Vrijeme je da se malo odmaknem od zloupotrebe ovog bloga zarad lične promocije. Što je previše, previše je. Da se vratim na ono što je (bila) osnovna ideja, komentarisanje različitih apsurda na koje nailazim u novinama i na televiziji, odnosno, u sredstvima javnog informisanja. Dakle, kad smo već kod medija:
Press: Dodik - "Mediji u Srpskoj slobodni i neostrašćeni."
Zanimljivo je što to predsjednik Dodik kaže, zanimljivo a možda i istinito. A onda dođe čovjeku malo da analizira stvari. Dnevni list Republike Srpske je banjalučki "Glas Srpske", nekad Glas Srpski (taj stari naziv je meni u dragom sjećanju i on je "kumovao" imenu ovog bloga). Ime je promijenjeno usljed srpskosti imena, pa "Glas" više nije srpski nego je od Srpske. A realno, nije ni srpski. Jer, danas je vlasnik "Glasa" Željko Kopanja, već poznat redovnim čitaocima ovog bloga. A po čemu je on, inače, postao poznat? Po detaljnim izvještajima o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba u toku rata u Bosni. Dakle, domaći izdajnik. Zbog toga je primao brojne prijetnje i na kraju ostao bez nogu nakon što je pod njegov automobil podmetnut eksploziv. Zlobnici će reći: "I neka je ostao bez nogu." I zlobnici imaju pravo glasa, a pri tom ne mislim samo na pravo glasa na izborima. Nego, Kopanja je još poznat po tome što je osnivač i vlasnik "Nezavisnih novina". Doduše, nije on jedini osnivač. Pored njega su tu bili Anton Kasipović, nekadašnji Kopanjin saradnik u "Glasu" a danas (a i juče i već nekoliko godina) ministar prosvjete, i Nikola Guzijan, takođe saradnik u "Glasu" a danas pod zemljom. Iako je Kasipović odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, on nije bio direktor "Nezavisnih novina". Prvi direktor "Nezavisnih" je bio Goran Dodik, rođeni brat sadašnjeg predsjednika RS.
No dobro, to su neki od štampanih medija. Ipak smo mi u XXI vijeku, veoma dobro znamo šta znači ono slika govori 1000 riječi, gdje je tu televizija? Pa, evo je: RTRS - državna TV. Glavni i odgovorni urednik RTRS je Dragan Davidović. Uređuje on, trudi se, a kad se umori, konsultuje ženu. Čudno je to, ali izgleda da mora tako: urednici se pare sa urednicima. Njegova (druga) žena je Mirjana Kusmuk, glavni i odgovorni urednik "Glasa Srpske". Sa druge strane, glavni i odgovorni urednik "Nezavisnih novina" je Borjana Radmanović-Petrović, kćerka Nebojše Radmanovića, istaknutog člana VIS SNSD. Sve ostaje u porodici, pet-šest jako sposobnih porodica.
Dakle, kao što vidimo, "najmasovniji" RS mediji imaju debele veze sa vladajućom strankom i njenim liderom, eM Dodikom. A onda on kaže kako su:
"... mediji u Srpskoj slobodni pri izboru programske šeme i u komercijalnom radu."
Vaistinu. Nego, tu je još samo jedna stavka na koju bih se osvrnuo:
"Mediji u Federaciji BiH sa velikom ostrašćenošću brane taj entitet. Kada to vidimo, onda shvatimo da u Srpskoj nema dovoljne ostrašćenosti za odbranu Srpske i njenih vrednosti, bez obzira na političke opcije i procese."
Odbranu Srpske i njenih vrijednosti? Od koga da je branimo i koje to vrijednosti da branimo?
Ali, moja je neka lična opservacija da ima nešto u Dodikovim riječima. Moram priznati da mi je bilo fascinantno kad sam shvatio koliko su muslimani prihvatili žuto-plavu zastavu i kompletnu floskulu koju su stranci servirali u Dejtonskom sporazumu, državu Bosnu. Što se tiče države Bosne, tu bih se pozvao na Josipa Pejakovića:
Dnevnik.ba: Pejaković - "Država BiH ne postoji."
RSE: Vaša monodrama “ On meni nema Bosne“ je sve gledanija, pozivaju vas na svoje koncerte i poznate estradne zvijezde. Šta mislite zbog čega je to - da li zbog osjećaja da se Bosancima i Hercegovcima i dalje pokušava, na razne načine , “oteti” njihova zemlja?
PEJAKOVIĆ: Sad ste rekli jednu riječ koju ja volim - zemlja. Ja državu BiH ne cijenim, ne volim, ne pripadam joj nijednim dijelom svoga organizma. Ali zemlji Bosni potpuno pripadam. Ljudi kada budu shvatili da je država mač koji će im uskratiti gotovo sva prava svojim polugama poreske, nehumane, ovakve i onakve vlasti, da je država vojska, policija, represija, oni će drugačije razmišljati. Jedino što funkcionira je kažnjavanje za bespravno parkiranje automobile. A to što je netko ubijen, što je izboden netko prošle noći, što se rastura droga - za to ćemo lako. To je sve država. Što se uhićuju državni službenici - nedavno je uhićena kriminalna grupa u kojoj je i veliki broj carinskih službenika - mi to plaćamo, to je država. Zemlja Bosna je izvor rijeke Bosne, zemlja Bosna je moj Vlašić, zemlja Bosna je Banja Luka, moje Sarajevo, i svi drugi gradovi su moji - kao i ljudi koji tu žive. Ja to volim! Ono prvo (državu) ne volim ni pod razno. I definitivno, nemojte mi za sva vremena naturati ništa što je država u ovoj zemlji Bosni.
E, sad, to kaže Josip a Dodik nam stalno govori kako ovi iz drugog entiteta hoće da utope naš entitet, otimaju nam nadležnosti, otimaju nam novac, ne možemo se dogovoriti sa njima oko popisa stanovništva, oko imovine, oko ovog, oko onog. Dakle, imamo problema na tim međudržavnim relacijama unutar države. A evo šta neki sa druge strane kažu, komentar na članak koji kritikuje život u inostranstvu:
6yka: Moj život u inostranstvu: Nervira me...
Članak kaže to što kaže a komentar kaže sljedeće:
Autor teksta bar ima neki izbor, USA ili BiH.
Šta pravi bosanci da rade, nemaju rezerve a sve ih ovo isto nervira.
I dobro je neko ispod napisao da nas zaboli kita šta dijasporu nervira, samo je pogriješio za keširanje, zašto dijaspora misli da bi BiH propala bez njih i zašto se osjećaju većim patriotama od ljudi koji ovde svakodnevno jedva sastavljaju kraj sa krajem.
Znate li Vi (dijasporaši) da je i muslimanima u BiH postao pun k...c Bosne, ljudi nemaju za hljeb.
Musliman - Bošnjak
Tako da, možda je tačno da su mediji u FBiH ostrašćeniji od ovih u RS, jer ipak, oni iz FBiH napadaju RS a ovi moraju da se brane (tako nam bar kažu ovi iz RS), ali, sa obe strane narod postaje sve obeščašćeniji, ojađeniji i ozlojeđeniji... Samo što mediji premalo izvještavaju o tome.
Arhiva kao rezerva - LINK
Friday, September 30, 2011
Tuesday, September 27, 2011
"LEC GO!" dio četvrti
Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Treći dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Dakle, posljednji dio priče o tragičnom stanju u prosvjeti, sa akcentom na principe i metode zapošljavanja. Još ovo da skinem sa srca pa mogu da se posvetim filosofiji i tihovanju...
Serija članaka u dnevnom listu Press je ovih dana podigla prašinu u prosvjetnim krugovima, privukla pažnju javnosti pa čak i izazvala reakciju ministra prosvjete. Izdvojio bih dva citata iz tih članaka kao uvod u svoju priču. Iz prvog članka, anonimni navodi:
Press: U fotelji i po 15 godina
Portparolka ministarstva ipak ističe da konkurs za izbor direktora raspisuje školski odbor koji razmatra prijave i kandidata koji ispunjava uslove konkursa predlaže za direktora.
- Razlog zašto je direktorima sa dugogodišnjim mandatima ukazano poverenje školskog odbora treba tražiti u činjenici da su se pokazali uspešnim u realizaciji i organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa u školama - kaže Rogač.
Međutim, njeno mišljenje ne dele brojni zaposleni u banjalučkim osnovnim školama koji tvrde da su se vaspitno-obrazovne ustanove u najvećem gradu u RS pretvorile u leglo nepotizma i porodične manufakture. Prema rečima jednog diplomiranog učitelja - koji već nekoliko godina obija pragove osnovnih škola u potrazi za poslom i zbog toga insistirao na anonimnosti - večiti direktori pretvorili su osnovne škole u privatna preduzeća u kojima zapošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje.
I iz drugog članka, citat Mirka Banjca, direktora RPZ:
Press: "Momiću, imaćeš posla sa mnom!"
Prema njegovim rečima, nepotizam pri zapošljavanju u obrazovnim ustanovama je javna tajna jer, kako kaže, javnost odavno bruji o tome u kojoj školi se za koga čuva radno mesto.
- Meni su dolazili svršeni studenti sa po pedeset odbijenica sa raznih konkursa i pitali kako da se zaposle. Pitali su me da li će dobiti posao tek kada im otac bude direktor ili nešto više. Među tom decom bilo je studenata sa prosekom preko 9,5 koja se uzaludno prijavljuju na konkurse. Što je još gore, mi smo jedina država na svetu koja budući prosvetni kadar školuje na privatnim fakultetima. Nemam ništa protiv privatnih fakulteta, ali smatram da tu praksu treba promeniti - kaže Banjac.
Nego, zašto je to tako? Zašto direktori rade tako kako rade? Ovom prilikom ću ponuditi dva odgovora: 1) zato što im se može - inspekcija ne radi svoj posao, i 2) zato što i sam ministar prosvjete koristi isti princip. Vežite se, polijećemo...
KONKURS NAD KONKURSIMA - PRIPRAVNIK U MINISTARSTVU PROSVJETE
Ministarstvo prosvjete RS je 13.07.2011. godine objavilo konkurs da prima pripravnika sa završenim Filozofskim fakultetom u Resor kulture. Konkurs je objavljen u "Nezavisnim novinama", ja sam ga pronašao na njihovoj internet stranici (taj oglas je prije isteka stajao na sljedećoj adresi: LINK). Zanimljivo je da oglas nije objavljen srijedom u "Glasu Srpske". Inače, vlasnik "Nezavisnih novina" i "Glasa Srpske" je Željko Kopanja. Zapamtite to prezime.
Na toj mojoj nekoj diplomi piše 'Filozofski fakultet' te sam odlučio da konkurišem (LINK). Znate kako se kaže: "Ko ne riskira, taj ne profitira." Prijavu sam odnio lično, protokolisanu kopiju zadržao, a od tog datuma na pečatu nije mnogo vremena prošlo, kad stigla je meni lijepa plava koverta sa pozivom na razgovor (LINK). Ipak je to Ministarstvo, kod njih ima koverti i papira, nije kriza pa da putem SMS poruke zovu na razgovor.
Tog jutra je nebo bilo sivo, oblaci su slutili... Kao da je bitno. Na razgovoru nas je bilo oko 30, brojao sam omladinu koja se skupljala u holu zgrade, brojao pa se umorio. Nešto malo poslije 10:00 smo svi zajedno krenuli stepenicama na sprat Ministarstva, da se ne bi gužvali u liftu. Kao mala ekskurzija. Elem, na spratu Ministarstva prosvjete Komisija je bila stacionirana u jednoj prostoriji za sastanke, a kandidati su u hodniku čekali da jedan po jedan idu staviti glavu na panj. Kao što to obično biva sa konkursima gdje sam ja prisutan, većina kandidata je bila ženskog pola i neke su mlade dame iz prostorije za razgovor "izašle brže nego što su ušle", a onda je prozvano moje ime. Bio sam šesti ili sedmi po redu, ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
Hvatam se za kvaku, otvaram vrata i ulazim u prostoriju kad tamo... nema Kasipovića. (Ministar je tada, kako sam čuo, bio na godišnjem odmoru, kao i mnogi potencijalni kandidati - konkurs je ugodno tempiran za špic ljetne sezone.) Prokletstvo! Spremao sam se za razgovor sa ministrom, šta ću sad sa ovim pripremljenim materijalom? Ništa, moraću da improvizujem, kao i obično. Sjeo sam na stolicu sa jedne strane stola, sa druge strane stola je bilo pet žena (100 ljudi - 100 ćudi, pet žena...). Najčešći početak razgovora je kratko predstavljanje, a ovdje se nije desio izuzetak od tog pravila. Zatim sam upitan o socijalnom stanju. Naveo sam da je u državi nezaposlenost 50% a kod mene u porodici 75%. (Uzdasi.) Nakon toga je uslijedilo ključno pitanje, šta bih ja to mogao da pružim na mjestu pripravnika u Resoru kulture? Odgovorio sam da nisam siguran šta tačno ta pozicija podrazumijeva ali da sam siguran da bih mogao obavljati svaki posao koji mi bude predočen, i da bih te poslove obavljao kako treba, sa napomenom "za razliku od onoga koji vam je kucao zaglavlja na dokumentima pa se igrao zarezima" (LINK). Nakon toga je uslijedila neugodna tišina gdje sam ja gledao u pet žena a one su gledale u sto. Tišinu sam prekinuo riječima: "Znate, ja mnogo obraćam pažnju na detalje. Ponekad i previše." Zatim smo započeli priču o (ne)pismenosti. Pet žena me je pitalo ima li nepismene djece u školama, s obzirom na moje radno iskustvo. Spomenuo sam im primjer kako sam imao učenika u osmom razredu koji nije razlikovao slova 'd' i 'b'. Nije li to ironija, razgovarati o nepismenosti školske djece sa pet žena zaposlenih u Ministarstvu prosvjete?
Uglavnom, razgovor je bio relativno ugodan i trajao je nekih pet minuta. I to je nešto. Nakon razgovora sam se još malo zadržao u hodniku zgrade gdje sam razgledao reljefnu kartu RS a zatim se uputio kući...
Šta obično biva nakon konkursa? Dobijem odbijenicu. Tako je bilo i ovoga puta. Obavještenje (LINK) i rješenje (1/2: LINK, 2/2: LINK) o izboru kandidata (koji nije Bojan Vlajić) su stigli u bijeloj koverti zajedno sa mojim dokumentima koje sam bio priložio na konkurs. Na početku priče sam napomenuo da se zapamti jedno prezime. Zašto? Zato što se to prezime u ovom trenutku vraća u priču. Kandidat koji je dobio 25 od mogućih 25 bodova se zove Vanja Kopanja. Prvo mi je bilo sumnjivo tih savršenih 25 bodova (kao neki déjà vu na konkurs u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta), a drugo što mi je bilo sumnjivo jeste to prezime. Jer, ne treba puno kopanja da se dođe do povezanosti prezimena Kasipović i Kopanja:
Glas Srpske: Depeša Ambasade SAD u BiH
Ambasada SAD u BiH piše Vašingtonu da je ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović najveći dio karijere proveo u novinarstvu, te da je Željku Kopanji pomogao da osnuje "Nezavisne novine", da je bio direktor marketinga i glavni urednik "Glasa Srpske", te direktor marketinga i studija BHTR-a u Banjaluci.
- Iako tehnički nije član SNSD-a, definitivno je Dodikov insajder. Smatra se da je odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, piše u depeši.
Ima neka tajna veza, ili ne tako tajna veza. Samo bih se još osvrnuo na podatak da je ministar prosvjete "odličan menadžer sa snažnim osjećajem za biznis". Direktor, urednik, novinar, menadžer, svašta nešto je Anton Kasipović, samo nije prosvjetni radnik. Nikad bio. A ministar prosvjete. Biće da je zbog toga ova naša prosvjeta takav biznis, kupovina radnih mjesta i prodaja diploma...
Shodno razvoju situacije, odlučio sam da uložim prigovor (1/2: LINK, 2/2: LINK). Prigovor sam opet lično predao na protokol, u zakonskom roku, dana 16.08.2011. godine. Tog dana je bila 34. godišnjica smrti Elvisa Presleya, i još bitnije, tog dana sam se trebao javiti na biro. To sam i učinio u popodnevnim satima i u holu zgrade biroa sam zatekao ekipu Alternativne televizije koja je pripremala prilog o nezaposlenosti te kratko porazgovarao sa njima o toj tematici (LINK, napomena, prilog kreće od 12:27).
Sutradan, reakcija. Ne baš kakvu sam očekivao, ali opet. Sa druge strane telefonske žice se našla pravnica iz Ministarstva prosvjete, Dina Zorić (Facebook profil: LINK; pravničke sposobnosti: LINK; džeparac: LINK). Zove mene Dina povodom mog prigovora, kaže da je ona dobila taj slučaj da riješi i pita me koliko sam na birou, koliko mi je brat na birou i još neke stvari. Ja kažem da nisam nigdje napisao koliko sam na birou, niti da sam napisao za brata. Tu smo se malo izgubili a ja onda shvatim da ona pred sobom ima moju prijavu, a ne moj prigovor. (Usput, u mojoj prijavi nigdje ne piše biro.) Uglavnom, nađemo se nakon što smo se izgubili te meni Dina kaže kako bih ja trebao da njoj vratim svoje dokumente koje sam bio priložio uz prijavu a koje su mi oni vratili uz rješenje. Odgovorim kako to nije problem te da ću to i učiniti. Usput da navedem da Dina nije bila članica Komisije koja je razgovarala sa kandidatima na konkursu.
Nakon razgovora sa Dinom, zamislim se malo. Šta će njoj moji dokumenti? Moji su dokumenti već bili kod njih. I prije ovoga sam ulagao prigovore na razna rješenja, nikad nisam morao da vraćam dokumente. Dovede me to u dilemu te se odlučim da potražim besplatnu pravnu pomoć u Opštini. Prošetam se do kancelarije u Boriku, tu zateknem dvije gospođe od kojih sam jednu prekinuo u čitanju žute štampe izlaganjem svog slučaja. Upitam je da li treba da vratim dokumente, da li oni (bez navođenja o kome se radi) imaju pravo da traže povrat dokumenata? Odgovor koji sam dobio je bio: "Normalno da treba da vratiš. Šta ti misliš, da oni trebaju da pamte te podatke?" Niti je pravna, niti je pomoć, ali je bilo besplatno. Donesem odluku da ne vraćam dokumente...
Nakon toga, stanje na frontu je bilo mirno par dana sve do jutra 26.08.2011. Probudio me je telefonski razgovor mog oca sa Dinom Zorić. Dina je, naravno, zvala mene, ali se stari javio na telefon i tom prilikom se Dini pošteno "isplakao na ramenu". Rekao joj je kako smo u teškoj situaciji, da je on tri puta operisan, kako ćemo brat i ja magistrirati uskoro a nismo zaposleni, kako im ne valja to što rade i još štošta. Dina je njemu na štošta odgovorila sa koješta, o tome ne bih jer to ne bi bilo iz prve ruke. Nakon par minuta tog razgovora sam već bio dovoljno budan i dovoljno ljut zbog preranog buđenja da uzmem slušalicu u svoje ruke što sam i učinio. Rekao sam Dini kako joj neću vratiti dokumente, odnosno, da mi ona pismenim putem pošalje zahtjev za povrat dokumenata i da pri tom obrazloži po kojem osnovu/zakonu/stavu/članu/čemu već ona traži povrat dokumenata. Dodao sam i to da me je prilikom prošlog telefonskog razgovora ispitivala neke stvari koje stoje u mojoj prijavi, a da ona treba da radi po mom prigovoru. Takođe sam rekao da me više ne zove telefonom jer želim da sva naša komunikacija može biti dokumentovana, odnosno, da sve bude u pismenoj formi. Na to je Dina počela nešto da histeriše i prije nego što mi je spustila slušalicu njene su posljednje riječi bile: "Pa ja sam jedina luda ovdje!" Možda mi je spustila slušalicu bez pozdrava zbog zabrinutosti oko telefonskog računa... ne bih da mislim da je to bio gest nekulture, ili, ne-daj-Bože, bahatosti. Doduše, Dina je pravnik, ona nije u Resoru kulture.
Nego, prođe još neko vrijeme, tačnije, prođe čitav zakonski rok za odgovor na prigovor, a meni odgovor ne stiže. Nije u redu da se krši zakon. Ja se trudim da ne kršim zakon. Doduše, ponekad pokleknem pred tim izazovom pa pređem cestu van pješačkog prelaza. Nego, priložim ja još jedan prigovor, odnosno, nastavak prigovora (LINK). Nisam htio puno nešto da pišem, u onom prvom sam se bio raspisao pa nisam dobio odgovor, sad da probamo drugu taktiku. I, taktika je uspjela. Nije prošlo mnogo, preporučenom poštom mi je stigao odgovor (1/3: LINK, 2/3: LINK, 3/3: LINK) - odbijen mi je prigovor.
Odbijen je prigovor a rješenje uopšte ne sadrži odgovore koje sam ja tražio.
Odgovor je otklonio svaku moju sumnju u (in)validnost čitavog konkursa. Ja sam u svom prigovoru tražio da se obznani kompletna lista sa bodovanjem SVIH kandidata i napomenama (kao što je to, na primjer, učinila Agencija za razvoj visokog obrazovanja). To je, kako se to ljepše kaže, uvid u konkursnu dokumentaciju. Taj je dio nekako zanemaren u odgovoru. Isto tako, tražio sam da saznam šta se to tačno ocjenjivalo, odnosno, uvid u kriterijume ocjenjivanja. Nisam ih dobio. Dalje, već sam naveo a vrijedi ponoviti, zanemaren je zakonski rok za odgovor. Čekao sam preko mjesec dana na odgovor i ko zna da li bi mi odgovor uopšte stigao da nisam uložio još jedan prigovor. Još bih istakao da sam odgovor dobio a da nisam vratio dokumente Dini Zorić. Da li to znači da me je ona bespravno uznemiravala?
Kao što vidimo u odgovoru, Vanja Kopanja je faktički bila zaposlena u Resoru kulture. Početkom maja mjeseca je primljena da volontira godinu dana, a početkom avgusta da odradi pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Koja je tu logika? Jednom g.....m na dvije stolice?
S obzirom da je radila u Resoru kulture, plaćeno ili neplaćeno, ona je stigla da u svoju biografiju upiše sve te poduhvate koji su je izdigli iznad svih ostalih kandidata, ne samo mene. Po kojem je konkursu ona primljena tamo?
Dalje, s obzirom da je radila tamo, imala je još prednost u vidu internih podataka za konkurs - šta se tu tačno traži, šta treba reći, kako se treba ponašati i, na kraju krajeva, kako se zove koja članica komisije. U najmanju ruku.
I sad, da ne umanjujemo njene kvalitete, moram priznati da spisak njenih dostignuća izgleda impresivno. Ona je kao volonter za nešto manje od dva i po mjeseca (od 04.05. do 13.07, datuma raspisivanja konkursa) stigla da vodi dva projekta, uradi jedan projekat po komplikovanoj proceduri, prođe kroz niz obuka i za to dobije neke certifikate i, po meni najbitnije, da postane dio tima koji radi nacrt Zakona o kulturi. E, to je ona višnja na šlagu na torti. Zašto vladini službenici imaju tolike plate ako će volonteri da pišu zakone?
Na osnovu svega ovoga, ja bih rekao da Vanja Kopanja nije bila običan volonter. Ona je super volonter. Sramota bi bilo da takav kapacitet "trune" na birou.
Nego, u odgovoru koji sam dobio ima puno praznog hoda i puno toga što bi se dalo osporiti, pa da se osvrnem samo na još jednu stvar i da završim s mirom (navodim tačno kako stoji u odgovoru, zbog toga greške):
Zasnivanje radnog odnosa radi obavljanja pripravničkog staža je u odnosu na drgu vrstu zapošljavanja specifično jer kandidati nemaju prethodnog radnog iskustva koje je u većini slučajeva prioritet prilikom odlučivanja.
Onda slijedi nebitna rečenica pa ova bitna:
S obzirom da je kandidat Vanja Kopanja obavljanjem volonterskog rada u ovom ministarstvu već stekla to jedno vremenski malo ali vrijedno radno iskustvo i pokazala veliku volju i spremnost za obavljanje svih radnih zadataka, članovi Komisije su imenovanu bodovali sa maksimalnim brojem bodova i predložila ministru da istu primi u radni odnos u svojstvu pripravnika...
Koliko ja znam čitati, ovdje piše da je na konkursu na kojem prioritet nije prethodno radno iskustvo prednost dobio kandidat sa traženim prethodnim radnim iskustvom. Dakle, svi ostali kandidati su (na razgovoru) imali pet minuta da pokažu "veliku volju i sposobnost za obavljanje svih radnih zadataka", samo je Vanja Kopanja imala 70 dana.
Mislim, i ja sam rekao da sam spreman da radim sve poslove, samo mi možda pet žena nije povjerovalo u to. Ko zna, možda im je zasmetalo to što sam član udruženja MENSA, sigurno misle da je to neka teroristička organizacija. Možda im je zasmetalo to što bih ja radio kako treba, svi znamo da to nije isto što i velika volja i spremnost. Možda im je zasmetalo to što imam dugu kosu, nije ni to za zanemariti. A, možda... Možda je cijeli konkurs bio čista laž.
Bilo kako bilo, biće kako bude (ili Que sera, sera, ako baš hoćete). Tužba će proći kako prođe, ako joj dočekamo kraj (u zavisnosti od prezimena sudije), a meni je drago da sam na osnovu ovoga u potpunosti shvatio značenje latinske poslovice Piscis primum a capite foetet.
Arhiva kao rezerva - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Treći dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Dakle, posljednji dio priče o tragičnom stanju u prosvjeti, sa akcentom na principe i metode zapošljavanja. Još ovo da skinem sa srca pa mogu da se posvetim filosofiji i tihovanju...
Serija članaka u dnevnom listu Press je ovih dana podigla prašinu u prosvjetnim krugovima, privukla pažnju javnosti pa čak i izazvala reakciju ministra prosvjete. Izdvojio bih dva citata iz tih članaka kao uvod u svoju priču. Iz prvog članka, anonimni navodi:
Press: U fotelji i po 15 godina
Portparolka ministarstva ipak ističe da konkurs za izbor direktora raspisuje školski odbor koji razmatra prijave i kandidata koji ispunjava uslove konkursa predlaže za direktora.
- Razlog zašto je direktorima sa dugogodišnjim mandatima ukazano poverenje školskog odbora treba tražiti u činjenici da su se pokazali uspešnim u realizaciji i organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa u školama - kaže Rogač.
Međutim, njeno mišljenje ne dele brojni zaposleni u banjalučkim osnovnim školama koji tvrde da su se vaspitno-obrazovne ustanove u najvećem gradu u RS pretvorile u leglo nepotizma i porodične manufakture. Prema rečima jednog diplomiranog učitelja - koji već nekoliko godina obija pragove osnovnih škola u potrazi za poslom i zbog toga insistirao na anonimnosti - večiti direktori pretvorili su osnovne škole u privatna preduzeća u kojima zapošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje.
I iz drugog članka, citat Mirka Banjca, direktora RPZ:
Press: "Momiću, imaćeš posla sa mnom!"
Prema njegovim rečima, nepotizam pri zapošljavanju u obrazovnim ustanovama je javna tajna jer, kako kaže, javnost odavno bruji o tome u kojoj školi se za koga čuva radno mesto.
- Meni su dolazili svršeni studenti sa po pedeset odbijenica sa raznih konkursa i pitali kako da se zaposle. Pitali su me da li će dobiti posao tek kada im otac bude direktor ili nešto više. Među tom decom bilo je studenata sa prosekom preko 9,5 koja se uzaludno prijavljuju na konkurse. Što je još gore, mi smo jedina država na svetu koja budući prosvetni kadar školuje na privatnim fakultetima. Nemam ništa protiv privatnih fakulteta, ali smatram da tu praksu treba promeniti - kaže Banjac.
Nego, zašto je to tako? Zašto direktori rade tako kako rade? Ovom prilikom ću ponuditi dva odgovora: 1) zato što im se može - inspekcija ne radi svoj posao, i 2) zato što i sam ministar prosvjete koristi isti princip. Vežite se, polijećemo...
KONKURS NAD KONKURSIMA - PRIPRAVNIK U MINISTARSTVU PROSVJETE
Ministarstvo prosvjete RS je 13.07.2011. godine objavilo konkurs da prima pripravnika sa završenim Filozofskim fakultetom u Resor kulture. Konkurs je objavljen u "Nezavisnim novinama", ja sam ga pronašao na njihovoj internet stranici (taj oglas je prije isteka stajao na sljedećoj adresi: LINK). Zanimljivo je da oglas nije objavljen srijedom u "Glasu Srpske". Inače, vlasnik "Nezavisnih novina" i "Glasa Srpske" je Željko Kopanja. Zapamtite to prezime.
Na toj mojoj nekoj diplomi piše 'Filozofski fakultet' te sam odlučio da konkurišem (LINK). Znate kako se kaže: "Ko ne riskira, taj ne profitira." Prijavu sam odnio lično, protokolisanu kopiju zadržao, a od tog datuma na pečatu nije mnogo vremena prošlo, kad stigla je meni lijepa plava koverta sa pozivom na razgovor (LINK). Ipak je to Ministarstvo, kod njih ima koverti i papira, nije kriza pa da putem SMS poruke zovu na razgovor.
Tog jutra je nebo bilo sivo, oblaci su slutili... Kao da je bitno. Na razgovoru nas je bilo oko 30, brojao sam omladinu koja se skupljala u holu zgrade, brojao pa se umorio. Nešto malo poslije 10:00 smo svi zajedno krenuli stepenicama na sprat Ministarstva, da se ne bi gužvali u liftu. Kao mala ekskurzija. Elem, na spratu Ministarstva prosvjete Komisija je bila stacionirana u jednoj prostoriji za sastanke, a kandidati su u hodniku čekali da jedan po jedan idu staviti glavu na panj. Kao što to obično biva sa konkursima gdje sam ja prisutan, većina kandidata je bila ženskog pola i neke su mlade dame iz prostorije za razgovor "izašle brže nego što su ušle", a onda je prozvano moje ime. Bio sam šesti ili sedmi po redu, ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
Hvatam se za kvaku, otvaram vrata i ulazim u prostoriju kad tamo... nema Kasipovića. (Ministar je tada, kako sam čuo, bio na godišnjem odmoru, kao i mnogi potencijalni kandidati - konkurs je ugodno tempiran za špic ljetne sezone.) Prokletstvo! Spremao sam se za razgovor sa ministrom, šta ću sad sa ovim pripremljenim materijalom? Ništa, moraću da improvizujem, kao i obično. Sjeo sam na stolicu sa jedne strane stola, sa druge strane stola je bilo pet žena (100 ljudi - 100 ćudi, pet žena...). Najčešći početak razgovora je kratko predstavljanje, a ovdje se nije desio izuzetak od tog pravila. Zatim sam upitan o socijalnom stanju. Naveo sam da je u državi nezaposlenost 50% a kod mene u porodici 75%. (Uzdasi.) Nakon toga je uslijedilo ključno pitanje, šta bih ja to mogao da pružim na mjestu pripravnika u Resoru kulture? Odgovorio sam da nisam siguran šta tačno ta pozicija podrazumijeva ali da sam siguran da bih mogao obavljati svaki posao koji mi bude predočen, i da bih te poslove obavljao kako treba, sa napomenom "za razliku od onoga koji vam je kucao zaglavlja na dokumentima pa se igrao zarezima" (LINK). Nakon toga je uslijedila neugodna tišina gdje sam ja gledao u pet žena a one su gledale u sto. Tišinu sam prekinuo riječima: "Znate, ja mnogo obraćam pažnju na detalje. Ponekad i previše." Zatim smo započeli priču o (ne)pismenosti. Pet žena me je pitalo ima li nepismene djece u školama, s obzirom na moje radno iskustvo. Spomenuo sam im primjer kako sam imao učenika u osmom razredu koji nije razlikovao slova 'd' i 'b'. Nije li to ironija, razgovarati o nepismenosti školske djece sa pet žena zaposlenih u Ministarstvu prosvjete?
Uglavnom, razgovor je bio relativno ugodan i trajao je nekih pet minuta. I to je nešto. Nakon razgovora sam se još malo zadržao u hodniku zgrade gdje sam razgledao reljefnu kartu RS a zatim se uputio kući...
Šta obično biva nakon konkursa? Dobijem odbijenicu. Tako je bilo i ovoga puta. Obavještenje (LINK) i rješenje (1/2: LINK, 2/2: LINK) o izboru kandidata (koji nije Bojan Vlajić) su stigli u bijeloj koverti zajedno sa mojim dokumentima koje sam bio priložio na konkurs. Na početku priče sam napomenuo da se zapamti jedno prezime. Zašto? Zato što se to prezime u ovom trenutku vraća u priču. Kandidat koji je dobio 25 od mogućih 25 bodova se zove Vanja Kopanja. Prvo mi je bilo sumnjivo tih savršenih 25 bodova (kao neki déjà vu na konkurs u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta), a drugo što mi je bilo sumnjivo jeste to prezime. Jer, ne treba puno kopanja da se dođe do povezanosti prezimena Kasipović i Kopanja:
Glas Srpske: Depeša Ambasade SAD u BiH
Ambasada SAD u BiH piše Vašingtonu da je ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović najveći dio karijere proveo u novinarstvu, te da je Željku Kopanji pomogao da osnuje "Nezavisne novine", da je bio direktor marketinga i glavni urednik "Glasa Srpske", te direktor marketinga i studija BHTR-a u Banjaluci.
- Iako tehnički nije član SNSD-a, definitivno je Dodikov insajder. Smatra se da je odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, piše u depeši.
Ima neka tajna veza, ili ne tako tajna veza. Samo bih se još osvrnuo na podatak da je ministar prosvjete "odličan menadžer sa snažnim osjećajem za biznis". Direktor, urednik, novinar, menadžer, svašta nešto je Anton Kasipović, samo nije prosvjetni radnik. Nikad bio. A ministar prosvjete. Biće da je zbog toga ova naša prosvjeta takav biznis, kupovina radnih mjesta i prodaja diploma...
Shodno razvoju situacije, odlučio sam da uložim prigovor (1/2: LINK, 2/2: LINK). Prigovor sam opet lično predao na protokol, u zakonskom roku, dana 16.08.2011. godine. Tog dana je bila 34. godišnjica smrti Elvisa Presleya, i još bitnije, tog dana sam se trebao javiti na biro. To sam i učinio u popodnevnim satima i u holu zgrade biroa sam zatekao ekipu Alternativne televizije koja je pripremala prilog o nezaposlenosti te kratko porazgovarao sa njima o toj tematici (LINK, napomena, prilog kreće od 12:27).
Sutradan, reakcija. Ne baš kakvu sam očekivao, ali opet. Sa druge strane telefonske žice se našla pravnica iz Ministarstva prosvjete, Dina Zorić (Facebook profil: LINK; pravničke sposobnosti: LINK; džeparac: LINK). Zove mene Dina povodom mog prigovora, kaže da je ona dobila taj slučaj da riješi i pita me koliko sam na birou, koliko mi je brat na birou i još neke stvari. Ja kažem da nisam nigdje napisao koliko sam na birou, niti da sam napisao za brata. Tu smo se malo izgubili a ja onda shvatim da ona pred sobom ima moju prijavu, a ne moj prigovor. (Usput, u mojoj prijavi nigdje ne piše biro.) Uglavnom, nađemo se nakon što smo se izgubili te meni Dina kaže kako bih ja trebao da njoj vratim svoje dokumente koje sam bio priložio uz prijavu a koje su mi oni vratili uz rješenje. Odgovorim kako to nije problem te da ću to i učiniti. Usput da navedem da Dina nije bila članica Komisije koja je razgovarala sa kandidatima na konkursu.
Nakon razgovora sa Dinom, zamislim se malo. Šta će njoj moji dokumenti? Moji su dokumenti već bili kod njih. I prije ovoga sam ulagao prigovore na razna rješenja, nikad nisam morao da vraćam dokumente. Dovede me to u dilemu te se odlučim da potražim besplatnu pravnu pomoć u Opštini. Prošetam se do kancelarije u Boriku, tu zateknem dvije gospođe od kojih sam jednu prekinuo u čitanju žute štampe izlaganjem svog slučaja. Upitam je da li treba da vratim dokumente, da li oni (bez navođenja o kome se radi) imaju pravo da traže povrat dokumenata? Odgovor koji sam dobio je bio: "Normalno da treba da vratiš. Šta ti misliš, da oni trebaju da pamte te podatke?" Niti je pravna, niti je pomoć, ali je bilo besplatno. Donesem odluku da ne vraćam dokumente...
Nakon toga, stanje na frontu je bilo mirno par dana sve do jutra 26.08.2011. Probudio me je telefonski razgovor mog oca sa Dinom Zorić. Dina je, naravno, zvala mene, ali se stari javio na telefon i tom prilikom se Dini pošteno "isplakao na ramenu". Rekao joj je kako smo u teškoj situaciji, da je on tri puta operisan, kako ćemo brat i ja magistrirati uskoro a nismo zaposleni, kako im ne valja to što rade i još štošta. Dina je njemu na štošta odgovorila sa koješta, o tome ne bih jer to ne bi bilo iz prve ruke. Nakon par minuta tog razgovora sam već bio dovoljno budan i dovoljno ljut zbog preranog buđenja da uzmem slušalicu u svoje ruke što sam i učinio. Rekao sam Dini kako joj neću vratiti dokumente, odnosno, da mi ona pismenim putem pošalje zahtjev za povrat dokumenata i da pri tom obrazloži po kojem osnovu/zakonu/stavu/članu/čemu već ona traži povrat dokumenata. Dodao sam i to da me je prilikom prošlog telefonskog razgovora ispitivala neke stvari koje stoje u mojoj prijavi, a da ona treba da radi po mom prigovoru. Takođe sam rekao da me više ne zove telefonom jer želim da sva naša komunikacija može biti dokumentovana, odnosno, da sve bude u pismenoj formi. Na to je Dina počela nešto da histeriše i prije nego što mi je spustila slušalicu njene su posljednje riječi bile: "Pa ja sam jedina luda ovdje!" Možda mi je spustila slušalicu bez pozdrava zbog zabrinutosti oko telefonskog računa... ne bih da mislim da je to bio gest nekulture, ili, ne-daj-Bože, bahatosti. Doduše, Dina je pravnik, ona nije u Resoru kulture.
Nego, prođe još neko vrijeme, tačnije, prođe čitav zakonski rok za odgovor na prigovor, a meni odgovor ne stiže. Nije u redu da se krši zakon. Ja se trudim da ne kršim zakon. Doduše, ponekad pokleknem pred tim izazovom pa pređem cestu van pješačkog prelaza. Nego, priložim ja još jedan prigovor, odnosno, nastavak prigovora (LINK). Nisam htio puno nešto da pišem, u onom prvom sam se bio raspisao pa nisam dobio odgovor, sad da probamo drugu taktiku. I, taktika je uspjela. Nije prošlo mnogo, preporučenom poštom mi je stigao odgovor (1/3: LINK, 2/3: LINK, 3/3: LINK) - odbijen mi je prigovor.
Odbijen je prigovor a rješenje uopšte ne sadrži odgovore koje sam ja tražio.
Odgovor je otklonio svaku moju sumnju u (in)validnost čitavog konkursa. Ja sam u svom prigovoru tražio da se obznani kompletna lista sa bodovanjem SVIH kandidata i napomenama (kao što je to, na primjer, učinila Agencija za razvoj visokog obrazovanja). To je, kako se to ljepše kaže, uvid u konkursnu dokumentaciju. Taj je dio nekako zanemaren u odgovoru. Isto tako, tražio sam da saznam šta se to tačno ocjenjivalo, odnosno, uvid u kriterijume ocjenjivanja. Nisam ih dobio. Dalje, već sam naveo a vrijedi ponoviti, zanemaren je zakonski rok za odgovor. Čekao sam preko mjesec dana na odgovor i ko zna da li bi mi odgovor uopšte stigao da nisam uložio još jedan prigovor. Još bih istakao da sam odgovor dobio a da nisam vratio dokumente Dini Zorić. Da li to znači da me je ona bespravno uznemiravala?
Kao što vidimo u odgovoru, Vanja Kopanja je faktički bila zaposlena u Resoru kulture. Početkom maja mjeseca je primljena da volontira godinu dana, a početkom avgusta da odradi pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Koja je tu logika? Jednom g.....m na dvije stolice?
S obzirom da je radila u Resoru kulture, plaćeno ili neplaćeno, ona je stigla da u svoju biografiju upiše sve te poduhvate koji su je izdigli iznad svih ostalih kandidata, ne samo mene. Po kojem je konkursu ona primljena tamo?
Dalje, s obzirom da je radila tamo, imala je još prednost u vidu internih podataka za konkurs - šta se tu tačno traži, šta treba reći, kako se treba ponašati i, na kraju krajeva, kako se zove koja članica komisije. U najmanju ruku.
I sad, da ne umanjujemo njene kvalitete, moram priznati da spisak njenih dostignuća izgleda impresivno. Ona je kao volonter za nešto manje od dva i po mjeseca (od 04.05. do 13.07, datuma raspisivanja konkursa) stigla da vodi dva projekta, uradi jedan projekat po komplikovanoj proceduri, prođe kroz niz obuka i za to dobije neke certifikate i, po meni najbitnije, da postane dio tima koji radi nacrt Zakona o kulturi. E, to je ona višnja na šlagu na torti. Zašto vladini službenici imaju tolike plate ako će volonteri da pišu zakone?
Na osnovu svega ovoga, ja bih rekao da Vanja Kopanja nije bila običan volonter. Ona je super volonter. Sramota bi bilo da takav kapacitet "trune" na birou.
Nego, u odgovoru koji sam dobio ima puno praznog hoda i puno toga što bi se dalo osporiti, pa da se osvrnem samo na još jednu stvar i da završim s mirom (navodim tačno kako stoji u odgovoru, zbog toga greške):
Zasnivanje radnog odnosa radi obavljanja pripravničkog staža je u odnosu na drgu vrstu zapošljavanja specifično jer kandidati nemaju prethodnog radnog iskustva koje je u većini slučajeva prioritet prilikom odlučivanja.
Onda slijedi nebitna rečenica pa ova bitna:
S obzirom da je kandidat Vanja Kopanja obavljanjem volonterskog rada u ovom ministarstvu već stekla to jedno vremenski malo ali vrijedno radno iskustvo i pokazala veliku volju i spremnost za obavljanje svih radnih zadataka, članovi Komisije su imenovanu bodovali sa maksimalnim brojem bodova i predložila ministru da istu primi u radni odnos u svojstvu pripravnika...
Koliko ja znam čitati, ovdje piše da je na konkursu na kojem prioritet nije prethodno radno iskustvo prednost dobio kandidat sa traženim prethodnim radnim iskustvom. Dakle, svi ostali kandidati su (na razgovoru) imali pet minuta da pokažu "veliku volju i sposobnost za obavljanje svih radnih zadataka", samo je Vanja Kopanja imala 70 dana.
Mislim, i ja sam rekao da sam spreman da radim sve poslove, samo mi možda pet žena nije povjerovalo u to. Ko zna, možda im je zasmetalo to što sam član udruženja MENSA, sigurno misle da je to neka teroristička organizacija. Možda im je zasmetalo to što bih ja radio kako treba, svi znamo da to nije isto što i velika volja i spremnost. Možda im je zasmetalo to što imam dugu kosu, nije ni to za zanemariti. A, možda... Možda je cijeli konkurs bio čista laž.
Bilo kako bilo, biće kako bude (ili Que sera, sera, ako baš hoćete). Tužba će proći kako prođe, ako joj dočekamo kraj (u zavisnosti od prezimena sudije), a meni je drago da sam na osnovu ovoga u potpunosti shvatio značenje latinske poslovice Piscis primum a capite foetet.
Arhiva kao rezerva - LINK
Rajko ... 100 praznih mjesta ... svi ostali
Dok lagano spremam četvrti nastavak priče "LEC GO!", nešto za predah...
Budući da sam postao lovac na odbijenice, konkurišem na sve strane. Između ostalih, poslao sam svoju prijavu na sljedeću adresu:
Omladinski savjet RS: Projekat "Ministar na jedan dan"
Sinoć je putem el. pošte otišla moja prijava. Prijavni obrazac sam ispunio prije 3-4 dana, biografija je malo starija, nju sam našao u "My Documents" i bio sasvim zadovoljan istom, a juče sam napisao pismeni sastav (esej) na temu "Gdje sebe vidim za pet godina" kao i motivaciono pismo. To je bio moj prvi pokušaj pisanja motivacionog pisma, ne zamjerite previše. Nego, želim to da podijelim ovdje na blogu.
Svi dokumenti u jednom direktorijumu - LINK
Pojedinačno:
Prijavni obrazac - LINK
Biografija - LINK
Esej - LINK
Motivaciono pismo - LINK
Budući da sam postao lovac na odbijenice, konkurišem na sve strane. Između ostalih, poslao sam svoju prijavu na sljedeću adresu:
Omladinski savjet RS: Projekat "Ministar na jedan dan"
Sinoć je putem el. pošte otišla moja prijava. Prijavni obrazac sam ispunio prije 3-4 dana, biografija je malo starija, nju sam našao u "My Documents" i bio sasvim zadovoljan istom, a juče sam napisao pismeni sastav (esej) na temu "Gdje sebe vidim za pet godina" kao i motivaciono pismo. To je bio moj prvi pokušaj pisanja motivacionog pisma, ne zamjerite previše. Nego, želim to da podijelim ovdje na blogu.
Svi dokumenti u jednom direktorijumu - LINK
Pojedinačno:
Prijavni obrazac - LINK
Biografija - LINK
Esej - LINK
Motivaciono pismo - LINK
Sunday, September 25, 2011
"LEC GO!" dio treći
Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Moramo požuriti, da sve bude u zakonskom roku, za razliku od nekih koji ne odgovaraju u zakonskom roku. Ovo je treći dio sage o nezaposlenosti sa mogućim podnaslovima "Šta će mi fakultet bez tebe, draga?" ili "Banjalučanin traži posao u Banjaluci - pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme?". U današnjem članku ću da izložim primjere gdje sam sve konkurisao sa svojom VSS i šta je tu bilo... Ta knjiga je stala, nije spala, na četiri slova, ali to četvrto se čuva za četvrti nastavak priče, danas tri slučaja, jedan dug i dva kratka.
Slučaj #1:
Konkurs za pripravnike sa VSS u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta (LINK). Svi detalji se mogu pročitati na linkovanoj stranici pa nema potrebe da previše objašnjavam. Bilo je predviđeno da kandidati prvo polažu pismeni test, nakon toga razgovor. To se i desilo, početkom juna 2010. godine, imali smo pismeni test u amfiteatru Pravnog fakulteta, nas preko 140 iz čitave Bosne i Hercegovine. Pismeni test je položilo nekih 90% ljudi a vrijedi napomenuti da je na testu bilo deset pitanja od kojih je svako nosilo deset bodova što će reći da je na testu je bilo moguće osvojiti 100 bodova.
Već u toku istog dana rezultati pismenog testa su bili okačeni na vrata Agencije, ta vrata su u mom komšiluku. Brat i ja smo konkurisali i obojica smo položili pismeni test, ja sam imao 80 bodova a on 70 što je bilo iznenađenje za moju majku (ona više voli mog brata pa je mislila da će on uraditi bolje). Svejedno, s obzirom da smo po jednom pročitali potrebnu literaturu ("Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine" i "Zakon o upravi BiH"), bili smo zadovoljni. Razgovor sa jednim dijelom kandidata je obavljen taj isti dan, uglavnom sa ljudima koji nisu iz Banjaluke a nas dvojica smo bili u planu sutradan... kao i još stotinjak ljudi. Sutradan smo čekali par sati na svoj red i dočekali smo. Brat je izašao brže nego što je ušao a ja sam imao zanimljiv razgovor...
Kad sam se pojavio, komisija je već bila umorna od prethodnih 119 kandidata, tako da su prve riječi koje sam čuo nakon pozdrava bile: "Hoćemo li ga pitati išta stručno?", i odgovor, "Ne." Brzo mi je bilo jasno čemu se radi pa sam pozdravio sa svakom nadom za to radno mjesto i opustio se. Počeo sam da se ponašam, u skladu sa situacijom, krajnje neformalno pa sam se našalio, između ostalog, kako mi je žao što nisam završio neki "muški" (teži) fakultet. Nakon još malo razgovora, jedan član komisije mi se utješno obratio: "Znate, nije loš taj vaš fakultet, ima tu mogućnosti. Možda neko prevođenje, znate, ne mora to biti ni neki stalan posao... Bitno je upasti u šemu". Pogledao sam ga i odgovorio: "Pa, ja upravo pokušavam upasti u šemu!" Nakon toga me je član komisije upitao smije li me nešto pitati. "Naravno", odgovorio sam. Pitali su me koji su mi hobiji. Prvi odgovor je bio: "Muzika." Njihova replika je bila: "Vidi se." Drugi odgovor je bio: "Teretana." Njihova replika je bila: "Vidi se." Treći odgovor je bio: "Automobili." Njihova replika je bila: "Sportski automobili?" Odgovorio sam: "Da, štedim za mali momački auto." Zatim smo se ugodno pozdravili i ja sam napustio njihov ugodan klimatizovani radni prostor.
Nedugo nakon toga je na ta vrata u komšiluku okačen spisak sa bodovanjem SVIH kandidata. Primali su četiri kandidata i primili četiri apsolutna odlikaša, jedina četiri kandidata koji su imali maksimalnih 130 bodova. Već sam rekao da je test nosio maksimalnih 100 bodova, maksimum na razgovoru je bio 30, svaki od članova komisije je ocjenjivao na skali od 1 do 30 a zatim se vadila aritmetička sredina. Zanimljiva je stvar da je najniža ocjena na razgovoru bila 26. Šta to praktično znači, da su svi bili jako ugodni sagovornici? Ne. To znači da niko ko nije imao svih 100 bodova na pismenom testu nije imao nikakve šanse. No dobro, ko mi je kriv što nisam studirao pravo, tad bih ove zakone znao napamet...
Nego, evo i odbijenica (LINK). Tu je spisak primljenih: Banjaluka, Mostar, Cazin - Srbin, Hrvat, Musliman... Niko ne fali. I još, zanimljiva je rečenica: "Želimo da ovi rezultati ne utiču na umanjenje Vaše mladElačke snage..." Na tom razgovoru je bilo ljudi starih 35+ godina, mislim da su se oni možda uvrijedili. Ja nisam pretjerano.
Nego, prođe godinu dana od tad, pojavi se vijest:
RS Planeta: Od avgusta akreditacija visokoškolskih ustanova
Prema riječima vršioca dužnosti direktora Agencije za akreditaciju Miroslava Bobreka, ova institucija će izvršiti sve pripreme, kako bi provjera kvaliteta univerziteta mogla da se vrši na nezavisan i efektivan način, što je i postupak međunarodnog priznavanja visokog obrazovanja u RS.
Inače, Miroslav Bobrek je jedan informatički nepismen čovjek koji je bio neki faktor u Ministarstvu prosvjete. Zašto kažem informatički nepismen? Zato što sam mu dva puta pisao putem elektronske pošte, nijednom mi nije odgovorio. Evo i dokaza, prvi pokušaj (LINK) i drugi pokušaj (LINK). Pored toga, to mi je prezime zanimljivo, poprilično je rijetko. Ali, to prezime sam sasvim slučajno sreo na jednom drugom mjestu:
Ministarstvo prosvjete: Spisak uspješnih studenata koji nisu dobili stipendije
Na broju 33 je Sonja Bobrek. Ona nije dobila stipendiju Ministarstva prosvjete zato što već prima stipendiju "Dr Milan Jelić". Pa zar je to neki razlog... Nego, kad već pravim digresiju, zanimljiva je situacija na broju 24: Ančić Tanja "nije student drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju". To mi ne bi ništa značilo da Tanja nije moja kolegica. Studenti smo na postdiplomskom studiju Nauka o književnosti (evo kako izgleda naš indeks - LINK), posljednja generacija magistara... Idemo četiri semestra i svaki od tih plaćamo po 1000 KM (plus još 1000 za izradu magistarskog rada, ukupno 5000 KM), godinu dana nakon nas su počeli majstorski postdiplomski studiji koji traju dva semestra i koštaju ukupno 880 KM. Mi ćemo biti magistri a već naredni će biti majstori. Koja je razlika? Razlika je samo u tih 4000 KM i činjenici da mi nismo studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Usput, na tom spisku uspješnih studenata koji nisu dobili stipendiju Ministarstva prosvjete je 54 studenta koji primaju stipendiju "Dr Milan Jelić" i 50 onih koji nisu studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Kraj digresije.
No dobro, vraćamo se na Agenciju:
Glas Srpske: Agencije za obrazovanje i koncesije pred ukidanjem
Savjet ministara BiH zadužio je Ministarstvo civilnih poslova da sagleda stanje u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH... Savjet ministara donio je ovakvu odluku nakon što je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić od Savjeta zatražila da ispita efikasnost dosadašnjeg rada i opravdanost daljeg postojanja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta...
HAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
Biće da ne rade svoj posao, koji god da im je posao...
I, na kraju slučaja #1 da dodamo još i ovo, iz svježeg intervIjua sa Antonom Kasipovićem u Nezavisnim novinama:
Nezavisne: Akreditacijom neće doći do gašenja fakulteta
NN: Da li će akreditacijom visokoškolskih ustanova doći do zatvaranja nekih fakulteta?
KASIPOVIĆ: Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove ili studijskog programa, zasnovan na samovrednovanju visokoškolske ustanove i ocjeni nezavisnih stručnjaka.
A Dušanka Majkić, kao što vidimo, gasi Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta... Da li će Agencija za akreditaciju sa informatički nepismenim Bobrekom na čelu (kolone) odraditi posao, vidjećemo. A posao im je sljedeći:
Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.
Ujeo vuk magarca.
Slučaj #2:
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Jedinica za koordinaciju poljoprivrednih projekata. Konkurs! Za prevodioca/tumača! Engleski jezik! To sam ja!
Konkurs je raspisan krajem marta prošle godine, konkurisao sam ekspresno, krajem marta. I čekao. Priznanicu od preporučene pošte sam čuvao neka tri mjeseca pa bacio. Zaboravio potpuno. A onda mi je krajem septembra stiglo obavještenje putem ELEKTRONSKE POŠTE (LINK) da je konkurs završen i da nisam izabran. Neko zaposlen tamo zna da koristi el. poštu. Nisam mogao vjerovati. Naknadno je i zemljanom poštom stigla odbijenica (LINK). Treba li da kažem da nije bilo nikakvog razgovora niti testiranja kandidata, a pola godine je proteklo od raspisivanja konkursa pa do obavještenja putem ELEKTRONSKE POŠTE. Još uvijek ne mogu vjerovati da neko tamo zna da koristi el. poštu. Taj sigurno zna engleski i ima položenu B kategoriju. Doduše, za pola godine i majmun može da nauči kako se koristi el. pošta... A ima i gorih slučajeva od ovoga...
Slučaj #3:
Konkurs u Arhivu RS (oglas - LINK), traži se pripravnik sa VSS. Konkurišem, naravno. Posebna stavka je što u Arhivu radi moj "lažni" stric, čovjek sa kojim dijelim prezime, brkove i ljubav prema numeri Željka Bebeka "Oprosti mi što te volim". S obzirom da preporučena pošta košta 2,50 KM, odlučujem se da lično odnesem papire u Arhiv. S obzirom da je koverta bila otvorena i neobilježena, gospođa koja je primala dokumente reče da kovertu zatvorim i obilježim. Nikad neću zaboraviti njen pogled kad je vidjela moje prezime na koverti, prezime koje stoji na kancelariji troje vrata udaljenoj od njene. Sigurno je u tom trenutku pomislila kako je te brkove već ranije vidjela...
Kao što vidimo, datum na oglasu je 13.10.2010. godine. Danas je 26.09.2011. godine, prošlo je skoro godinu dana od raspisivanja konkursa. Ni razgovora ni odbijenice. Ali, prije desetak dana sam imao nekog posla u gradu, da se razumijemo, posla usljed nezaposlenosti, te se odlučim da se prošetam do Arhiva da ispitam u čemu je stvar. U Arhivu sam kratko porazgovarao sa Zoranom Mačkićem, čovjekom koji je tu zadužen za kadrovska pitanja te mi je on rekao kako je to stopirano, te da su se oni dva puta obraćali Vladi da se taj konkurs riješi jer to radno mjesto postoji, novac u budžetu je obezbijeđen, čovjek koji je radio u Arhivu u Doboju je otišao u penziju... Od Vlade nikakvog odgovora nije bilo. Neću pretpostavljati ništa i praviti se pametan, reći ću ono što mislim i što je sasvim sigurno istina: to radno mjesto se čuva za nekoga. Da li se čuva dok taj neko ne završi srednju školu, privatni fakultet ili nešto treće, ne znam. Možda se taj neko još nije ni rodio...
Ruku na srce, na stranici Arhiva stoji obavještenje (LINK), samo treba da sačekamo da se obustavljeno pokrene.
Slučaj #4:
I, kao kruna moje karijere konkurisanja, Ministarstvo prosvjete. Da, bio sam u Zmajevom gnijezdu. Vratio se živ. Kljakav ali živ. O tome čitajte uskoro u četvrtom nastavku sage "LEC GO!"...
Arhiva kao rezerva: LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Moramo požuriti, da sve bude u zakonskom roku, za razliku od nekih koji ne odgovaraju u zakonskom roku. Ovo je treći dio sage o nezaposlenosti sa mogućim podnaslovima "Šta će mi fakultet bez tebe, draga?" ili "Banjalučanin traži posao u Banjaluci - pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme?". U današnjem članku ću da izložim primjere gdje sam sve konkurisao sa svojom VSS i šta je tu bilo... Ta knjiga je stala, nije spala, na četiri slova, ali to četvrto se čuva za četvrti nastavak priče, danas tri slučaja, jedan dug i dva kratka.
Slučaj #1:
Konkurs za pripravnike sa VSS u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta (LINK). Svi detalji se mogu pročitati na linkovanoj stranici pa nema potrebe da previše objašnjavam. Bilo je predviđeno da kandidati prvo polažu pismeni test, nakon toga razgovor. To se i desilo, početkom juna 2010. godine, imali smo pismeni test u amfiteatru Pravnog fakulteta, nas preko 140 iz čitave Bosne i Hercegovine. Pismeni test je položilo nekih 90% ljudi a vrijedi napomenuti da je na testu bilo deset pitanja od kojih je svako nosilo deset bodova što će reći da je na testu je bilo moguće osvojiti 100 bodova.
Već u toku istog dana rezultati pismenog testa su bili okačeni na vrata Agencije, ta vrata su u mom komšiluku. Brat i ja smo konkurisali i obojica smo položili pismeni test, ja sam imao 80 bodova a on 70 što je bilo iznenađenje za moju majku (ona više voli mog brata pa je mislila da će on uraditi bolje). Svejedno, s obzirom da smo po jednom pročitali potrebnu literaturu ("Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine" i "Zakon o upravi BiH"), bili smo zadovoljni. Razgovor sa jednim dijelom kandidata je obavljen taj isti dan, uglavnom sa ljudima koji nisu iz Banjaluke a nas dvojica smo bili u planu sutradan... kao i još stotinjak ljudi. Sutradan smo čekali par sati na svoj red i dočekali smo. Brat je izašao brže nego što je ušao a ja sam imao zanimljiv razgovor...
Kad sam se pojavio, komisija je već bila umorna od prethodnih 119 kandidata, tako da su prve riječi koje sam čuo nakon pozdrava bile: "Hoćemo li ga pitati išta stručno?", i odgovor, "Ne." Brzo mi je bilo jasno čemu se radi pa sam pozdravio sa svakom nadom za to radno mjesto i opustio se. Počeo sam da se ponašam, u skladu sa situacijom, krajnje neformalno pa sam se našalio, između ostalog, kako mi je žao što nisam završio neki "muški" (teži) fakultet. Nakon još malo razgovora, jedan član komisije mi se utješno obratio: "Znate, nije loš taj vaš fakultet, ima tu mogućnosti. Možda neko prevođenje, znate, ne mora to biti ni neki stalan posao... Bitno je upasti u šemu". Pogledao sam ga i odgovorio: "Pa, ja upravo pokušavam upasti u šemu!" Nakon toga me je član komisije upitao smije li me nešto pitati. "Naravno", odgovorio sam. Pitali su me koji su mi hobiji. Prvi odgovor je bio: "Muzika." Njihova replika je bila: "Vidi se." Drugi odgovor je bio: "Teretana." Njihova replika je bila: "Vidi se." Treći odgovor je bio: "Automobili." Njihova replika je bila: "Sportski automobili?" Odgovorio sam: "Da, štedim za mali momački auto." Zatim smo se ugodno pozdravili i ja sam napustio njihov ugodan klimatizovani radni prostor.
Nedugo nakon toga je na ta vrata u komšiluku okačen spisak sa bodovanjem SVIH kandidata. Primali su četiri kandidata i primili četiri apsolutna odlikaša, jedina četiri kandidata koji su imali maksimalnih 130 bodova. Već sam rekao da je test nosio maksimalnih 100 bodova, maksimum na razgovoru je bio 30, svaki od članova komisije je ocjenjivao na skali od 1 do 30 a zatim se vadila aritmetička sredina. Zanimljiva je stvar da je najniža ocjena na razgovoru bila 26. Šta to praktično znači, da su svi bili jako ugodni sagovornici? Ne. To znači da niko ko nije imao svih 100 bodova na pismenom testu nije imao nikakve šanse. No dobro, ko mi je kriv što nisam studirao pravo, tad bih ove zakone znao napamet...
Nego, evo i odbijenica (LINK). Tu je spisak primljenih: Banjaluka, Mostar, Cazin - Srbin, Hrvat, Musliman... Niko ne fali. I još, zanimljiva je rečenica: "Želimo da ovi rezultati ne utiču na umanjenje Vaše mladElačke snage..." Na tom razgovoru je bilo ljudi starih 35+ godina, mislim da su se oni možda uvrijedili. Ja nisam pretjerano.
Nego, prođe godinu dana od tad, pojavi se vijest:
RS Planeta: Od avgusta akreditacija visokoškolskih ustanova
Prema riječima vršioca dužnosti direktora Agencije za akreditaciju Miroslava Bobreka, ova institucija će izvršiti sve pripreme, kako bi provjera kvaliteta univerziteta mogla da se vrši na nezavisan i efektivan način, što je i postupak međunarodnog priznavanja visokog obrazovanja u RS.
Inače, Miroslav Bobrek je jedan informatički nepismen čovjek koji je bio neki faktor u Ministarstvu prosvjete. Zašto kažem informatički nepismen? Zato što sam mu dva puta pisao putem elektronske pošte, nijednom mi nije odgovorio. Evo i dokaza, prvi pokušaj (LINK) i drugi pokušaj (LINK). Pored toga, to mi je prezime zanimljivo, poprilično je rijetko. Ali, to prezime sam sasvim slučajno sreo na jednom drugom mjestu:
Ministarstvo prosvjete: Spisak uspješnih studenata koji nisu dobili stipendije
Na broju 33 je Sonja Bobrek. Ona nije dobila stipendiju Ministarstva prosvjete zato što već prima stipendiju "Dr Milan Jelić". Pa zar je to neki razlog... Nego, kad već pravim digresiju, zanimljiva je situacija na broju 24: Ančić Tanja "nije student drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju". To mi ne bi ništa značilo da Tanja nije moja kolegica. Studenti smo na postdiplomskom studiju Nauka o književnosti (evo kako izgleda naš indeks - LINK), posljednja generacija magistara... Idemo četiri semestra i svaki od tih plaćamo po 1000 KM (plus još 1000 za izradu magistarskog rada, ukupno 5000 KM), godinu dana nakon nas su počeli majstorski postdiplomski studiji koji traju dva semestra i koštaju ukupno 880 KM. Mi ćemo biti magistri a već naredni će biti majstori. Koja je razlika? Razlika je samo u tih 4000 KM i činjenici da mi nismo studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Usput, na tom spisku uspješnih studenata koji nisu dobili stipendiju Ministarstva prosvjete je 54 studenta koji primaju stipendiju "Dr Milan Jelić" i 50 onih koji nisu studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Kraj digresije.
No dobro, vraćamo se na Agenciju:
Glas Srpske: Agencije za obrazovanje i koncesije pred ukidanjem
Savjet ministara BiH zadužio je Ministarstvo civilnih poslova da sagleda stanje u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH... Savjet ministara donio je ovakvu odluku nakon što je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić od Savjeta zatražila da ispita efikasnost dosadašnjeg rada i opravdanost daljeg postojanja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta...
HAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
Biće da ne rade svoj posao, koji god da im je posao...
I, na kraju slučaja #1 da dodamo još i ovo, iz svježeg intervIjua sa Antonom Kasipovićem u Nezavisnim novinama:
Nezavisne: Akreditacijom neće doći do gašenja fakulteta
NN: Da li će akreditacijom visokoškolskih ustanova doći do zatvaranja nekih fakulteta?
KASIPOVIĆ: Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove ili studijskog programa, zasnovan na samovrednovanju visokoškolske ustanove i ocjeni nezavisnih stručnjaka.
A Dušanka Majkić, kao što vidimo, gasi Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta... Da li će Agencija za akreditaciju sa informatički nepismenim Bobrekom na čelu (kolone) odraditi posao, vidjećemo. A posao im je sljedeći:
Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.
Ujeo vuk magarca.
Slučaj #2:
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Jedinica za koordinaciju poljoprivrednih projekata. Konkurs! Za prevodioca/tumača! Engleski jezik! To sam ja!
Konkurs je raspisan krajem marta prošle godine, konkurisao sam ekspresno, krajem marta. I čekao. Priznanicu od preporučene pošte sam čuvao neka tri mjeseca pa bacio. Zaboravio potpuno. A onda mi je krajem septembra stiglo obavještenje putem ELEKTRONSKE POŠTE (LINK) da je konkurs završen i da nisam izabran. Neko zaposlen tamo zna da koristi el. poštu. Nisam mogao vjerovati. Naknadno je i zemljanom poštom stigla odbijenica (LINK). Treba li da kažem da nije bilo nikakvog razgovora niti testiranja kandidata, a pola godine je proteklo od raspisivanja konkursa pa do obavještenja putem ELEKTRONSKE POŠTE. Još uvijek ne mogu vjerovati da neko tamo zna da koristi el. poštu. Taj sigurno zna engleski i ima položenu B kategoriju. Doduše, za pola godine i majmun može da nauči kako se koristi el. pošta... A ima i gorih slučajeva od ovoga...
Slučaj #3:
Konkurs u Arhivu RS (oglas - LINK), traži se pripravnik sa VSS. Konkurišem, naravno. Posebna stavka je što u Arhivu radi moj "lažni" stric, čovjek sa kojim dijelim prezime, brkove i ljubav prema numeri Željka Bebeka "Oprosti mi što te volim". S obzirom da preporučena pošta košta 2,50 KM, odlučujem se da lično odnesem papire u Arhiv. S obzirom da je koverta bila otvorena i neobilježena, gospođa koja je primala dokumente reče da kovertu zatvorim i obilježim. Nikad neću zaboraviti njen pogled kad je vidjela moje prezime na koverti, prezime koje stoji na kancelariji troje vrata udaljenoj od njene. Sigurno je u tom trenutku pomislila kako je te brkove već ranije vidjela...
Kao što vidimo, datum na oglasu je 13.10.2010. godine. Danas je 26.09.2011. godine, prošlo je skoro godinu dana od raspisivanja konkursa. Ni razgovora ni odbijenice. Ali, prije desetak dana sam imao nekog posla u gradu, da se razumijemo, posla usljed nezaposlenosti, te se odlučim da se prošetam do Arhiva da ispitam u čemu je stvar. U Arhivu sam kratko porazgovarao sa Zoranom Mačkićem, čovjekom koji je tu zadužen za kadrovska pitanja te mi je on rekao kako je to stopirano, te da su se oni dva puta obraćali Vladi da se taj konkurs riješi jer to radno mjesto postoji, novac u budžetu je obezbijeđen, čovjek koji je radio u Arhivu u Doboju je otišao u penziju... Od Vlade nikakvog odgovora nije bilo. Neću pretpostavljati ništa i praviti se pametan, reći ću ono što mislim i što je sasvim sigurno istina: to radno mjesto se čuva za nekoga. Da li se čuva dok taj neko ne završi srednju školu, privatni fakultet ili nešto treće, ne znam. Možda se taj neko još nije ni rodio...
Ruku na srce, na stranici Arhiva stoji obavještenje (LINK), samo treba da sačekamo da se obustavljeno pokrene.
Slučaj #4:
I, kao kruna moje karijere konkurisanja, Ministarstvo prosvjete. Da, bio sam u Zmajevom gnijezdu. Vratio se živ. Kljakav ali živ. O tome čitajte uskoro u četvrtom nastavku sage "LEC GO!"...
Arhiva kao rezerva: LINK
Saturday, September 24, 2011
"LEC GO!" dio drugi
Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Prođe 14 dana da ni primjetio nisam, a odbijenice stižu polako ali sigurno. Ko se dosad javio - javio, ko nije... njega ne čekamo. Moramo požuriti. Odlučio sam da ipak bude četiri nastavka priče o nezaposlenosti, da se ne miješa tematika zapošljavanja u školama i drug(ačij)im institucijama, stoga, krenimo u priču o školama...
Ove "sezone" je dosad stiglo osam odbijenica iz škola. Prva (LINK) i pretposljednja (LINK) su iz Tehnološke škole u Banjaluci. Ne, nije greška. Bila su dva konkursa za mjesto profesora engleskog jezika, oba na određeno vrijeme (do 31.08.2012), jedan objavljen 27.07.2011. godine - 6 časova i jedan objavljen 31.08.2011. godine - 18 časova. Malo čudno, zar ne? Ima ona izreka: "Ubiti dvije muve jednim udarcem." Ta izreka je ponekad veoma bezvrijedna. Što se Tehnološke škole tiče, samo me zanima kako se osjeća kolegica koja je primljena na 6 časova kad zna da je nakon nje primljena kolegica na 18 časova...
Nego, idemo dalje, datum 31.08.2011. je bitan. To je bila jedna srijeda. Srijedom JU Zavod za zapošljavanje Republike Srpske oglašava slobodna radna mjesta u dnevnom listu "Glas Srpske". Neki drugi ne moraju da oglašavaju u dnevnom listu Republike Srpske (uočićemo u posljednjem nastavku priče), ali Zavod za zapošljavanje se ne stidi toga. Zašto je taj datum bitan? To je bila posljednja neradna srijeda prije početka (5. septembar) školske godine. U "Glasu" od 31.08. je izašlo šest (6) konkursa za radno mjesto profesora/nastavnika engleskog jezika na području banjalučke opštine. Dakle, šest škola će početi školsku godinu bez predavača engleskog jezika, s obzirom da oglas ostaje otvoren sedam ili osam dana, dan-dva se čeka pošta, zatim koji dan da se organizuje razgovor sa kandidatima... ili to jednostavno nije tako? Naravno da nije. Direktori već imaju nekoga ko će tu početi raditi, neće se izgubiti ti časovi prve sedmice, a na "konkursu" će samo da se ozvaniči ko je na tom radnom mjestu.
Uobičajen i poznat scenario, evo i dva primjera u prilog toj tvrdnji:
1. "Škola učenika u privredi" Banjaluka - konkurs je baš od 31.08. a odbijenica je stigla 14.09. i u njoj kaže: "Na osnovi raspisanog konkursa... i razgovora sa kandidatima koji je obavila komisija za radne odnose uz prisustvo direktora škole..." (LINK)
2. "Srednja škola Prnjavor" Prnjavor - konkurs je, ako se ne varam, od 07.09. (srijeda) s obzirom da ja imam poštansku priznanicu da sam poslao prijavu tog datuma (LINK). Odbijenica je stigla 22.09. i u njoj sam obaviješten da je odlukom od 20.09.2011. godine broj 2716/11 primljena ____ na radno mjesto profesora engleskog jezika... (LINK)
Šta je zajedničko za ova dva slučaja? Nije bilo razgovora sa kandidatima odnosno, kako to kažu u Ministarstvu prosvjete, INTERVIJUA. Ili je bilo, a da ja to nisam znao. Što kaže Vojislav Koštunica, "Nisam obavešten."
PO ZAKONU MORA BITI OBAVLJEN RAZGOVOR SA KANDIDATIMA. Sa mnom niko nije razgovarao.
Al' dobro, baš bih volio da vidim čiji potpis stoji u dnevnicima, ko je održao te časove prve sedmice i kakve su šanse da je taj potpis zamijenjen nekim drugim potpisom nakon razgovora...
I, da, u prvom slučaju sam uložio prigovor, a planiram i u drugom. Vidjećemo šta će biti odgovor.
Nego, može i gore...
I ove godine je bio konkurs u mojoj omiljenoj školi, O.Š. "Petar Kočić" u (Han) Kolima. Konkurs je objavljen, gle čuda, 31.08.2011. godine. To mi je bio jubilarni treći put da tamo konkurišem i, shodno tome, bio sam mLogo inspirisan prilikom pisanja prijave (LINK). Što se tiče same dostave prijave, zaobišao sam poštu te sam sjeo u auto i odvezao se do tog živopisnog mjesta da lično predam prijavu na prokolisanje. To je bilo 05.09.2011. Na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu. Boško Marić, narodni heroj prosvjete - glavni junak prvog dijela ove priče, više nije direktor te škole, ali, Boškovi principi su ostali.
Nego, može i gore... još gore.
Datum je 17.08.2011. godine, srijeda. "Glas Srpske", slobodna radna mjesta. Radno mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi koja se zove, gle čuda, "Petar Kočić" a nije, gle čuda, u (Han) Kolima, već u Imljanima (još živopisnije mjestašce, Kneževo, poštanski broj 78234). Imljani su mi ipak previše magloviti pa sam se odlučio da poštom pošaljem prijavu, priznanicu sam sačuvao (LINK). Kao i u prošlom slučaju, na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu.
Možda mi ne bi sve to toliko značilo da te škole ne nose ime Petra Kočića, čovjeka koji je u svojim djelima spominjao moje prezime.
Al' dobro. Vezano za Imljane, tu je još jedan podatak: početkom aprila 2010. godine, ne bih znao tačan datum, prilikom podizanja mojih dokumenata u/iz O.Š. "Jovan Cvijić" gdje sam kao zamjena odradio nekih dva mjeseca, kod sekretarice (od koje sam preuzimao dokumente) se zadesio neki brko. Mislim da me je sekretarica, onako usput, bila upitala šta ću sad da radim, nakon što sam završio misiju u toj školi. Odgovorio sam da ne znam. Na to mi brko kaže kako ima radno mjesto u Imljanima. Odgovorim brki kako sam čuo za to radno mjesto, da priča koju sam čuo kaže da na tom radnom mjestu godinama radi neko bez diplome, bez raspisanog konkursa. Brko je uporan. Ponavlja da ima radno mjesto u Imljanima. Kažem mu da ima, ali da postoji raskorak između teorije i prakse. Teoretski, ima radno mjesto. Praktično, nema. Brko je uporan. Kaže da ima radno mjesto u Imljanima. U tom trenutku je sekretarica završila svoje i dala mi dokumente te ih pozdravljam oboje. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali mislim da je brko (bio) prosvjetni inspektor. Šta god da je bio, bio je u pravu. Ima radno mjesto u Imljanima. Konkurisao sam. Kao da nisam. U jednom trenutku sam žarko želio da saznao šta se tu dešava, pa sam čak uzeo telefon u ruke (da citiram Bajagu: "A ja ne volim telefon...") i nazvao školu da ispitam šta se dešava sa tim konkursom. Pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pozovite kasnije. Ako ne vjerujete, probajte nazvati +387(0)51-485-345, to je broj telefona koji sam našao u oglasu (LINK). Ostaje mi da im se obratim putem elektronske pošte - os086@teol.net...
E, da, još jedna zanimljivost.
Konkurs u O.Š. "Branko Radičević" objavljen 24.08. a 02.09. sam pozvan na razgovor koji će biti, gle čuda, 02.09. Pozvan sam oko 10:00 časova na razgovor koji će biti u 13:00. Naravno da se ja tom prilikom nisam javio na telefon, nego moja majka. Ja sam nezaposlen i u to doba spavam jer su mi oči crvene od žurke od sinoć. Kaže mi majka da je sekretarica pitala zašto ja nisam u prijavi naveo broj mobilnog telefona. Reče još majka da je rekla sekretarici kako nemaju svi mobilni telefon, što je tačno.
Premotajmo priču par sati. Nakon samog razgovora, direktorica škole je rekla: "Eto, imate svi mobilne telefone, onaj koga izaberemo biće obaviješten u nedjelju da može u ponedjeljak doći na posao..."
Svi imamo mobilne telefone? Hmm... Da li bih mogao da tužim direktoricu za diskriminaciju?
Možda i bih, ali neću. Poslije toga, u razgovoru sa jednim kolegom saznam da je on obaviješten o razgovoru putem SMS poruke... Inače, na tom konkursu su oni primili 43 prijave, od toga su dvije bile nevažeće, a nas je 23 došlo na razgovor. Izgleda da ne čitaju svi primljene SMS poruke...
* Dodatak *
Nakon što sam otkucao članak, sjetio sam se još nekih stvari... Možda naknadno dodam još neke od njih, sad ću da dodam dvije, zarad humorističkog efekta. Iako se prva ne tiče mene, budući da je u pitanju radno mjesto nastavnika fizičkog jezika, ovaj, vaspitanja, moram da priložim...
Dakle, srednja škola "Čelinac" u kojoj je direktor Milivoje Pavlović, po njegovim riječima "veliki prijatelj" mog oca i sa čijim potpisom imam dvije odbijenice, jednu iz 2009. i jednu iz 2011. godine, ta srednja škola je oglas za upražnjena radna mjesta objavila u dnevnim novinama "Dnevni Avaz". Na žalost, ne čitam "Avaz" pa nisam vidio čitav taj oglas, samo sam vidio poništenje dijela konkursa koje je objavljeno u "Glasu Srpske" (LINK). Volio bih da znam koliko se primjeraka "Avaza" proda u Čelincu i Banjaluci...
A zanimljiv je bio i "moj" razgovor u S.Š. "Čelinac"... Ne mogu biti krajnje precizan oko datuma razgovora, ali ću se potruditi: odbijenica (LINK) je od 02.09.2011. a piše da je konkurs od 22.08.2011. godine. To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) stigli na lokaciju moj otac i ja. Nije zato da moj otac vidi Milivoja i "popriča" sa njim, već zato što se nisam osjećao baš najbolje pa nisam htio da vozim. Ja ulazim u školu, razgledam malo, vraćam se prema ulaznim vratima kad prema meni idu zagrljeni moj otac i Milivoje Pavlović, direktor škole. Ugledavši mene, Milivoje upita starog: "Da li je ovo tvoj sin?", a zatim nakon potvrdne gestikulacije poljubi mog oca u čelo i reče, "Ovo je moj veeeeliki prijatelj." Trenutak nakon toga moj otac upita Milivoja da li je to radno mjesto slobodno. Odgovor je bio kratak i jasan: "Ne." Milivoje nam reče ime kolegice koja će tu raditi, koja već na drugom mjestu ima pola norme i tu dobija još pola. Reče još kako je morao raspisati konkurs zbog inspekcije. (Da se razumijemo, apsolutno nemam ništa protiv toga - takav je kolektivni/granski/koji već ugovor - ukoliko ima radnika koji nemaju punu normu, prvo se oni zbrinjavaju.) Moj otac blijedo gleda u Milivoja i pita ga ima li smisla da mi ostajemo na razgovoru. Milivoje sliježe ramenima. Na sve to ja sam uhvatio starog za ruku i rekao: "Hvala, Mićo, idemo mi u kafanu." To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) krenuli sa lokacije moj otac i ja.
Eto, to je tako u toj sferi. U idućem nastavku priča o konkurisanju u državnim institucijama neškolskog tipa...
Arhiva kao rezerva: LINK
Prođe 14 dana da ni primjetio nisam, a odbijenice stižu polako ali sigurno. Ko se dosad javio - javio, ko nije... njega ne čekamo. Moramo požuriti. Odlučio sam da ipak bude četiri nastavka priče o nezaposlenosti, da se ne miješa tematika zapošljavanja u školama i drug(ačij)im institucijama, stoga, krenimo u priču o školama...
Ove "sezone" je dosad stiglo osam odbijenica iz škola. Prva (LINK) i pretposljednja (LINK) su iz Tehnološke škole u Banjaluci. Ne, nije greška. Bila su dva konkursa za mjesto profesora engleskog jezika, oba na određeno vrijeme (do 31.08.2012), jedan objavljen 27.07.2011. godine - 6 časova i jedan objavljen 31.08.2011. godine - 18 časova. Malo čudno, zar ne? Ima ona izreka: "Ubiti dvije muve jednim udarcem." Ta izreka je ponekad veoma bezvrijedna. Što se Tehnološke škole tiče, samo me zanima kako se osjeća kolegica koja je primljena na 6 časova kad zna da je nakon nje primljena kolegica na 18 časova...
Nego, idemo dalje, datum 31.08.2011. je bitan. To je bila jedna srijeda. Srijedom JU Zavod za zapošljavanje Republike Srpske oglašava slobodna radna mjesta u dnevnom listu "Glas Srpske". Neki drugi ne moraju da oglašavaju u dnevnom listu Republike Srpske (uočićemo u posljednjem nastavku priče), ali Zavod za zapošljavanje se ne stidi toga. Zašto je taj datum bitan? To je bila posljednja neradna srijeda prije početka (5. septembar) školske godine. U "Glasu" od 31.08. je izašlo šest (6) konkursa za radno mjesto profesora/nastavnika engleskog jezika na području banjalučke opštine. Dakle, šest škola će početi školsku godinu bez predavača engleskog jezika, s obzirom da oglas ostaje otvoren sedam ili osam dana, dan-dva se čeka pošta, zatim koji dan da se organizuje razgovor sa kandidatima... ili to jednostavno nije tako? Naravno da nije. Direktori već imaju nekoga ko će tu početi raditi, neće se izgubiti ti časovi prve sedmice, a na "konkursu" će samo da se ozvaniči ko je na tom radnom mjestu.
Uobičajen i poznat scenario, evo i dva primjera u prilog toj tvrdnji:
1. "Škola učenika u privredi" Banjaluka - konkurs je baš od 31.08. a odbijenica je stigla 14.09. i u njoj kaže: "Na osnovi raspisanog konkursa... i razgovora sa kandidatima koji je obavila komisija za radne odnose uz prisustvo direktora škole..." (LINK)
2. "Srednja škola Prnjavor" Prnjavor - konkurs je, ako se ne varam, od 07.09. (srijeda) s obzirom da ja imam poštansku priznanicu da sam poslao prijavu tog datuma (LINK). Odbijenica je stigla 22.09. i u njoj sam obaviješten da je odlukom od 20.09.2011. godine broj 2716/11 primljena ____ na radno mjesto profesora engleskog jezika... (LINK)
Šta je zajedničko za ova dva slučaja? Nije bilo razgovora sa kandidatima odnosno, kako to kažu u Ministarstvu prosvjete, INTERVIJUA. Ili je bilo, a da ja to nisam znao. Što kaže Vojislav Koštunica, "Nisam obavešten."
PO ZAKONU MORA BITI OBAVLJEN RAZGOVOR SA KANDIDATIMA. Sa mnom niko nije razgovarao.
Al' dobro, baš bih volio da vidim čiji potpis stoji u dnevnicima, ko je održao te časove prve sedmice i kakve su šanse da je taj potpis zamijenjen nekim drugim potpisom nakon razgovora...
I, da, u prvom slučaju sam uložio prigovor, a planiram i u drugom. Vidjećemo šta će biti odgovor.
Nego, može i gore...
I ove godine je bio konkurs u mojoj omiljenoj školi, O.Š. "Petar Kočić" u (Han) Kolima. Konkurs je objavljen, gle čuda, 31.08.2011. godine. To mi je bio jubilarni treći put da tamo konkurišem i, shodno tome, bio sam mLogo inspirisan prilikom pisanja prijave (LINK). Što se tiče same dostave prijave, zaobišao sam poštu te sam sjeo u auto i odvezao se do tog živopisnog mjesta da lično predam prijavu na prokolisanje. To je bilo 05.09.2011. Na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu. Boško Marić, narodni heroj prosvjete - glavni junak prvog dijela ove priče, više nije direktor te škole, ali, Boškovi principi su ostali.
Nego, može i gore... još gore.
Datum je 17.08.2011. godine, srijeda. "Glas Srpske", slobodna radna mjesta. Radno mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi koja se zove, gle čuda, "Petar Kočić" a nije, gle čuda, u (Han) Kolima, već u Imljanima (još živopisnije mjestašce, Kneževo, poštanski broj 78234). Imljani su mi ipak previše magloviti pa sam se odlučio da poštom pošaljem prijavu, priznanicu sam sačuvao (LINK). Kao i u prošlom slučaju, na tome je naša komunikacija stala. Dosad nisam pozvan na razgovor niti sam dobio odbijenicu.
Možda mi ne bi sve to toliko značilo da te škole ne nose ime Petra Kočića, čovjeka koji je u svojim djelima spominjao moje prezime.
Al' dobro. Vezano za Imljane, tu je još jedan podatak: početkom aprila 2010. godine, ne bih znao tačan datum, prilikom podizanja mojih dokumenata u/iz O.Š. "Jovan Cvijić" gdje sam kao zamjena odradio nekih dva mjeseca, kod sekretarice (od koje sam preuzimao dokumente) se zadesio neki brko. Mislim da me je sekretarica, onako usput, bila upitala šta ću sad da radim, nakon što sam završio misiju u toj školi. Odgovorio sam da ne znam. Na to mi brko kaže kako ima radno mjesto u Imljanima. Odgovorim brki kako sam čuo za to radno mjesto, da priča koju sam čuo kaže da na tom radnom mjestu godinama radi neko bez diplome, bez raspisanog konkursa. Brko je uporan. Ponavlja da ima radno mjesto u Imljanima. Kažem mu da ima, ali da postoji raskorak između teorije i prakse. Teoretski, ima radno mjesto. Praktično, nema. Brko je uporan. Kaže da ima radno mjesto u Imljanima. U tom trenutku je sekretarica završila svoje i dala mi dokumente te ih pozdravljam oboje. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali mislim da je brko (bio) prosvjetni inspektor. Šta god da je bio, bio je u pravu. Ima radno mjesto u Imljanima. Konkurisao sam. Kao da nisam. U jednom trenutku sam žarko želio da saznao šta se tu dešava, pa sam čak uzeo telefon u ruke (da citiram Bajagu: "A ja ne volim telefon...") i nazvao školu da ispitam šta se dešava sa tim konkursom. Pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pozovite kasnije. Ako ne vjerujete, probajte nazvati +387(0)51-485-345, to je broj telefona koji sam našao u oglasu (LINK). Ostaje mi da im se obratim putem elektronske pošte - os086@teol.net...
E, da, još jedna zanimljivost.
Konkurs u O.Š. "Branko Radičević" objavljen 24.08. a 02.09. sam pozvan na razgovor koji će biti, gle čuda, 02.09. Pozvan sam oko 10:00 časova na razgovor koji će biti u 13:00. Naravno da se ja tom prilikom nisam javio na telefon, nego moja majka. Ja sam nezaposlen i u to doba spavam jer su mi oči crvene od žurke od sinoć. Kaže mi majka da je sekretarica pitala zašto ja nisam u prijavi naveo broj mobilnog telefona. Reče još majka da je rekla sekretarici kako nemaju svi mobilni telefon, što je tačno.
Premotajmo priču par sati. Nakon samog razgovora, direktorica škole je rekla: "Eto, imate svi mobilne telefone, onaj koga izaberemo biće obaviješten u nedjelju da može u ponedjeljak doći na posao..."
Svi imamo mobilne telefone? Hmm... Da li bih mogao da tužim direktoricu za diskriminaciju?
Možda i bih, ali neću. Poslije toga, u razgovoru sa jednim kolegom saznam da je on obaviješten o razgovoru putem SMS poruke... Inače, na tom konkursu su oni primili 43 prijave, od toga su dvije bile nevažeće, a nas je 23 došlo na razgovor. Izgleda da ne čitaju svi primljene SMS poruke...
* Dodatak *
Nakon što sam otkucao članak, sjetio sam se još nekih stvari... Možda naknadno dodam još neke od njih, sad ću da dodam dvije, zarad humorističkog efekta. Iako se prva ne tiče mene, budući da je u pitanju radno mjesto nastavnika fizičkog jezika, ovaj, vaspitanja, moram da priložim...
Dakle, srednja škola "Čelinac" u kojoj je direktor Milivoje Pavlović, po njegovim riječima "veliki prijatelj" mog oca i sa čijim potpisom imam dvije odbijenice, jednu iz 2009. i jednu iz 2011. godine, ta srednja škola je oglas za upražnjena radna mjesta objavila u dnevnim novinama "Dnevni Avaz". Na žalost, ne čitam "Avaz" pa nisam vidio čitav taj oglas, samo sam vidio poništenje dijela konkursa koje je objavljeno u "Glasu Srpske" (LINK). Volio bih da znam koliko se primjeraka "Avaza" proda u Čelincu i Banjaluci...
A zanimljiv je bio i "moj" razgovor u S.Š. "Čelinac"... Ne mogu biti krajnje precizan oko datuma razgovora, ali ću se potruditi: odbijenica (LINK) je od 02.09.2011. a piše da je konkurs od 22.08.2011. godine. To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) stigli na lokaciju moj otac i ja. Nije zato da moj otac vidi Milivoja i "popriča" sa njim, već zato što se nisam osjećao baš najbolje pa nisam htio da vozim. Ja ulazim u školu, razgledam malo, vraćam se prema ulaznim vratima kad prema meni idu zagrljeni moj otac i Milivoje Pavlović, direktor škole. Ugledavši mene, Milivoje upita starog: "Da li je ovo tvoj sin?", a zatim nakon potvrdne gestikulacije poljubi mog oca u čelo i reče, "Ovo je moj veeeeliki prijatelj." Trenutak nakon toga moj otac upita Milivoja da li je to radno mjesto slobodno. Odgovor je bio kratak i jasan: "Ne." Milivoje nam reče ime kolegice koja će tu raditi, koja već na drugom mjestu ima pola norme i tu dobija još pola. Reče još kako je morao raspisati konkurs zbog inspekcije. (Da se razumijemo, apsolutno nemam ništa protiv toga - takav je kolektivni/granski/koji već ugovor - ukoliko ima radnika koji nemaju punu normu, prvo se oni zbrinjavaju.) Moj otac blijedo gleda u Milivoja i pita ga ima li smisla da mi ostajemo na razgovoru. Milivoje sliježe ramenima. Na sve to ja sam uhvatio starog za ruku i rekao: "Hvala, Mićo, idemo mi u kafanu." To neko jutro smo malo prije 8:00 (vrijeme kad je zakazan razgovor) krenuli sa lokacije moj otac i ja.
Eto, to je tako u toj sferi. U idućem nastavku priča o konkurisanju u državnim institucijama neškolskog tipa...
Arhiva kao rezerva: LINK
Saturday, September 17, 2011
Neko muze a neko ga sisa
Nedavno sam bio u posjeti privatnom preduzeću u kojem sam ostavio četiri godine svog života, četiri duge, četiri teške. To privatno preduzeće je banjalučka, zasad ali ne i zadugo, jedina zarez gimnazija. Tamo sam se školovao četiri godine, izašao živ. Kljakav ali živ. Iako bih imao šta da kažem o samom preduzeću, to će sačekati neki naredni članak na blogu, a sad samo romantično prisjećanje kao uvod...
Kao i mnogi, ja sam griješio mnogo u mladosti. Samo, moje su greške bile drugačije. Na primjer, ja kao grešku vidim to što sam u gimnaziji upisao matematičko odjeljenje a ne neko drugo. Ali dobro, to je imalo svojih prednosti (malo o veselim temama). Jedna od tih je bila što smo latinski jezik imali samo u prvom razredu i niko nije mogao pasti iz latinskog. Tako nisam ni ja, iako nikad nisam zaradio pozitivnu ocjenu iz istog. Profesorica latinskog, jedna postarija ugodna debela žena kojoj se ne sjećam imena, je imala čitavu skalu "među-ocjena" između jedan (1) i dva (2): 1+ (jedan plus - solidna jedinica), 1. (jedan sa tačkom), 2- (dva minus), a sigurno i još neke. Mislim, ali ne mogu tvrditi sa sigurnošću, da sam jednom ili dvaput osjetio slast ocjene 2-, mada, mnogo je noćnih mora od tad prošlo...
Nego, u jednom trenutku smo morali da naučimo 50 latinskih poslovica, mislim da je to bila neka kruna karijere našeg učenja latinskog. Ja sam tada, kao i sada počesto, imao želju da ispadnem glup pa sam htio da naučim kako se kaže "Ko drugome jamu kopa ne čini proljeće." (dr Nele Karajlić, prim. aut.). S obzirom da sam drugi dio poslovice već imao kroz original (Una hirunda non facit ver.), trebale su mi riječi jama i kopati. Postarija ugodna debela žena mi nije znala reći kako se dotične kažu (i pišu) na latinskom. Nekako smo zaključili da stari Latini nisu kopali jame. Posebno ne ove u koje drugi pada ali ne svojevoljno. Danas mnogi u ovoj državi kopaju takve jame. A poslovice svejedno ne vrijede. Bar neke. Većina. Istekao im rok trajanja. Jedan od tužnijih primjera za to je "Ko radi ne boji se gladi.":
6yka: Direktor mljekare štrajkuje glađu u Banjaluci!
O čemu se radi, ukratko?
Direktor jedne male privatne mljekare se, kao posljednji pokušaj da upozori ljude i neljude na teško stanje u poljoprivredi i mljekarstvu, odlučio na štrajk glađu. Čovjek se zove Vitomir Popović, dipl. inž. poljoprivrede a mljekara u pitanju je "Vitmark" iz Kotor Varoša.
Bilo je ovdje štrajkova glađu, nije da nije. Međutim, to su obično neke druge kategorije stanovništva. Kako mi se čini, najčešće su to, i najveća je tuga, bivši borci VRS i ratni vojni invalidi. Za njima tek idu ostale socijalno ugrožene kategorije kojih je mnogo, a ovo mi se čini da je novost, jedan direktor privatne firme.
On se odlučio na ovaj korak zbog konstatnog kršenja Zakona o stočarstvu i Pravilnika o kvalitetu svježeg mlijeka od strane drugih, posebno njemu konkurentske mljekare, da joj ne spominjemo ime. U suštini, svugdje u svijetu se dešava da veći igrači gutaju manje i uništavaju ih na taj način, a ovdje je Vitomiru dodatno odmoglo to što nije bio član nijedne stranke, nije bio spremio tal sa nekom glavatom gospodom da podijele novac od "subvencija". Vitomir je veoma detaljno izložio svoj problem ovdje:
Vitmark: Štrajk glađu
Čovjek je stručan, ima prijedloge, ima ideje, ima volju... ali, iz njegovih usta u čije uši?
Niz puta se obraćao nadležnim institucijama a oni jednostavno NE ODGOVARAJU. Nije slučajno velikim slovima. Jednostavno, NE ODGOVARAJU. Što i nije tako loše, jer, oni kad odgovaraju, to otprilike zvuči ovako:
Kao i mnogi, ja sam griješio mnogo u mladosti. Samo, moje su greške bile drugačije. Na primjer, ja kao grešku vidim to što sam u gimnaziji upisao matematičko odjeljenje a ne neko drugo. Ali dobro, to je imalo svojih prednosti (malo o veselim temama). Jedna od tih je bila što smo latinski jezik imali samo u prvom razredu i niko nije mogao pasti iz latinskog. Tako nisam ni ja, iako nikad nisam zaradio pozitivnu ocjenu iz istog. Profesorica latinskog, jedna postarija ugodna debela žena kojoj se ne sjećam imena, je imala čitavu skalu "među-ocjena" između jedan (1) i dva (2): 1+ (jedan plus - solidna jedinica), 1. (jedan sa tačkom), 2- (dva minus), a sigurno i još neke. Mislim, ali ne mogu tvrditi sa sigurnošću, da sam jednom ili dvaput osjetio slast ocjene 2-, mada, mnogo je noćnih mora od tad prošlo...
Nego, u jednom trenutku smo morali da naučimo 50 latinskih poslovica, mislim da je to bila neka kruna karijere našeg učenja latinskog. Ja sam tada, kao i sada počesto, imao želju da ispadnem glup pa sam htio da naučim kako se kaže "Ko drugome jamu kopa ne čini proljeće." (dr Nele Karajlić, prim. aut.). S obzirom da sam drugi dio poslovice već imao kroz original (Una hirunda non facit ver.), trebale su mi riječi jama i kopati. Postarija ugodna debela žena mi nije znala reći kako se dotične kažu (i pišu) na latinskom. Nekako smo zaključili da stari Latini nisu kopali jame. Posebno ne ove u koje drugi pada ali ne svojevoljno. Danas mnogi u ovoj državi kopaju takve jame. A poslovice svejedno ne vrijede. Bar neke. Većina. Istekao im rok trajanja. Jedan od tužnijih primjera za to je "Ko radi ne boji se gladi.":
6yka: Direktor mljekare štrajkuje glađu u Banjaluci!
O čemu se radi, ukratko?
Direktor jedne male privatne mljekare se, kao posljednji pokušaj da upozori ljude i neljude na teško stanje u poljoprivredi i mljekarstvu, odlučio na štrajk glađu. Čovjek se zove Vitomir Popović, dipl. inž. poljoprivrede a mljekara u pitanju je "Vitmark" iz Kotor Varoša.
Bilo je ovdje štrajkova glađu, nije da nije. Međutim, to su obično neke druge kategorije stanovništva. Kako mi se čini, najčešće su to, i najveća je tuga, bivši borci VRS i ratni vojni invalidi. Za njima tek idu ostale socijalno ugrožene kategorije kojih je mnogo, a ovo mi se čini da je novost, jedan direktor privatne firme.
On se odlučio na ovaj korak zbog konstatnog kršenja Zakona o stočarstvu i Pravilnika o kvalitetu svježeg mlijeka od strane drugih, posebno njemu konkurentske mljekare, da joj ne spominjemo ime. U suštini, svugdje u svijetu se dešava da veći igrači gutaju manje i uništavaju ih na taj način, a ovdje je Vitomiru dodatno odmoglo to što nije bio član nijedne stranke, nije bio spremio tal sa nekom glavatom gospodom da podijele novac od "subvencija". Vitomir je veoma detaljno izložio svoj problem ovdje:
Vitmark: Štrajk glađu
Čovjek je stručan, ima prijedloge, ima ideje, ima volju... ali, iz njegovih usta u čije uši?
Niz puta se obraćao nadležnim institucijama a oni jednostavno NE ODGOVARAJU. Nije slučajno velikim slovima. Jednostavno, NE ODGOVARAJU. Što i nije tako loše, jer, oni kad odgovaraju, to otprilike zvuči ovako:
Tako to radi "gospodin" ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Nisu ljudi dovoljno pametni, šta oni znaju... ti neki doktori nauka sa Šumarskog fakulteta. Mogu misliti kakve su za njega neznalice ovi ispod, magistri ili obični diplomirani inžinjeri. Vjerovatno uopšte ne želi da razgovara sa njima, to mu je ispod časti... Čekaj, u tom grmu leži zec koji sisa vime krave koja proizvodi mlijeko prve klase. Vitomir bi trebao da se doškoluje na nivo doktora nauka, onda bi sigurno dobio neki odgovor. Vjerovatno ovakav, al' opet...
Vitomir je izašao na ulicu. Uskoro ćemo svi mi za njim, iz ovih ili onih razloga.
Arhiva kao rezerva: LINK
Vitomir je izašao na ulicu. Uskoro ćemo svi mi za njim, iz ovih ili onih razloga.
Arhiva kao rezerva: LINK
Saturday, September 10, 2011
"LEC GO!" dio prvi
Jedan od razloga za pokretanje ovog bloga je to što na svom "maternjem" blogu (LINK) ne bih da pišem o neveselim stvarima. Generalno, u životu se trudim da nasmijem, uveselim i oraspoložim svoje bližnje i one koji se nesrećom zadese blizu, tako da je to bio i koncept za blog. Na žalost, taj sam koncept narušio nekoliko puta a krenuo sam da to činim (ozbiljnije) kad sam se suočio sa činjenicom gdje ja to živim i kako se stvari ovdje rade...
Inače, ja sam profesor engleskog jezika i književnosti, diplomirao sam prije neke dvije i po godine, od toga sam nezaposlen neke dvije godine, radio sam kratko kao zamjena u osnovnim školama, trenutno bez posla od aprila prošle godine. Što se tiče poslova u školama, konkurišem na otprilike tri četvrtine mjesta, nije mi pretjerano drago svaki put davati po 2,50 KM za preporučenu poštarinu tako da sam skupio nešto preko 20 odbijenica, a pored toga sam konkurisao i na par mjesta gdje se traži VSS mog profila, a to je tek posebna priča...
I, još da spomenem, nije bitno za ovaj put ali će biti spomenuto u nastavku priče, usljed viška slobodnog vremena u februaru ove godine sam otišao na zvanično MENSA testiranje inteligencije i tom prilikom sam postigao rezultat >156 (po Katelovoj skali na kojoj je prag za članstvo u MENSI 148 bodova). Iskreno, to na papiru baš ozbiljno zvuči, a taj podatak je igrom slučaja postao javan (LINK) tako da su mnogi ljudi, što je meni uglavnom simpatično a ponegdje i ne, korigovali svoje mišljenje o meni, ali, "da ti ja nešto kažem", nije to neko čudo. Krajnje iskreno, ponekad pomislim kako je to greška. To što piše da rezultat preko 156 može postići samo 1% ljudi ne znači mi puno, ali, ja sam jedini koji tada nije platio testiranje, ali tu tajnu kako vam neću otkriti...
Nego, da pređemo na stvar, jedan od članaka koji je narušio koncept bezbrižnosti bloga ću ovdje da kopiram kao uvod u ovogodišnju priču o traženju posla, kao prvi od planirana tri nastavka:
(Prvobitno objavljeno 10.11.2010. - LINK)
Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al' više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek' ostane sačuvano.
Glas Srpske: Učionice prokišnjavaju, đaci vodu piju iz potoka
Uz to, još jedan zanimljiv podatak: jedini razgovor koji sam obavio sa konkursnom komisijom, znači, po propisu, je bio u školi u kojoj sam već radio, školi u kojoj je zaposlena moja majka i koju sam ja završio, čiji je direktor meni bio razredni starješina i gdje se desilo da nastavnica nenajavljeno ode na bolovanje u utorak a ja dođem na posao u četvrtak. Tu sam odradio nešto manje od tri mjeseca, a onda sam usljed nekih permutacija prekomandovan na drugo radno mjesto gdje sam se zadržao nekih dva mjeseca, no, to je već druga priča. Svi ostali razgovori za posao su bili isključivo sa direktorima škola, neki su trajali dvocifren broj sekundi, a opet, neki se nisu ni desili, kao npr. svi iz ove sezone.
Arhiva kao rezerva: LINK
Inače, ja sam profesor engleskog jezika i književnosti, diplomirao sam prije neke dvije i po godine, od toga sam nezaposlen neke dvije godine, radio sam kratko kao zamjena u osnovnim školama, trenutno bez posla od aprila prošle godine. Što se tiče poslova u školama, konkurišem na otprilike tri četvrtine mjesta, nije mi pretjerano drago svaki put davati po 2,50 KM za preporučenu poštarinu tako da sam skupio nešto preko 20 odbijenica, a pored toga sam konkurisao i na par mjesta gdje se traži VSS mog profila, a to je tek posebna priča...
I, još da spomenem, nije bitno za ovaj put ali će biti spomenuto u nastavku priče, usljed viška slobodnog vremena u februaru ove godine sam otišao na zvanično MENSA testiranje inteligencije i tom prilikom sam postigao rezultat >156 (po Katelovoj skali na kojoj je prag za članstvo u MENSI 148 bodova). Iskreno, to na papiru baš ozbiljno zvuči, a taj podatak je igrom slučaja postao javan (LINK) tako da su mnogi ljudi, što je meni uglavnom simpatično a ponegdje i ne, korigovali svoje mišljenje o meni, ali, "da ti ja nešto kažem", nije to neko čudo. Krajnje iskreno, ponekad pomislim kako je to greška. To što piše da rezultat preko 156 može postići samo 1% ljudi ne znači mi puno, ali, ja sam jedini koji tada nije platio testiranje, ali tu tajnu kako vam neću otkriti...
Nego, da pređemo na stvar, jedan od članaka koji je narušio koncept bezbrižnosti bloga ću ovdje da kopiram kao uvod u ovogodišnju priču o traženju posla, kao prvi od planirana tri nastavka:
(Prvobitno objavljeno 10.11.2010. - LINK)
Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare, limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja. Al' više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek' ostane sačuvano.
Ovo mi je druga sezona konkurisanja, znatno je lošija od prve. Niko više ni ne zove na razgovor. Čak se desilo da mi pošalju odbijenicu (LINK) gdje na koverti piše "Vlajić Bojana". Mislim, moja majka je oduvijek htjela da ima kćerku, ali, da joj to ispuni tamo neka osnovna škola, to sigurno nije očekivala...
Skupilo se dosad tih odbijenica dvadesetak (bilo bi ih i više da je preporučena poštarina jeftinija), lijepo ih ja slažem, hronološki, čuvam i koverte, ima tu neke sitne satisfakcije, možda bi se nekom psihoanalizom došlo da je to kompenzacija za propušteno skupljanje salveta u mladosti ili šta već, nek' se samo nešto dešava. Ali, kao što Morisi reče da su neke djevojke jednostavno veće od drugih, tako su i neke odbijenice jednostavno veće od drugih...
Kapitalac među mojim odbijenicama (LINK) je ona iz O.Š. "Petar Kočić" koja se nalazi u živopisnom mjestu (Han) Kola. Ne zato što se to mjesto nalazi jugozapadno od Banjaluke na ugodnoj nadmorskoj visini neposredno blizu čuvene planine Manjača, gdje bih se ja osjećao kao u svojoj prapostojbini, filozofski, sa knjigom u ruci i ovcama na livadi, nego iz nekih drugih krajnje humorističnih razloga. Idem detaljno, da bude jasno. Konkurs za mjesto nastavnika engleskog jezika u osnovnoj školi, a ja profesor, imam znanje, imam zvanje. Konkurs objavljen u septembru, na početku školske godine, konkurišem na vrijeme. Zakažu razgovor za 22.09.2009. u 8 sati ujutro. Jedva da znam gdje su Kola, a kamoli gdje je škola u Kolima, ali, lako bi se našlo, nego, poučen iskustvom sa prethodnih razgovora za posao koji su bili uglavnom veoma bljutavi, kao i činjenicom da je taj datum Svjetski dan bez automobila, odlučim da se umjesto razgovora to jutro samo dobro naspavam. Naknadno saznam od čovjeka koji se pojavio na tom razgovoru na šta je to ličilo. O tome ne bih. U redu, nisam otišao, nisu me primili, samo nek' pošalju tu odbijenicu pa nek' ide život (našlo se i posla u međuvremenu, istina, sasvim slučajno). Prolaze dani, sedmice, mjeseci. Prolaze vozovi. Rukuju se rukuju oni koji putuju. Prođe godina... E, ne prođe. Posljednji dan 2009. godine, 31. decembar, dođe koverta (LINK) - preporučena pošta, pečat škole u Kolima, na njoj četiri poštanske marke od kojih su dve jako lijepe sa stilizovanom slikom Lisice (Vulpes vulpes). U koverti pismo piše primljen nisam a tamo neka jeste, obrazloženje i napomena da škola nije imala konstituisan Školski odbor te iz tog razloga kandidati nisu ranije obavješteni o ishodu konkursa, budući da u slučaju žalbe nije postojao adekvatan organ kojem bi se zalili. Prenio sam kako piše 1/1, zato dve greške. No dobro, Školski odbor je konstituisan 15. decembra, ovo rješenje poslato 30. decembra - meni stiglo dan kasnije i kaže da pravo žalbe traje 8 dana. Mislim da je to režija dostojna legendarnog Hajrudina Krvavca. U tom trenutku sam učinio što često činim u situacijama kad mi je teško - pogledao sam u nebo i duboko udahnuo... i izdahnuo ... udahnuti vazduh, udahnuo drugi i nastavio sa svojim životom.
Premotajmo, septembar 2010. Usput, u međuvremenu se saznalo da je na to mjesto bila primljena osoba koja nema diplomu, za razliku od mene. Mali je ovo grad, mala je ovo država, mali je ovo svijet, sve se sazna. Nebitno. Nova školska godina, nova šansa. Ista meta, isto odstojanje, opet konkurs. Moja majka telefonom zove direktora da malo ispita situaciju. Na pomen našeg prezimena on upotrebljava magičnu riječ "rođak" (svi mi porijeklom iz Visoke Krajine smo rođaci, ispostavlja se). Razgovor završen, mjesto mi je obećano, kaže mi stara majka. Ja u tom trenutku njoj nudim opkladu od 100 KM da od toga neće biti ništa, ona ne prihvata opkladu.
