Nezaposlenost je, kao što znamo, boljka mnogih mladih ljudi
danas, pa tako i mene. Vjerujem da jednako boli profesore i pekare,
limare i ljekare, i ostale podskupove dijametralno suprotnih zanimanja.
Al’ više od nezaposlenosti boli nepravda pri zapošljavanju, i dok željno
čekam neke nove odbijenice htjedoh da zabilježim par stvari, nek’
ostane sačuvano…
Tako sam napisao uvod kuknjave o nezaposlenosti tamo negdje prije tri
godine. U međuvremenu, nisam umro od tog bola, tako da očigledno ne
boli dovoljno. Shodno navedenom, nisam se zaposlio, u međuvremenu. Mada
sam radio koješta, u međuvremenu. Mada, očigledno da nemam ekspresivan odnos prema radu,
u suprotnom bi bilo problema, u međuvremenu. Nego, evo šta je za
magazin “Start” daleke 1984. godine napisao brko autoritet prof. dr
Gospodin Slaven Letica (tekst naslovljen “Zdravstvena cijena ekonomske
krize”):
“Kriza je osobito povezana sa smrtnošću i bolešću od
kardiovaskularnih bolesti, raka (nekih vrsta), ciroze jetre, traumatizma
(trovanja, nasilja), alkoholizma, mnogih neurovegetativnih bolesti.
Oblici povezanosti “krize” i “bolesti” razlikuju se s obzirom na
dob, spol, obrazovanje, zanimanje, etničko porijeklo i druge osobne
karakteristike ljudi. Uz te objektivne osobne karakteristike, djeluju i
neki tzv. posredni faktori. Među njima dominiraju dva: (1) odnos čovjeka
prema radu i (2) mehanizmi tzv. socijalne podrške (tj. pomoći na koju
pojedinac može računati od obitelji, poduzeća, države). Najjednostavnije
rečeno, čovjeku koji ima negativan odnos prema radu (takvih je u našoj
populaciji prema nekim istraživanjima samo 2-4%) nezaposlenost uglavnom
ne ugrožava ni fizičko ni mentalno zdravlje. Ljudima sa tzv.
instrumentalnim odnosom prema radu (koji rade zbog materijalnog ili
drugog interesa) dobar sistem materijalnoga osiguranja za slučaj
nezaposlenosti neutralizira bolest. Međutim, ljudima koji imaju tzv.
ekspresivni odnos prema radu (koji rad doživljavaju kao životnu
potrebu), nezaposlenost u svakom slučaju ugrožava zdravlje, posebno
duševno (u našoj populaciji takvih je, vjerovali ili ne, više od 50%).”
Dakle, da znate ako vas nešto guši u duši, da ne mora biti zbog nesretne ljubavi (kao što je u mom slučaju), već da može biti i zbog nezaposlenosti.
E, sad, s obzirom da sam prosvjetni radnik, logično je da konkurišem u
prosvjeti, godinama, bezuspješno, uporno, u međuvremenu. Međutim, tamo
neki, uglavnom poluanonimni likovi koji su se zaposlili “bez štele” tu i
tamo poruče kako treba da tražim posao “kod privatnika”. Sa jedne
strane to ima smisla i temelja, jer su danas plate u prosvjeti (i
generalno budžetske plate) nerealne, a rad kod privatnika – težački,
crnački – bi naučio čovjeka (možda i mene) o pravoj vrijednosti novca.
Sa druge strane, “ja sam profesor!” i nisam baš ni sisao vesla da radim
koješta i sebi život gadim. A nisu ni privatnici što su nekad bili, neki
su postali baš gadljivi, a o tome ću vam pričati danas…
U posljednjih par godina porodičnog druženja, stari, buraz i ja smo skupili nešto preko 10 godina
staža na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS (u daljem tekstu ZZZ),
ustanove koja… nas nije zaposlila. Sve se mijenja, samo biro ostaje.
Lažem. Stari nas je izdao i otišao u penziju, ostali smo buraz i ja u/na
evidenciji. Za sve/svo/svja to vrijeme, ja čak nisam nikako ovjerio ni
zdravstvenu knjižicu, al’ eto, taj osjećaj sigurnosti je sveprisutan. U
tih zajedničkih preko 10 godina, nijedan od nas nije bio dobio poziv sa biroa u vezi zaposlenja, a eto, imamo mi i preko 10 godina visokih škola… Sve do jednom.
Onomad objavim neki tekst
onako javno, o nezaposlenosti i njenim uzrocima i posljedicama, napišem
kako ne valja ovo, ne valja ono, psujem, pljujem, baš onako emotivno.
Valja malo emotivno. Valja opsovati. Nije što je u duhu našeg naroda,
nego… Pa jebem li vam majku, gdje je moj posao, gdje je moj dinar, gdje
je moja porodica, gdje je moj život. Realno. I još napišem da su ti
kojima jebem majku loši ljudi. Realno. I meni nakon toga, moram
priznati, malo lakše. Realno. Rekao sam kako jeste, a to što ostali ćute
i trpe, njima na čast. Realno.
Sutradan, poštar na vrata pemziju da donese, a ono dvije koverte lično za mene. Šalje meni Ombudsman za ljudska prava BiH (a oni uglavnom ne bi)
neku odluku sa četiri mjeseca zakašnjenja, pošto sam njih uvrijedio
telefonski prije četiri mjeseca, uvrijedio im ljudska prava. Al’ eto.
Ombudsman je konstatovao ono što sam im rekao prije dva puta po četiri
mjeseca. Hvala im. Nego, druga koverta, plava, mala, nije poziv za
rezervu. Štaviše. Piše Zavod za zapošljavanje RS, poziv (na razgovor za posao). Što bi naš narod rekao, daj nemoj me jebat’.
Naravno, odmah su tu krenule i kojekakve teorije zavjere među
prisutnima, kako je moje javno medijsko izražavanje negodovanja razlog
da me zaposle i ućutkaju, pa ovo, pa ono. Iako generalno vjerujem u
teorije zavjere, ova mi nije djelovala uvjerljivo tako da sam stvar
kategorisao u “biće šta bude” ladicu. Poziv je za tamo neko jutro
naredno, pod prijetnjom brisanja sa evidencije u slučaju neodazivanja.
Jednom sam već bio obrisan tako da sam bio svjestan horora te par dana
unaprijed navio sat…
U zgradi ZZZ, rano jutro a niko zzz. Svi rade nešto, bogtejebo.
Na mjestu gdje treba da čekam je par kolega, mladi momci, zdravi,
visoki i lijepi. Ljubazna gospođa iz kancelarije je rekla da sačekamo
ispred, sa’će poslodavac. Dok čekamo istog, razmjenjujemo
utiske i nevjericu o primitku poziva na razgovor od ZZZ. Neki čak kažu
da su nekad prije primali pozive, što je nešto u šta je meni bilo teško
povjerovati. Bilo kako bilo, gdje su mladi, tu je i šala, a iako
prosječno 30-godišnjaci, mi smo bili mladi naspram poslodavca koji se
pojavio. Kožna jakna, kožna mala torba, kožne cipele, kožasta koža,
frizura fazon, tamo oko 50 godina, star ali mladolik, poprilično liči na
onog momka vozi one formule a što je oženio onu Slavicu iz drugog sela
do mog, pa se ona razvela od njega i uzela mu hrpu para, nadasve
aerodinamičan poslodavac. Saznašmo da je on to kad je izašao iz
kancelarije sa ljubaznom gospođom koja nam reče da idemo dole. Jedan
sprat dole siđošmo. Drugi sprat dole siđošmo. Kuda nas to vodi Berni
Eklston?
Smjestišmo se nas 7 + 1 + 1 u prostoriju za obuku nezaposlenih za
traženje posla. Tu je tabla ispisana instrukcijama, tu su brošure, tu je
moja nevjerica i podsmijeh. A ovi ozbiljno obučavaju nezaposlene.
Krajnje ozbiljno. Al’ dobro. Ljubazna gospođa nam ukratko predstavi
poslodavca, privatnik, firma uvoz nekih cijevi i kvaka, potreban
prevodilac, te mu dade riječ. Berni Eklston istupi:
“Dakle, kao što ste već obaviješteni, eto, ja sam taj i taj, imam firmu
za to i to, potreban mi je prevodilac za engleski jezik, vi ste ovdje
uglavnom ‘englezi’? Ima li možda neko ko zna italijanski? Pošto ja radim
najviše sa Italijanima, pa bi bilo dobro da se zna i italijanski.
Prevođenje je simultano, putuje se često, idete sa mnom, nekad se zna
ostati i po par dana, nekad je to u hotelu, nekad neki drugi smještaj,
radi se…”
[Na to Berni biva prekinut potpitanjem o simultanosti simultanog
prevođenja, s obzirom da je to najzahtjevniji oblik prevođenja.]
“Da, simultano prevođenje, ja kako govorim, vi treba da prevodite, istim
tonom. Ako ja opsujem, i vi psujete! Ja najviše radim sa Italijanima, a
to su glupani, i nema šanse da ja njima dam iznad sebe, mi Srbi smo od
njih pametniji. Znači, kako ja govorim morate da me pratite…”
[Oduševljenje i žamor prisutnih.]
“Naravno, od prevodioca očekujem i da radi druge poslove. Kad nema ništa
da se prevodi, da radi u kancelariji, valja tu znati napisati poneku
fakturu, na računaru malo, kad dođe novi sistem i tako, jer ponekad se
desi da se nigdje ne ide po par mjeseci, nema nikakvog prevoda i tako…
E, sad, nije to ni samo to, ima tu i fizike: npr. stigne roba
naveče, stajala na carini, a to se plaća, pa onda treba istovariti, a
kupac čeka, gubi se vrijeme… Zato sam i tražio samo muškarce, jer, eto,
ima tu i fizike.”
[Tada prisutni mladići, iako mladi, zdravi, visoki i lijepi, vjerovatno i
jaki, začuđeni novom definicijom fizike, pitaju Bernija Eklstona o
radnim danima.]
