Draško, novi-stari gradonačelnik: vrlo porazna identifikacija

Od samih izbora je prošlo dva mjeseca ali s obzirom da nije formirana skupština grada još uvijek nije (nimalo) kasno da se prokomentarišu rezultati...

Ukratko, kako bi to rekao pokojni Bora: "Bilo je izdaje, niko ne priznaje."

Draško Stanivuković je pobjednik prošlih lokalnih izbora u Banjaluci. Opšti pobjednik, može se reći. Možda čak i rođeni pobjednik. I to je jedan predivan mali banjalučki Černobil, havarija odnosno katastrofa.

U izbornoj trci su bila tri kandidata (Stanivuković, Šobot, Trivić) kojima sam davao podjednake šanse, te Davor Dragičević koji se bori sa svojim problemima kako zna i umije. Prognoza mi je bila relativno loša s obzirom da je jedan od prva tri kandidata vrlo bio drugačiji od druga dva: ovom prilikom je narod rekao veliko NE Jeleni Trivić, sa tek nekih 13% glasova, dok su ostatak gotovo ravnopravno podijelili Šobot i Stanivuković, gdje je potonji imao odlučujuću prednost.

Trivić je potopljena a i "puštena niz vodu", razloga za neuspjeh je - očitih - nekoliko: neki su navedeni ovdje na blogu - šizofrenija podaništva Vučiću, kupovina preletača i neprirodan tok stvaranja stranke, pa do kampanje koja se fokusirala na Stanivukovića sa vrlo malo originalnih dobrih ideja i nekoliko poglupih... a ima tu i do prirodnog izostanka harizme. Nešto je SNS novca bilo za kampanju ali ne i za kupovinu glasova i njen poraz je težak.

Solidan drugi, dr Šobot. Šta reći? Tu su bili glasovi stranke koja je ostvarila fenomenalan rezultat ali ne i glasovi koalicionih partnera iako su i oni ostvarili bolje rezultate nego što zaslužuju. Tu se mora malo osvrnuti na krivljenja u političkoj matematici... Da je bilo 2 + 2 = 4, Šobot bi bio gradonačelnik. Međutim, Šobotu, odnosno dr Vladi Đajiću je nož u leđa zabio upravo šef Milorad Dodik. Sve što nije bilo pod direktnom kontrolom GO BL SNSD odnosno Vlade Đajića je otišlo Stanivukoviću. Javno se govori o glasovima iz Krupe na Vrbasu (porodica Ilić, preduzeće Eko-Euro tim) a svakako da to nisu jedini SNSD glasovi koji su otišli Drašku... Kao neku "utješnu nagradu" Šobotu, Dodik ga je promovisao za savjetnika, s ciljem da ga odvoji od Đajića koji, po raznim glasinama ali i mom nekom ličnom osjećaju, bi mogao da "leti". Zasad mi ne djeluje da će Šobot izdati Đajića (te će biti još borbe za SNSD BL) ali ništa nije nemoguće...

A Draško... Tijesna ali zaslužena pobjeda. Matematički gledano nelogična, s obzirom da je on na papiru imao podršku samo PDP ("ujedinjena opozicija" je bila okrenuta Jeleni Trivić) a sam PDP nije imao ni polovinu Draškovih glasova... Ko su onda svi ti ljudi koji su glasali za Draška? Jedan dio je PDP, jedan dio je SNSD/SNSD sateliti, što su sve stranački vojnici profesionalci, međutim, onaj dio koji je prevagnuo i koji je najveći poraz ovog naroda u njegovoj pobjedi su ljudi koji su "bez računa" glasali za njegova "djela".

E, upravo ta Draškova "djela" su ono zbog čega se osjećam vrlo poražen kao Banjalučanin i intelektualac. Djela mu, ako se iole analiziraju, rangiraju od izuzetno glupih do kriminalnih, međutim, odradila su posao. Besplatni udžbenici za osnovce, što je stvar koja bi trebala biti riješena na državnom nivou (ako je već osnovna škola beznadežno obavezna sa zakonom da učenik ne može biti izbačen iz nje), besplatan prevoz za penzionere (unaprijed dogovoreno finansiranje/presipanje novca u džepove prevoznika, a ko se bude vozio - vozio), podjela hrpetine idiotskih kartica za popuste i, meni najgore, vizuelno preoblikovanje Banjaluke, svakako preplaćeno ali, još gore, vrlo neukusno NO MEĐUTIM ALI efikasno...

Ono što se Drašku ne može poreći jeste da poprilično mijenja izgled grada. Promjene, od jeftinijih prema skupljim: redanje mobilijara po već postojećim plažama i igralištima, osvjetljavanje Kastela, vidikovac na Šehitlucima, jednosmjerni saobraćaj, beton parkovi sa "klipovima slobode", park sa vještačkim jezerom kod Delte... Većina osvježenih sadržaja (parkova i igrališta) je otvorena u toku izborne godine, uglavnom tokom ljeta odnosno neposredno prije izbora i većina toga je vrijedna dva slikanja i ništa više. Uglavnom je sve to poprilično kičasto i može biti izmaštani plod samo osobe koja, kao prvo, nema ukusa i, kao drugo, živi u nekom paralelnom svijetu. I nije problem što je to slučaj kod Draška koji je odrastao sa "zlatnom kašikom", problem je što ima dovoljan broj ljudi koji se identifikuju sa njegovom glupošću i neukusom. E, to su opasne frekvencije...

A svim tim djelima, na stranu što su kriminalno preplaćena, nešto fali: sva obnovljena igrališta su farbana bojom za beton sa kojih voda nestaje NIKAD, staza uz Vrbas (dobra ideja!) nema dovoljno prilaza/izlaza, posebno ne onih prilagođenih invalidima, park Tvrtka Kotromanića je bazično na ostrvu kružnog toka do kojeg se može doći preko dva pješačka prelaza a besmisleno se kruži okolo, kao što se besmisleno kruži okolo centrom grada zbog jednosmjernog saobraćaja, vidikovac na Šehitlucima (na stranu ignorisanje originalnog projekta) nije riješio problem - najbolji pogled je i dalje sa spomenika na koji će se ljudi i dalje penjati, takođe, svugdje u svijetu se rade vidikovci sa staklenim podovima a mi dobili brodski, "kabriolet dvorana" je najglupljeg mogućeg oblika i poprilično je neupotrebljiva za bilo šta sem sporta a u skladu s tim je neupotrebljavana, park sa vještačkim jezerom kod Delte je pola deponija a pola oranica (makar dok se ne izgrade zgrade sa pogledom na park) i sve zajedno to je VEOMA VJEŠTAČKO, upravo kao sam Draško. I to me boli, da ljudi puše tu izvještačenost.

Draško je pobijedio i vrlo je opasna situacija sa njim, za Srbe, ovdje: neko tako mlad i tako pokvaren sa tolikom količinom moći, ako ne bude zaustavljen na vrijeme prijeti da bude najgori "vladar Srba" u vrlo jakoj konkurenciji.

Što se skupštine grada tiče, biće tu teške matematike ali vidjećemo već... Na žalost, jedini pravi opozicionar u prošlom sazivu, Saša Lazić - Medo, nije uspio da obnovi mandat, tako da će u skupštinske klupe uglavnom sjesti "profesionalci" kojima su jedina briga pare a ne grad. Jedini pravi predstavnik opozicije odnosno borac protiv režima i talova će biti odbornik ispred Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića...

Još riječ-dvije o matematici...
Ovih dana se u Banjaluci dešavaju razna cirkusiranja od strane Draška Stanivukovića, a propos predloženog zakona koji bi gradove sa više od 100.000 stanovnika zakinuo zarad manjih opština. Takvih gradova je, slovom i brojem, 2 (DVA), tako da je stvar očita. Draško tu organizuje neke proteste, pa tokom vikenda blokira prazan parking na kojem parkiraju radnici RTRS, te isključuje struju ispred Palate predsjednika koja se nalazi, gle čuda, u nultoj pješačkoj-korzo zoni grada. Ne znam šta je gluplje. Na tim njegovim predstavicama su uglavnom ekipa iz GU BL, svi teški po par hiljada mjesečno, ne računajući privatne biznise i rekete...

Takođe, jedan od razloga za cirkusiranje je povećanje budžeta predsjednika RS sa 56 na 77 miliona KM. Neka mi sad oproste svi članovi SNSD što ću im se priključiti u ulozi "apologete režima", ali, nije to tako strašno. Za one sa kraćim pamćenjem: taj budžet je 2022. povećan sa 11 na 56 miliona KM (veza na članak). Dakle, nije to tako strašno, kao prije dvije godine. Kao glavni razlog povećanja se navodi da će dobar dio te povišice otići na izgradnju vrtića. E, tu je Draško kriv. Naime, Banjaluci tragično nedostaje vrtića i umjesto da se on posvetio tome, izgradio (može se ukrasti), zaposlio kadra kojeg ima na lopate (može se zaraditi) i riješio problem (može se RIJEŠITI PROBLEM, nešto što se ne dešava u RS), Draško je vrtiće vrlo ignorisao naspram parkića a sad mu je humanista Dodik kriv što želi da riješi taj problem...

To trenutno Draškovo cirkusiranje koje pomalo podsjeća na njegovo opoziciono djelovanje je ništa drugo do, kako bi to rekli mladi koji igraju video igre, "budženje heroja" - dodavanje opozicionih akcionih poena, sa ciljem da kad Draško preuzme PDP, to bude još samo jedna satelit partija SNSD, što već sada jeste jednim dijelom. S obzirom kako je on trošio gradski novac, idealno bi bilo da (mu) se isti što više umanji, a Draško onda da obuče žuto odijelo i vozi se okolo na kamionu sa žutom rotacijom, ako već toliko voli svoj grad...

Gdje počinje Draško, tu prestaje logika: ukratko o izmjeni režima saobraćaja u centru Banjaluke

Glupostima mladog gradonačelnika nema kraja i, iz ove perspektive, da se mogu vratiti i ne glasati za njega, to bih učinio na neki vrlo teatralan način, vjerovatno crtanjem muškog polnog organa na glasački listić ili nekako još gluplje... JER ON TO ZASLUŽUJE.

Nego, stavka koja posebno vrijeđa zdrav razum i na koju moram reagovati jeste izmjena režima saobraćaja u centru Banjaluke, te obrazlaganje na Draškovim fejzbuk objavama:

Objava od 4.11.2023. godine u 18:16 - VEZA

Tu je navedeno:

Пет позитивних ефеката увођења једносмјерног саобраћаја.

Више простора за пјешаке (1);

Преко 4 километра нових бициклистичких стаза (2);

Посебна трака за јавни превоз (3);

Посебна трака за такси возила (4);

Боља и ефикаснија проходност путничких возила (5).

Krenimo redom:
(1) Prostor za pješake ostaje POTPUNO ISTI KAO DOSAD jer kolovoz ostaje kolovoz a trotoari ostaju trotoari: nisu napravljene nikakve nove pješačke staze, prostori ili bilo šta na tom fonu... Dakle, NETAČNO.

(2) Što se tiče glavne ulice - koja se jedina slika (pravac od zgrade Vlade pa do Boske), iscrtane su biciklističke staze na kolovozu nekad širokom četiri trake (pune širine) odnosno kolovozu na kojem nikad nije postojao problem sa prostorom za bicikliste. Takođe, skoro čitavom dužinom sa obje strane postoje široke pješačke staze i prostori kojima se takođe može vrlo uspješno voziti bicikl i od kojih se mogao oduzeti dio da se iscrta biciklistička staza, kao što je to slučaj na nekoliko mjesta u gradu. Međutim, postojećim rješenjem biciklističke staze su "pojele" jednu traku za saobraćaj putničkih vozila da u gradu više NE BI BILO TRAGIČNIH BICIKLISTIČKIH GUŽVI. SARKAZAM. Ono što nije sarkazam je činjenica da je biciklistička traka koja vozi kontra od smjera za putnička vozila VEOMA OPASNA, dok će poseban problem za bicikliste činiti i sporedna uključenja na tu saobraćajnicu te autobuska stajališta... Dakle, NEPOTREBNO i OPASNO.

(3), (4) Treća i četvrta stavka su zapravo jedna stavka, jer je to zajednička traka za javni prevoz i taksi vozila, što će reći da je to traka kojom je zabranjeno da se voze svi učesnici u saobraćaju koji nisu vozači javnog prevoza i taksi vozila... Dakle, ČUVAJTE SE POLICIJE KOJA ĆE VAS VREBATI ZA TU GLUPOST.

(5) Bolja i efikasnija prohodnost putničkih vozila će se pokazati u praksi a logika kaže sljedeće: gdje je nekad bilo četiri trake, po dvije dvosmjerne, sad imamo dvije i po jednosmjerne trake. Dakle, prohodnost nikako NE MOŽE BITI BOLJA A NI EFIKASNIJA.

Draškovi potezi su sve gori i gori i nameću se pitanja, uža i šira:
- ono šire pitanje bi bilo, da li je Draškov prelazak u Miletovo krilo ("Simbioza") planiran sve vrijeme njegovog bavljenja politikom ili je to puka improvizacija koju je smislio Dragan Stanivuković, i kad tačno?
- uže pitanje bi bilo: odakle Drašku ideje za ove gluposti, posebno za uništavanje vrlo loše riješenog saobraćaja u Banjaluci (pored ove gluposti za jednosmjerni saobraćaj tu je i trenutno zaglavljeni projekat čudesnog 400-metarskog kružnog kod Ferhadije)?

Saobraćaj u Banjaluci se može riješiti samo širenjem saobraćajnih kapaciteta a ne sužavanjem traka. Kao što vidimo, kružni tokovi nisu pomogli jer ljudi ne znaju da ih koriste. Kažnjavanje i edukacija vozača tek na duge staze mogu dati neki rezultat, tako da u ovom trenutku samo proširenje saobraćajnih kapaciteta, na šta ne postoji lak odgovor ali bolji i težak odgovor nego GLUP.

Negrijesi fejzbuk gradonačelnika...

Iz straha od opadanja kognitivnih funkcija smislio sam sebi trening: svaki dan obiđem ATV i RTRS portale zarad igre "Uoči razlike": ima li ijedan članak da nije podijeljen na oba portala, na stranu nedostatak smisla/izostanak objektivnosti. Nije ih lako naći, ali niko nije ni rekao da će biti lako... Dobar je to trening. U sklopu jednog takvog obilaska naiđoh na intervju sa aktuelnim gradonačelnikom Banjaluke...

https://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=391186

Nekoliko puta sam istakao na ovom blogu da je čovjek odvratan, valjda još odvratniji zbog činjenice da nije klasičan SNSD (seoski) đilkoš već jedna bradata hinja umotana u pederluk (ili bradati peder umotan u hinjaluk?). Bilo kako bilo, pripreme su opasne za izbore, Igor se počinje služiti "SNSD riječnikom pobjednika", pa je tako u razgovoru došlo i do ovoga:

Шта видите као свој највећи неуспјех?

Можда ћу звучати нарцисоидно, али ћу рећи да нисам имао неуспјеха.

E, sad, po broju članaka na ovom blogu je relativno lako uočiti da AKTIVNO NE PRATIM politiku posljednjih četiri godine, ali "iz glave" imam ovaj neki brzi odgovor u četiri i po stavke:

- nijedan ozbiljan spor oko zemljišta koji grad vodi nije konačno riješen u korist grada: posljednji apsurd je oko zemljišta u centru grada gdje se nalazi stara autobuska stanica/Muzej savremene umjetnosti/tzv. parking "Kraša" gdje je, nakon što je sve izgubljeno, gradonačelnik postavio pitanje odbornicima GU koga da tuži:
https://www.rtvbn.com/3986651/gradonacelnik-ne-zna-koga-da-tuzi-zbog-zemljista

- svaki ozbiljniji građevinski zahvat u gradu je probio rokove: sa više od pola godine zakašnjenja je otvorena spojnica istočnog tranzita, a i tad bez pratećih pješačkih i biciklističkih staza koje su izgrađene naknadno (na tablama stajao "rok 90 radnih dana", u prosjeku svaki peti dan bio radni); potpuno ista stvar sa Zelenim (tirkiznim) mostom, rok za igradnju bio pet mjeseci, okvirno decembar (VEZA NA ČLANAK) a građani dočekali most sredinom naredne godine (sredina juna, VEZA NA ČLANAK), naravno, i u tom slučaju je ostalo bilo radova nakon otvaranja mosta, na desnoj obali Vrbasa blato i razvaline od kamionske trase a na lijevoj klizište...

- u direktnoj vezi sa prethodnom stavkom je broj loše tempiranih sanacija saobraćajnica/izgradnje kružnih tokova: jedan od najgorih primjera je bio tokom izgradnje spojnice istočnog tranzita kad je u isto vrijeme rađen kružni tok kod Rebrovačke crkve: pitajte građane Starčevice (najmnogoljudnije banjalučko naselje) kako im je bilo tih dana u saobraćaju, od kuće do posla i nazad; trenutno se gradi kružni tok kod "Lesnine" gdje je zadan poprilično opušten rok od oko pola godine, za neko tradicionalno septembarsko predizborno otvaranje, samo što je upitnik kad će biti izbori.

- Eko toplana u XXI vijeku, grijanje na drvni sortiment kojeg uopšte nemamo u dovoljnoj količini da se na njega možemo grijati, a za to vrijeme Gradska toplana pretvorena u ljušturu, najozbiljniji direktan finansijski kriminal aktuelne gradske vlasti.

- I, na kraju, Pravda za Davida: gradonačelnik očigledno smatra uspjehom što se u njegovom gradu "mladosti, sporta i kulture" svakodnevno gotovo devet mjeseci na glavnom gradskom trgu u "udarnom terminu" održavao surogat parastosa za mladića koji je nastradao na krajnje misteriozan način ("bezbjednosna situacija na visokom nivou"); prvo obraćanje gradonačelnika po ovom pitanju je bilo kad je pokušao da optuži grupu Pravda za Davida za propast već propalog novogodišnjeg koncerta... a nije zgoreg spomenuti što je sve dosad protiv navedene grupe (pro)palo na sudu.


Sve u svemu, Igor Radojičić je uspio da sebe i svoju diplomu Elektrotehničkog fakulteta dovede na nivo Željke Cvijanović: ćutanje je zlato. Zato, Igore, ćuti, bolje ti je. ZAČEPI.

Igor KREMBIL Radojičić

Bajata crtica o aktuelnom gradonačelniku (lijen sam)...
https://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Banjaluka-dobija-ulicu-Marijana-Benesa/495950

Radojičić je u obraćanju na današnjoj sjednici Skupštine grada, koja je počela minutom ćutanja za preminulog Beneša, naglasio da su stečeni uslovi da jedna od ulica bude nazvana po Marijanu Benešu i najavio da bi to uskoro moglo biti i urađeno.
On je pojasnio da, prema ustaljenoj proceduri, inicijativa mora biti zvanično upućena gradskoj komisiji za nazive ulica, koju čine istoričari i stručnjaci raznih profila u čijoj je nadležnosti da odlučuju o tom pitanju i da o tome obavijeste Skupštinu grada.
"Nakon što se dobije stav komisije, konačnu odluku donosi gradska Skupština. Lično, smatram da su stvoreni uslovi za to i da to treba uraditi", rekao je Radojičić.

Na stranu to što sam ja u nekom tekstiću iz 2015. napisao da bi Marijan još za života trebao da dobije ulicu, da mu se ovaj grad makar na taj način oduži, na stranu sama procedura koja je pomenuta u citatu, ovo ljudsko smeće koje pokušava da glumi gradonačelnika nekako uspjeva da dostigne nove vrhove dna u svojoj beskonačnoj praznini: čovjek je umro, stvoreni su uslovi. Dakle, ponoviću još jednom njegovo shvatanje ispunjavanja "radnih planova": čovjek je umro, stvoreni su uslovi. Bešćutnost bezgranična.

Razumijem da je Igor plitak, imao sam prilike da razgovaram sa nekim ljudima koji su sa njim išli u srednju školu koji su mi rekli da je on oduvijek bio "mladi političar - predsjednik razreda" tip, ali za konkretne stvari TANAK (jasno vidljivo iz njegovog političkog života, posebno načelnikovanja), međutim, da će se to njegovo socijalističko političko obrazovanje (čija je suština totalno šuplja) kristalizovati ovako precizno, stvarno nisam očekivao. Latentni narcis kojem je osnovna djelatnost organizovanje sastanaka za organizovanje sastanaka, da ono malo riječi kojima nas počasti ovako uobliči i time dokaže da je totalan KREMBIL, stvarno nisam očekivao.

Dodatak: Igor PIZDA Radojičić (svježa crtica)...
https://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Radojicic-poziva-na-mir-i-udrzanost/515164

"Nesumnjivo je da svi mi u gradu imamo vrlo različita mišljenja, pa i o ovome što se sada dešava. Nemojte, molim vas, da se u gradu naprave nepremostive razlike i razdori i da iza toga ostanu posljedice koje će trajati mnogo duže i da uđemo u onu narodnu „dok se dvoje svađaju treći se koristi“. Nemojte da dođemo u situaciju da neko treći sa strane arbitrira između nas samih u gradu. Dušebrižnika sa strane je već mnogo", rekao je Radojičić.

Uspješno je rekao NIŠTA, ali se barem oglasio. NAPOKON.
Dakle, devet mjeseci se na glavnom trgu u Banjaluci svakodnevno održava surogat parastosa za jednog mladića koji je nastradao pod sumnjivim okolnostima. Devet mjeseci ljudi imaju priliku da na glavnom gradskom trgu gledaju oca tog mladića kako mu se duša cijepa, a vlast koja prikriva ubice samo dosipa so na ranu i, pored odugovlačenja, pokušava stvari da odvede u pogrešnom smjeru...
Sve se to dešava u Banjaluci, a gradonačelnik ćuti kao PIZDA. Čovjek koji nema svoje mišljenje o tome, a upitno je ima li mišljenje o bilo čemu, dok ne stekne pravo na mišljenje. Sve do...
Nimalo slučajno izabran datum, katolički božić, nasilno uklanjanje malog oltara koji je bio izuzetno uredno održavan, nekoliko glupljih policajaca nasrće na ljude tom prilikom, privođenje oca i majke poginulog mladića, cjelodnevni protest koji na ulice izvodi oko 1.200 ljudi i 300 policajaca (od kojih oko 150 u opremi za razbijanje demonstracija)... izgleda da nije moglo drugačije da Igi progovori. Riječ - dukat.

E, sad, ovo što je rekao je zanimljivo, iako nema precizne veze sa temom: stranka kojoj pripada je više nego bilo šta podijelila ljude u RS. To je najveća tragedija političkog života Republike Srpske koja se, između ostalog, manifestuje i kroz ovu nesreću. Prijetnje otkazima ljudima koji su na budžetu države zbog podrške porodici nastradalog mladića, kao i drugi oblici mobinga... To si ti, Igore. Ti i tvoji drugari za koje si čekićao godinama.

Samo uklanjanje spomen obilježja, vjerovatno dio ideje da se to makne pred Novu godinu zbog [sarkazam]mnogobrojnih turista koji nam prosto hitaju naručje[/sarkazam], je smišljeno i odrađeno bijedno, a kako bi i moglo drugačije kad je već odavno "majmun ušao u tenak". To je sve davno još trebalo biti maknuto sa trga, ali na drugi način - rješavanjem slučaja. Ovako, nebitno je da li će Mile i Igor živjeti srećno do kraja života i vladati ovdje ili pak pobjeći na Bahame sa plodovima ove drumske pljačke koja se u BiH zove politika, nakon ovoga ostaje samo još jedna crtica da se tu radi o NELJUDIMA. Samo što Mile laje što mu došapnu njegovi retardo savjetnici a Igor ćuti kao PIZDA.

Slučajno ili perfidno...

U jeku ove predizborne kampanje - o kojoj bi se malo šta pametnog dalo reći - pažnju mi je privukao jedan naslov, onako baš apsurdan:

Trojke izgubile dječji dodatak zbog 1,05 KM

Prema Zakonu o dječjoj zaštiti, cenzus za ostvarivanje prava na dodatak za djecu u porodicama sa troje djece je 82,95 KM po članu, dok porodica Trkulja iz Banjaluke ima 84 KM po članu, zbog čega im se, kako je navedeno u rješenju Centra za socijalni rad Banjaluka, ne priznaje pravo na dječji dodatak.

"Nezaposlena sam, muž radi za minimalac od 420 KM, a pravo na dječji dodatak su nam oduzeli jer nam je kućni budžet veći za 1,05 KM po članu od dozvoljenog po novom zakonu i nemamo više pravo na dodatak za trojke", požalila se Blaženka Trkulja, majka trojki, kojoj nije priznato pravo na dječji dodatak.

Tekst iz Nezavisnih novina: https://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Trojke-izgubile-djecji-dodatak-zbog-105-KM/498560

I sad, bijela kuga koja naprosto hara, koja je zapravo najdirektnija i najštetnija posljedica terora koji politika sprovodi nad narodom (da se tako izrazimo danas), ista ta bijela kuga dobija jedan mali vjetar u leđa (ali svakako ne prdež) jednom ovako lijepom "matematikom": cenzus je 82,95 KM po članu porodice, što je neki broj dobijen tako da ima veze sa nečim, a minimalac je 420 KM, što je takođe neki broj dobijen tako da ima veze sa nečim, a porodice sa troje djece obično imaju pet članova i kad se tih 420 KM dijeli sa 5 dobije se... iznad cenzusa.

E, sad, kako nisam novinar, a ni raspoložen za istraživanje, mogu samo postaviti pitanja:
- Kad je definisan (aktuelni) cenzus? Na osnovu čega?
- Kad je definisan (aktuelni) "minimalac"?
Uz ta dva podatka i njihovu hronologiju, dalo bi se postaviti još pitanja vezanoj struci i inima (demografi, socijalni rad, politika, "glas naroda"), a ovako se može "tapkati u mraku" oko ideje: da li je ova vlast toliko perfidno nastrojena protiv svog naroda, da čak i ovakvim potezima želi da ga zatre, ili je ovo samo - jedna od mnogih - slučajna glupost?

Fini momak Igi - fejzbuk gradonačelnik

Bio sam protiv, glasao sam protiv, nisam ništa očekivao, inicijalno sam se ponadao da neće biti tako loše, ćutao, međutim: Igor Radojičić je tragedija od gradonačelnika.

Banjalučani ... ručali, stara je narodna. Gadno zvuči, da se ne da napisati u integralnom obliku, ali je istina. O prošlim lokalnim izborima, kad je Radojičić postao gradonačelnik, napisah tekstić (KLIKNI - VIDI), pa ne bih previše ponavljao. Čoek se lijepo uslikao, narod rekao "vidi što je lijep" pa glasao za njega, i eto. Sad je gradonačelnik, a bio je i ostao puki SMSD klimoglavac.

Budući da nisam ništa očekivao, tako nisam mogao biti ni razočaran postignutim... tako brzo. Kako se čini, neka je hibernacija po pitanju velikih prevara/krupnog kriminala, nema neke velike nove afere a la Picin park, pa eto. Na površini lokalne uprave, priča je onako, duboka filozofija nivo Jasmin Stavros: aktivnosti gradonačelnika se svode na svakodnevno slikanje - kao iz udžbenika komunističke propagande, te brojanje sastanaka kojima su cilj bili sami ti sastanci, neke furke oko sitnog šminkanja grada (parkići, trotoarići), šuplju priču o kulturi te kojekakve saradnjice - obožavanje slovenačkih civilizacijskih dostignuća.

Takođe, ono što je inicijalno djelovalo kao dobra stvar - izmještanje tržnog centra iz centra grada (lokacija Srpska/Vase Pelagića/Bana Lazarevića), sad je malo izgubilo smisao, jer ta ista rupa zjapi, ima već dvije godine... radi se na njoj, istina, isto kao što se već preko pola godine radi na istočnom tranzitu kojem je rok za završetak radova bio 90 radnih dana. Radi se i na još nekoliko drugih lokacija (putnih pravaca), takođe sa probijanjima rokova, a ako se doda tome permanentno zatvoren Zeleni most te zatvaranje centra grada svako malo, rezultat je da je saobraćaj u gradu nemoguć (posljedica toga je sve veći broj saobraćajnih nesreća zbog gužve).

A, kad nema saobraćajne gužve, tu je policija da uspori, pored hrpe patrola na području grada u posljednje vrijeme su tu počesto kombi vozila Jedinice za podršku što neobično podsjeća na ratne godine i policijski čas. Ne bi to bilo toliko sporno da se kriminal na ulicama grada ne graniči sa komično-apsurdnim: pored "standardnih" dešavanja, u toku prošle godine slučaj seksualnog napastvovanja na više lokacija - još uvijek nepoznat počinilac/počinioci, nekolicina slučajeva maloljetničkog nasilništva, te skoriji događaji kao šlag na tortu, ispaljivanje zolje na zgradu Euroherca, kao i ubistvo Davida Dragičevića za kim se već mjesec dana pale svijeće na glavnom gradskom trgu. Dakle, solidno narušen nivo bezbjednosti a gradonačelnik se slika.

E, sad, da nema velikih prevara i nije baš tačno: priča oko banjalučke toplane je upravo to, nova toplana, javno-privatno partnerstvo i grijanje na drva u 21. vijeku (jer se u novoj toplani koja je predviđena za loženje drvene sječke koriste upravo drva) apsurd je nad apsurdima, gdje bi čovjek, kada sluša Radojičića kako sve to objašnjava, mogao pomisliti da je Igi malo autističan. Ali, u pitanju je keš ("ZADNJA ZA KEŠ?"), isto kao što je za izmještanje tržnog centra u pitanju bio keš, isto kao što je bio za Miškovićev tržni centar koji se gradi na banjalučkom polju (sagrađen dopola bez dozvola koje nisu izdate zbog neplaćenih obaveza gradu, pa onda naprasno podmirene). Istina, možda je Igi stvarno mutav pa ga većina tog keša zapravo zaobilazi (čovjeku dovoljno što je uspio da zaposli ženu u ova teška vremena), ali, to je već druga priča...

Sve u svemu, Radojičić i njegova podmlađena ekipa bradatih amatera prosto tjera čovjeka da žali za udbaškom bitangom Gavranovićem, čovjekom koji je imao veoma nezahvalan zadatak, da naslijedi Kradoljuba, čovjeka koji je unazadio Banjaluku za 200 godina. Kao da je bilo bolje to tupo partizansko stezanje muda nego ovo prodavanje istih pod bubrege.

P.S. Ključ grada Željki Cvijanović? A ja sam mislio da je idiotizam predlagati Čika Alu (Aleta) za aprilsku nagradu...

Pokušaji sterilizacije "Pravde za Davida" i kako ih izbjeći

Već mjesec dana Banjaluka se mršti zbog potresne smrti jednog mladića čija se istraga izuzetno traljavo pokušava preusmjeriti i obesmisliti. Policijski trulež smrdi do neba, a skupilo se tu jada i čemera zbog ko zna koliko neriješenih ubistava dosad, u Banjaluci, u RS, u BiH... Ipak, kao nikad dosad, proključalo je.

Davidu Dragičeviću sam predavao engleski jezik 2010. godine u O.Š. "Jovan Cvijić", veoma kratko - oko dva mjeseca - koliko sam tamo radio kao zamjena. Da sam ga se sjećao kad je inicijalno objavljena vijest o njegovom nestanku, nisam, tek nakon nekih naknadnih detalja (godište, adresa...). To što ga se nisam sjećao nije uopšte loše, to znači da nije bio loš učenik koji je smetao drugima: u sistemu kako je postavljen danas, takvi imaju prioritet. Na žalost, bilo bi mi puno draže da nisam morao uopšte da ga se sjetim, u ovom kontekstu...

David je nestao 18. marta, da bi njegov leš bio pronađen par dana kasnije na ušću Crkvene u Vrbas. Kako se atmosfera već bila ugrijala tokom potrage, odmah po pronalasku tijela su policijski zvaničnici (uključujući i samog ministra Lukača) baražom kojekakvih pres konferencija i izjava "riješili slučaj". Apsolutno nevjerovatna priča koje se Lukač još uvijek drži jeste da je David kobne večeri učestvovao u masovnoj tuči, nakon toga opljačkao kuću na Laušu a zatim upao u Crkvenu i tu se udavio. Ipak, vrijedi navesti da patolog Željko Karan, poprilično nedosljedan u svojim izvještajima koji su, pod pritiskom onih koji prikrivaju ubice, prepravljani, ipak bilježi izjavu na jednoj pres konferenciji kako se apsolutno ne radi o "zadesnoj smrti" - dakle, nije utapanje.

Takvom pričom prepunom "rupa", Davidovi roditelji nisu zadovoljni, te se pokreću mirni protesti pod nazivom "Pravda za Davida", svakoga dana u 18:00 na Trgu Krajine u Banjaluci, gdje je glavna pokretačka snaga Davidov otac Davor. Mirna okupljanja građana uz paljenje svijeća gdje se, usljed poprilične medijske blokade slučaja (od strane "režimskih" medija, prije svega RTRS), svakodnevno iznose novi podaci i detalji istrage i traži istina. To što fejzbuk grupa "Pravda za Davida" broji 90.000 članova, realno, ne znači puno, ali to što je 21. aprila - zanimljivo, uoči dana grada Banjaluke - na trgu bilo nekih 8.000 ljudi (lična "potcjena" autora), to već govori nešto...

E, sad, o slučaju redovno izvještava jedino novinar bloger Slobodan Vasković (i RTV BN, koja uglavnom preuzima Vaskovićeve materijale), inače izuzetan kritičar režima, poznavalac stvari, ali i izuzetan dramaturg, te se u njegovim tekstovima gdje ne iznosi nove informacije provlači previše bombastičnih fraza i hiperbola koje imaju efekat šok terapije - nakon nekog vremena izazivaju otupljivanje čula. Takođe, policijski inspektor i bloger Borislav Radovanović je objavio nekoliko tekstova vezanih za slučaj gdje su objašnjeni detalji vezani za primjenu nekih policijskih metoda u cijeloj priči, i sve to treba i vrijedi pročitati, ali ostaje još prostor za sljedeće... mišljenje.

David je imao 21 godinu. Reklo bi se, dječak. Međutim, neki su sa toliko godina imali ratni staž, neki zatvorski, neki su već bili roditelji... no dobro. David je bio pripadnik subkulture, specifičnog izgleda (dreadlocks frizura), i kao takav poprilično različit od većine, shodno tome, jasnije na meti onih koji misle drugačije. Šta je jedan 21-godišnjak mogao/morao tako da uradi da bude ubijen? Ništa naročito, samo da se ne slaže sa nekim bijesnim 21-godišnjakom koji ima malo mozga i "jaka leđa".

Dakle, pomenuta je masovna tuča kobne noći. Masovna tuča - što znači da nije bilo "njih dvojica a babo i ja sami" nego čitava nekolicina aktera - iz koje je David izašao sa povredama po cijelom tijelu (jer obala Crkvene ne može biti tako nemilosrdna), a da policija ne može naći nikoga, a kamoli sve učesnike te tuče i detaljno ih ispitati. Isto tako, pomenuto je da je David opljačkao kuću na Laušu, gdje se zadržao skoro sat vremena u kući, dok su i stanari kuće bili u istoj (!), te na snimku sa sigurnosne kamere iz kuće izašao hramajući... Politikin zabavnik, rubrika "Vjerovali ili ne"; apsurd do apsurda i još jedan od dokaza zašto se smišljaju vicevi o policajcima.

