Presuda protiv ŠUP-e

Ne lezi, vraže, taman kad - po zna koji put - napisah da sam sretniji kad nemam šta da pišem na ovom blogu, evo materijala.

Stiže mi, pred sam kraj mog godišnjeg odmora (na odmor), presuda u slučaju protiv ŠUP škole.
To je ova priča:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Presuda je stigla dva i po mjeseca nakon održanog glavnog ročišta (nagradno pitanje: Zakonski rok za presudu je?). Sudija Maja Krajnović je, kao i njena prethodnica na poziciji "sudije", osoba sumnjive inteligencije i morala. Dok je razumljivo da nije lako presuditi u korist "pravno neuke osobe" protiv institucije unutar sistema koji zapošljava mutave ljude da budu sudije, opet sam iznenađen nekim falsifikatima i preskakanjima unutar presude...

To je ta presuda, otprilike devet strana od kojih je otprilike osam strana sranja... pa ti sad vidi kroz gusto granje o čemu se radi.

Ovom prilikom ne planiram nabrajati sve "krive navode", već ću to učiniti dok završim pisanje žalbe na presudu, samo bih htio napomenuti da je zanimljivo kako, očigledno, u Osnovnom sudu u Banjaluci ne postoji nikakav obrazac za rad: vođenje potpuno (tematski) istih postupaka se drastično razlikuje od sudije do sudije, oblikovanje zapisnika i unos u iste, pristup (na) ročištima itd. Jedina konstanta je to da pravo nema veze sa pravdom i da je opšta ideja da ovdje ne treba da ostane da živi niko normalan i pošten...

Blogovi, blogovi...

Kad već ja ne pišem (redovnije), ima ko piše... Preporuke za slučajne prolaznike:

Preko Drine - Blog Vladimira Kovačevića
Vlado je moj drugar iz osnovne, pobratim iz teretane Sokolskog doma i novinarska mašina. Dosad je u rezime upisao ATV, BN, Žurnal i još nekolicinu internet portala... ko bi se sjetio. Kritički je nastrojen prema vlasti, dakle, novinar koji se zapravo bavi svojim poslom. Blog je otvorio nedavno, i tu će biti mjesta za malo opušteniji pristup materijalu kojim se inače bavi i obrađuje, od crtica pa do analiza, od lokalne do regionalne politike (i društva). Možda bude i sporta nekog, vidjećemo.

Blog Borislava Radovanovića
Zanimljiva situacija. Policajac koji ima blog. Al' eto. Borislava sam zapazio kao komentatora na portalu Frontal.rs, gdje su njegovi komentari bili dobri ali ponekad isuviše racionalni (ako se to može tako pojmiti). Kad sam našao čime se čovjek bavi, onda mi je bilo sve jasno. Borislav je jedan od rijetkih u ovoj državi unutar "struktura" koji ukazuje probleme u "strukturama". Nedavno je tim povodom štrajkovao glađu. Žalosno, ali moraće se još radikalnije... i to svi mi, ne samo Borislav. Bilo kako bilo, na blogu se da štošta pročitati o kriminalu u politici, bezbjednosti, društvu uopšte, i sve to BEZ FILTERA.

***

Inače, sve standardno, kako kod nas, tako u svijetu.

Olimpijski bazen u Banjaluci zatvoren zbog remonta usred sezone, od 27. jula do 14. avgusta. A onda će prijaviti još jednu godinu gubitaka. Tačno sam iznevjerovao na tu glupost, zamalo koliko i na akciju TOBL da se uredi planinarsko/šetačko/biciklistička staza Trešnjik - Ponir... 23. jula, pri temperaturi od "cirka-oko" 40 stepeni. Bravo i jednima i drugima.
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Bazen-zatvoren-zbog-remonta/316589
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Novo-ruho-za-staze-do-Tresnjika/316947

Hrvati prisluškivali Slovence povodom arbitraže oko Piranskog zaliva, imaju crno na bijelo dokaz da su Slovenci muljali. Slovenački pravnici se nisu snašli, u prvi mah kukaju i priznaju poraz i sramotu a zatim prebacuju loptu na tvrdnju da je prisluškivanje problem. Liči malo na incident "Dva papka" gdje je glavni akter naš seksi premijer ženskog pola.
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/390231/Medijska-burleska-koju-je-zakuhala-hrvatska-obavjestajna-sluzba.html

Neki britanski lord drkadžija dao ostavku nakon što je The Sun objavio foto/video dokaze kako sa grudi prostitutke šmrče nešto "što liči na kokain". Dao je jednu ostavku, neće da daje drugu... zasad.
http://prvi.tv/svijet/britanski-lord-smrce-kokain-u-drustvu-prostitutki/32520

E, pa lijepo, vala, sve redom.
Onda je valjda jasno zašto sam sretniji kad ništa ne pišem na ovom blogu.

Vukan Bosićev savjetnik?!

Tekst koji slijedi apsolutno nije aktuelan. U pitanju je, da to tako kažem, stari dug.

Nebojša Vukanović, slobodno se može reći narodni heroj u politici Republike Srpske, profesor, novinar i borac je, nakon neuspjeha da sa svojom nezavisnom listom uđe u parlament na prošlim opštim izborima u BiH, prihvatio ponudu da bude savjetnik Mladena Bosića, lidera SDS, najveće - još uvijek - opozicione stranke u RS.

Bilo je to poprilično iznenađenje u trenutku kad se desilo, a ima od toga nekih osam mjeseci; sam Nebojša je to obrazložio na više mjesta, a opet, reakcije su veoma različite ali, moram da priznam - koliko je to stiglo do mene, relativno negativne... osvrnuću se na to kasnije.

Moje mišljenje kao kandidata sa te iste liste - onomad sam bio upitan: zanimljiva situacija iz niza uglova. Prvi o kojem sam razmišljao jeste čupanje kose mladih SDS poltrona, jer je ovaj Bosićev potez bio popriličan "civilizacijski iskorak". Druga stvar, činjenično, jeste "zvaničan" Vukanov ulazak u politiku. Na mala vrata. Na žalost, ne na način na koji je to planirano, ali ipak ulazak.

E, sad, Bosić - SDS - "opozicija", Vukan - Nezavisna lista - "opozicija i poziciji i opoziciji". Iako je bilo režimskih "spinova" prije izbora kako je Vukan opozicioni igrač, podmetnutih laži o trgovini sa SDS-om i slično, nakon izbora i postignutog rezultata režimska propagandna mašinerija je mogla da odahne tako da nije naročitom žestinom propraćen ovaj Vukanov potez u smislu "Jesmo vam rekli".

U toku izbora je to bio mač sa dvije oštrice. Moralo se protiv pozicije (SNSD + sateliti) ali i protiv mlitave opozicije koja je saučesnik u zatiranju naroda za svo vrijeme vladavine SNSD-a. Realno, prihvatajući igru po pravilima Stranke međuzavisnih socijal-debila, gdje svaki zakon može biti prekrojen po mjeri glavatog gospodina koji je na redu da se obogati, nesposobnost opozicije je ekstremno štetna.

SDS je ta opozicija. Mladen Bosić je predsjednik te stranke. Činjenica da su svojom nesposobnošću izgubili izbore ne obećava. Nemušti pokušaji sa uzaludnim predsjedničkim kandidatom i nesposobnost organizacije ozbiljne napadačke igre duž čitavog fronta... ne obećava nam. A to je Mladen Bosić.

E, sad, komentari koji su povodom ovog slučaja dolazili do mene su većinom bili negativni u smislu "Vukan se prodao". Djelimično, jeste. Međutim, mora se uzeti u obzir realan život: Vukanov put je dosad bio građen na čistim idealima, a onda kad su stigli izborni rezultati i "nož u leđa" od strane Hercegovine, nije bilo lijepo, ni meni koji sam u Banjaluci, a kamoli njemu koji je bio u Trebinju, gdje je sad samo vikendom...

To radno mjesto je punopravan ulazak u politiku, jedno novo iskustvo. Da li će Vukan uspjeti da malo ojača Bosića, izoštri, pokrene, opameti? Iskreno sumnjam. Bosić je, kao i čitava opozicija, zaposlen, a zatim i zadovoljan svojom pozicijom. Ipak, ako ništa, ovo je za Vukana prilika da prouči neke stvari iznutra, dodatno se poveže sa drugim ljudima, razmotri mogućnost narednog napada...

Kako će i šta biti dalje, ne znam, planovi za naredne izbore i to. Vukanova pozicija je nezgodna, a opet, narod je glup, tako da je sve moguće. I upravo to mislim o tome, ni manje, ni više.