“A, da. Vidite, mi smo imali podružnice u Bihaću i Tuzli, i ovdje u
Banjaluci, pa je još bilo tu, ali sad više ne radi, pa onda smo mislili
nakon nekog vremena da vratimo da svaka druga subota bude neradna. Zasad
ne, a radi se od 8 do 16, odnosno, od 7:30 pa do 16:30, jer uvijek
treba ostati malo duže, dok se nešto sredi i tako… Znalo se nekad desiti
da ostanemo do 10 naveče, na primjer, stigla roba, a sekretarica na
odmoru, ali kupac ne smije čekati, roba se istovara, knjiži, sprema…”
[Oduševljenje i žamor prisutnih u poprilično negativnom predznaku.]
“Eto, to vam je to, ukratko, pa ako ima neko da mu ne odgovara, može
odmah da se javi, a ostali sutra da dođu na razgovor kod mene u firmu da
se detaljnije upoznaju i tako… A, da, plata vam je 500 maraka, ali ste
prijavljeni, staž, zdravstveno, sve.”
Tu se javio jedan stariji kolega koji je učesnik rata i kojem iz
objektivnih razloga ne odgovara “fizička” komponenta, te još neki kojima
ne odgovara iz subjektivnih razloga. Ljubazna gospođa iz ZZZ, na
pitanje zašto nas je ovako malo, reče kako je poslala još neke pozive,
ali su se vratili. Mi napisali Ljubo, a on se zove Lujo. Poštar
odnio na vrata, ali on nije smio da primi, nije bio siguran da je to za
njega. A stvarno se zove Lujo…
Zadovoljan postignutim, tog sam se dana vratio kući. Ušao sam u drugi
krug takmičenja, te se pripremao za isti. Sjedište firme se nalazi na
drugom kraju grada te će to, ako ništa, biti ugodna vožnja biciklom.
Nisam znao da me sutradan čeka najkraći razgovor za posao u istoriji
posla…
Parkiram bicikl pred firmu, predostrožno ga vežem lancem za ogradu,
tu je jedan kolega. Nas trojica smo tu danas. Kaže da se drugi nalazi
unutra na razgovoru, a ja sam suštinski malo zakasnio na zvanični
početak usljed ležernog okretanja pedala. Nije neka šteta, sa kolegom
razgovaram o koječemu dok razgovor traje dobrih desetak minuta, a možda i
više. Kolega ulazi, kolega izlazi, ja ostajem. Isti princip, isto
trajanje, razmjena iskustava i koješta. Kolega izlazi, ja ulazim. Za
stolom blizu ulaza je Berni Eklston sa još nekim mladićem, prethodno
zaposlenim. Pozdravljam se i sjedam na stolicu. Bez ikakvog uvijanja,
Berni počinje:
“Ti si juče bio, čuo si sve, ima li nešto da ti nije jasno?”
Bez uvijanja mu odgovaram:
“Sve mi je apsolutno jasno, vi ste privatnik koji traži čovjeka kojeg će izrabljivati.”
Bez uvijanja je Berni Eklston iznenađen direktnošću odgovora, ali se brzo snalazi:
“Odlično, odlično, vidim sve ti je jasno. E, sad, da li ja imam takvog čovjeka ovdje pred sobom?”
“Za 500 maraka ne, za 850 možda.”
Za nijansu manje iznenađen direktnošću odgovora, Berni Eklston poentira:
“Ovaj razgovor je završen.”
Pružam ruku i izlazim sa osmijehom. Kraće od minut, ali sa 0% praznog hoda. To je efikasno, a ja volim efikasno…
I, najzanimljivije od svega jeste kako ljudi reaguju kad im ispričam
ovu priču: svi redom psuju majku Berniju Eklstonu, a za mene je to
totalno pogrešno. Berni, iako mi se lično ne sviđa – što je bio i razlog
mog ponašanja na razgovoru, privatnik je koji radi posao, a to
nije lako danas. Berni je jedna mala ajkula, ili možda neka riječna
riba grabljivica, koja se održava u vodi i pored velikih ajkula, kitova i
morževa, likova koji su u odličnim odnosima sa lokalnim/državnim
vlastima pa na taj način dobijaju i obavljaju poslove, a sami od sebe su
totalno nesposobni za bilo kakav ekonomski samoodrživ posao. Tako da,
sa te strane, svaka čast Berniju. Ono što je ovdje problem jesu uslovi
koji su njemu nametnuti pa on bez imalo skrupula može da nudi takav
posao (ta količina rada za te pare), odnosno, direktna aplikacija tih
uslova jeste što ima ljudi koji, silom prilika, prihvataju takve
poslove. Ja taj posao nisam morao a ni htio prihvatiti, ali je neko
prihvatio i prihvatiće, bilo to na mjesec dana ili godinu… Sa druge
strane, ja sam igrom slučaja za dvije sedmice rada u zgradi Vlade RS
(kao strani plaćenik, bitno napomenuti) zaradio koliko bih za nekoliko
mjeseci rada kod Bernija, ali to je već neka druga priča…
No comments:
Post a Comment