Kraj euro ere bahatosti?

Ovo je najrevolucionarnije vrijeme u istoriji, svaki dan direktan prenos neke revolucije. Samo, ove revolucije dolaze odozgo, a ne odozdo. Vladare ruši KAPITAL, a NE PROLETER. U zemljama Trećeg svijeta djeluje kapital prerušen u pobunjenike u Nike patikama koji komuniciraju putem društvenih mreža. U Evropi se gospoda u odijelima igraju mjerenja polnog organa sve dok ne dođe Angela Merkel i izvadi svoj.

Kao domine crne su nam sudbine, kaže pjesma. No, nije ovdje riječ o nama. Kao domine su krenuli da padaju evropski premijeri. Da li će to biti dovoljno da ne padne i eurozona?

Situacija u Grčkoj je došla glave predsjedniku Vlade Jorgosu Papandreuu. Zapravo, glava je ostala na ramenima ali fotelja nije sačuvana. Grčka je potrošila prošlogodišnji paket pomoći od EU, a brod nije na pravom kursu. Papandreu je u posljednji momenat pokušao da svoju poziciju sačuva Solomonskim (ili možemo reći Dodikovim) rješenjem, referendumom o prihvatanju pomoći EU, da odluku i posljedice iste stavi na grbaču narodu. Međutim, nije mu uspjelo. A prethodno je, uz dobru volju Sarkozija i Merkelove, Grčkoj otpisano 50% duga bankama i predviđen finansijski paket pomoći od 130 milijardi eura. Međutim, kontrateža tome je bio niz teških zahtjeva. Plan EU za Grčku predviđa, između ostalog: otpuštanje 30.000 zaposlenih iz javnog sektora, smanjenje plata za 20% svih zaposlenih u javnom sektoru, povećanje PDV-a sa 19% na 23%, umanjenje mjesečnih penzija iznad 1.000 eura za 20%, povećanje akciza na gorivo, cigarete i alkohol kao i spuštanje limita za neoporezivi dio plata sa 12.000 na 5.000 eura. Dakle, veoma ozbiljan plan štednje koji predviđa spartanski život za Grke (o, ironije). To je jedna mogućnost koja će svakako imati teške posljedice, no, za drugu mogućnost su štetne posljedice zasad nesagledive. Istupanje iz eurozone bi bilo presedan a domino efekat koji bi uslijedio bi zasigurno odnio više žrtava nego ova pomoć koja se čini kao “medvjeđa usluga”. Prihvatanjem pomoći će patiti Grci, a ne grčkim neprihvatanjem pomoći bi patili svi u eurozoni. Nijemci su javno izražavali svoje negodovanje povodom grčkog nećkanja oko pomoći, maltene ratoborno, dok su britanske novine na naslovnim stranama objavljivale tekstove u kojima stoji da nema potrebe da se žali zemlja u kojoj je više vlasnika Poršea nego onih koji su prijavili godišnji dohodak veći od 50.000 eura...

Sa druge strane mora koje se ulijeva u Jadransko, situacija nije ništa gora. A ni bolja. Italija je u euro krizi uglavnom držala pol poziciju, tek uz kratki predah u toku rješavanja grčke stvari, međutim, nije moglo dalje. Ni činjenica da danas ima duplo više kose nego prije 17 godina, kad je stupio u politiku, nije pomogla starom šmekeru Berluskoniju u prodavanju njegovih jeftinih šlagvorta. Euro drugari su htjeli rezultate poštovanja mjera štednje - konkretno smanjenje javne potrošnje, međutim, ostali su kratkih rukava. Zatim je Parlament stupio na scenu i pozicija i opozicija su jednoglasno Berluskoniju pokazali vrata. Humanitarni dvojac iz prethodnog paragrafa, Sarkozi i Merkelova, je tako nešto nagovijestio na konferenciji za štampu 25.10.2011. kada su se samo nasmijali na pitanje novinara o sprovođenju mjera štednje u Italiji. Predsjednik Napolitano je bio izuzetno uvrijeđen tim činom, no, više neće imati zbog čega da se crveni. Kao labudova pjesma Berluskonijevih principa ostaje izvještaj objavljen tri dana nakon toga, o nabavci 19 blindiranih automobila Maserati Quattroporte za potrebe italijanskog Ministarstva odbrane. (Usput da se pomene da je jedna od predviđenih mjera štednje smanjivanje budžeta Ministarstva odbrane za 2,5 miliona eura tokom naredne tri godine.)