Mediokriteti, Logika... 20 godina kasnije... Istina

Počesto se za Bosnu i Hercegovinu kaže da je država mediokriteta, između ostalog. Riječ mediokritet je latinskog porijekla i označava osobu ograničenih umnih sposobnosti, izražene prosječnosti/osrednjosti. Pesimista bi pomislio, ako je ovo ovdje proizvod prosjeka, gdje se onda nalaze natprosjek i posebno njegova inverzna vrijednost? Filozof bi pomislio, zašto (je ovo država mediokriteta)?

Logika je filozofska disciplina, neumoljiva i jednostavna. Koristeći nju - zato. Bosna i Hercegovina je država napravljena natezanjem. Kompromisom. Neprirodno. Eksperimentalno. Na brzinu. Drž, ne daj, frka, trka, ovo su prave budale - zajebi, tuku se i čupaju, stiglo se za sto u Dejtonu i onaj prije njega. Mir, mir, mir, niko nije kriv. I to je zvanična priča, još uvijek. Niko nije kriv. "Ko je počeo rat?" Za petokrakom najglasnije plaču oni koji su pucali na nju.

Dalje, da se razumijemo, stvar je veoma jasna: rat su počeli glupost i pohlepa. Dvije stvari koje su fundamenti ljudske prirode. Rat je ultimativni izraz arhetipske ljudske sklonosti ka takmičenju. Sport. Sportski duh. Urođeno. Programirano. Kako drugačije objasniti da se većina dostignuća čovječanstva "dostiže" upravo zarad ratovanja? Kako objasniti da i pored svih tih dostignuća ljudi još uvijek umiru od gladi, priča se o humanosti a raspravlja se o prenaseljenosti?

Rat u Bosni i Hercegovini je bio vjerovatno prvi pravi televizijski rat. Medijski propraćen rat. Medijski rat. Propaganda. "Rat uživo." Montaža. Odnosi sa javnošću. Fraziranje. Friziranje. Dok je ostatak svijeta (ili makar nj. veći dio) proživljavao mirnu tranziciju u periodu nakon Hladnog rata, ovdje je to moralo drugačije. Rat kao rat, naviklo se već. Ratovali smo, ratovaćemo. Što je najgore, ratujemo još. No, to je druga tema.

Nego, sport je to. U sportu postoji pojam fair play, odnosno fer igra. Nimalo slučajno. Takmičenje samo po sebi uvijek traži pobjednika a ljudi koji vole da se takmiče ne vole da gube. "Cilj opravdava sredstvo." Fer igra je samo riječ (ili dvije), kao i ljubav. Isto tako, ima ona "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno"... kvalitetna glupost. Ipak, ni u ratu ni u ljubavi u toku utakmice najčešće nema sudije na terenu, tako da se sve dozvoljeno počesto i desi. Naknadno, to dođe na naplatu.

Takav je slučaj sa nefer igrom u ratu odnosno ratnim zločinima. Rat je sam po sebi veoma grub, pretežno muški, sport. Žene, djeca, starci, onomad nazvani "kolateralna šteta" nikako nisu legitimne mete. A počesto budu. Zarobljenici takođe. Takve situacije često stvaraju "neriješene dugove". Kod obračuna takvih dugova isključuje se logika jer obična kvantifikacija ne može pomoći. Takvi dugovi već vijekovima izgaraju džepove naroda koji žive na ovim prostorima.

Taj dio nije jednostavan. Podvući crtu. "Čist račun, duga ljubav." Povući crte. Uzimajući u obzir genetiku stanovništva Bosne i Hercegovine, nemoguće. Jer se ne zna ko je (ko), šta je, s kim je. Uzimajući u obzir osnovu sadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine, nepotrebno. Skrpljena selotejpom iz radnje "sve za marku", nije predviđena da traje. Nije joj potrebno da se stvar riješi. Nije joj potrebna pamet da se to riješi. Potreban je status quo jednako nebulozan kao i sam nulti čas. Za to su joj potrebni mediokriteti. Srećom, ima ih. To su vjerovatno jedine robne rezerve ove države.