Počela je školska godina... Ja, kao i obično, jedem, spavam, idem u teretanu, prevodim za svoju dušu filmove za koje niko nije čuo, ne idem na posao, jer nisam dobio posao. Tu se negdje desi telefonski razgovor između identičnih aktera iz prethodnog paragrafa. Na moje mjesto je primljena neka samohrana majka. Kasnije saznajemo i koja. Kažem ja majci da je to još koliko-toliko normalno, dogodine će to biti neka supruga palog borca a nakon toga će vjerovatno biti primljen i sam pali borac. Pošteno, čekaću svoj red. Uglavnom, dva mjeseca nakon konkursa ja još čekam tu odbijenicu. Scenario iz 2009. godine? Ma dajte, kakve su šanse da se to ponovi...
Dodatni detalji - mali grad, mala država, mali svijet. U konkursu za direktora u istoj školi, iz samog kolektiva se prijavilo nekih 6 ljudi, odnosno svi koji imaju diplome. Jer ostali nemaju. Diplome. Ne mogu da otjeraju druga dugogodišnjeg direktora. Izgleda da je on najjači...
Inače, to je ova škola i ovaj isti čovjek:Glas Srpske: Učionice prokišnjavaju, đaci vodu piju iz potoka
Uz to, još jedan zanimljiv podatak: jedini razgovor koji sam obavio sa konkursnom komisijom, znači, po propisu, je bio u školi u kojoj sam već radio, školi u kojoj je zaposlena moja majka i koju sam ja završio, čiji je direktor meni bio razredni starješina i gdje se desilo da nastavnica nenajavljeno ode na bolovanje u utorak a ja dođem na posao u četvrtak. Tu sam odradio nešto manje od tri mjeseca, a onda sam usljed nekih permutacija prekomandovan na drugo radno mjesto gdje sam se zadržao nekih dva mjeseca, no, to je već druga priča. Svi ostali razgovori za posao su bili isključivo sa direktorima škola, neki su trajali dvocifren broj sekundi, a opet, neki se nisu ni desili, kao npr. svi iz ove sezone.
Arhiva kao rezerva: LINK
Friday, September 9, 2011
Progresivna omladina
Ne kaže se džaba da su studenti zapalili žito. Al' danas ima svakakvih studenata. Ima onih koji, da sve ovo nije kao što jeste, ne bi nikad kročili nogom u neku visokoškolsku ustanovu. Zato valjda na reklamama za privatne fakultete odmah istaknu cijenu. No, danas nije riječ o tim studentima, nego o nekim drugim, studentima sa razmjene:
Glas Srpske: Banjalučanke ostavile strane studente bez daha
O čemu se radi, ukratko? Bili neki strani studenti u Banjaluci i bilo im lijepo. Lijepo, vala. Kažu kako jedemo puno mesa, čak i za doručak, kako su djevojke zgodne, stavljamo kečap na picu i još koješta. Eto, možda nemamo demokratiju, al' pretjerano žderemo meso i imamo dobre mačke. Nego, pređimo na problem:
- Kada sam krenuo u BiH moji roditelji su strahovali jer ljudi kod nas misle da ovdje još uvijek traje rat. Ipak sam odlučio da dođem i već poslije prvog dana provedenog u Banjaluci shvatio sam da je ovo izuzetan grad, u kojem žive druželjubivi i komunikativni ljudi - objasnio je Mulađo.
Ako je ovaj tako glup, koliko su tek glupi oni ostali koji su ostali... u veleudaljenoj Italiji. Sa druge strane, nije on kriv što je glup:
Istakao je da na sajtu Vlade Italije postoji upozorenje da Italijani ne idu u BiH, a ako bi otišli, da se klone javnih skupova jer postoji opasnost da budu povrijeđeni.
Lijepo, vala.
Gdje smo mi, šta smo i ko smo?
Izgleda da jesmo, makar mi mislili da nismo... jer tako o nama misli sumanuti psihopata kurvar L'Oréal mušterija. Šta tek misli onaj kompleksaš iz Francuske...
Arhiva kao rezerva: LINK
Glas Srpske: Banjalučanke ostavile strane studente bez daha
O čemu se radi, ukratko? Bili neki strani studenti u Banjaluci i bilo im lijepo. Lijepo, vala. Kažu kako jedemo puno mesa, čak i za doručak, kako su djevojke zgodne, stavljamo kečap na picu i još koješta. Eto, možda nemamo demokratiju, al' pretjerano žderemo meso i imamo dobre mačke. Nego, pređimo na problem:
- Kada sam krenuo u BiH moji roditelji su strahovali jer ljudi kod nas misle da ovdje još uvijek traje rat. Ipak sam odlučio da dođem i već poslije prvog dana provedenog u Banjaluci shvatio sam da je ovo izuzetan grad, u kojem žive druželjubivi i komunikativni ljudi - objasnio je Mulađo.
Ako je ovaj tako glup, koliko su tek glupi oni ostali koji su ostali... u veleudaljenoj Italiji. Sa druge strane, nije on kriv što je glup:
Istakao je da na sajtu Vlade Italije postoji upozorenje da Italijani ne idu u BiH, a ako bi otišli, da se klone javnih skupova jer postoji opasnost da budu povrijeđeni.
Lijepo, vala.
Gdje smo mi, šta smo i ko smo?
Izgleda da jesmo, makar mi mislili da nismo... jer tako o nama misli sumanuti psihopata kurvar L'Oréal mušterija. Šta tek misli onaj kompleksaš iz Francuske...
Arhiva kao rezerva: LINK
Tuesday, September 6, 2011
Neko uči školu a neko igra rolu
Nešto malo drugačije od onog što biste pomislili kada bih rekao "danas nešto malo drugačije"... Nije samo politika ono što me ljuti, nego je to kontekst:
Jutarnji List: Ispovijest starlete iz lanca prostitucije
O čemu se radi, ukratko? Naslov sve govori. Tužna i bolna ispovijest jedne starlete. Doduše, meni je malo problem sam pojam starleta. Ako bih rekao kurva iz visokog društva, sigurno bi se našao neko da to ospori tako da neka ostane starleta, šta god da to znači.
Priča ne ide logično već obrnuto. Ona u uvodu spominje kako je uhvatila panika kad je uhapšen jedan zagrebački maser sa kojim je ona bila u kontaktu a koji je zapravo organizator prostitucije, a zatim slijedi prisjećanje na slavne dane: jahte, revije, hoteli, kokain...
Manekenka kojoj je studij ekonomije bio dosadan pa je dala dva ispita a onda se prebacila na novinarstvo koje je burgijala (morao sam tu riječ da upotrijebim) sve do rođenja kćerke. A, da, više godina je sa "dečkom" u sretnoj vezi. Dečko je džet set, ali onaj pravi, ne ovaj lažni u kojem je ona nekad bila. Žive u stanu koju su im njegovi ustupili u nekakvoj vili. O njenoj manekenskoj prošlosti se ne zna previše...
Počele smo se družiti s jednom curom malo starijom od nas, a koja se bavila svim i svačim i bila super za zajebanciju i izlaske... Upoznala me s nekim svojim frendom i rekla da moram s njima dalje na cugu. To ti je Zlatko, rekla mi je u WC-u kasnije. Rekla je da je on velika faca, ima par firmi i kafića, i da je pun kao brod.
Onda je spomenula da je bila s njim i da ju je nagradio s 500 eura, i da zna još neke cure koje su isto bile. Voljela bih da mogu reći kako sam se šokirala, ali nisam baš više bila klinkica, slušala sam te priče od srednje.
Možda je rođena s tim a možda je to Maybelline? Ova je definitivno rođena s tim.
Otišli smo na par cugi u Hemingway. Da ne duljim... Frendica je otišla do njega, nešto mu šapnula na uho, on je usmjerio pogled prema meni. Dogovorili smo se da se vidimo u Sheratonu. Dao mi je karticu sobe, rekao mi da me jedva čeka opet vidjeti...
To je sve nekako logično i normalno u sklopu priče. I iduća rečenica je logična i normalna ali je, isto tako, vrhunski humoristična:
Minica, dekoltirana kratka majca i štikle, bio mi je to uobičajen subotnji styling, ali dok sam ulazila kroz predvorje Sheratona, osjećala sam se nekako jeftino.
Jeftino? Zanimljivo. Možda je problem u broju zvjezdica Sheratona? Nego, dalje:
Kada sam ušla u sobu, Zlatko je već bio tamo... Dok sam išla prema njemu, mobitel je pridržavao glavom i ramenom, a s obije ruke otkopčao je šlic. Glavom i očima pokazao mi je prema svome ukručenom spolovilu... Kleknula nam između njegovih nogu, primila ga s obije ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...
ČEKAJ MALO. STANI. OBUSTAVI. NE TREBA VIŠE. DOSTA.
Na stranu to što nije smrdio, dolazimo do korijena problema. Šta će porno priča u dnevnim novinama? Mislim, volim pornografiju kao i svaki prosječan korisnik interneta ali "postoji vrijeme i mjesto za sve". Da zlo bude veće, to su dnevne novine koje se zovu Jutarnji list, znači, jutarnje novine. Podatak koji nije opravdanje ali kaže na dnu strane: "članak u cjelosti u štampanom izdanju Nedeljnog Jutarnjeg". Da li je to tehnički van novina, u sklopu nekog dodatka kakav većina dnevnih novina ima vikendom, nisam siguran, ali da se istakne. Dalje, neko mi je spomenuo da to jako liči na knjigu "Grabljivica" Simonide Stanković, a meni se nekako kroz maglu čini da je ta knjiga objavljivana u dijelovima u nekim dnevnim novinama. Inače, kroz maglu se ne vidi dobro. Generalno, moje je mišljenje da pročitana stranica bilo kakve knjige ne može biti uludo potrošeno vrijeme, međutim, kad malo razmislim, čini mi se da je moje shvatanje knjiga jako zastarjelo i da je zrelo za remont.
Summa summarum:
Porno priče su dobre.
Dnevne novine su dobre.
Porno priče u dnevnim novinama nisu dobre.
Dakle, samo kontekst, ništa drugo.
Drugi je kontekstualni problem glorifikacija prostitucije, gdje jedna "talentovana gospođica" koja nije sposobna da završi novinarstvo putem novina poručuje ostalim "talentovanim gospođicama" da se snovi ipak ostvaruju. Dovoljan je samo jedan Zlatko, više puta mjesečno puta više mjeseci. Zlatkovi drugari su gratis. Per Zlatko (i drugari) ad astra.
Eto ti, Novi Zelande, kome si ti dao pravo glasa. Doduše, i mnogim muškarcima bi trebalo ukinuti pravo glasa, ali, to je već druga priča...
Arhiva kao rezerva: LINK
Jutarnji List: Ispovijest starlete iz lanca prostitucije
O čemu se radi, ukratko? Naslov sve govori. Tužna i bolna ispovijest jedne starlete. Doduše, meni je malo problem sam pojam starleta. Ako bih rekao kurva iz visokog društva, sigurno bi se našao neko da to ospori tako da neka ostane starleta, šta god da to znači.
Priča ne ide logično već obrnuto. Ona u uvodu spominje kako je uhvatila panika kad je uhapšen jedan zagrebački maser sa kojim je ona bila u kontaktu a koji je zapravo organizator prostitucije, a zatim slijedi prisjećanje na slavne dane: jahte, revije, hoteli, kokain...
Manekenka kojoj je studij ekonomije bio dosadan pa je dala dva ispita a onda se prebacila na novinarstvo koje je burgijala (morao sam tu riječ da upotrijebim) sve do rođenja kćerke. A, da, više godina je sa "dečkom" u sretnoj vezi. Dečko je džet set, ali onaj pravi, ne ovaj lažni u kojem je ona nekad bila. Žive u stanu koju su im njegovi ustupili u nekakvoj vili. O njenoj manekenskoj prošlosti se ne zna previše...
Počele smo se družiti s jednom curom malo starijom od nas, a koja se bavila svim i svačim i bila super za zajebanciju i izlaske... Upoznala me s nekim svojim frendom i rekla da moram s njima dalje na cugu. To ti je Zlatko, rekla mi je u WC-u kasnije. Rekla je da je on velika faca, ima par firmi i kafića, i da je pun kao brod.
Onda je spomenula da je bila s njim i da ju je nagradio s 500 eura, i da zna još neke cure koje su isto bile. Voljela bih da mogu reći kako sam se šokirala, ali nisam baš više bila klinkica, slušala sam te priče od srednje.
Možda je rođena s tim a možda je to Maybelline? Ova je definitivno rođena s tim.
Otišli smo na par cugi u Hemingway. Da ne duljim... Frendica je otišla do njega, nešto mu šapnula na uho, on je usmjerio pogled prema meni. Dogovorili smo se da se vidimo u Sheratonu. Dao mi je karticu sobe, rekao mi da me jedva čeka opet vidjeti...
To je sve nekako logično i normalno u sklopu priče. I iduća rečenica je logična i normalna ali je, isto tako, vrhunski humoristična:
Minica, dekoltirana kratka majca i štikle, bio mi je to uobičajen subotnji styling, ali dok sam ulazila kroz predvorje Sheratona, osjećala sam se nekako jeftino.
Jeftino? Zanimljivo. Možda je problem u broju zvjezdica Sheratona? Nego, dalje:
Kada sam ušla u sobu, Zlatko je već bio tamo... Dok sam išla prema njemu, mobitel je pridržavao glavom i ramenom, a s obije ruke otkopčao je šlic. Glavom i očima pokazao mi je prema svome ukručenom spolovilu... Kleknula nam između njegovih nogu, primila ga s obije ruke i stavila u usta. Nije mu bio osobito velik, normalne veličine. I, hvala Bogu, nije smrdio. Prvo sam ga cijelog oblizala, izvadila mu jaja iz hlača, a onda ga počela gutati...
ČEKAJ MALO. STANI. OBUSTAVI. NE TREBA VIŠE. DOSTA.
Na stranu to što nije smrdio, dolazimo do korijena problema. Šta će porno priča u dnevnim novinama? Mislim, volim pornografiju kao i svaki prosječan korisnik interneta ali "postoji vrijeme i mjesto za sve". Da zlo bude veće, to su dnevne novine koje se zovu Jutarnji list, znači, jutarnje novine. Podatak koji nije opravdanje ali kaže na dnu strane: "članak u cjelosti u štampanom izdanju Nedeljnog Jutarnjeg". Da li je to tehnički van novina, u sklopu nekog dodatka kakav većina dnevnih novina ima vikendom, nisam siguran, ali da se istakne. Dalje, neko mi je spomenuo da to jako liči na knjigu "Grabljivica" Simonide Stanković, a meni se nekako kroz maglu čini da je ta knjiga objavljivana u dijelovima u nekim dnevnim novinama. Inače, kroz maglu se ne vidi dobro. Generalno, moje je mišljenje da pročitana stranica bilo kakve knjige ne može biti uludo potrošeno vrijeme, međutim, kad malo razmislim, čini mi se da je moje shvatanje knjiga jako zastarjelo i da je zrelo za remont.
Summa summarum:
Porno priče su dobre.
Dnevne novine su dobre.
Porno priče u dnevnim novinama nisu dobre.
Dakle, samo kontekst, ništa drugo.
Drugi je kontekstualni problem glorifikacija prostitucije, gdje jedna "talentovana gospođica" koja nije sposobna da završi novinarstvo putem novina poručuje ostalim "talentovanim gospođicama" da se snovi ipak ostvaruju. Dovoljan je samo jedan Zlatko, više puta mjesečno puta više mjeseci. Zlatkovi drugari su gratis. Per Zlatko (i drugari) ad astra.
Eto ti, Novi Zelande, kome si ti dao pravo glasa. Doduše, i mnogim muškarcima bi trebalo ukinuti pravo glasa, ali, to je već druga priča...
Arhiva kao rezerva: LINK
Subscribe to:
Posts (Atom)