Različite su teorije izložene od strane već pomenutih autora, te je činjenično utvrđeno da vrijeme smrti nije kobna noć (18. mart) već kasnije, što uz već pomenutu priču prepunu rupa navodi na sljedeće: David je pretučen skoro do smrti, sklonjen na neku lokaciju, a nakon što je izdahnuo, bačen na obalu Crkvene. E, sad, ovdje nastupa lično mišljenje: nisu ga pretukli policajci, već neki njegovi vršnjaci i to zbog gluposti i razlika u mišljenjima/pogledima na svijet, "siti i besni" bolidi koji nemaju ni sekunde štiha i ne kontaju da se čovjek na zemlji ne šutira nogama sat vremena već mu se, nakon što je jasno ko je jači, pruža ruka i odlazi na piće. Navedeni bolidi su izmrcvarili Davida, pa kad su stali i vidjeli šta su uradili, uslijedio je poziv: "Tata, tata, šta sad da radimo?"; uslijedila je asanacija, te u tih par dana dok David nije izbačen na obalu, nastanak kompletne (zvanične) priče koju nije mogao smisliti niko sem "trusta policijskih polumozgova". Da ga je policija tukla, teško, jer kao prvo, oni to rade suptilnije i kvalitetnije, te kao drugo, mnogo bitnije, od toga nemaju nikakve koristi.

Realno, građani Republike Srpske su glupi. Da nisu, ne bi Republika Srpska bila ovakva kakva jeste, ne bi Mile bio predsjednik a Lukač ministar policije. Međutim, ta glupost nije svugdje ista. Sad se uočava da Banjaluka, i pored sve svoje letargije, pokazuje zašto je nekad bila na putu da postane grad sa velikim "g". Za to vrijeme, fejzbuk gradonačelnik (kojem sam želio da pružim šansu jer sam smatrao da je najmanje loše rješenje iz SNSD, a sad vidim da je kompletan idiot, prim. aut.) niže promašaj za promašajem i ignoriše što mu se na glavnom gradskom trgu svakoga dana pale svijeće, nakon nekog već po redu krajnje sumnjivog ubistva u gradu čije su ulice maltene preplavljene policijom koja efektivno ništa ne radi...

Režimski mediji ne mogu u potpunosti ignorisati slučaj, te se nezvanično (iz "lijevih" izvora, sekundarnih/nepotpisanih) ovi mirni protesti pokušavaju politizovati standardnom pričom o upletenošću opozicije i stranih plaćenika, a zvanično se mjeri svaka riječ te se pokušavaju iz konteksta izvući detalji koji bi išli u prilog institucijama, međutim, institucije već odavno zaudaraju od gnojiva Sekte Međuzavisnih Socijal-Debila i taj će apsurd morati biti razbijen.

Naime, "ko se ne bavi politikom, politika će se baviti njime" - nivo osnovne škole, što bi trebalo da su svi dosad savladali. Davidove ubice prikriva aktuelna politika, politika Stranke Međuzavisnih Socijal-Debila. Ta politika je i stvorila ovakve ubice, bijesnu djecu koja uopšte nisu svjesna života, bolide pune mržnje, jer je to modus operandi aktuelne vlasti, samo sila, i to sila bez stila. Ista ta politika je još 1998. ubila Bobana Blagojevića kojim je, ako se ne varam, počeo niz...

Dakle, ako ovi koji sada traže pravdu - posebno Davidova generacija koja ima pravo glasa - ne shvate da je jedan od najbitnijih dijelova njihove borbe da u oktobru na izborima kažu "NE" aktuelnoj politici, onda sve ovo neće imati smisla.

I na kraju, paradoks kompletnog slučaja, ako se uvaži ugao iznešen u tekstu: naročitog motiva za ubistvo Davida Dragičevića nije bilo. Ubistvo nije političko niti ideološko. David se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, nije bio svjestan odnosa snaga i bolidi su ga pretukli do smrti. Tek na to se veže politički momenat da vrh policije direktno radi protiv istine i pravde "pokrivajući" ubice. Sudeći po dosadašnjim dešavanjima, ovaj žalosni događaj u čijem korijenu zapravo nema politike će biti okidač za dosad vjerovatno najveću erupciju nezadovoljstva politikom koja je ogrezla u kriminal u kojem se, "bez pardona", gube životi.

Više podataka:
http://slobodanvaskovic.blogspot.ba/
http://borislavradovanovic.blogspot.ba/

Zabrinuti roditelji najvulnerabilnije djece...

Sad tek vidim da od januara nisam ništa napisao na ovom blogu... Na žalost, to nije zato što je ponestalo apsurda, već zato što ih je previše (a ja umoran), pa postojanje ovog bloga nema naročito smisla. Ipak, preletom "štampe" danas "upade mi u oko" nešto što stvarno moram prokomentarisati:

Ukoliko uzmemo u obzir da svaki razred u prosjeku ima 24 učenika, procjenjujemo da je 672 djece, odnosno porodica suočeno sa višestrukim problemima, koji imaju nesumnjivo nepovoljan uticaj po razvoj djece uzrasta između sedam i 11 godina, kao jednom od najvulnerabilnijih perioda djetinjstva.

Sadržaj ovog članka kopiran je sa portala Nezavisnih novina, a original se nalazi na linku: https://www.nezavisne.com/novosti/obrazovanje/Pismo-citalaca-Djecu-necemo-vidjati-12-dnevno/441668

Dakle, nekakvo "otvoreno pismo" "svim nadležnim institucijama" "zabrinutih roditelja" čija djeca idu u osnovnu školu "Branko Radičević" u Banjaluci koja je nekima još uvijek poznata i kao "Esad Midžić".

Prvo ovo prvo, "najvulnerabilnijih". Kao profesoru engleskog jezika, muka mi je od "anglikanizacije", posebno nepotrebne; vulnerable (eng.) - ranjiv, osjetljiv. Šta je to toliko ranjivo i osjetljivo (SENZITIVNO!) kod te djece pa je najvulnerabilnije, stvarno ne znam. Ali, da je moralo, nije.

Ipak, ostatak "pisma" je vaistinu veoma pismen, iznenađujuće, makar oni dijelovi koje sam pročitao, pošto nisam mogao baš sve... malo mi je muka mi sadržaja. Zašto? Otvoreno nepotpisano pismo, od nikoga, nikome, u kojem neki spominju kako neće viđati djecu 12 sati dnevno. Strašno. 

E, sad, većina podataka koji objašnjavaju zašto je ta "večernja smjena" loša su tačni: mozak najbolje radi ujutru itd. Kao prepisano iz nekog udžbenika, nema šta. Međutim, šta je ovdje problem?

Ovdje je problem što ta škola uopšte nije trebala da naraste toliko. Starčevica je, kao najveće gradsko naselje, davno trebala da dobije još jednu školu, međutim, prethodna direktorica ove škole (neka Jadranka, ako se ne varam) je izvlačila novac za proširivanje škole, izvlačila, izvlačila... škola je proširena pa proširena još malo... tih je para otišlo po raznim džepovima i džepovima... i tako je efektivno skrajnuta ideja o još jednoj školi koja je prijeko potrebna, a umjesto toga, tu je ovaj "monstrum" od škole.

A ko je kriv za to? Kao obično, niko. To je problem ovog pisma. Ne što nema konkretnog prijedloga, šta treba da se učini (moj prijedlog je da se djeca upišu u drugu školu - ima ih koje nisu daleko a gdje nije gužva, prim. aut.), već što se hini da ovdje niko nije kriv ni za šta. Ako niko nije kriv, onda ništa nije krivo.