20 GODINA KASNIJE

Jedna od najpoznatijih stvari u čitavom ratu u Bosni i Hercegovini jeste ono što se veže za termin "Genocid u Srebrenici". Radi se o srpskom osvajanju muslimanske enklave Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom kojeg je navodno ubijeno oko 8.000 muškaraca. Obzirom da je rat u Bosni i Hercegovini bio na visokotehnološkom nivou u medijskom smislu, zajedno sa srpskom vojskom tog dana su u Srebrenicu ušli i novinari, snimili kako srpski vojnici daju čokolade ženama i djeci koji su se tamo zatekli... to je prikazano. Muškaraca tamo nije bilo.

Genocid je složenica od dvije riječi (grč. genos - narod i lat. accidere - ubiti) i označava upravo to, ubijanje jednog čitavog naroda odnosno - zvaničnije - istrebljivanje jedne čitave rasne, religijske, etničke ili nacionalne grupe. Već tu imamo "situaciju". Narod čine muškarci, žene, djeca, starci. Za "Genocid u Srebrenici" se konstantno ponavlja da je ubijeno oko 8.000 muškaraca. LOGIČKI PROBLEM.

Drugi LOGIČKI PROBLEM jeste što tih 8.000 muškaraca iz Srebrenice nisu bili svi muškarci iz etničke grupe koja je bila žrtva genocida. Paralelno sa Srebrenicom su u srpske ruke pale enklave Žepa i Goražde gdje scenario nije bio ni približan. Ni 8.000, ni 4.000, ni 400 ubijenih muškaraca. Zato je za Srebrenicu smišljen termin "lokalni genocid". NE.

Lokalni genocid, ako se takvo što može definisati kao genocid na ograničenom prostoru, desio se tokom par ljetnih mjeseci godine 1941. u Bihaću, kada je kompletan srpski živalj grada Bihaća (oko 12.000 ljudi) pobijen od strane Ustaša. To je jedan od onih neriješenih dugova. Jedan od većih. Ako je "lokalni genocid", jeste. Ali je neriješen dug. Isto kao i Srebrenica. Neriješen dug.

Međutim, "Genocid u Srebrenici", zbog navedena DVA LOGIČKA PROBLEMA, nije ništa drugo nego laž. "Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina", stara je propagandna maksima, međutim, ovdje je ključni problem potpuno pogrešan naslov. Riječ genocid tu nikako ne može. Iako se, specijalno za ovaj slučaj, desilo djelimično "dodefinisanje" tog pojma koji je ustanovljen 1946. godine, ne ide. Logika je neumoljiva. Možda bi se nešto postiglo ukoliko bi se redefinisale korijenske riječi te složenice...

Međutim, 20 godina se ponavlja ta laž. Ponavlja se isto. Svake godine u memorijalnom centru u Potočarima se pravi poprilično neprikladan igrokaz od smrti nekoliko hiljada muškaraca. Prekopavaju se nekoliko puta prekopane kosti. Osuđuju se već osuđeni. Nateže se već nategnuto. Uspješno se održava status quo. Nema nikakvog podvlačenja crte. Mediokriteti sa obe strane samo mijenjaju datume na svojim dokumentima.

ISTINA

Istina je da je ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, muslimana iz Srebrenice. Istina je da su neki od njih ubijeni iz odmazde zato što su u periodu od 1992. do 1995. godine palili srpska sela u okolini Srebrenice, ubijajući redom, najmanje vojnike. Istina je da su ti ubijeni muslimani bili vojnici. Istina je da su žrtvovani od strane njihovog vođe. Istina je da su, bez ikakve pomoći od strane njihovih, pokušali da se probiju iz obruča. Istina je da nisu uspjeli. Istina je da su neki od njih likvidirani van borbe, metkom u potiljak.

Istina je da je njihov vođa umro nakon rata, čist, nepozvan u Hag. Istina je da je sin tog istog vođe danas jako bitan. Istina je da će i sinovi sinova tog sina biti jako bitni i trošiti novac "zarađen" od 1992. do 1995. godine, između ostalog zarađen i preprodajom humanitarne pomoći namijenjene za tu istu Srebrenicu. Istina je da "Majke Srebrenice" ne žive u Srebrenici. Istina je da one dolaze u Potočare u crnim limuzinama. Istina je da većina onih koji dolaze u Potočare voze golfa 2 koji se prestao proizvoditi 1992. godine.

Istina su mediokriteti. Njih ne zanima istina.