ZAPOSLENI I NEZAPOSLENI I ONAJ JAZ IZMEĐU NJIH

Nedavni štrajk upozorenja budžetskih korisnika RS kao i štrajkovi najavljeni za naredni period su svakako pozitivan civilizacijski iskorak u borbi za prava radnika na ovim prostorima. Ipak, ti isti događaji su i ružno podsjećanje na još jednu podjelu...

Piše: Bojan Vlajić

Bosna i Hercegovina je višestruko komplikovana zemlja odnosno višestruko podijeljena: na Bosnu i Hercegovinu, na Federaciju i Republiku Srpsku, na primitivna nacionalna plemena ova ili ona, na lijepe i ružne, na rokere i turbofolkere, na glupe i pametne, na bogate i siromašne, na one koji voze golfa i ostale... Naravno, sve te podjele se dalje dijele na entitetskom nivou, dodatno komplikujući stvar. Ipak, jedna od najgorih podjela je krovna, ona na zaposlene i nezaposlene.

Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini nezaposleno preko 40% radno sposobnog stanovništva (doduše, nema podataka koliko je tih radno sposobnih željno rada). Naravno, dušebrižnici među političarima redovno negiraju takve podatke spominjući različite obračunske metode. Ostaje činjenica da je mnogo nezaposlenih a da je mnogo, previše (od) tih nezaposlenih među mladima, koji nikako ne mogu do prvog posla ili bilo kakvog iskoraka u samostalan život.

Ti isti mladi, posebno oni koji „uče školu“, pred sobom kao viziju svijetle budućnosti imaju političare kao vrh ledenog brijega, i radnike administracije i njihov lagodan život kao realan primjer dostignuća. Na žalost, to je univerzalan motiv kojem se teži: uvaliti se u kancelariju, birokratiju, pasijans, soliter, milja mjesečno, kredit, i da te vidi Bog / Buda / Allah dž.š. A Bosna i Hercegovina ima, procentualno, više administracije nego Njemačka, a budžetskih korisnika više od Švedske (hladno al' standard).

U slike na fejzbuku sa egzotičnih putovanja tih divnih zaposlenih ljudi gledaju nezaposleni dok im curi voda na usta. Neki od njih nikad zaposleni, neki odnedavno riješeni bijede rada. Radna mjesta u Bosni i Hercegovini uglavnom nije uništio rat, već privatizacija i poslijeratni privredni i ekonomski kriminal kojem još niko nije povukao ručnu (i dalje ide nizbrdo). Zapošljavanjem u administraciju se održava statistika, broj zaposlenih, prosječna plata.

I to su ovdje strane u sukobu. Isti a različiti. Po dvije ruke, noge, glava (sadržaj iste jednako varira), a međusobno se ne poznaju. Ne vide se i ne čuju. Ne druže se. Jedni za probleme drugih ne znaju. Problemi zaposlenih su krediti, skraćena ljetovanja i zimovanja, neredovna isplata regresa i toplih obroka, i ti problemi su, paradoksalno, prisutniji od problema onih koji nemaju ništa od toga. Stara jevrejska kaže „dabogda imao pa nemao“, a ovdje je to „dabogda imao pa imao manje“, za nezaposlene „nemao pa ti svejedno“. Život „na foru“ je za nezaposlene postao opšta ideja, samo što niko ne zna tačno tu foru.

Naravno, ima i sudija u ovoj utakmici, to su zaposleni u privatnom sektoru. Po nekim stavkama su bliski nezaposlenima: većinom su neprijavljeni tako da za državu njihov rad ne postoji, često za svoj rad i ne primaju plate. Različiti su po tome što nemaju vremena za muku nezaposlenih u vidu petosatnih kafa u kafićima, od posla nemaju vremena da podignu glavu da u potpunosti osmotre gdje se nalaze. Tu i tamo pljunu po ovim zaposlenim što cuclaju duplo veće državne plate, pa nastave kulučiti. Od jutra do mraka, od danas do sutra, nevoljno, njihovi privremeni planovi postaju trajni.

Dvostruki je jarak u ovom polju. Jaz koji se svakodnevno produbljuje. Jedni ostaju bez posla u realnom sektoru, drugi se zapošljavaju u nerealnom, treći plivaju na suvom. Sve više dolaze do izražaja razlike, rasne, klasne i masne. I sve više su natakareni jedni na druge na treće. Sve više su svi natakareni na sve. Ali, najviše je većina natakarena na [cenzura] manjine. I tako, dok su svi natakareni, i pasivno i aktivno, kao svezana kurva u gepeku Audija A8 je izgubljena ideja „pravda za sve“, a gdje su tek prava za sve, sem kao prežvakana floskula u gladnim ustima tamo negdje oko 10. decembra...

(Tekst originalno objavljen na portalu Istinito, 13. decembra 2012. godine, povodom štrajka "sindikatlija" zbog 5/10% udara na njihove plate... jebe se njima za sve ostalo, samo u platu ne diraj.)

Šta će biti sa tim?

Dragi čitaoci i slučajni prolaznici, tekst "Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske" u ovom trenutku na ovom blogu ima blizu 1.600 direktnih klikova odnosno preko 2.500 čitanja. Tekst su prenijeli - doduše, ćosavo, bez slika - portal RTV BN i portal Frontal. Teško je reći koliko tamo ima čitanja... nije ni bitno.

Obzirom na naše medijske navike (zavisnosti), "svake priče tri dana dosta" uz zatupljenost naroda, vrijeme je za nešto drugo. Budući da nemam nekih naročitih projekata u planu, valja odgovoriti na pitanje "šta će biti sa tim?"...

Ne znam.

Ono što znam jeste da se sudovi ne susreću sa ovakvim stvarima. To je činjenica. Suditi se usuđuju samo ljudi koji se bore za posao, koji su usljed nekog falsifikata zakinuti za bodove, čiji cilj nije konstatovanje sistemske greške. Koliko je bilo ovakvih slučajeva, sudskih? Ne znam. Možda je ovo prvi.

Nego, naredni koraci.

Kao što je spomenuto u tekstu, Ministarstvo nauke i tehnologije RS je 5. jula raspisalo konkurs za službenika za odnose sa javnošću. Pod teretom izbora, zgrada Vlade RS ima da se savije od službenika i namještenika koji se ubacuju u posljednji voz. Taj konkurs uslovno propisuje godinu dana radnog iskustva koje nemam niti ću steći u ovom životu u ovoj državi, ali sam svejedno konkurisao... šta će biti na konkursu, znate već sami. Moram to da uradim čisto zbog procedure.

Dalje, nevezano sa tim, slijedi pisanje žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (http://www.hjpc.ba/), na Dragomirkinu prvu nesposobnost - u ovom slučaju. Inače, ona je zadužena i za moj slučaj protiv ŠUP škole, gdje je odbacila tužbu što je drugostepeni - Okružni sud proglasio invalidnim. To će biti žalba na njenu drugu nesposobnost, jer njena bijeda to zaslužuje.

Isto tako, ovaj slučaj je kršenje Krivičnog zakona RS, Člana 227. što traži krivičnu prijavu. Vrijeme je da se i to napiše.

Šta će biti sa tim? Ne znam ni to. Biće šta bude. Pritisak se vršiti mora - drugačije neće doći do promjene. Kažu, demokratija, pravna država, nenasilne metode, koješta... onda idemo da se borimo perom. Dušmani su htjeli da mene zatrpaju gomilom papirčina i zaglupe, samo što nisu dovoljno pismeni za to. Sad treba uzvratiti s kamatom. Presuda Okružnog suda je njihov poraz, što je veoma malo za bijedu koja nema ni obraza ni časti... treba ih poniziti. I zato, idemo dalje.

Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene - čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje... s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao - pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih... Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom...

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012...

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se - uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama... malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu - zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa... Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati...

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi... sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe...

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti... zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci... a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji - u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče...

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma... su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost...), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi... i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ - o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ - gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM - 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali...

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo... a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi...

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću... a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje -  provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto...