziciji "sudije", osoba sumnjive inteligencije i morala. Dok je razumljivo da nije lako presuditi u korist "pravno neuke osobe" protiv institucije unutar sistema koji zapošljava mutave ljude da budu sudije, opet sam iznenađen nekim falsifikatima i preskakanjima unutar presude...

To je ta presuda, otprilike devet strana od kojih je otprilike osam strana sranja... pa ti sad vidi kroz gusto granje o čemu se radi.

Ovom prilikom ne planiram nabrajati sve "krive navode", već ću to učiniti dok završim pisanje žalbe na presudu, samo bih htio napomenuti da je zanimljivo kako, očigledno, u Osnovnom sudu u Banjaluci ne postoji nikakav obrazac za rad: vođenje potpuno (tematski) istih postupaka se drastično razlikuje od sudije do sudije, oblikovanje zapisnika i unos u iste, pristup (na) ročištima itd. Jedina konstanta je to da pravo nema veze sa pravdom i da je opšta ideja da ovdje ne treba da ostane da živi niko normalan i pošten...

Blogovi, blogovi...

Kad već ja ne pišem (redovnije), ima ko piše... Preporuke za slučajne prolaznike:

Preko Drine - Blog Vladimira Kovačevića
Vlado je moj drugar iz osnovne, pobratim iz teretane Sokolskog doma i novinarska mašina. Dosad je u rezime upisao ATV, BN, Žurnal i još nekolicinu internet portala... ko bi se sjetio. Kritički je nastrojen prema vlasti, dakle, novinar koji se zapravo bavi svojim poslom. Blog je otvorio nedavno, i tu će biti mjesta za malo opušteniji pristup materijalu kojim se inače bavi i obrađuje, od crtica pa do analiza, od lokalne do regionalne politike (i društva). Možda bude i sporta nekog, vidjećemo.

Blog Borislava Radovanovića
Zanimljiva situacija. Policajac koji ima blog. Al' eto. Borislava sam zapazio kao komentatora na portalu Frontal.rs, gdje su njegovi komentari bili dobri ali ponekad isuviše racionalni (ako se to može tako pojmiti). Kad sam našao čime se čovjek bavi, onda mi je bilo sve jasno. Borislav je jedan od rijetkih u ovoj državi unutar "struktura" koji ukazuje probleme u "strukturama". Nedavno je tim povodom štrajkovao glađu. Žalosno, ali moraće se još radikalnije... i to svi mi, ne samo Borislav. Bilo kako bilo, na blogu se da štošta pročitati o kriminalu u politici, bezbjednosti, društvu uopšte, i sve to BEZ FILTERA.

***

Inače, sve standardno, kako kod nas, tako u svijetu.

Olimpijski bazen u Banjaluci zatvoren zbog remonta usred sezone, od 27. jula do 14. avgusta. A onda će prijaviti još jednu godinu gubitaka. Tačno sam iznevjerovao na tu glupost, zamalo koliko i na akciju TOBL da se uredi planinarsko/šetačko/biciklistička staza Trešnjik - Ponir... 23. jula, pri temperaturi od "cirka-oko" 40 stepeni. Bravo i jednima i drugima.
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Bazen-zatvoren-zbog-remonta/316589
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Novo-ruho-za-staze-do-Tresnjika/316947

Hrvati prisluškivali Slovence povodom arbitraže oko Piranskog zaliva, imaju crno na bijelo dokaz da su Slovenci muljali. Slovenački pravnici se nisu snašli, u prvi mah kukaju i priznaju poraz i sramotu a zatim prebacuju loptu na tvrdnju da je prisluškivanje problem. Liči malo na incident "Dva papka" gdje je glavni akter naš seksi premijer ženskog pola.
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/390231/Medijska-burleska-koju-je-zakuhala-hrvatska-obavjestajna-sluzba.html

Neki britanski lord drkadžija dao ostavku nakon što je The Sun objavio foto/video dokaze kako sa grudi prostitutke šmrče nešto "što liči na kokain". Dao je jednu ostavku, neće da daje drugu... zasad.
http://prvi.tv/svijet/britanski-lord-smrce-kokain-u-drustvu-prostitutki/32520

E, pa lijepo, vala, sve redom.
Onda je valjda jasno zašto sam sretniji kad ništa ne pišem na ovom blogu.

Vukan Bosićev savjetnik?!

Tekst koji slijedi apsolutno nije aktuelan. U pitanju je, da to tako kažem, stari dug.

Nebojša Vukanović, slobodno se može reći narodni heroj u politici Republike Srpske, profesor, novinar i borac je, nakon neuspjeha da sa svojom nezavisnom listom uđe u parlament na prošlim opštim izborima u BiH, prihvatio ponudu da bude savjetnik Mladena Bosića, lidera SDS, najveće - još uvijek - opozicione stranke u RS.

Bilo je to poprilično iznenađenje u trenutku kad se desilo, a ima od toga nekih osam mjeseci; sam Nebojša je to obrazložio na više mjesta, a opet, reakcije su veoma različite ali, moram da priznam - koliko je to stiglo do mene, relativno negativne... osvrnuću se na to kasnije.

Moje mišljenje kao kandidata sa te iste liste - onomad sam bio upitan: zanimljiva situacija iz niza uglova. Prvi o kojem sam razmišljao jeste čupanje kose mladih SDS poltrona, jer je ovaj Bosićev potez bio popriličan "civilizacijski iskorak". Druga stvar, činjenično, jeste "zvaničan" Vukanov ulazak u politiku. Na mala vrata. Na žalost, ne na način na koji je to planirano, ali ipak ulazak.

E, sad, Bosić - SDS - "opozicija", Vukan - Nezavisna lista - "opozicija i poziciji i opoziciji". Iako je bilo režimskih "spinova" prije izbora kako je Vukan opozicioni igrač, podmetnutih laži o trgovini sa SDS-om i slično, nakon izbora i postignutog rezultata režimska propagandna mašinerija je mogla da odahne tako da nije naročitom žestinom propraćen ovaj Vukanov potez u smislu "Jesmo vam rekli".

U toku izbora je to bio mač sa dvije oštrice. Moralo se protiv pozicije (SNSD + sateliti) ali i protiv mlitave opozicije koja je saučesnik u zatiranju naroda za svo vrijeme vladavine SNSD-a. Realno, prihvatajući igru po pravilima Stranke međuzavisnih socijal-debila, gdje svaki zakon može biti prekrojen po mjeri glavatog gospodina koji je na redu da se obogati, nesposobnost opozicije je ekstremno štetna.

SDS je ta opozicija. Mladen Bosić je predsjednik te stranke. Činjenica da su svojom nesposobnošću izgubili izbore ne obećava. Nemušti pokušaji sa uzaludnim predsjedničkim kandidatom i nesposobnost organizacije ozbiljne napadačke igre duž čitavog fronta... ne obećava nam. A to je Mladen Bosić.

E, sad, komentari koji su povodom ovog slučaja dolazili do mene su većinom bili negativni u smislu "Vukan se prodao". Djelimično, jeste. Međutim, mora se uzeti u obzir realan život: Vukanov put je dosad bio građen na čistim idealima, a onda kad su stigli izborni rezultati i "nož u leđa" od strane Hercegovine, nije bilo lijepo, ni meni koji sam u Banjaluci, a kamoli njemu koji je bio u Trebinju, gdje je sad samo vikendom...

To radno mjesto je punopravan ulazak u politiku, jedno novo iskustvo. Da li će Vukan uspjeti da malo ojača Bosića, izoštri, pokrene, opameti? Iskreno sumnjam. Bosić je, kao i čitava opozicija, zaposlen, a zatim i zadovoljan svojom pozicijom. Ipak, ako ništa, ovo je za Vukana prilika da prouči neke stvari iznutra, dodatno se poveže sa drugim ljudima, razmotri mogućnost narednog napada...

Kako će i šta biti dalje, ne znam, planovi za naredne izbore i to. Vukanova pozicija je nezgodna, a opet, narod je glup, tako da je sve moguće. I upravo to mislim o tome, ni manje, ni više.

Mediokriteti, Logika... 20 godina kasnije... Istina

Počesto se za Bosnu i Hercegovinu kaže da je država mediokriteta, između ostalog. Riječ mediokritet je latinskog porijekla i označava osobu ograničenih umnih sposobnosti, izražene prosječnosti/osrednjosti. Pesimista bi pomislio, ako je ovo ovdje proizvod prosjeka, gdje se onda nalaze natprosjek i posebno njegova inverzna vrijednost? Filozof bi pomislio, zašto (je ovo država mediokriteta)?

Logika je filozofska disciplina, neumoljiva i jednostavna. Koristeći nju - zato. Bosna i Hercegovina je država napravljena natezanjem. Kompromisom. Neprirodno. Eksperimentalno. Na brzinu. Drž, ne daj, frka, trka, ovo su prave budale - zajebi, tuku se i čupaju, stiglo se za sto u Dejtonu i onaj prije njega. Mir, mir, mir, niko nije kriv. I to je zvanična priča, još uvijek. Niko nije kriv. "Ko je počeo rat?" Za petokrakom najglasnije plaču oni koji su pucali na nju.

Dalje, da se razumijemo, stvar je veoma jasna: rat su počeli glupost i pohlepa. Dvije stvari koje su fundamenti ljudske prirode. Rat je ultimativni izraz arhetipske ljudske sklonosti ka takmičenju. Sport. Sportski duh. Urođeno. Programirano. Kako drugačije objasniti da se većina dostignuća čovječanstva "dostiže" upravo zarad ratovanja? Kako objasniti da i pored svih tih dostignuća ljudi još uvijek umiru od gladi, priča se o humanosti a raspravlja se o prenaseljenosti?

Rat u Bosni i Hercegovini je bio vjerovatno prvi pravi televizijski rat. Medijski propraćen rat. Medijski rat. Propaganda. "Rat uživo." Montaža. Odnosi sa javnošću. Fraziranje. Friziranje. Dok je ostatak svijeta (ili makar nj. veći dio) proživljavao mirnu tranziciju u periodu nakon Hladnog rata, ovdje je to moralo drugačije. Rat kao rat, naviklo se već. Ratovali smo, ratovaćemo. Što je najgore, ratujemo još. No, to je druga tema.

Nego, sport je to. U sportu postoji pojam fair play, odnosno fer igra. Nimalo slučajno. Takmičenje samo po sebi uvijek traži pobjednika a ljudi koji vole da se takmiče ne vole da gube. "Cilj opravdava sredstvo." Fer igra je samo riječ (ili dvije), kao i ljubav. Isto tako, ima ona "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno"... kvalitetna glupost. Ipak, ni u ratu ni u ljubavi u toku utakmice najčešće nema sudije na terenu, tako da se sve dozvoljeno počesto i desi. Naknadno, to dođe na naplatu.

Takav je slučaj sa nefer igrom u ratu odnosno ratnim zločinima. Rat je sam po sebi veoma grub, pretežno muški, sport. Žene, djeca, starci, onomad nazvani "kolateralna šteta" nikako nisu legitimne mete. A počesto budu. Zarobljenici takođe. Takve situacije često stvaraju "neriješene dugove". Kod obračuna takvih dugova isključuje se logika jer obična kvantifikacija ne može pomoći. Takvi dugovi već vijekovima izgaraju džepove naroda koji žive na ovim prostorima.

Taj dio nije jednostavan. Podvući crtu. "Čist račun, duga ljubav." Povući crte. Uzimajući u obzir genetiku stanovništva Bosne i Hercegovine, nemoguće. Jer se ne zna ko je (ko), šta je, s kim je. Uzimajući u obzir osnovu sadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine, nepotrebno. Skrpljena selotejpom iz radnje "sve za marku", nije predviđena da traje. Nije joj potrebno da se stvar riješi. Nije joj potrebna pamet da se to riješi. Potreban je status quo jednako nebulozan kao i sam nulti čas. Za to su joj potrebni mediokriteti. Srećom, ima ih. To su vjerovatno jedine robne rezerve ove države.

20 GODINA KASNIJE

Jedna od najpoznatijih stvari u čitavom ratu u Bosni i Hercegovini jeste ono što se veže za termin "Genocid u Srebrenici". Radi se o srpskom osvajanju muslimanske enklave Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom kojeg je navodno ubijeno oko 8.000 muškaraca. Obzirom da je rat u Bosni i Hercegovini bio na visokotehnološkom nivou u medijskom smislu, zajedno sa srpskom vojskom tog dana su u Srebrenicu ušli i novinari, snimili kako srpski vojnici daju čokolade ženama i djeci koji su se tamo zatekli... to je prikazano. Muškaraca tamo nije bilo.

Genocid je složenica od dvije riječi (grč. genos - narod i lat. accidere - ubiti) i označava upravo to, ubijanje jednog čitavog naroda odnosno - zvaničnije - istrebljivanje jedne čitave rasne, religijske, etničke ili nacionalne grupe. Već tu imamo "situaciju". Narod čine muškarci, žene, djeca, starci. Za "Genocid u Srebrenici" se konstantno ponavlja da je ubijeno oko 8.000 muškaraca. LOGIČKI PROBLEM.

Drugi LOGIČKI PROBLEM jeste što tih 8.000 muškaraca iz Srebrenice nisu bili svi muškarci iz etničke grupe koja je bila žrtva genocida. Paralelno sa Srebrenicom su u srpske ruke pale enklave Žepa i Goražde gdje scenario nije bio ni približan. Ni 8.000, ni 4.000, ni 400 ubijenih muškaraca. Zato je za Srebrenicu smišljen termin "lokalni genocid". NE.

Lokalni genocid, ako se takvo što može definisati kao genocid na ograničenom prostoru, desio se tokom par ljetnih mjeseci godine 1941. u Bihaću, kada je kompletan srpski živalj grada Bihaća (oko 12.000 ljudi) pobijen od strane Ustaša. To je jedan od onih neriješenih dugova. Jedan od većih. Ako je "lokalni genocid", jeste. Ali je neriješen dug. Isto kao i Srebrenica. Neriješen dug.

Međutim, "Genocid u Srebrenici", zbog navedena DVA LOGIČKA PROBLEMA, nije ništa drugo nego laž. "Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina", stara je propagandna maksima, međutim, ovdje je ključni problem potpuno pogrešan naslov. Riječ genocid tu nikako ne može. Iako se, specijalno za ovaj slučaj, desilo djelimično "dodefinisanje" tog pojma koji je ustanovljen 1946. godine, ne ide. Logika je neumoljiva. Možda bi se nešto postiglo ukoliko bi se redefinisale korijenske riječi te složenice...

Međutim, 20 godina se ponavlja ta laž. Ponavlja se isto. Svake godine u memorijalnom centru u Potočarima se pravi poprilično neprikladan igrokaz od smrti nekoliko hiljada muškaraca. Prekopavaju se nekoliko puta prekopane kosti. Osuđuju se već osuđeni. Nateže se već nategnuto. Uspješno se održava status quo. Nema nikakvog podvlačenja crte. Mediokriteti sa obe strane samo mijenjaju datume na svojim dokumentima.

ISTINA

Istina je da je ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, muslimana iz Srebrenice. Istina je da su neki od njih ubijeni iz odmazde zato što su u periodu od 1992. do 1995. godine palili srpska sela u okolini Srebrenice, ubijajući redom, najmanje vojnike. Istina je da su ti ubijeni muslimani bili vojnici. Istina je da su žrtvovani od strane njihovog vođe. Istina je da su, bez ikakve pomoći od strane njihovih, pokušali da se probiju iz obruča. Istina je da nisu uspjeli. Istina je da su neki od njih likvidirani van borbe, metkom u potiljak.

Istina je da je njihov vođa umro nakon rata, čist, nepozvan u Hag. Istina je da je sin tog istog vođe danas jako bitan. Istina je da će i sinovi sinova tog sina biti jako bitni i trošiti novac "zarađen" od 1992. do 1995. godine, između ostalog zarađen i preprodajom humanitarne pomoći namijenjene za tu istu Srebrenicu. Istina je da "Majke Srebrenice" ne žive u Srebrenici. Istina je da one dolaze u Potočare u crnim limuzinama. Istina je da većina onih koji dolaze u Potočare voze golfa 2 koji se prestao proizvoditi 1992. godine.

Istina su mediokriteti. Njih ne zanima istina.

ŠUP: Obračun!

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Jedna odnosno druga od mojih tužbi je napokon dospjela do glavnog ročišta, prije par dana (13. maja). Da ne bih ponavljao već rečeno, ovom prilikom osvrt na zanimljivosti sa ročišta...

Obzirom da već imam neko iskustvo, ovaj put sam bio koliko-toliko koncizan. Za uvod sam pripremio sljedeći tekst:

Uz sve već navedeno u tužbi, želim da istaknem kako je ovo pokušaj da se ukaže na KRIMINAL pri zapošljavanju u prosvjeti, gdje vladaju korupcija, nepotizam i zapošljavanje po stranačkoj liniji.

U ovom trenutku diplomu imam već šest godina a za to vrijeme nešto manje od pet mjeseci radnog iskustva.

Prošao sam skoro sve što se može proći: da bivam odbijen zbog nedostatka radnog iskustva (nezakonito), da bivam odbijen zato što imam radno iskustvo (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio ljekarsko uvjerenje koje se plaća (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio licencu za rad (nezakonito), kao i slučaj zbog kojeg smo trenutno ovdje.

Isto tako, doživio sam da razgovori za posao traju manje od minut (Muzička škola, Banjaluka), da se kandidati putem SMS poruka obavještavaju o terminu razgovora dva-tri sata prije samog razgovora (O.Š. „Branko Radičević“, Banjaluka), da ne budem pozvan na razgovor niti dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Petar Kočić“, Imljani), da budem pozvan na razgovor i testiranje tri mjeseca nakon raspisivanja konkursa a onda nikad ne dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Sveti Sava“, Banjaluka), da škola ignoriše prigovor (O.Š. „Jovan Cvijić“, Banjaluka)...

Uz to, imam primjere da inspekcija ignoriše prijave (i iz tog razloga u ovom slučaju nisam obavještavao inspekciju), besplatne pravne službe apsolutno ne pomažu, zatim, tu je inertnost nadležnih institucija (još uvijek se javno raspisuju konkursi na kojima se traže dokumenti iz kategorije čija je obrada zabranjena a Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH ništa ne čini da to spriječi), polunadležnih institucija (Ombudsman za ljudska prava, iz čije kancelarije su me zvali telefonom nekoliko mjeseci nakon podnošenja žalbe da pitaju kakav je status slučaja, gdje sam rekao, citiram: „Budući da vidim da nećete ništa uraditi, napisao sam tužbu i predao.“). Pored svega toga, pravni lijek za ovakve slučajeve - ako se isti zadesi u proceduralnom odgovoru škole na prigovor - redovno je neadekvatan: redovno su prisutni elementi krivičnih djela i mora se insistirati na krivičnoj odgovornosti. Vrijedi napomenuti da ni sudovi nisu spremni da se na pravi način suoče sa ovim, a sudija prvobitno zadužena za slučaj (Dragomirka Stanojević) je činila sve u svojoj moći da slučaj usporava, na kraju i odbaci, nezakonito. Da li je u pitanju njena nestručnost ili korupcija, dalo bi raspravljati...

Dakle, stanje je alarmantno.

Što se same tužbe tiče, ovo je meni jedini poznat primjer od njih stotinjak (brat i ja godinama konkurišemo, pa dijelim to iskustvo) gdje su tražena DVA dokumenta iz kategorije čija je obrada zabranjena. To navodim jer dotad nisam ni znao da postoje dva. Već je navedeno u tužbi da sam predao jedan takav dokument koji svojom formulacijom pokriva i neosuđivanost i nevođenje krivičnog postupka, međutim, to nije bilo „dovoljno“, tako da je uslijedilo ovo što je uslijedilo...

Ipak, dijelovi u kurzivu nisu ušli u zapisnik, prvi zato što se ne odnosi ovaj konkretan slučaj, a drugi je otpao - na ivici verbalnog duela - jer sudija Maja Krajnović smatra da je to vrijeđanje suda - što rekoh za Dragomirku Stanojević da je na tankoj liniji između nestručnosti i korupcije. Spomenula je da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonite prvostepene odluke, međutim, nisam dobio detalje. Bilo kako bilo, osvrnućemo se na Dragomirku na samom kraju...

Elem, na sudu se pojavio i čovjek odgovoran za ovu glupost, Zlatan Mašinović, donedavno direktor Škole učenika u privredi. Budući da više to nije, bio je u ulozi svjedoka tako da je advokatica koja zastupa školu (zanima me ko nju plaća) iskoristila priliku da ga ispita o slučaju. Pitanja su bila retardirana kao i odgovori i otprilike je sve ličilo na onomadašnje ispitivanje Dragoljuba Davidovića o Picinom parku: "Sve je po zakonu, sve je po zakonu..."

A onda sam ja dobio priliku da ispitam svjedoka. Svega dva pitanja. Prvo je bilo u vezi sa ostalima eliminisanim na tom konkursu: od ukupno 34 kandidata, 25 "nisu ispunjavali uslove konkursa". Zlaja je tu krenuo neku priču kako je on imao jednog člana komisije koji je bio jako pedantan i koji to sigurno zna, međutim, šuplju priču je prekinula sudija direktnim pitanjem zašto? na šta je on rekao da ne zna odnosno da se ne sjeća. Drugo pitanje se odnosilo na prve dvije sedmice te školske godine, obzirom da je konkurs objavljen 31. avgusta a zaključen 13. septembra. Dakle, radi se o dvije radne sedmice. Pitao sam ko je bio na tom radnom mjestu te dvije sedmice. Na to je Zlaja krenuo tresti glavom i ponavljati to nije problem, to nije problem, objašnjavajući kako škola može da izgubi do 10% časova koji se kasnije nadoknade (ili tako nešto), pa ga je sudija prekinula konkretnim pitanjem na koje je on odgovorio da se ne sjeća.

Malo kasnije sam postavio isto pitanje drugotuženoj, Marijani Pećanac (Dragojević) koja je primljena na tom konkursu, da li je ona radila te dvije sedmice. Ona je, uz puno okolišanja, rekla da se ne sjeća.

E, sad, detalj da popuni priču: Marijana je u toj školi radila već od 2008. do 2010. godine, nepunu normu. Da ja izvlačim zaključak da je ona sigurno pozvana prije početka školske godine i da je radila te dvije sedmice, ne bih. Ako se ona ne sjeća... Mada, žalosno je da ljudi tako gube pamćenje. A u krajnjoj liniji, kao što sam rekao sudiji, to nije toliko bitno za ovaj slučaj koliko je bitno kao ilustracija "konkurisanja na već popunjeno radno mjesto".

Što se tiče ostatka suđenja, vrijedi još spomenuti da je advokatica koja zastupa školu mlateći rukama sebi bila razmazala karmin po licu, pa je izgledala kao Dee Snider iz benda Twisted Sister, te da je u jednom trenutku nakratko prekinula ignorisanje zakona i logike rečenicom: "Tužitelj na svojoj strani ima samo Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH."

Sudija Maja Krajnović je bila poprilično korektna, nije me prekidala kao Dragomirka onomad, ali to ništa ne znači. Vidjećemo kakva će biti presuda...

I, da, prvostepena nesreća koja je zadesila ovaj slučaj, Dragomirka Stanojević. Sudija Maja spomenu da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonitog rješenja o odbacivanju tužbe, i s tim u vezi - misleći na kaznu, a ne na njeno odsustvo sa slučaja - upitah nakon suđenja:
-A šta je bilo sa Dragomirkom Stanojević?
-Dobila je bebu.
-Sa mužem ili sa nekim drugim?
-Vi stvarno mislite da ćete dobiti odgovor na to pitanje?
-Ja odgovor već znam.

Relativno neukusno, međutim, obzirom na običaj da žene obično dobijaju bebe od muževa (što ovdje nije slučaj) kao i činjenicu da se radi o jednoj nesrećnici koja je učinila sve u svojoj gluposti da oteža ne jedan nego dva moja sudska procesa, poprilično na mjestu. Uglavnom, Dragomirka je propalitet svoje vrste, ali ispala je iz stroja, makar na neko vrijeme... a nadam se da se neće ni vratiti.

Čeka se presuda.

Addendum: naknadno vidim da sam na blogu uglavnom opisivao slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS ali da nisam dovoljno pisao o ovom slučaju te fali detalja... Elem, Dragomirka je originalno bila zadužena za isti, te je prvostepeno odbacila tužbu zato što nisam dostavio adresu drugotužene. Okružni sud je proglasio nezakonitim to njeno rješenje i naveo da sam ja ukazivao na to da prvotužena (škola) ima taj podatak i da sud treba od prvotužene da ga dobije. Tako je i bilo, a za nastavak suđenja je zadužena sudija Maja Krajnović koja je, kao što vidimo, stvar dovela do glavnog ročišta.

Prosvjeta Republike Srpske - Temelj negativne selekcije

U društvu čiji su temelji solidno urušeni, neke stvari postojano stoje na stabilnim osnovama koje s vremenom postaju još stabilnije. Jedna od tih stvari je negativna selekcija. Kad pričamo o problemima, pričamo o negativnoj selekciji – gubitku sredine (sredine u svakom pogledu) a uspjehu onih koji to ne zaslužuju. Svaki oblik kriminala, a danas je skoro svaki uspješan, jeste negativna selekcija. Svaka nepravilnost, nezakonit čin koji prođe bez sankcija, sve je to negativna selekcija, oduzimanje ustavnog prava jednakosti prvo prosječnoj većini – zlatnoj sredini, a onda i onim naprednim.

Odgovori su smiješni do granice apsurda. Kako i zašto? Veoma lako. Prosvjeta Republike Srpske u sadašnjem režimu rada čini temelj negativne selekcije. Koncept odgovornosti koji ne postoji ni na jednom nivou, što je očigledno kroz dvadesetogodišnju pljačku i razaranje Republike Srpske od strane svih njenih dosadašnjih vlasti, kreće u osnovnoj školi. Zakonom učvršćeno, „učenik ne može biti isključen iz škole“. Šta god da napravi. Bazično, školsko osoblje i učenici od potencijalnog problema su zaštićeni samo Krivičnim zakonom RS čije dugogodišnje veoma ograničene primjene smo svi žrtve. Nema kazne, od 7 do 77.

Ipak, maloljetnički kriminal unutar škola je manji dio problema negativne selekcije. Veći dio problema jeste način rada i shvatanje da „učenik ne može biti isključen iz škole“ uz analogiju „daj da ga se riješimo (kako god)“, gdje prosvjetni radnici kod loših učenika samo ćutanje nagrađuju pozitivnom ocjenom. To je čisto politička trgovina na jednom niskom nivou, „ja tebi – ti meni“, gdje se kvalitno omalovažavaju i obrazovna i vaspitna komponenta prosvjete. U suštini, to je oblik ucjene, gdje dolazi do izražaja ljudska priroda životinjskog porijekla – uspješna ucjena nikad nije ponovljena pod istim uslovima.

Dok nema kazne za loše, gubi se smisao rada onih dobrih. Opet, moramo računati da je danas osnovna škola svedena na nivo vrtića a srednja na nivo osnovne. Osnovna škola je uvijek bila obavezna, ali srednja to nije. Prijedlog da i srednje školovanje postane obavezno je dodatni ekser za poklopac mrtvačkog sanduka naše prosvjete. I sad nekvalitetno srednje školovanje, u slučaju da postane obavezno, bilo bi ultimativna devalvacija obrazovanja. Već imamo polupismene „doktore nauka“ sa diplomama privatnih fakulteta, a obavezno srednje školovanje bi, jače nego bilo šta dosad, bilo signal za utrku na zvanja.

Srednje školovanje sa visokim dijeli još jedan dio problema – nedostatak dugoročnog plana, sagledavanje potreba tržišta rada i organizacija na tom polju, te modernizacija nastavnih planova i programa po pitanju odnosa teorije i praktičnog. Visoko školovanje, više nego srednje, ima dodatni problem privatnih ustanova koje je teško opisati i statistikom za koju kažu da je najveća laž. Ipak, privatne i državne visokoškolske ustanove vremenom čine sve funkcionalniji sistem spojenih posuda. Same „dodiplomske diplome“ tu čine manji dio problema, jer se iste stiču većinom zarad legalizacije neopravdanog koeficijenta plate, a veći problem čine naučna zvanja, češće stečena na privatnim fakultetima. Na žalost, naučno zvanje je danas postalo „naučno zvanje“, a statistike o broju onih koji stekli isto, kao i povremeno apsolutno nevjerovatni brojevi o količini mentorskih zaduženja određenih „supernaučnika“ prihvataju se bez komentara.

Uzimajući u obzir današnju gustu isprepletenost svih onih sa budžetskim platama (koje više nisu ni budžet već kredit), nije čudno što se prosvjeta u Republici Srpskoj, kao jedna od osnovnih budžetskih grana, pretvara u nasljednu djelatnost. Međutim, sve ima svoje granice. Iako nije za svakoga rad u prosvjeti, kao ni rad sa ljudima, pravi problem nastaje kod barijere „naučno zvanje“. Jer nauka je ono što čovječanstvo vodi naprijed i zahvaljujući njoj čovjek ima kućne ljubimce, a ne obratno. Ipak, kod nas je nauka mrtvo slovo na papiru, a ne prilika da se oni najbolji dokažu. Tamo gdje pozitivna selekcija mora da bude najoštrija, da se izdvajaju najbolji od najboljih, teško da ima bilo kakve selekcije. IZOSTANAK SELEKCIJE JESTE NEGATIVNA SELEKCIJA.

A sve počinje u osnovnoj školi. Trenutno stanje u prosvjeti Republike Srpske jeste temelj negativne selekcije, i treba ga početi rješavati od početka, od osnovne škole, definisanjem i standardizacijom kriterijuma, nagrađivanjem uspješnih i sankcionisanjem loših. Takav, malo ispravljen temelj, učvrstiti u srednjoj školi po istom principu, a usput ponuditi modernizovanu lepezu obrazovnih profila vezanu za tržište rada i postojeće resurse. Visokom školovanju je potreban totalan opoziv, da pridjev „visoko“ iole dobije smisao. Upisne politike fakulteta moraju biti ozbiljno revidirane a svako „naučno zvanje“ provjereno pod mikroskopom. U suprotnom, silovito nastavljamo prema dnu, uz obavezno pitanje „može li gore?“ za koje, na žalost, uvijek postoji potvrdan odgovor.

(Tekst originalno objavljen u toku predizborne kampanje.)

O čemu mi pričamo?

Hoću pa zaboravim... ali stvarno. Napokon, hoću a nisam zaboravio. Stoga, čudo dosad neviđeno:

Dakle, to je priznanica koja se dobije na protokolu u zgradi Vlade RS - čuveni Trg Republike Srpske 1. Na istoj, lako je uočiti, piše МИНИСТАРАТВО odnosno MINISTRATSTVO. Očigledno jednom nije bilo dovoljno. Da li je u pitanju možda bio neki projekat Vlade o zapošljavanju disleksičara, paraplegičara ili inih ometenih u čitanju i pisanju, nisam siguran, mada bih "izrazio sumnju". Ne priznajem traljavost kod ljudi koji bi trebalo da budu profesionalci.

Elem, onomad sam radio u zgradi Vlade kao strani plaćenik na crno - i krajnje je vrijeme da to opišem na blogu - pa sam tom prilikom imao priliku da malo promotrim te ljude tamo i ogrebem se očešem o njih i svu tu mudrost. Tu mi je pala na pamet ideja za projekat - budući da je danas sve u nekim projektima i prevarama - veoma jednostavno a efektno: Kurs srpskog jezika za zaposlene u Vladi RS. Obzirom na trenutno stanje, to bi bio perpetuum mobile projekat.