Takođe, dodatno se spominje neadekvatna nastavna građa, nedovoljno funkcionalnog znanja i još par nekih stvari gdje je pismo malo otišlo u smjeru "kako mali Perica zamišlja da riješi probleme u prosvjeti", samo što je ovo zemlja idiota gdje u Ministarstvu prosvjete i kulture RS nema zaposlenih prosvjetnih radnika, pa pismo malo gubi fokus i završava krajnje impotentno...

S jedinom i isključivom željom da zaštitimo interese naše djece i porodice, zahtijevamo da se hitno, ozbiljno i odgovorno posvetite rješavanju navedenog problema donošenjem plana rješenja i odluka o njegovom izvršenju. Očekujemo da nas o istima pravovremeno informišete.

Posljedice nereagovanja, nečinjenja i izbjegavanja profesionalne odgovornosti u narušavanju prava i interesa djeteta predstavljaju ozbiljnu povredu međunarodnih i domaćih akata. Stoga apelujemo da bez prebacivanja institucionalne odgovornosti, po hitnom postupku, iznađete rješenje problema i odmah ga sprovedete, te tako pomognete djeci, roditeljima, porodici i školi u ostvarivanju jednakih prava i mogućnosti obrazovanja.

Tačno neki ljudi misle da žive u Danskoj.
Dok podržavam skoro sve koji misle da mijenjaju stvari, imajući u vidu da se ovdje skoro sve treba mijenjati, ovo pismo je više kao dokaz da u ovoj državi postoje paralelni nivoi postojanja. A još kad se sjetim na šta liče školska dvorišta kad se nastava završava, našminkane i utegnute mame koje nervozno bacaju opuške oko sebe dok čekaju svoje zlatno dijete (III razred) da ga vode kući dok tipkaju po mobilnom, samo pomislim kako je onih 12 sati spomenutih u pismu zapravo nedovoljno vremena da se djeca odmore od roditelja...

Pravo referendumsko pitanje: Čava ili ne?

Čitam na letku za Igora Radojičiča da je bio student generacije na ETF-u, te da je magistrirao i na putu da doktorira... i isto tako je od 1999. biran za poslanika u NSRS, kasnije bio i predsjednik NSRS. Žalosno. Žalosno je da neko ko ima takav kapacitet u toj mjeri ode u politiku, a u politici da bude nula. Šta je Igor radio dosad? Ništa. Gledao kako njegova stranka SNSD uništava njegov rodni grad, nije prstom mrdnuo.

I zato, Čava. Ne zbog predizbornih obećanja i slogana, već zbog protjerivanja crvene bande. Neće se desiti čudo. Narod je nakrivo nasađen, veliki procenat bitangi će ekspresno promijeniti dres, a neki su to učinili i u toku kampanje, izvući će se mnogi, ali, promjena počinje... promjenom, ne nadanjem. Začarani krug jednog opšteg štokholmskog sindroma se mora prekinuti. Bilo bi lijepo da je to bilo prošli put, al' eto... sad će.

Bilo kako bilo, u Bosni i Hercegovini su u nedjelju 2. oktobra lokalni izbori. Mnogi govore kako su ovi izbori test inteligencije. Svaki izbori su test inteligencije, i svaki put padnemo na tom testu. Kao Banjalučanin, za Banjaluku, s nadom u bolje sutra, za Čavu. Najviše protiv Mileta, manje protiv Igora, za Čavu, pa da vidimo i to. Ostali, pametno, ne za 50 maraka već pametno. Želim Vam svu sreću i svako dobro, kao i sebi.

P.S. Na "referendum" nisam izašao. Ako bude kad pravi referendum, obavezno izlazim.

Geopolitička autobiografija

U "pismu namjere" o kandidaturi na listi Nebojše Vukanovića i pozadini priče (vidi "Kandidat! Bez pečenja u džepu!") stigao sam da kažem ponešto o svemu. Red je još da, zbog pitanja koje će nužno uslijediti "ma ko si, bre, ti?!", pridodam nešto što bi ličilo na biografiju...

GEOPOLITIČKA AUTOBIOGRAFIJA

Ime: BOJAN VLAJIĆ
Datum rođenja: 5. decembar 1982. godine
Mjesto rođenja: Banjaluka
Roditelji: Vlajić Milan (ekonomista) i Leposava (prosvjetni radnik)
Zanimanje: profesor engleskog jezika
Status: neoženjen, nezaposlen ("nemam para, nemam žene, nemam problema")

Do problema (mladost i školovanje)...

Rodio sam se kao ne tako mali, jednog prijatnog zimskog dana. Na samom startu sam bio nadasve solidna beba: preko 5 kg težine i 60 cm (ukupne) dužine. Veličina se odrazila i na zdravlje, u životu nisam pošteno bolovao, a ni lijeka popio. Moja majka to pripisuje zdravoj seoskoj hrani, jer je do pred sam porođaj radila u školi u (na) Crnom vrhu (Jošavka), gdje žene domaćice vole da počaste učiteljicu koja svakodnevno putuje oko 30 km, što vozom, što biciklom, što pješke kroz šumu...

Imao sam idealne uslove za razvoj: još od treće godine sam većinom ostajao sam kod kuće, nisam morao da se uklapam u vrtić i "prosjek". Sa četiri godine sam naučio čitati, tako da nikad nisam stigao gurnuti viljušku u utičnicu. Za čitanjem ide i pisanje (do osnovne škole sam u potpunosti savladao oba pisma), a zatim uz omiljene TV programe, humorističke serije Crna Guja i Sledž Hamer, počinjem učiti engleski jezik. Otac mi je sa svakog službenog puta donosio po enciklopediju.

Ipak, idealni uslovi za razvoj su prekinuti upisom u osnovnu školu. Nailazim na probleme sa "prosjekom" jer učiteljica ne vjeruje kad kažem da sam nešto pročitao a drugi nisu stigli ni do pola. Zbog toga sam promijenio školu i učiteljicu. Nakon osnovne škole slijedi gimnazija i to matematičko odjeljenje, gdje sam skrenuo u filosofiju. Danas, nije mi svejedno kad pročitam svoj maturski rad ("Egzistencijalizam Ž.P. Sartra"). Fakultet, u bijegu od matematičkog odjeljenja, završih engleski; otprilike 10 sati učenja ukupno.

Počeo sam, relativno uspješno, i postdiplomske studije, ali ih usljed nedostatka novca i smisla, trenutno držim na ledu. Ne želim naučno zvanje bez stvarne želje da doprinesem naučnoj zajednici; želim da doprinesem životnoj zajednici.

... Od problema (starost i nezaposlenost)

Roditelji su mi čitav život govorili da završim fakultet, poslije toga ide traženje posla, ženidba i ostalo (ukinuše vojsku dušmani). Završio sam fakultet... i postao dio statistike Zavoda za zapošljavanje. Prirodno "bistar", nije mi trebalo puno vremena da vidim kako stvari funkcionišu. Konkursi su namješteni. I kad nisu, mene nema nigdje. Obzirom da izgledam tako kako izgledam a to nije samo vanjština, izazivam prirodni strah kod nesličnih, što će reći većine.

