Gotovina i kešovina i Međunarodni smrad pravde

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ustanova koja verifikuje najviše činove u srpskoj vojsci i političkom životu, prije nekoliko dana je donijela oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Neki su iznenađeni...

MEĐUNARODNO PRAVO I OSTALA ŠUPLJA

Nakon završetka (?) jugoslovenskih ratova, neko je i od Hrvata morao biti “kriv” i izveden pred Haški tribunal. Ne zarad utvrđivanja činjeničnog stanja već radi vizuelnog balansa (na kraju utakmice, slon se izvinjava mravu zbog grubosti a ovaj odgovara: “Nema veze, i mi smo se gurali i tukli.”). Taj vizuelni balans nisu oblikovali ni Tuđman ni Kljuić ni Mesić, niti bilo ko od političara, za razliku od srpske strane, gdje je Biljani Plavšić suđeno za komandnu odgovornost. Pred “lice pravde” u Hagu je izvedena nekolicina Hrvata, ali malo ko važniji od prethodno spomenutih prethodno oslobođenih generala kojima je suđeno za akcije hrvatske vojske tokom 1995. godine.

Prvobitno su u igri bila tri hrvatska univerzalna vojnika - treći čovjek je bio Ivan Čermak protiv kojeg je optužnica odbačena a da se Tužilaštvo nije žalilo na to. Gotovina i Markač su, u relativno brzim procesima, osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora. Naravno, uslijedila je žalba, razmotrena, usvojena. Obojica su oslobođeni po većini tačaka optužnice, što je najbitnije, po onima koje su “Oluju” posmatrale kao udruženi zločinački poduhvat s ciljem trajnog protjerivanja Srba iz Hrvatske, a na čijem čelu je bio krivousti pokojnik Franjo Tuđman...

Е, sad, nije potrebno još jednom pričati priču o nepravdi prema Srbima, o pobjedi propagande i lobiranja (odnosno pametno upotrebljene kešovine), niti spominjati da Haški tribunal PRAVNO NEUTEMELJEN... Zapravo, to vrijedi spomenuti.

Tribunal je osnovan 25.05.1993. godine Rezolucijom 827 Savjeta bezbjednosti UN. Savjet bezbjednosti UN je izvršni organ, i kao takav nema ovlašćenja da formira sudske organe. Sud je ustavna kategorija i može ga formirati samo zakonodavni organ. Na međunarodnom planu sud može biti formiran legislativnim ugovorom u skladu sa Poveljom UN, te podliježe ratifikaciji u parlamentima ugovornih zemalja... Takve epizode nije bilo u nastanku Tribunala.

Nego, vratimo se na oslobađajuću presudu generalima, šta ona zapravo znači (1), da li je validna (2) - iako od invalidnog suda, koji su njeni razlozi (3) a koje posljedice (4)?

Obrazloženje oslobađajuće presude kako akcija “Oluja” zapravo nije bila udruženi zločinački poduhvat znači efektivnu dekriminalizaciju najvećeg i najopipljivijeg zločina u jugoslovenskim ratovima: preko 200.000 ljudi protjeranih iz svojih kuća i preko 2.500 mrtvih. Prva asocijacija na akcije hrvatske vojske tokom 1995. godine su, prije svega, protjerani, odnosno nepregledne kolone izbjeglica, međutim, prečesto se zaboravlja da je u tih svega nekoliko dana ubijeno oko 2.500 ljudi, uglavnom starih i nemoćnih. (“Ko je ostao, taj je nestao”, bio je odgovor mojih tetaka, Ličanki, na pitanje mog oca o zbjegu prilikom "Oluje", prim. aut.) Prije rata je trećina hrvatske teritorije bila naseljena većinskim srpskim stanovništvom - petinu građana Hrvatske su činili Srbi, a malo je falilo da '70-i-neke dobijemo Republiku Liku. O Lici i Krajini nije potrebno puno šta pisati. Dovoljno je otići tamo i vidjeti pustinju. Vidjeti kako se na betonskim potpornim zidovima na serpentinama planinskih puteva još uvijek vide natpisi Srpska Demokratska Stranka. Na kraju krajeva, u Lici se nalazi mjesto SRB, a to ime teško da ima više značenja... 

Oslobađajuća presuda je, iako to u prvi mah djeluje apsurdno, zapravo validna. Hrvatski generali, u suštini, nisu krivi za sve ono za šta su bili optuženi. Krivi za nešto jesu, a to nešto je efektivno učešće na terenu tokom izvođenja tih akcija, ali u ulozi pijuna, ne u ulogama kraljica, topova ili makar konja. Američka vojno-konsultantska firma MPRI, angažovana u septembru 1994. od strane Hrvatske (ili pak unajmljena za Hrvatsku od strane...) je odradila kompletan posao oko planiranja “Bljeska” i “Oluje”, UNPROFOR koji je trebao da štiti zaštićene zone nije uradio nikakav posao (za šta su danas više nego adekvatno zaboravljeni), ne treba zaboraviti ni učešće avijacije NATO pakta protiv Srba u tom periodu, tako da je sama hrvatska vojska iskorištena uglavnom kao jeftina radna snaga, u užem smislu. (U širem smislu, svi narodi bivše Jugoslavije su iskorišteni kao jeftina ratna radna snaga, op. a.) U tom pogledu, spomenutim generalima se trebalo suditi kao prevodiocima i tumačima akcionog plana kojeg su skovali Amerikanci (iz MPRI) po idejama krivoustog pokojnika...

Koji je razlog te oslobađajuće presude? Da se statistika Tribunala bespovratno iskrivi protiv Srba? S obzirom na to da je žalbeno vijeće bilo nategnuto (3:2), da li se tu možda novac našao na putu pravdi, kao prevaga u džepu nekog od sudija? Da li je to možda čin “usluge” pred oslobađanje Šešelja (humoristična hipoteza)? Uglavnom ne, nije, irelevantno. Obrazloženje obrazloženja zapravo sadrži razlog: dekriminalizacija etničkog čišćenja Hrvatske, najvećeg zločina u jugoslovenskim ratovima je razlog. Srbi su sami napustili Hrvatsku, to će biti zvaničan odgovor na sva pitanja za par mjeseci o tome zašto jedna zemlja Evropske unije ima praznu trećinu teritorije i hiljade praznih kuća. Sve je to bilo po zakonu, tad će reći. Zar da EU u svoje naručje primi "genocidnu tvorevinu" (što Hrvatska svakako jeste), kad ima tako efikasan instrument za "pisanje istorije" u vidu Haškog tribunala? Ova oslobađajuća presuda je ekvivalentna operaciji rekonstrukcije ženskog himena, da bi mlada “nevina” ušla u brak (analni seks niko ne spominje, a Hrvatskoj bi dobro bilo da se pripremi za isti po prijemu u EU).

I, na kraju, posljedice. Presuda je bila apsolutna vijest dana, mjeseca (koji još traje), a možda će biti i godine... kraja godine svakako. Hrvatska u kolektivnom transu, Srbi u očaju. Neki Srbi (glavata gospoda) čak i prijete Haškom tribunalu, doduše, putem društvene mreže Тњиттер. Neki drugi (opet glavata gospoda), jako mudro govore, samo što je to nakon što su isporučeni svi Srbi koje je Tribunal zatražio... Sve je očigledno, za Hrvate je to još jedna verifikacija i slavljenje postignutog 1995. godine, a Srbi su jalovi pri svakom širem otvaranju usta, odvajkada. Samo, ova vijest dana neće nimalo pozitivno uticati na živote ljudi na ovim prostorima, ni Srba, ni Hrvata (ni ostalih, koje izostavljam iz teksta, op. a.). Možda je pozitivno uticala na promet alkoholnih pića u hrvatskim kafanama jer su mnogi htjeli da “popiju za generale”, međutim, taj mali ekonomski čimbenik je zanemariv. I Hrvati i Srbi će ostati jednako siromašni i nezaposleni, Srbi će i dalje pokušavati da naprave autoputeve dok Hrvati prodaju svoje (fabrike su prekomplikovane za napraviti), i dalje će biti natakareni jedni na druge, zbog ovakvog podgrijavanja leševa i prekrajanja istorije koje za sobom vuče dodatno kopanje po prošlosti u trenutku kad se na “brdovitom Balkanu” nikakva budućnost ne nazire, a tako će biti dokle god Gotovina i (i slične valute svih strana) budu bitniji od gotovine kojom se kupuju hljeb i mlijeko.

Boris Kočić Dežulović

Napokon nešto što nije glupava prizemna politika, a vrijedi prokomentarisati na ovom blogu jer je par excellance primjer Apsurda Srpskog, najapsurdniji mogući: dobitnik jesenje nagrade "Kočićevo pero" je Boris Dežulović, Hrvat rođen u Splitu daleke 1964. godine, pisac prevashodno poznat po svojim kolumnama a sa zaleđinom i kreditom u onomad brutalnom Feral Tribune nedjeljniku...

HRVAT DA UZME "KOČIĆEVO PERO"?! PROTESTUJEM! PROTIV SRBA!

Na početku, stvari valja razložiti redom i logički. Nagrada "Kočićevo pero" je utemeljena 1995. godine, dodjeljuje je Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka-Beograd, a usluži je ili zadužbina ili Ministarstva kulture Republike Srpske i Srbije. Dodjeljuje se četiri puta godišnje, a onda na kraju godine jedno od tih pera postane "Kočićeva knjiga". Dakle, pero je zapravo kandidatura za godišnju nagradu. Pored zvaničnih detalja i propozicija koji su nam u ovom trenutku nebitni, vrijedi spomenuti da se nagrada (pero odnosno knjiga) dodjeljuje književnicima koji nastavljaju "pričavinu i učevinu" Petra Kočića. S tim u vezi, vrijedi se podsjetiti i Petra Kočića, odnosno šta je o njemu rekao Jovan Skerlić (hvala novinarima Glasa Srpske za citat): 

To je umjetnik koji je planinu opisivao svježijim i jačim bojama no iko prije njega; to je borben duh i oštar satiričar kakvog nema danas u srpskoj književnosti. Od ostalih srpskih pisaca Kočić se odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika. On danas piše jezikom Njegoša i Ljubiše, svježim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti, i u tom pogledu stoji nad svima savremenim pripovedačima srpskim...

Dakle, pored ovoliko navedenih pojmova tipa Republika Srpska, Srbija, srpska književnost, pečenje, rakija, pucanje iz puške na svadbi, ispod krsta tri prsta, šajkača, Baja Mali Knindža, zar da dođe lik iz Splita (a nije ni došao) i pokupi "Kočićevo pero"?! Protestujem! Oštro osuđujem! Brutalno oštro osuđujem! Ali ne Dežulovića. Ni žiri.

Osuđujem sve srpske pisce, a posebno one koji se žale na ovaj izbor, jerbo nisu ni upola sposobni i zanimljivi kao Dežulović. Ne bih da ih osuđujem da su čmarovi koji vire ispod skuta institucija koje se po službenoj dužnosti bave kulturom efektivno uništavajući istu a od čijih knjiga i lektori dobijaju napade hipersomnije. Ne mogu tako da ih osudim, jerbo bi to bilo veoma subjektivno i generalizovanje, al' sam to naveo onako usput.

Elem, u tom grmu protesta i osuđivanja leži Apsurd Srpski, što nam treba jedan prljavi hipi da dođe iz Splita na Manjaču da bi pokazao "đe se tele veže".

Jer, Kočić nije pisao o cvijeću i drveću, Kočić je književno opštio sa tuđim majkama (najčešće majkama neke glavate gospode), ponekad na kulturan a ponekad na manje kulturan način. To veoma kvalitetno radi i Dežulović, u današnjem vremenu koje je nekako malo drugačije od Kočićevog a opet isto. Drugačije je u smislu da se knjige više ne čitaju tako da pisci moraju drugačije da funkcionišu/pišu. Kao što je već navedeno, Dežulović je najpoznatiji po svojim kolumnama koje je objavljivao i objavljuje na svim stranama, i KOD NAS a i KOD NJIH. S jedne na drugu stranu, s jedne na drugu nogu, uvijek se dočeka, a kad napiše nešto, svi kažu "tako je". I MI i ONI. Što je najgore, i bude tako. U tom smislu je vrijeme isto kao Kočićevo, jer se iz aviona vidi da je car go a da jazavac nije stvarni zlikovac. Takvo činjenično stanje malo ko, u ovom trenutku, zna ljepše i bolje opisati od Dežulovića. E, sad, drugi je problem što su oni spomenuti MI, zapravo oni od NAS koji su školovani, bez posla, razočarani, bez budućnosti, a spomenuti ONI su isti takvi, samo kod NJIH. A i kod NAS i kod NJIH većina uopšte ne zna da čita.

Inače, nagradom se okitila knjiga "Diego Armando i sedam patuljaka", prošle godine objavljena zbirka kolumni sportske tematike ili tema naslonjenih na sport. Dežuloviću će nagrada biti uručena 16. novembra na glavnoj bini književnog sajma "Interliber" u Zagrebu. Vjerujem da će i taj čin biti zanimljiv...