Dok se lagano topi

Nešto sam malo izgubio inspiraciju za komentarisanje ovog segmenta stvarnosti. A i nema smisla. Doduše, nije se puno šta dešavalo na sceni, političari su imali ispomoć u vidu snijega i vremenskih nepogoda, pa nije bilo potrebe za izmišljanjem kojekakvih priča za odvraćanje pažnje naroda od realnih problema, nezaposlenosti, korupcije i sl. Priča o mudžahedinu Boletu lagano tinja, kao i generalna priča o terorizmu, tu je još Andželina Kobila Džoli sa svojim glupim filmom i još glupljim pokušajima da isti predstavi kao nešto što ima veze s nečim.

Nego, bio je taj događaj jedan koji zaslužuje komentar, ali ne naročito dug i previše analitičan: "duel" Milorada Dodika i Čede Jovanovića za Tanjugovim stolom. "Duel" je bio... dosadan, ali je zanimljivo da su svi tekstovi koji su osvanuli nakon duela isto tako mogli (i vjerovatno jesu) da nastanu prije samog "duela". Većina tih tekstova je božesačuvajizakloni, ali, neki su ljudi uboli. A neki su ljudi baš UBOLI, kao Slobodan Vasković (Slobodan Vasković: Prevaranti tačno u podne).
E, sad pored tog teksta koji je na centru, Dodikovi tvrde kako je Mile "pokazao đe se tele veže", Čedini se hvale kako je dotični dominirao, i u pravu su, i jedni i drugi. Pobijedili su i Mile i Čedo. Oni su samo ponavljali stvari po kojima su već poznati, bez novih podataka, pristupa i ideja, a izgubio je narod, kojem se nudi meni samo sa dvije stavke: svinjetinom i kokainom.

Elem, to je bilo to što se tiče riječi podsjećanja na taj događaj, još samo jedna slika. I ona govori hiljadu riječi: