Argumentom u čelo!

Kad se slikamo za dokumente, na slikama bude glava. Na gornjem dijelu glave je čelo. Iza čela se nalazi mozak. Informatičkom terminologijom rečeno, centralna procesorska jedinica u čovjeka. Služi za razmišljanje.

Kad odemo do kioska da kupimo nešto, pored razne štampe često možemo zateći i "Glas Srpske", dnevni list naše kriške ove države. Ali, iako je to dnevni list RS, tu piše i o stvarima koje se dešavaju van RS. Neke od njih nisu bitne za RS, ali neke jesu.

Inače, predsjednik RS se trenutno nalazi u posjeti eSADeu. Otišao je malo do nalogodavaca da ispita zašto ga podrivaju finansiranjem kojekakvih studentskih organizacija koje bi da pale žito i postavljaju razne transparente, ujedinjavanjem opozicije i sličnim glupostima. Zašto, o zašto, dušmani, mi to radite, zapitao je on, sigurno.
Dakle, otišao je malo do svojih, a usput je morao navratiti i do naših (Iz Čikaga oni moji, znaš ti dobro koji...).
I tako, ide Mile američkom prugom (sa još kojim drugom), a "Glas Srpske" izvještava o tome. Revno i redovno. A ja čitam. Na naslovnoj strani od 25.10.2011. godine stoji izjava Željke Cvijanović, jednog od drugova koji su zajedno sa predsjednikom u posjeti eSADeu. Željka je, kao i ja, profesor engleskog jezika i književnosti. Razlika je samo u tome što je ona gospođa ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Prije toga je bila šef Kabineta predsjednika Republike Srpske. Sad kad ima svoj kabinet (i to ne za nastavu), ona zapošljava po svojoj volji, pa je tako zaposlila kćerku predsjednika RS. Čudni su ti odnosi... Nego, kaže Željka a prenosi "Glas", na naslovnoj strani velikim slovima (LINK):

RS ĆE IMATI KORIST OD POSJETE SAD

Fascinantno. Zapanjujuće. Obično se diplomatske posjete organizuju kako bi se nanijela šteta državi ili jednom njenom dijelu. Ovo je izuzetan presedan.
Ček'. S obzirom da će RS imati korist, to vjerovatno znači da će BiH imati štetu... Hmm... Kakve sve trice i kučine prijete prilikom pisanja, to je fascinantno. Mislim, mog pisanja. No, ne moramo stalno o neveselim stvarima (šteti), dosta nam je prethodno spomenuta korist.
Bilo kako bilo, to je naslov. Ono pravo slijedi tek poslije naslova, još par njenih riječi:

"Uspjeli smo da ostvarimo neposredan kontakt sa sagovornicima..."

Ako je ono maloprije bilo fascinantno i zapanjujuće, ovo je korak dalje. Možda da upotrijebim riječ nevjerovatno? Neposredan kontakt sa sagovornicima? Neviđeno. Nečuveno. Mali korak za F.K. "RS" ali veliki za istoriju diplomatije. Sa sagovornicima neposredno, vjerovatno bez prevodilaca! Čekaj, ne trebaju im prevodioci, zato su poveli Željku.
Mislim da je jučerašnji dan bio trenutak od kojeg treba da počne novo računanje vremena u diplomatiji. Vidim to kao ekvivalent rođenju Isusa, Muhamedovom podvigu, datumu održavanja festivala Woodstock...
Nego, da ne bude da sam izvukao nešto iz konteksta, evo šta dalje stoji na naslovnoj:

"... i da im objektivno prenesemo šta se događa u RS i BiH, a ne da to oni zaključuju na osnovu medijskih članaka ili izjava pojedinaca koje nemaju potrebnu težinu."

Dakle, oni su otišli tamo da kažu kako oni vide stvari. Svakako nisu otišli da im kažu kako jest, ili makar kako im to javljaju silni špijuni. A kako jest? Pa upravo u stilu ovog naslova. Odozgo udaraju narod k...em u čelo, odnosno, penisom u čelo (penisom, jer to su gospoda intelektualci). A iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje.

Kad se pročita čitav članak lako je vidjeti da nije spomenuto nijedno ime sagovornika. Ni ovaj, ni onaj, ni lijevi, ni desni. Nije da su neki nebitni, nego su i bezimeni, sa izuzetkom onih naših iz Čikaga. Upotrebom mozga odnosno razmišljanjem se može doći do pitanja: "Ko su ti sagovornici od kojih će RS imati koristi?" Na to pitanje u članku nema konkretnog odgovora, ali ima nešto što bi moglo poslužiti kao dokazni materijal na sudu, slika:

To je taj diplomatski nivo. Na stolu fiksni telefon, zamalo prazna čaša soka i ruka predsjednika RS na kojoj je sat koji vjerovatno košta više od čitave zgrade u kojoj je održan sastanak. Koja je to zgrada, ne znam. Ko su ti ljudi, ne znam. O čemu je bio razgovor, ne znam. Ne bih sad da izmišljam dijalog, možda nekom drugom prilikom.

Mislim, j..u nas na svaki mogući način, al' ne moraju makar u čelo. Jer iza čela se nalazi mozak. Služi za razmišljanje. Mogao bi nam zatrebati.

Evo i čitav članak, ako neko hoće da čita:
Glas Srpske: Srpska će imati ogromnu korist od posjete SAD

Struka i nauka

Šta se dešava kad majmun uđe u tenak? Problem. Šta se dešava kad nestručni ljudi dođu na bitne pozicije? Ozbiljan problem. Takav je slučaj sa, između ostalih, Ministarstvom prosvjete i kulture RS gdje radi puno nekih osoba koje se ne snalaze sa zarezima (ali se snalaze sa biznisom).
Zločin u prosvjeti na naplatu dolazi kasnije, a danas priča o jednom malom zločinu:
Blic: U trećem razredu uče engleski, ne znaju nijedno slovo latinice
O čemu se radi, ukratko?
U školama u Republici Srpskoj djeca od početka trećeg razreda počinju učiti engleski jezik, a latinicu, pismo engleskog jezika, počinju učiti od drugog polugodišta trećeg razreda. To predstavlja mali logički problem, odnosno, kako je u članku lijepo rečeno, apsurd. Mislim da se ta riječ kriminalno malo koristi danas, s obzirom gdje i kako živimo, tako da bih toplo pozdravio upotrebu iste.
(Zarad nastavka priče, poželjno bi bilo objasniti da osnovno školovanje u Republici Srpskoj traje devet razreda. Za razliku od nekadašnjih osam, ubačen je jedan razred ispred. Godinu dana djeca sjede u klupama, umjesto da razbijaju glave i koljena padajući sa drveća, za to vrijeme ocjenjuju se opisno. Ne uče da pišu, možda ni da čitaju. A možda ne uče, ništa. Znam neke koji za svih devet godina osnovne škole nisu ništa naučili, tako da je taj prvi razred veoma upitan.)

Nego, u članku ima različitih izjava, mišljenja, neslaganja, podatak kako djeca i ne treba da znaju latinicu u tom trenutku s obzirom kako je oblikovan sadržaj koji obrađuju, sve je to u redu. Samo, jedna je stvar nekako uspjela da izmakne pažnji, suštinski logički problem:

Zašto, koji moj, djeca uopšte uče engleski u trećem razredu?

Danas su nastavnicima engleskog jezika na raspolaganju Cambridge ili Oxford udžbenici/programi. Možda ima još opcija, ja sam u dvije različite škole radio sa ove dvije varijante. Razlika sadržajnih ima (poprilično), suštinskih nema.

Suština je da se malencima uvale slikovnice od po 30 maraka, a oni za godinu dana nauče 15-ak riječi. Po meni, ne isplati se, taj biznis. Ali nekima se isplati, veoma.
Djeca za te pare dobijaju knjigu i radnu svesku. Nastavnik dobije knjigu, radnu svesku, udžbenik za nastavnike i nosač zvuka, najčešće CD, sa audio sadržajem lekcija.
U školi gdje sam imao treće razrede sam radio po Oxford programu. Udžbenik je velikog formata, svaka lekcija se prostire na dvije stranice. Jedan veliki crtež/slika. Što se slova tiče, tu je naslov lekcije i jedna do dvije rečenice. Djeca gledaju sliku, uočavaju predmete, slušaju audio sadržaj sa CD-a.
Bilo je dobro dok CD koji su djeca slušala nije otkazao poslušnost. Tad je na scenu stupila improvizacija. Pričam i igram se sa djecom dok se ne umorim, a zatim radna sveska. Zadam djeci da boje a onda i ja uzmem bojice. Stigao sam da za mjesec dana obojim pola radne sveske sa veoma malo prelaženja preko linija. Žao mi je što sam morao vratiti tu radnu svesku, bilo je tu nekih jako lijepih psihodeličnih kombinacija boja. No, to nije tema.

Da se ja pitam, umjesto engleskog bih do šestog razreda uveo predmet Narodni običaji i tradicija. Da djeca nauče šta su preslica, jaram, zašto se bježi u šumu kad švabo napada, itd.

Što se engleskog tiče, ima milijardu nekih kurseva, skoro svaka osnovna škola ima ugovor sa nekom školom stranih jezika. Dakle, ambiciozni roditelji, plaćajte kurs. Bistra djeco, naučićete i bez kursa. Ostali, u jednom pogledu je svejedno. Dok god se u srednju školu upisuje bez prijemnog ispita, odnos rada i ocjene je u debeloj sprezi sa društvenim položajem (tako da to nazovem da ne zalazim u objašnjavanje nepotrebnog).
U drugom pogledu, danas je znanje engleskog nasušna potreba. Bio ti limar, zubar ili elektromehaničar, prilikom traženja informacija tu je internet. Uglavnom na engleskom. Pa ti ne uči.

I, da, naravno da ovo nije jedini promašaj, sjetih se još jednog sa sličnim logičkim problemom: predmet Demokratija u šestom razredu? Šta kaže razvojna psihologija o formiranju hipotetičkog mišljenja kod ljudskih jedinki?

Pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije

Prosvjeta u RS je u jadnom stanju, od glave do pete. Osnovna škola sad ima devet razreda umjesto osam kao što je bilo kod druga Tite, još uvijek je obavezna ali je i to relativno jer su zakoni izmijenjeni do mjere da učenik ne može završiti samo ako ga teške kriminalne aktivnosti ne spriječe u tome. U srednju školu se upisuje na osnovu prosjeka iz osnovne škole, nije bitno da li je taj prosjek stečen u nekoj seoskoj školi gdje ima 20 đaka iz tri porodice ili nekoj gradskoj školi gdje nastavnici svakodnevno proklinju svoj život i posao. Nakon srednje škole, postalo je pravilo - posebno za omladinu ženskog pola iz mjesta koja nisu Banjaluka, ide fakultet. Fakultet je nekad bio nešto... danas je nešto sasvim drugo. Nekad je čovjek mogao i bez fakulteta da se zaposli i da proživi život u sreći i veselju, ljetuje u Makarskoj i zimuje na Bjelašnici. Danas to neki ne mogu ni sa fakultetom. A neki mogu i sa privatnim fakultetom.
Procvat privatnih fakulteta u RS se desio u mandatu aktuelnog ministra prosvjete Antona "Tončija" Kasipovića, a nastala šteta će potrajati vjerovatno još nekoliko mandata, ko god dođe na njegovo mjesto ("Ako ikad dođe..."). Ruku na srce, čuo sam kako je Tonči na početku svog djelovanja imao namjeru da privatne fakultete "dovede u red", ali da je naišao na tvrdo jerbo su dotični fakulteti u vlasništvu glavate gospode sa solidnim uporištem. Taj drugi dio nisam ni morao čuti, to mi je bilo u startu jasno. Privatni fakulteti su, što se kaže, iznikli kao pečurke poslije kiše u jednom periodu da bi određeni dio pozicionara malo ulaštio sebi pozicije, dodao prefikse i sufikse oko imena i pojačao koeficijent plate. Nikad nisu ni bili zamišljeni kao ozbiljne visokoškolske ustanove već kao jednostavna samostalna trgovinska radnja, šalterskog tipa. Postoji šala za jednu takvu ustanovu preko Drine:

Megatrend
Lanac obrazovnih ustanova pored kojih ljudi kad prolaze kolima zatvaraju prozor da im ne bi ubacili koju diplomu kroz isti.
(vukajlija.com: megatrend)

Nego, jedan od tih fakulteta, čiju ja i majicu posjedujem, a i odbijenicu (zapravo, odbijenica je od prislonjenog srednjoškolskog centra ali to je isti par opanaka sa vazdušnim đonom) jeste banjalučki Apeiron popularno zvan Aperion. Imaju ljudi problema sa dva vezana vokala pa se izvrši mala rokada i onda bude lakše za izgovoriti.
Danas se na televizoru mnogo reklamiraju ulošci, pivo i privatni fakulteti. Apeiron nije izuzetak, jedino što se u reklami za nj. može čuti "dobitnik nagrade Evropski kvalitet za obrazovanje u Oksfordu". To bi trebalo da nešto znači. Valjda. Samo ne znam u kom smislu. Sumnjam da je ovaj moj bivši državni Filozofski u Banjaluci, a i sadašnji Filološki dobio neku takvu nagradu. Ako jeste, možda je upravo on utabao stazu za Apeiron. Nego, na stranu transparentnost dobijanja te nagrade, da mi vidimo šta to Apeiron čini tako aperioničnim. Kaže se često, neko je onoliko dobar koliko mu je dobar posljednji poduhvat, ma čim se taj bavio. Paralelnom obradom te tvrdnje bismo mogli doći do ideje da je Apeiron dobar koliko mu je dobra posljednja generacija studenata...
Juče sam, sasvim slučajno pretražujući po tragu jednog imena došao do zanimljivog dokumenta. Dokument je javno objavljen i dostupan svima. U pitanju su rezultati sa ispita Engleski jezik I i II, iz maja prošle godine, upravo na "panevropskom univerzitetu" Apeiron. Sedam studijskih odsjeka, ukupno 102 studenta su tom prilikom polagala te ispite, a rezultati...
Apeiron: ispit Engleski jezik 14.05.2010, rezultati
Da ne bih kopirao čitav dokument i 102 imena, pregled po kategorijama:
- Fakultet poslovne ekonomije, ispit je položilo 16 od 34 studenta
- Fakultet zdravstvene njege, ispit je položilo 8 od 33 studenta
- Fakultet informacionih tehnologija, ispit je položilo 5 od 17 studenata
- Fakultet sportskih nauka, ispit je položilo 0 od 6 studenata
- Fakultet pravnih nauka, ispit je položilo 7 od 19 studenata
- Filološki fakultet, ispit je položio 1 od 3 studenta
Dakle, prolaznost na ispitu je nešto "jača" od jedne trećine (1/3, 33%). Imam i digitron ali ljepše zvuči jedna trećina. Od ovih 37 koji su uspjeli preplivati rijeku Stiks, tri su ocjene 10, dvije 9, četiri 8, pet 7 a ostalo do 37 su sve "šestice". Nemam volje da računam prosjek. Od gore navedenih podataka, možda najviše zabrinjava ovo na "Fakultetu informacionih tehnologija", da je tu prolaznost manje od trećine. Mislim, obično te informacione tehnologije imaju neke veze sa informatikom, kompjuteri, ovo-ono, hakerisanje, programiranje. Doduše, možda su ovi naučili da kompajliraju na ruskom...

E, sad, da se vratimo na onu ideju napisanu prije samih podataka o ispitu, "... dobar koliko i posljednja generacija studenata". Ovdje se radi o omladini otprilike 1990. godište, ako mislimo na redovne studente koji su se upisali nakon srednje škole. Danas djeca uče engleski jezik u sedam od devet razreda osnovne škole. Ne znam koliko su ovi učili, a ni nije bitno. No, znam šta je engleski jezik jer posjedujem diplomu na kojoj piše moje ime i profesor engleskog jezika. A i da nemam tu diplomu, dovoljno mi je samo da NE BUDEM GLUP pa da uočim koliko nas engleskog jezika "okružuje", kroz pogrešno pomodno napisana imena različitih lokala, ustanova, čega već; kroz galopirajući uticaj jeftine zapadne "kulture"; kroz širenje informacionih tehnologija, itd. E, ako je situacija sa engleskim ovakva, šta je sa, j***te, stručnim predmetima? Kakvi ovo ljudi uopšte studiraju na Apeironu? Jesu li to ljudi uopšte? Jesu li to tuljani? Šta je Evropski kvalitet u obrazovanju? Šta je Evropa?

Ipak, da ne postavljam glupa pitanja, samo još da se osvrnem na suštinsku razliku između privatnih i državnih fakulteta: na privatnim se plaća prilikom upisa a na državnim na ispitu. U oba slučaja se plaća novcem, s tim da neki državni primaju i znanje, doduše, nerado. (Da ne griješim dušu, moje je mišljenje da je puno više dobrih ljudi nego loših na državnim fakultetima, posebno onim koji nisu pravni i ekonomski.) Nego, novac. Pare, pare pokreću svijet, politiku i nogomet. Novac ima svoj univerzalni jezik. Novac jeste univerzalni jezik. Engleski je poprilično univerzalan jezik, ali novac je univerzalniji. Stoga, ako ti ne ide engleski, pričaj novčanikom da te čitav svijet razumije.

Malim koracima dalje...

Vrijeme je da se malo odmaknem od zloupotrebe ovog bloga zarad lične promocije. Što je previše, previše je. Da se vratim na ono što je (bila) osnovna ideja, komentarisanje različitih apsurda na koje nailazim u novinama i na televiziji, odnosno, u sredstvima javnog informisanja. Dakle, kad smo već kod medija:
Press: Dodik - "Mediji u Srpskoj slobodni i neostrašćeni."
Zanimljivo je što to predsjednik Dodik kaže, zanimljivo a možda i istinito. A onda dođe čovjeku malo da analizira stvari. Dnevni list Republike Srpske je banjalučki "Glas Srpske", nekad Glas Srpski (taj stari naziv je meni u dragom sjećanju i on je "kumovao" imenu ovog bloga). Ime je promijenjeno usljed srpskosti imena, pa "Glas" više nije srpski nego je od Srpske. A realno, nije ni srpski. Jer, danas je vlasnik "Glasa" Željko Kopanja, već poznat redovnim čitaocima ovog bloga. A po čemu je on, inače, postao poznat? Po detaljnim izvještajima o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba u toku rata u Bosni. Dakle, domaći izdajnik. Zbog toga je primao brojne prijetnje i na kraju ostao bez nogu nakon što je pod njegov automobil podmetnut eksploziv. Zlobnici će reći: "I neka je ostao bez nogu." I zlobnici imaju pravo glasa, a pri tom ne mislim samo na pravo glasa na izborima. Nego, Kopanja je još poznat po tome što je osnivač i vlasnik "Nezavisnih novina". Doduše, nije on jedini osnivač. Pored njega su tu bili Anton Kasipović, nekadašnji Kopanjin saradnik u "Glasu" a danas (a i juče i već nekoliko godina) ministar prosvjete, i Nikola Guzijan, takođe saradnik u "Glasu" a danas pod zemljom. Iako je Kasipović odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, on nije bio direktor "Nezavisnih novina". Prvi direktor "Nezavisnih" je bio Goran Dodik, rođeni brat sadašnjeg predsjednika RS.
No dobro, to su neki od štampanih medija. Ipak smo mi u XXI vijeku, veoma dobro znamo šta znači ono slika govori 1000 riječi, gdje je tu televizija? Pa, evo je: RTRS - državna TV. Glavni i odgovorni urednik RTRS je Dragan Davidović. Uređuje on, trudi se, a kad se umori, konsultuje ženu. Čudno je to, ali izgleda da mora tako: urednici se pare sa urednicima. Njegova (druga) žena je Mirjana Kusmuk, glavni i odgovorni urednik "Glasa Srpske". Sa druge strane, glavni i odgovorni urednik "Nezavisnih novina" je Borjana Radmanović-Petrović, kćerka Nebojše Radmanovića, istaknutog člana VIS SNSD. Sve ostaje u porodici, pet-šest jako sposobnih porodica.
Dakle, kao što vidimo, "najmasovniji" RS mediji imaju debele veze sa vladajućom strankom i njenim liderom, eM Dodikom. A onda on kaže kako su:
"... mediji u Srpskoj slobodni pri izboru programske šeme i u komercijalnom radu."
Vaistinu. Nego, tu je još samo jedna stavka na koju bih se osvrnuo:
"Mediji u Federaciji BiH sa velikom ostrašćenošću brane taj entitet. Kada to vidimo, onda shvatimo da u Srpskoj nema dovoljne ostrašćenosti za odbranu Srpske i njenih vrednosti, bez obzira na političke opcije i procese."
Odbranu Srpske i njenih vrijednosti? Od koga da je branimo i koje to vrijednosti da branimo?
Ali, moja je neka lična opservacija da ima nešto u Dodikovim riječima. Moram priznati da mi je bilo fascinantno kad sam shvatio koliko su muslimani prihvatili žuto-plavu zastavu i kompletnu floskulu koju su stranci servirali u Dejtonskom sporazumu, državu Bosnu. Što se tiče države Bosne, tu bih se pozvao na Josipa Pejakovića:
Dnevnik.ba: Pejaković - "Država BiH ne postoji."
RSE: Vaša monodrama “ On meni nema Bosne“ je sve gledanija, pozivaju vas na svoje koncerte i poznate estradne zvijezde. Šta mislite zbog čega je to - da li zbog osjećaja da se Bosancima i Hercegovcima i dalje pokušava, na razne načine , “oteti” njihova zemlja?
PEJAKOVIĆ: Sad ste rekli jednu riječ koju ja volim - zemlja. Ja državu BiH ne cijenim, ne volim, ne pripadam joj nijednim dijelom svoga organizma. Ali zemlji Bosni potpuno pripadam. Ljudi kada budu shvatili da je država mač koji će im uskratiti gotovo sva prava svojim polugama poreske, nehumane, ovakve i onakve vlasti, da je država vojska, policija, represija, oni će drugačije razmišljati. Jedino što funkcionira je kažnjavanje za bespravno parkiranje automobile. A to što je netko ubijen, što je izboden netko prošle noći, što se rastura droga - za to ćemo lako. To je sve država. Što se uhićuju državni službenici - nedavno je uhićena kriminalna grupa u kojoj je i veliki broj carinskih službenika - mi to plaćamo, to je država. Zemlja Bosna je izvor rijeke Bosne, zemlja Bosna je moj Vlašić, zemlja Bosna je Banja Luka, moje Sarajevo, i svi drugi gradovi su moji - kao i ljudi koji tu žive. Ja to volim! Ono prvo (državu) ne volim ni pod razno. I definitivno, nemojte mi za sva vremena naturati ništa što je država u ovoj zemlji Bosni.
E, sad, to kaže Josip a Dodik nam stalno govori kako ovi iz drugog entiteta hoće da utope naš entitet, otimaju nam nadležnosti, otimaju nam novac, ne možemo se dogovoriti sa njima oko popisa stanovništva, oko imovine, oko ovog, oko onog. Dakle, imamo problema na tim međudržavnim relacijama unutar države. A evo šta neki sa druge strane kažu, komentar na članak koji kritikuje život u inostranstvu:
6yka: Moj život u inostranstvu: Nervira me...
Članak kaže to što kaže a komentar kaže sljedeće:
Autor teksta bar ima neki izbor, USA ili BiH.
Šta pravi bosanci da rade, nemaju rezerve a sve ih ovo isto nervira.
I dobro je neko ispod napisao da nas zaboli kita šta dijasporu nervira, samo je pogriješio za keširanje, zašto dijaspora misli da bi BiH propala bez njih i zašto se osjećaju većim patriotama od ljudi koji ovde svakodnevno jedva sastavljaju kraj sa krajem.

Znate li Vi (dijasporaši) da je i muslimanima u BiH postao pun k...c Bosne, ljudi nemaju za hljeb.

Musliman - Bošnjak

Tako da, možda je tačno da su mediji u FBiH ostrašćeniji od ovih u RS, jer ipak, oni iz FBiH napadaju RS a ovi moraju da se brane (tako nam bar kažu ovi iz RS), ali, sa obe strane narod postaje sve obeščašćeniji, ojađeniji i ozlojeđeniji... Samo što mediji premalo izvještavaju o tome.

Arhiva kao rezerva - LINK

"LEC GO!" dio četvrti

Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Treći dio ove priče se nalazi ovdje - LINK

Dakle, posljednji dio priče o tragičnom stanju u prosvjeti, sa akcentom na principe i metode zapošljavanja. Još ovo da skinem sa srca pa mogu da se posvetim filosofiji i tihovanju...

Serija članaka u dnevnom listu Press je ovih dana podigla prašinu u prosvjetnim krugovima, privukla pažnju javnosti pa čak i izazvala reakciju ministra prosvjete. Izdvojio bih dva citata iz tih članaka kao uvod u svoju priču. Iz prvog članka, anonimni navodi:
Press: U fotelji i po 15 godina
Portparolka ministarstva ipak ističe da konkurs za izbor direktora raspisuje školski odbor koji razmatra prijave i kandidata koji ispunjava uslove konkursa predlaže za direktora.
- Razlog zašto je direktorima sa dugogodišnjim mandatima ukazano poverenje školskog odbora treba tražiti u činjenici da su se pokazali uspešnim u realizaciji i organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa u školama - kaže Rogač.
Međutim, njeno mišljenje ne dele brojni zaposleni u banjalučkim osnovnim školama koji tvrde da su se vaspitno-obrazovne ustanove u najvećem gradu u RS pretvorile u leglo nepotizma i porodične manufakture. Prema rečima jednog diplomiranog učitelja - koji već nekoliko godina obija pragove osnovnih škola u potrazi za poslom i zbog toga insistirao na anonimnosti - večiti direktori pretvorili su osnovne škole u privatna preduzeća u kojima zapošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje.
I iz drugog članka, citat Mirka Banjca, direktora RPZ:
Press: "Momiću, imaćeš posla sa mnom!"
Prema njegovim rečima, nepotizam pri zapošljavanju u obrazovnim ustanovama je javna tajna jer, kako kaže, javnost odavno bruji o tome u kojoj školi se za koga čuva radno mesto.
- Meni su dolazili svršeni studenti sa po pedeset odbijenica sa raznih konkursa i pitali kako da se zaposle. Pitali su me da li će dobiti posao tek kada im otac bude direktor ili nešto više. Među tom decom bilo je studenata sa prosekom preko 9,5 koja se uzaludno prijavljuju na konkurse. Što je još gore, mi smo jedina država na svetu koja budući prosvetni kadar školuje na privatnim fakultetima. Nemam ništa protiv privatnih fakulteta, ali smatram da tu praksu treba promeniti - kaže Banjac.

Nego, zašto je to tako? Zašto direktori rade tako kako rade? Ovom prilikom ću ponuditi dva odgovora: 1) zato što im se može - inspekcija ne radi svoj posao, i 2) zato što i sam ministar prosvjete koristi isti princip. Vežite se, polijećemo...

KONKURS NAD KONKURSIMA - PRIPRAVNIK U MINISTARSTVU PROSVJETE

Ministarstvo prosvjete RS je 13.07.2011. godine objavilo konkurs da prima pripravnika sa završenim Filozofskim fakultetom u Resor kulture. Konkurs je objavljen u "Nezavisnim novinama", ja sam ga pronašao na njihovoj internet stranici (taj oglas je prije isteka stajao na sljedećoj adresi: LINK). Zanimljivo je da oglas nije objavljen srijedom u "Glasu Srpske". Inače, vlasnik "Nezavisnih novina" i "Glasa Srpske" je Željko Kopanja. Zapamtite to prezime.
Na toj mojoj nekoj diplomi piše 'Filozofski fakultet' te sam odlučio da konkurišem (LINK). Znate kako se kaže: "Ko ne riskira, taj ne profitira." Prijavu sam odnio lično, protokolisanu kopiju zadržao, a od tog datuma na pečatu nije mnogo vremena prošlo, kad stigla je meni lijepa plava koverta sa pozivom na razgovor (LINK). Ipak je to Ministarstvo, kod njih ima koverti i papira, nije kriza pa da putem SMS poruke zovu na razgovor.
Tog jutra je nebo bilo sivo, oblaci su slutili... Kao da je bitno. Na razgovoru nas je bilo oko 30, brojao sam omladinu koja se skupljala u holu zgrade, brojao pa se umorio. Nešto malo poslije 10:00 smo svi zajedno krenuli stepenicama na sprat Ministarstva, da se ne bi gužvali u liftu. Kao mala ekskurzija. Elem, na spratu Ministarstva prosvjete Komisija je bila stacionirana u jednoj prostoriji za sastanke, a kandidati su u hodniku čekali da jedan po jedan idu staviti glavu na panj. Kao što to obično biva sa konkursima gdje sam ja prisutan, većina kandidata je bila ženskog pola i neke su mlade dame iz prostorije za razgovor "izašle brže nego što su ušle", a onda je prozvano moje ime. Bio sam šesti ili sedmi po redu, ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
Hvatam se za kvaku, otvaram vrata i ulazim u prostoriju kad tamo... nema Kasipovića. (Ministar je tada, kako sam čuo, bio na godišnjem odmoru, kao i mnogi potencijalni kandidati - konkurs je ugodno tempiran za špic ljetne sezone.) Prokletstvo! Spremao sam se za razgovor sa ministrom, šta ću sad sa ovim pripremljenim materijalom? Ništa, moraću da improvizujem, kao i obično. Sjeo sam na stolicu sa jedne strane stola, sa druge strane stola je bilo pet žena (100 ljudi - 100 ćudi, pet žena...). Najčešći početak razgovora je kratko predstavljanje, a ovdje se nije desio izuzetak od tog pravila. Zatim sam upitan o socijalnom stanju. Naveo sam da je u državi nezaposlenost 50% a kod mene u porodici 75%. (Uzdasi.) Nakon toga je uslijedilo ključno pitanje, šta bih ja to mogao da pružim na mjestu pripravnika u Resoru kulture? Odgovorio sam da nisam siguran šta tačno ta pozicija podrazumijeva ali da sam siguran da bih mogao obavljati svaki posao koji mi bude predočen, i da bih te poslove obavljao kako treba, sa napomenom "za razliku od onoga koji vam je kucao zaglavlja na dokumentima pa se igrao zarezima" (LINK). Nakon toga je uslijedila neugodna tišina gdje sam ja gledao u pet žena a one su gledale u sto. Tišinu sam prekinuo riječima: "Znate, ja mnogo obraćam pažnju na detalje. Ponekad i previše." Zatim smo započeli priču o (ne)pismenosti. Pet žena me je pitalo ima li nepismene djece u školama, s obzirom na moje radno iskustvo. Spomenuo sam im primjer kako sam imao učenika u osmom razredu koji nije razlikovao slova 'd' i 'b'. Nije li to ironija, razgovarati o nepismenosti školske djece sa pet žena zaposlenih u Ministarstvu prosvjete?
Uglavnom, razgovor je bio relativno ugodan i trajao je nekih pet minuta. I to je nešto. Nakon razgovora sam se još malo zadržao u hodniku zgrade gdje sam razgledao reljefnu kartu RS a zatim se uputio kući...
Šta obično biva nakon konkursa? Dobijem odbijenicu. Tako je bilo i ovoga puta. Obavještenje (LINK) i rješenje (1/2: LINK, 2/2: LINK) o izboru kandidata (koji nije Bojan Vlajić) su stigli u bijeloj koverti zajedno sa mojim dokumentima koje sam bio priložio na konkurs. Na početku priče sam napomenuo da se zapamti jedno prezime. Zašto? Zato što se to prezime u ovom trenutku vraća u priču. Kandidat koji je dobio 25 od mogućih 25 bodova se zove Vanja Kopanja. Prvo mi je bilo sumnjivo tih savršenih 25 bodova (kao neki déjà vu na konkurs u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta), a drugo što mi je bilo sumnjivo jeste to prezime. Jer, ne treba puno kopanja da se dođe do povezanosti prezimena Kasipović i Kopanja:
Glas Srpske: Depeša Ambasade SAD u BiH
Ambasada SAD u BiH piše Vašingtonu da je ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović najveći dio karijere proveo u novinarstvu, te da je Željku Kopanji pomogao da osnuje "Nezavisne novine", da je bio direktor marketinga i glavni urednik "Glasa Srpske", te direktor marketinga i studija BHTR-a u Banjaluci.
- Iako tehnički nije član SNSD-a, definitivno je Dodikov insajder. Smatra se da je odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, piše u depeši.
Ima neka tajna veza, ili ne tako tajna veza. Samo bih se još osvrnuo na podatak da je ministar prosvjete "odličan menadžer sa snažnim osjećajem za biznis". Direktor, urednik, novinar, menadžer, svašta nešto je Anton Kasipović, samo nije prosvjetni radnik. Nikad bio. A ministar prosvjete. Biće da je zbog toga ova naša prosvjeta takav biznis, kupovina radnih mjesta i prodaja diploma...

Shodno razvoju situacije, odlučio sam da uložim prigovor (1/2: LINK, 2/2: LINK). Prigovor sam opet lično predao na protokol, u zakonskom roku, dana 16.08.2011. godine. Tog dana je bila 34. godišnjica smrti Elvisa Presleya, i još bitnije, tog dana sam se trebao javiti na biro. To sam i učinio u popodnevnim satima i u holu zgrade biroa sam zatekao ekipu Alternativne televizije koja je pripremala prilog o nezaposlenosti te kratko porazgovarao sa njima o toj tematici (LINK, napomena, prilog kreće od 12:27).
Sutradan, reakcija. Ne baš kakvu sam očekivao, ali opet. Sa druge strane telefonske žice se našla pravnica iz Ministarstva prosvjete, Dina Zorić (Facebook profil: LINK; pravničke sposobnosti: LINK; džeparac: LINK). Zove mene Dina povodom mog prigovora, kaže da je ona dobila taj slučaj da riješi i pita me koliko sam na birou, koliko mi je brat na birou i još neke stvari. Ja kažem da nisam nigdje napisao koliko sam na birou, niti da sam napisao za brata. Tu smo se malo izgubili a ja onda shvatim da ona pred sobom ima moju prijavu, a ne moj prigovor. (Usput, u mojoj prijavi nigdje ne piše biro.) Uglavnom, nađemo se nakon što smo se izgubili te meni Dina kaže kako bih ja trebao da njoj vratim svoje dokumente koje sam bio priložio uz prijavu a koje su mi oni vratili uz rješenje. Odgovorim kako to nije problem te da ću to i učiniti. Usput da navedem da Dina nije bila članica Komisije koja je razgovarala sa kandidatima na konkursu.
Nakon razgovora sa Dinom, zamislim se malo. Šta će njoj moji dokumenti? Moji su dokumenti već bili kod njih. I prije ovoga sam ulagao prigovore na razna rješenja, nikad nisam morao da vraćam dokumente. Dovede me to u dilemu te se odlučim da potražim besplatnu pravnu pomoć u Opštini. Prošetam se do kancelarije u Boriku, tu zateknem dvije gospođe od kojih sam jednu prekinuo u čitanju žute štampe izlaganjem svog slučaja. Upitam je da li treba da vratim dokumente, da li oni (bez navođenja o kome se radi) imaju pravo da traže povrat dokumenata? Odgovor koji sam dobio je bio: "Normalno da treba da vratiš. Šta ti misliš, da oni trebaju da pamte te podatke?" Niti je pravna, niti je pomoć, ali je bilo besplatno. Donesem odluku da ne vraćam dokumente...
Nakon toga, stanje na frontu je bilo mirno par dana sve do jutra 26.08.2011. Probudio me je telefonski razgovor mog oca sa Dinom Zorić. Dina je, naravno, zvala mene, ali se stari javio na telefon i tom prilikom se Dini pošteno "isplakao na ramenu". Rekao joj je kako smo u teškoj situaciji, da je on tri puta operisan, kako ćemo brat i ja magistrirati uskoro a nismo zaposleni, kako im ne valja to što rade i još štošta. Dina je njemu na štošta odgovorila sa koješta, o tome ne bih jer to ne bi bilo iz prve ruke. Nakon par minuta tog razgovora sam već bio dovoljno budan i dovoljno ljut zbog preranog buđenja da uzmem slušalicu u svoje ruke što sam i učinio. Rekao sam Dini kako joj neću vratiti dokumente, odnosno, da mi ona pismenim putem pošalje zahtjev za povrat dokumenata i da pri tom obrazloži po kojem osnovu/zakonu/stavu/članu/čemu već ona traži povrat dokumenata. Dodao sam i to da me je prilikom prošlog telefonskog razgovora ispitivala neke stvari koje stoje u mojoj prijavi, a da ona treba da radi po mom prigovoru. Takođe sam rekao da me više ne zove telefonom jer želim da sva naša komunikacija može biti dokumentovana, odnosno, da sve bude u pismenoj formi. Na to je Dina počela nešto da histeriše i prije nego što mi je spustila slušalicu njene su posljednje riječi bile: "Pa ja sam jedina luda ovdje!" Možda mi je spustila slušalicu bez pozdrava zbog zabrinutosti oko telefonskog računa... ne bih da mislim da je to bio gest nekulture, ili, ne-daj-Bože, bahatosti. Doduše, Dina je pravnik, ona nije u Resoru kulture.
Nego, prođe još neko vrijeme, tačnije, prođe čitav zakonski rok za odgovor na prigovor, a meni odgovor ne stiže. Nije u redu da se krši zakon. Ja se trudim da ne kršim zakon. Doduše, ponekad pokleknem pred tim izazovom pa pređem cestu van pješačkog prelaza. Nego, priložim ja još jedan prigovor, odnosno, nastavak prigovora (LINK). Nisam htio puno nešto da pišem, u onom prvom sam se bio raspisao pa nisam dobio odgovor, sad da probamo drugu taktiku. I, taktika je uspjela. Nije prošlo mnogo, preporučenom poštom mi je stigao odgovor (1/3: LINK, 2/3: LINK, 3/3: LINK) - odbijen mi je prigovor.

Odbijen je prigovor a rješenje uopšte ne sadrži odgovore koje sam ja tražio.

Odgovor je otklonio svaku moju sumnju u (in)validnost čitavog konkursa. Ja sam u svom prigovoru tražio da se obznani kompletna lista sa bodovanjem SVIH kandidata i napomenama (kao što je to, na primjer, učinila Agencija za razvoj visokog obrazovanja). To je, kako se to ljepše kaže, uvid u konkursnu dokumentaciju. Taj je dio nekako zanemaren u odgovoru. Isto tako, tražio sam da saznam šta se to tačno ocjenjivalo, odnosno, uvid u kriterijume ocjenjivanja. Nisam ih dobio. Dalje, već sam naveo a vrijedi ponoviti, zanemaren je zakonski rok za odgovor. Čekao sam preko mjesec dana na odgovor i ko zna da li bi mi odgovor uopšte stigao da nisam uložio još jedan prigovor. Još bih istakao da sam odgovor dobio a da nisam vratio dokumente Dini Zorić. Da li to znači da me je ona bespravno uznemiravala?
Kao što vidimo u odgovoru, Vanja Kopanja je faktički bila zaposlena u Resoru kulture. Početkom maja mjeseca je primljena da volontira godinu dana, a početkom avgusta da odradi pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Koja je tu logika? Jednom g.....m na dvije stolice?
S obzirom da je radila u Resoru kulture, plaćeno ili neplaćeno, ona je stigla da u svoju biografiju upiše sve te poduhvate koji su je izdigli iznad svih ostalih kandidata, ne samo mene. Po kojem je konkursu ona primljena tamo?
Dalje, s obzirom da je radila tamo, imala je još prednost u vidu internih podataka za konkurs - šta se tu tačno traži, šta treba reći, kako se treba ponašati i, na kraju krajeva, kako se zove koja članica komisije. U najmanju ruku.
I sad, da ne umanjujemo njene kvalitete, moram priznati da spisak njenih dostignuća izgleda impresivno. Ona je kao volonter za nešto manje od dva i po mjeseca (od 04.05. do 13.07, datuma raspisivanja konkursa) stigla da vodi dva projekta, uradi jedan projekat po komplikovanoj proceduri, prođe kroz niz obuka i za to dobije neke certifikate i, po meni najbitnije, da postane dio tima koji radi nacrt Zakona o kulturi. E, to je ona višnja na šlagu na torti. Zašto vladini službenici imaju tolike plate ako će volonteri da pišu zakone?
Na osnovu svega ovoga, ja bih rekao da Vanja Kopanja nije bila običan volonter. Ona je super volonter. Sramota bi bilo da takav kapacitet "trune" na birou.
Nego, u odgovoru koji sam dobio ima puno praznog hoda i puno toga što bi se dalo osporiti, pa da se osvrnem samo na još jednu stvar i da završim s mirom (navodim tačno kako stoji u odgovoru, zbog toga greške):
Zasnivanje radnog odnosa radi obavljanja pripravničkog staža je u odnosu na drgu vrstu zapošljavanja specifično jer kandidati nemaju prethodnog radnog iskustva koje je u većini slučajeva prioritet prilikom odlučivanja.
Onda slijedi nebitna rečenica pa ova bitna:
S obzirom da je kandidat Vanja Kopanja obavljanjem volonterskog rada u ovom ministarstvu već stekla to jedno vremenski malo ali vrijedno radno iskustvo i pokazala veliku volju i spremnost za obavljanje svih radnih zadataka, članovi Komisije su imenovanu bodovali sa maksimalnim brojem bodova i predložila ministru da istu primi u radni odnos u svojstvu pripravnika...
Koliko ja znam čitati, ovdje piše da je na konkursu na kojem prioritet nije prethodno radno iskustvo prednost dobio kandidat sa traženim prethodnim radnim iskustvom. Dakle, svi ostali kandidati su (na razgovoru) imali pet minuta da pokažu "veliku volju i sposobnost za obavljanje svih radnih zadataka", samo je Vanja Kopanja imala 70 dana.

Mislim, i ja sam rekao da sam spreman da radim sve poslove, samo mi možda pet žena nije povjerovalo u to. Ko zna, možda im je zasmetalo to što sam član udruženja MENSA, sigurno misle da je to neka teroristička organizacija. Možda im je zasmetalo to što bih ja radio kako treba, svi znamo da to nije isto što i velika volja i spremnost. Možda im je zasmetalo to što imam dugu kosu, nije ni to za zanemariti. A, možda... Možda je cijeli konkurs bio čista laž.

Bilo kako bilo, biće kako bude (ili Que sera, sera, ako baš hoćete). Tužba će proći kako prođe, ako joj dočekamo kraj (u zavisnosti od prezimena sudije), a meni je drago da sam na osnovu ovoga u potpunosti shvatio značenje latinske poslovice Piscis primum a capite foetet.

Arhiva kao rezerva - LINK

Rajko ... 100 praznih mjesta ... svi ostali

Dok lagano spremam četvrti nastavak priče "LEC GO!", nešto za predah...
Budući da sam postao lovac na odbijenice, konkurišem na sve strane. Između ostalih, poslao sam svoju prijavu na sljedeću adresu:
Omladinski savjet RS: Projekat "Ministar na jedan dan"
Sinoć je putem el. pošte otišla moja prijava. Prijavni obrazac sam ispunio prije 3-4 dana, biografija je malo starija, nju sam našao u "My Documents" i bio sasvim zadovoljan istom, a juče sam napisao pismeni sastav (esej) na temu "Gdje sebe vidim za pet godina" kao i motivaciono pismo. To je bio moj prvi pokušaj pisanja motivacionog pisma, ne zamjerite previše. Nego, želim to da podijelim ovdje na blogu.
Svi dokumenti u jednom direktorijumu - LINK
Pojedinačno:
Prijavni obrazac - LINK
Biografija - LINK
Esej - LINK
Motivaciono pismo - LINK

"LEC GO!" dio treći

Prvi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje - LINK

Moramo požuriti, da sve bude u zakonskom roku, za razliku od nekih koji ne odgovaraju u zakonskom roku. Ovo je treći dio sage o nezaposlenosti sa mogućim podnaslovima "Šta će mi fakultet bez tebe, draga?" ili "Banjalučanin traži posao u Banjaluci - pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme?". U današnjem članku ću da izložim primjere gdje sam sve konkurisao sa svojom VSS i šta je tu bilo... Ta knjiga je stala, nije spala, na četiri slova, ali to četvrto se čuva za četvrti nastavak priče, danas tri slučaja, jedan dug i dva kratka.

Slučaj #1:
Konkurs za pripravnike sa VSS u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta (LINK). Svi detalji se mogu pročitati na linkovanoj stranici pa nema potrebe da previše objašnjavam. Bilo je predviđeno da kandidati prvo polažu pismeni test, nakon toga razgovor. To se i desilo, početkom juna 2010. godine, imali smo pismeni test u amfiteatru Pravnog fakulteta, nas preko 140 iz čitave Bosne i Hercegovine. Pismeni test je položilo nekih 90% ljudi a vrijedi napomenuti da je na testu bilo deset pitanja od kojih je svako nosilo deset bodova što će reći da je na testu je bilo moguće osvojiti 100 bodova.
Već u toku istog dana rezultati pismenog testa su bili okačeni na vrata Agencije, ta vrata su u mom komšiluku. Brat i ja smo konkurisali i obojica smo položili pismeni test, ja sam imao 80 bodova a on 70 što je bilo iznenađenje za moju majku (ona više voli mog brata pa je mislila da će on uraditi bolje). Svejedno, s obzirom da smo po jednom pročitali potrebnu literaturu ("Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine" i "Zakon o upravi BiH"), bili smo zadovoljni. Razgovor sa jednim dijelom kandidata je obavljen taj isti dan, uglavnom sa ljudima koji nisu iz Banjaluke a nas dvojica smo bili u planu sutradan... kao i još stotinjak ljudi. Sutradan smo čekali par sati na svoj red i dočekali smo. Brat je izašao brže nego što je ušao a ja sam imao zanimljiv razgovor...
Kad sam se pojavio, komisija je već bila umorna od prethodnih 119 kandidata, tako da su prve riječi koje sam čuo nakon pozdrava bile: "Hoćemo li ga pitati išta stručno?", i odgovor, "Ne." Brzo mi je bilo jasno čemu se radi pa sam pozdravio sa svakom nadom za to radno mjesto i opustio se. Počeo sam da se ponašam, u skladu sa situacijom, krajnje neformalno pa sam se našalio, između ostalog, kako mi je žao što nisam završio neki "muški" (teži) fakultet. Nakon još malo razgovora, jedan član komisije mi se utješno obratio: "Znate, nije loš taj vaš fakultet, ima tu mogućnosti. Možda neko prevođenje, znate, ne mora to biti ni neki stalan posao... Bitno je upasti u šemu". Pogledao sam ga i odgovorio: "Pa, ja upravo pokušavam upasti u šemu!" Nakon toga me je član komisije upitao smije li me nešto pitati. "Naravno", odgovorio sam. Pitali su me koji su mi hobiji. Prvi odgovor je bio: "Muzika." Njihova replika je bila: "Vidi se." Drugi odgovor je bio: "Teretana." Njihova replika je bila: "Vidi se." Treći odgovor je bio: "Automobili." Njihova replika je bila: "Sportski automobili?" Odgovorio sam: "Da, štedim za mali momački auto." Zatim smo se ugodno pozdravili i ja sam napustio njihov ugodan klimatizovani radni prostor.
Nedugo nakon toga je na ta vrata u komšiluku okačen spisak sa bodovanjem SVIH kandidata. Primali su četiri kandidata i primili četiri apsolutna odlikaša, jedina četiri kandidata koji su imali maksimalnih 130 bodova. Već sam rekao da je test nosio maksimalnih 100 bodova, maksimum na razgovoru je bio 30, svaki od članova komisije je ocjenjivao na skali od 1 do 30 a zatim se vadila aritmetička sredina. Zanimljiva je stvar da je najniža ocjena na razgovoru bila 26. Šta to praktično znači, da su svi bili jako ugodni sagovornici? Ne. To znači da niko ko nije imao svih 100 bodova na pismenom testu nije imao nikakve šanse. No dobro, ko mi je kriv što nisam studirao pravo, tad bih ove zakone znao napamet...
Nego, evo i odbijenica (LINK). Tu je spisak primljenih: Banjaluka, Mostar, Cazin - Srbin, Hrvat, Musliman... Niko ne fali. I još, zanimljiva je rečenica: "Želimo da ovi rezultati ne utiču na umanjenje Vaše mladElačke snage..." Na tom razgovoru je bilo ljudi starih 35+ godina, mislim da su se oni možda uvrijedili. Ja nisam pretjerano.

Nego, prođe godinu dana od tad, pojavi se vijest:
RS Planeta: Od avgusta akreditacija visokoškolskih ustanova
Prema riječima vršioca dužnosti direktora Agencije za akreditaciju Miroslava Bobreka, ova institucija će izvršiti sve pripreme, kako bi provjera kvaliteta univerziteta mogla da se vrši na nezavisan i efektivan način, što je i postupak međunarodnog priznavanja visokog obrazovanja u RS.
Inače, Miroslav Bobrek je jedan informatički nepismen čovjek koji je bio neki faktor u Ministarstvu prosvjete. Zašto kažem informatički nepismen? Zato što sam mu dva puta pisao putem elektronske pošte, nijednom mi nije odgovorio. Evo i dokaza, prvi pokušaj (LINK) i drugi pokušaj (LINK). Pored toga, to mi je prezime zanimljivo, poprilično je rijetko. Ali, to prezime sam sasvim slučajno sreo na jednom drugom mjestu:
Ministarstvo prosvjete: Spisak uspješnih studenata koji nisu dobili stipendije
Na broju 33 je Sonja Bobrek. Ona nije dobila stipendiju Ministarstva prosvjete zato što već prima stipendiju "Dr Milan Jelić". Pa zar je to neki razlog... Nego, kad već pravim digresiju, zanimljiva je situacija na broju 24: Ančić Tanja "nije student drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju". To mi ne bi ništa značilo da Tanja nije moja kolegica. Studenti smo na postdiplomskom studiju Nauka o književnosti (evo kako izgleda naš indeks - LINK), posljednja generacija magistara... Idemo četiri semestra i svaki od tih plaćamo po 1000 KM (plus još 1000 za izradu magistarskog rada, ukupno 5000 KM), godinu dana nakon nas su počeli majstorski postdiplomski studiji koji traju dva semestra i koštaju ukupno 880 KM. Mi ćemo biti magistri a već naredni će biti majstori. Koja je razlika? Razlika je samo u tih 4000 KM i činjenici da mi nismo studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Usput, na tom spisku uspješnih studenata koji nisu dobili stipendiju Ministarstva prosvjete je 54 studenta koji primaju stipendiju "Dr Milan Jelić" i 50 onih koji nisu studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Kraj digresije.

No dobro, vraćamo se na Agenciju:
Glas Srpske: Agencije za obrazovanje i koncesije pred ukidanjem
Savjet ministara BiH zadužio je Ministarstvo civilnih poslova da sagleda stanje u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH... Savjet ministara donio je ovakvu odluku nakon što je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić od Savjeta zatražila da ispita efikasnost dosadašnjeg rada i opravdanost daljeg postojanja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta...
HAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
Biće da ne rade svoj posao, koji god da im je posao...

I, na kraju slučaja #1 da dodamo još i ovo, iz svježeg intervIjua sa Antonom Kasipovićem u Nezavisnim novinama:
Nezavisne: Akreditacijom neće doći do gašenja fakulteta
NN: Da li će akreditacijom visokoškolskih ustanova doći do zatvaranja nekih fakulteta?
KASIPOVIĆ: Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove ili studijskog programa, zasnovan na samovrednovanju visokoškolske ustanove i ocjeni nezavisnih stručnjaka.
A Dušanka Majkić, kao što vidimo, gasi Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta... Da li će Agencija za akreditaciju sa informatički nepismenim Bobrekom na čelu (kolone) odraditi posao, vidjećemo. A posao im je sljedeći:
Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.
Ujeo vuk magarca.

Slučaj #2:
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Jedinica za koordinaciju poljoprivrednih projekata. Konkurs! Za prevodioca/tumača! Engleski jezik! To sam ja!
Konkurs je raspisan krajem marta prošle godine, konkurisao sam ekspresno, krajem marta. I čekao. Priznanicu od preporučene pošte sam čuvao neka tri mjeseca pa bacio. Zaboravio potpuno. A onda mi je krajem septembra stiglo obavještenje putem ELEKTRONSKE POŠTE (LINK) da je konkurs završen i da nisam izabran. Neko zaposlen tamo zna da koristi el. poštu. Nisam mogao vjerovati. Naknadno je i zemljanom poštom stigla odbijenica (LINK). Treba li da kažem da nije bilo nikakvog razgovora niti testiranja kandidata, a pola godine je proteklo od raspisivanja konkursa pa do obavještenja putem ELEKTRONSKE POŠTE. Još uvijek ne mogu vjerovati da neko tamo zna da koristi el. poštu. Taj sigurno zna engleski i ima položenu B kategoriju. Doduše, za pola godine i majmun može da nauči kako se koristi el. pošta... A ima i gorih slučajeva od ovoga...

Slučaj #3:
Konkurs u Arhivu RS (oglas - LINK), traži se pripravnik sa VSS. Konkurišem, naravno. Posebna stavka je što u Arhivu radi moj "lažni" stric, čovjek sa kojim dijelim prezime, brkove i ljubav prema numeri Željka Bebeka "Oprosti mi što te volim". S obzirom da preporučena pošta košta 2,50 KM, odlučujem se da lično odnesem papire u Arhiv. S obzirom da je koverta bila otvorena i neobilježena, gospođa koja je primala dokumente reče da kovertu zatvorim i obilježim. Nikad neću zaboraviti njen pogled kad je vidjela moje prezime na koverti, prezime koje stoji na kancelariji troje vrata udaljenoj od njene. Sigurno je u tom trenutku pomislila kako je te brkove već ranije vidjela...
Kao što vidimo, datum na oglasu je 13.10.2010. godine. Danas je 26.09.2011. godine, prošlo je skoro godinu dana od raspisivanja konkursa. Ni razgovora ni odbijenice. Ali, prije desetak dana sam imao nekog posla u gradu, da se razumijemo, posla usljed nezaposlenosti, te se odlučim da se prošetam do Arhiva da ispitam u čemu je stvar. U Arhivu sam kratko porazgovarao sa Zoranom Mačkićem, čovjekom koji je tu zadužen za kadrovska pitanja te mi je on rekao kako je to stopirano, te da su se oni dva puta obraćali Vladi da se taj konkurs riješi jer to radno mjesto postoji, novac u budžetu je obezbijeđen, čovjek koji je radio u Arhivu u Doboju je otišao u penziju... Od Vlade nikakvog odgovora nije bilo. Neću pretpostavljati ništa i praviti se pametan, reći ću ono što mislim i što je sasvim sigurno istina: to radno mjesto se čuva za nekoga. Da li se čuva dok taj neko ne završi srednju školu, privatni fakultet ili nešto treće, ne znam. Možda se taj neko još nije ni rodio...
Ruku na srce, na stranici Arhiva stoji obavještenje (LINK), samo treba da sačekamo da se obustavljeno pokrene.

Slučaj #4:
I, kao kruna moje karijere konkurisanja, Ministarstvo prosvjete. Da, bio sam u Zmajevom gnijezdu. Vratio se živ. Kljakav ali živ. O tome čitajte uskoro u četvrtom nastavku sage "LEC GO!"...

Arhiva kao rezerva: LINK