Pomenuti automobili su vrhunac sportskog luksuza, dolaze opremljeni isključivo benzinskim motorima sa preko 400 konjskih snaga. Početna cijena je 80.000 eura. Ovdje je riječ o blindiranim vozilima, što lako može da višestruko poveća nabavnu cijenu, kao i troškove održavanja. Naravno, opozicija je oštro reagovala na nabavku 19 blindiranih vozila u vrijeme kad su milioni Italijana teško pogođeni ekonomskom krizom. Uzvratio je ministar odbrane Ignjacio La Rusa podatkom kako su automobili plaćeni novcem iz budžeta 2008/09. godine, vremena prije mjera štednje, te optužujući opoziciju za sprovođenje “lova na vještice” La Rusa je takođe odigrao i na kartu patriotizma izjavom: “U čemu je problem? Maseratiji su italijanski i koštaju manje od njemačkih rivala.” Samo, italijanski su i Fiat, Lancia i Alfa Romeo koji takođe proizvode putničke automobile. Međutim, nešto drugo je ovdje zanimljivo. Rečenica „U čemu je problem?“ kao i spominjanje „lova na vještice“ neodoljivo podsjećaju na samog Berluskonija i njegov šmekerski fon. Berluskoni, za šta god je bio optužen, od ekonomske politike do seksa sa maloljetnicama, odgovarao je isto, rečenicom: „Dušmani, hoćete da me uništite!“ Njegova smjena teško da će riješiti sve probleme u rastrošnoj zemlji, no jedno je sigurno: teško da će se u skorije vrijeme na njegovoj poziciji naći sličan komičarski talenat.

Da li je ovo stvarno kraj ere bahatosti i nekontrolisane javne potrošnje u eurozoni ili uvod u kovitlac u kojem će riječ „recesija“ biti univerzalni izgovor za sve socijalne probleme i gdje će konstantno kao mač nad glavom građanima stajati uslovi iz nametnutih ugovora u prihvatanju pomoći? Kao i obično, sudija je Vrijeme. Pomenuti premijeri su otišli na relativno ugodan način, TV revolucija je bila humana prema njima, međutim, građani Evrope još nisu iznijeli svoju završnu riječ.

Pravda za Mevlida!

U ovoj emisiji prijedlozi za hit dana su Boban Zdravković „Prokleta je Amerika“ i Toma Zdravković „Dotak'o sam dno života“. Nema sumnje da će biti tijesno između dva Zdravkovića, ali, Vi birate. Telefoni za glasanje su otvoreni - sad!

GLOBALNI PROBLEMI ZA LOKALNO STANOVNIŠTVO

Glavna vijest dana 28.10.2011. na području „zapadnog Balkana“ je svakako bila ona koja saopštava kako je muškarac u maskirnoj jakni automatskom puškom pucao na američku ambasadu u Sarajevu. Tom prilikom je ranio dvije osobe koje su bile u obezbjeđenju ambasade. Nakon same pucnjave, napadač je imao svoj, u stilu Rolling Stonesa, exile on main street gdje je nekih 35 minuta proveo u šetnji i razgovoru sa slučajnim prolaznicima kojima je objasnio kako je „ogorčen što Amerikanci ubijaju muslimane širom svijeta“ i „kako ovo čini zbog Gadafija“. A zatim je onesposobljen pogotkom u nogu.

Sa njim su, po pisanju medija, bile još tri osobe od kojih je jedna završila u bolnici sa prostrijelnom ranom kuka a za druge dvije se traga pod sumnjom da su nakon ovog čina imali u plan i napad na britansku ambasadu, ozbiljnijim sredstvima - spominje se torba sa eksplozivom.

Napadač je identifikovan kao Mevlid Jašarević, 23-godišnjak iz Novog Pazara. Uz pomoć duge brade i kratkih nogavica je prepoznat kao pripadnik vehabijskog pokreta, a sam je pružio podatak o svom boravku u Gornjoj Maoči tokom 2010. godine, čvrstom vehabijskom uporištu nadomak Brčkog. Dalje se za Mevlida spominje kako ima policijski dosije te kako je nakon odležane kazne za razbojništvo u Austriji protjeran iz dotične zemlje. Dakle, šta je njemu trebalo da on dolazi u Sarajevo da izrazi svoje nezadovoljstvo? I zašto baš Sarajevo?

Novi Pazar je u Srbiji, i tamo u glavnom gradu imaju američku ambasadu, u ulici Kneza Miloša sa širokim trotoarom. Taj trotoar je, zbog dosadašnjih iskustava, poprilično sužen preventivno anti-teroristički postavljenim betonskim blokovima u blizini ambasade. Ni na jednom prozoru ambasade se ne vidi staklo. Vide se debele rešetke. U obezbjeđenju se vide mladići naoružani dugim cijevima. Da je Mevlid ovu istu akciju pokušao u Beogradu, ne zna se čiji bi ga metak prije stigao, SAJ ili američki. Samo, taj metak bi išao pravo u glavu. Doduše, pitanje je dokle bi Mevlid uopšte došao u Beogradu, sa dugom bradom i kratkim nogavicama...

