Slavljenica

I, eto, proslavila je Republika Srpska svoj dvadeseti rođendan. Ko god je smatrao da je vatromet najgluplja stvar na svijetu po novčanici na kvadrat, nakon „3D projekcije“ na Banskom dvoru sigurno se dobro zamislio. Ipak, bilo je raznih zabavnih sadržaja za rođendan. Trebao je biti i teroristički akt, ali nije. Šteta, bila bi to novost u ovom entitetu. Bilo kako bilo, poslije pirotehničkog vatrometa je uslijedio onaj medijski...

SLAVLJENICA SE NIJE SJETILA KUMA I STAROG SVATA

Predsjednik RS je bio pun hvale za „nezavisne medije“ u RS, sa kojima se brutalno časti još od kraja prošle (gregorijanske) godine, zauzvrat su ti „nezavisni mediji“ bili puni hvale za predstavu proslave, hvalili su je dok je nisu izlizali. Zatim su se bacili na posao analize i replike medijima iz drugog entiteta. A ovi su baš zagrdili, u njihovim izvještajima o proslavi predstave nije bilo rečenice u kojoj pored riječi Srbi-ja/Srpska ne stoji riječ genocid. Da ne bude sve tako crno potrudili su se horor humorom obojeni naslovi poput „Bal vampira u Banjaluci“. Ipak, najsimptomatičnija od svega je tvrdnja kako je to bila proslava rođendana genocidne tvorevine Slobodana Miloševića.

Otkud sad Miloševića, zapita se čovjek? Po sjećanju lokalnog stanovništva kao i BBC arhive, on je bio predsjednik SR Jugoslavije odnosno SRJ Velike Srbije odnosno Srba sa one strane Drine. (Bio, pa više nije. Možda je vrijeme da ga zaboravimo?) Srbima sa ove strane Drine je bio logistika, sem kad nije, posebno u maju i avgustu 1995. godine. Nego, ako je gore navedena tvrdnja zbog njegovog potpisa na Dejtonskom sporazumu, onda se stvar mora preformulisati: bila je to proslava rođendana genocidne tvorevine Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića i, najmanjim slovima, Slobodana Miloševića. Da, i njihovi potpisi su na tom legendarnom dokumentu. (Izgleda da su oni već zaboravljeni.)

Republika Srpska je nastala 09.01.1992. godine, prije početka rata u Bosni, prije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a verifikovana/ratifikovana/-ifikovana je, u svom sadašnjem obliku, upravo Franjinim i Alijinim potpisima. I to u Dejtonu gdje je Slobo bio sam a njih dvojica („Njih dvojica a ja i babo sami.“), uz još prisutnu neutralnu američansku ekipu sve sa dugim i kratkim cijevima koje su se još pušile od pucanja na VRS.

Štaviše, kad se sve uzme u obzir, može se reći da su dotična dvojica nesrba razlog nastanka i dokaz kvaliteta Republike Srpske. Da njih nije bilo, ko zna kad bi Srbi imali nešto svoje „na papiru“ sa ove strane Drine. Ovako, proglašenje nezavisnosti Hrvatske uz pomoć brisanja Srba iz Ustava, te reakcija u Vojnoj Krajini i domino efekat iste, a zatim i političko ignorisanje Srba u Bosni i Hercegovini je dovelo do proglašenja Republike Srpske. Veoma jednostavno, akcija – reakcija. Da nije bilo tih akcija lokalnih nesrpskih naroda vođenih Franjom i Alijom, Srbi bi se još uvijek ponosili petokrakom, četnici bi i dalje bili u Čikagu a narod na ovim prostorima ne bi bio uboga sirotinja... ah, te hipoteze iz Zone sumraka.

Nego, tako je nastala draga naša a i Vaša Republika Srpska. Rodila se u teško vrijeme, morala se udati mlada za Federaciju BiH ali je, unatoč svemu, živa i zdrava već dvadeset godina. Proslavila je rođendan količinom vatrometa i klasične muzike od koje se ne bi postidile ni siromašne Švedska ili Francuska. Kad je bal, nek' je maskenbal, stari je RSrpski princip, pa i kad nema para, a i kad još gore nema para. Sve je proteklo u najboljem redu, skupila se bila sva ekipa, sem Đokovića. Djeca su predsjedniku pjevala na uvce, samo što je on umjesto bijelog nosio crno odijelo (simbolika?), a djeca umjesto plavih kapa opanke (simbolika?). Ipak, sramota je što se slavljenica na rođendan nije sjetila kuma Franje i starog svata Alije, kao i to što rijetko nosi svoj vjenčani prsten. Al' šta da se radi, kad tjera inat kao prava Srpkinja, a matičari joj za te stvari ništa ne zamjeraju. Genocidna, ako. Kažu tako. Ukidanje? Moguće je i to. Veoma jednostavno ostvarivo, poništiti Dejtonski sporazum, i shodno tome, nastaviti gdje se stalo 1995. godine. Samo, koliko će tad tražiti Ruder Finn za tačan odgovor na pitanje „Ko je počeo rat?“

Gdje je Koreja a gdje smo mi?