A u Sarajevu? Ispucao je što je imao, a zatim šetnja korzom. S obzirom da je naš a nije originalni terorista, nije se svojeručno eksplozivom vazdigao u vazduh prema svojih 99 djevica. Nije se čak ni previše trudio sa uzvicima „Alah je velik!“, valjda zato što to ovdje svi već znaju. Ovi što ih je ranio nisu su se pretrgli pucajući na njega, kažu zbog bezbjednosti građana.

Šta nam to govori? I u divljem vremenu ostali smo pitom narod. Nismo, u skladu sa demokratskom tradicijom (koja je nedavno imala odličnu reklamu u Libiji), Mevlidov slučaj riješili po kratkom postupku. Jer, život je život. Life is life. To možda ne znaju ovi klinci koji noću šetaju naoružani noževima, ali, to dobro znaju ljudi čije sjećanje makar malo seže prije 1988, godine Mevlidovog rođenja.

A Mevlid? U neko drugo, normalno vrijeme on bi bio čisti nusprodukt ali, u ovom vremenu, on je legitiman proizvod okolnosti. Radikalan proizvod. On je nezadovoljan. Međutim, za razliku od većine ovdje trajno naseljenih, on je nezadovoljan globalnim problemima jer vidi „veliku sliku“. Nije njega pretjerano briga za lokalne probleme. On udara u srž problema, za njega vrhovno zlo - Ameriku (to je ona zemlja koja voli Bosnu). Udara radikalno, oružjem. A mi ćutimo i gledamo. Neki snimaju telefonom.

I eto, to je bila vijest dana. Svi mediji su ustupili naslovne strane, komentari čitalaca na internetu sadrže crne slutnje („Sad se možemo pozdraviti sa bezviznim režimom.“, „Ovo je samo početak.“ i sl.), političari „ozbiljno“ upozoravaju na problem terorizma (a to što se ZZ Top već 20 godina okuplja u Gornjoj Maoči, kao da nismo znali, kao ni za „Bugojno 2010“), neki od njih nalaze za shodno da se preko Mevlidovih leđa bore za političke poene, a naravno, tu su i pristalice teorije zavjere koji kažu kako su Mevlida, u vidu anti-reklame, poslali Srbi.

Šta je od toga svega istina? Istina je da smo na još jedan dan zaboravili na nezaposlenost, krizu i neimaštinu, probleme koji tište ogromnu većinu Bosanaca i Hercegovaca svih boja i opredjeljenja, manje-više sve one koji nisu političari i/ili vehabije. Mevlid je, u svom naumu, uspio samo jedno - pomogao je vlastima u odvraćanju pažnje od stvarnih problema građana. Jer naš problem svakako nije Amerika. A ni Ameriku više nije briga za nas. To se vidi i na ovom primjeru, kad se u čitavoj ambasadi nije našao nijedan specijalac koji bi stvar riješio po kratkom (demokratskom) postupku. Oni su svoj posao završili ovdje, pokupili se i otišli. Iza njih je ostalo stanje takvo kakvo jeste. Loše. I pogoršava se. Ovaj slučaj je znak da treba da ozbiljno počnemo čistiti svoje dvorište. Nakupilo se previše smeća, u vidu ovakvih (i sličnih) kratkih nogavica, ali i dugih nogavica skupocjenih crnih odijela kakva se slažu samo sa određenim tipom automobila i određenim načinom ponašanja.

Rimljani su još prije 2000 godina izmislili parolu hljeba i igara da opišu jeftinu metodu odvraćanja pažnje narodnih masa i zadovoljenja najprimitivnijih požuda. Na latinskom to glasi panem et circenses pa bismo mogli prevesti kao hljeba i “cirkusarija” (da ne kažem cirkuskih pizdarija). Mi hljeba nemamo, ali, eto, imamo ovakav cirkus na ulicama.

I zato, krajnje je vrijeme da narod zauzme mjesto na ulici (i naslovnoj strani) sa svojim problemima. Pri tome nam neće trebati kalašnjikov, jer je naš protivnik tehnološki poprilično zaostao, da ne kažem primitivan. Potreban nam je samo odlučan um i oštar jezik. Treba zauzeti mjesto tako da ne ostane prostora za Mevlida i njemu slične, jer njih, na žalost, ima mnogo više od 365 - za svaki dan u godini, ali nas... Pa, tu smo svi, sem političara.