S obzirom koliko politika utiče na živote ljudi na ovim prostorima, ne čudi me što me svakakvi ljudi pitaju "a jesi li čuo za ono/čitao ovo?", gdje se ono/ovo odnosi na neke političke vijesti/novosti/kretanja/konotacije. Svakakvi ljudi su ljudi od kojih i ne očekujem da me nešto tako pitaju, ali, ne kaže se džaba - očekuj neočekivano. Međutim, na sve to neočekivano, neočekivanije mi dođu pitanja vezana za region odnosno svijet. Jer, ovaj teren je tako plodan glupostima da za svjetskim problemima stvarno nema potrebe. A ponašam se u skladu sa potrebama. Jednostavno, ne pratim previše ono što nije vezano za nas. Što vidim na vijestima, to je. A i vijesti ne gledam redovno.

Ipak, večeras na vijestima vidjeh promociju novog lidera Sjeverne Koreje, Kim Džong Una. Nacionalna televizija je spremila njemu u čast dokumentarne filmove gdje je on prikazan kao sposoban vođa, naročito u vojnom pogledu: vozi avion, vozi tenk, itd. Pomalo to smiješno djeluje. Nije ta njihova televizija naročito napredna, nisu ljudi zaduženi za njegov imidž toliki profesionalci pa da to urade na Putinovom nivou, Kim Džong Un ipak nije nosio crne naočale dok je sve to radio, niti se go do pasa hrvao sa medvjedom. Doduše, Korejanci nisu Rusi. Ne sumnjam da je pripremljeni program odradio posao, da malo umiri naciju i doda koji poen novom vođi.

Nego, Kim Džong Un je ponosni sin pokojnog Kim Džong Ila. Odnedavno pokojnog. Čovjek je umro u decembru i priuštio čovječanstvu da jedan od posljednjih puta vidi kako izgleda odlazak jednog "velikog diktatora" uz sve počasti. Pitaju mene jesam li ja gledao, a skoro da nisam, vidio samo na vijestima, minut-dva. Kaže, jesi vidio kako plaču, pa ono je smiješno... pa oni na televiziji... pa ona djeca... pa nisu smjeli nositi rukavice na sahrani... i sve tako neki detalji. Uglavnom nisam vidio. Ali vidim da je to smiješno ovim Srbima. A onda, kad mi to spomenu, kažem da su Korejanci na nivou na kojem smo mi bili u maju 1980. godine. Umro je drug Tito. Inače, zanimljivost, Titova sahrana je drugi najgledaniji televizijski program u istoriji. Na prvom mjestu je slijetanje čovjeka na mjesec, al' s obzirom da je to laž, naša je moralna pobjeda. I eto, sad je umro korejski Tito a mi se ovdje smijemo na taj račun. Doduše, nismo to samo mi - zbijaju se šale širom svijeta i interneta. Smijeh je ljekovit tako da nemam ništa protiv šale, ali, kad kažem da su oni u ovom trenutku tamo gdje smo mi bili u maju 1980. godine, to ne znači da smo mi ispred njih. Daleko od toga, mi smo od maja 1980. stigli da se vratimo u XIX vijek. I eto, dok je ovima ovdje smiješno klanjanje jednom velikom vođi, na svakom ćošku se plaća harač nekim malim vođama, pohlepnim, bijesnim, nepisnimenim. Ja bih radije jednog velikog, ako mogu da biram, a ne mogu. Ali jednog stvarnog velikog, u/s bijelim rukavicama, i sa gardom u/s bijelim rukavicama koja stoji pravo kao kolonada grčkih stubova, a ne kao ovi ovdje koji rukavom brišu nos...

Tako da, što se toga tiče, to što su tamo svi zaplakali, od djece do djedova, nije mi smiješno ni najmanje. I ja bih plakao da sam tamo. Ali nisam. Jer sam ovdje. A ovdje ima dovoljno razloga za plač, i dok niko nije umro. Tek kad umru neki, tad će biti razloga za smijeh.

Napredak je relativna stvar

Slikovit prikaz stanja na Banjalučkoj berzi:

Dobitnik je onaj koji je manje izgubio. Kako se ono kaže, "korak naprijed, dva koraka nazad"?