U jednom trenutku sam, "u potrazi za poslom", poslušao svoju majku i učlanio se u stranku (dotad sam, kao i svaki pošteni hipi, bio apolitičan i protiv). Prisustvovao sam jednom stranačkom sastanku gdje me je bilo sramota s kim sjedim i o čemu se priča. Iz stranke sam se iščlanio jednorečeničnim obrazloženjem: "Duboko neslaganje sa unutrašnjom politikom." Srpski političari uništavaju Srbe otkad je srpskih političara; оvi sad gore nego ikad. Stranka kao partija, piramidalna struktura poltrona, odlučio sam da toga ne smijem biti dio.

Kao nezaposleno lice, trudim se da svoj status promijenim sistemski. Pišem prigovore, žalbe i tužbe. Vjerovatno sam prvi čovjek u istoriji Republike Srpske koji se žalio na namješten konkurs ne tražeći radno mjesto već dokaz da su mu ugrožena prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima... i dobio, crno na bijelo, da je to kršenje Ustava RS. Jednu tužbu sam dobio, dobiću još četiri. Idem do kraja sa tim, jer mora nešto da se mijenja. Po cijenu moje ili tuđih glava... prije tuđih.

A jebeš probleme

Inače, život mi se ne svodi na glupu priču, patetiku i kuknjavu o očiglednom - kako smo "mi" takvi kakvi jesmo, kako živimo tu gdje živimo i sl., već na istraživanje i produbljivanje finih interesovanja. Interesuju me lijepe žene, gitarska muzika, brzi automobili, teretana, manuelni fizički rad, humor, održavanje umne kondicije i agilnosti (član sam udruženja MENSA), mentalna neopterećenost i shvatanje da je život čudo i da nismo sami na planeti (i šire i uže)... što će biti sumirano na kraju.

Zvanično, radim malo ali kvalitetno, na šta sam izuzetno ponosan. Nešto malo sam radio u prosvjeti; omninezaposlenost mi je pružila priliku za neke odlične angažmane. Bio sam prevodilac stranom konsultantu pri izradi akcionih planova ministarstava Vlade RS za Strategiju borbe protiv korupcije RS 2013-2017, prevodilac Džona Travolte prilikom njegovog dolaska u Bosnu 2011. godine; stigao sam i da vidim kako izgleda rad u inostranstvu; ponešto sam zaradio i na osnovu svog pisanja za različite internet portale, a ne stidim se ni fizičkog rada. Ako umrem mlad, makar će iza mene ostati srpski titl za film "Faster, Pussycat! Kill, Kill!".

Nisam se rodio naučen, ničemu, ali sam bar svjestan toga. Trudim se, učim, pokušavam riješiti probleme, trajno. Otkrivam šta to znači biti čovjek. Na žalost, to mi ide mnogo bolje nego većini.

Pišem:
http://bojan5150.wordpress.com/
http://apsurdsrpski.blogspot.com/

"KAKO DALJE", PROMOCIJA U BANJALUCI

Nebojša Vukanović, novinar i publicista, predstaviće svoju knjigu "Kako dalje" u Banjaluci dana 05.09.2014. godine, u velikoj sali motela "Vidović", u 18:00 časova. Promocija u Banjaluci je nastavak svojevrsne turneje nakon promocija u Trebinju, Bileći, Bijeljini, Doboju, Nevesinju i Ljubinju.
 
Knjiga nosi naslov po programu političkog subjekta Za pravdu i red - Lista Nebojše Vukanovića, koji će na narednim parlamentarnim izborima imati svoje kandidate za Narodnu skupštinu RS, a pored toga sadrži probrane tekstove autora iz perioda od 2007. pa do 2014. godine.
 
Na promociji će učestvovati autor kao i članovi liste Za pravdu i red - Lista Nebojše Vukanovića iz Izborne jedinice 3.
 
Ulaz je slobodan.

Red kratkih rezova - V

Dušmani(n) srušili krivi sat u Banjaluci! Ijao!

Krivi sat je sat sa nacrtanim kazaljkama postavljen na izlomljenu stativu na Trgu Krajine u Banjaluci. Kazaljke su "zaustavljene" u trenutku zemljotresa u Banjaluci, iste one godine kad je održan i festival Woodstock (Gagijev stari "fićom" krenuo na Woodstock pa mu pukla guma kod Čelinca).

Elem! U cyber prostoru poletješe salve osude prema počiniocu! Vandal! Objesiti ga! Kamenolom! Odrati mu kožu! Slažem se, samo bih to preusmjerio na onoga ko je uopšte stavio taj dio scenografije iz filma "Ko je smjestio Zeki Rodžeru" na Trg Krajine; na to se, naravno, veže i odgovornost za ostatak "urbanizacije" Banjaluke u posljednjih 15 godina.

Bilo kako bilo, ovo je još jedan dokaz da ovaj narod živi u Diznilendu. U ovoj državi nema kazne za sitne ubice, koji ubijaju pištoljima i noževima; nema kazne za krupne ubice, koji ekonomskom i socijalnom politikom ubijaju čitav narod. Ali krivi sat? Glava treba da leti!

Red kratkih rezova - III

Aprilska nagrada grada u kojem živim. Banjaluka. U aprilu je dan grada, daje se nagrada. Grad je nagrđen svakako, nagrada je devalvirana. Velikaši - proklete im duše - časte se ordenjem, na stolu svinjetinom a ispod stola maloljetnim kurvama. Zaslužni građani. Jebem im ja mater.

Nego, povela se inicijativa, iz naroda, maltene grassroots, da čika Ale dobiju Aprilsku nagradu grada. Čika Ale, simbol čistoće (duše), simbol dobrote. Cvijet sa francuskom beretkom u cvjetnoj aleji na bulevaru, nema veze što nema više te cvjetne aleje. Čika Ale, saobraćajac amater. Saobraćajac amater? Počeo tako što je nakon sudara nekakvog tamo prije 40 godina počeo da stoji na raskrsnici i da maše rukama. Stoji na raskrsnici i maše rukama? Da li je on lud? Jeste. Inače ga zovu i ludi Ale. Ipak, treba čika Ale, Alija Mahmutović, da dobije aprilsku nagradu, zbog svoje dobrote. Zbog toga što zna napamet čitav album Životinjskog carstva. Zbog toga što po čitav dan hoda okolo u gumenim čizmama sa dva cekera. Zbog toga što djeci dijeli čokolade i miluje ih. NE TAKO KAKO ZVUČI.

I sad, čekaj malo, saberi - oduzmi - provjeri (ne znam apsolutno nikoga kome je čika Ale dao čokoladu, prim. aut.), čika Ale je i dalje lud. Aprilska nagrada je i dalje... žalosno reći, bezvrijedna. To ne mijenja činjenicu da je čika Ale lud. Mada, neki to ne vide pa kažu da svi treba da budu kao čika Ale (!), a ovi što ne vole čika Alu su fašisti, oni nemaju pojma o Banjaluci. Dakle, ode ovo u nacionalne vode. Može i tako. Kandidat muslimana za Aprilsku nagradu, čika Ale, lud čovjek. Dobar, ali lud... a boljeg nemamo.

Film o Željku Vuliću i protestima za Park

Boris Kočić Dežulović

Napokon nešto što nije glupava prizemna politika, a vrijedi prokomentarisati na ovom blogu jer je par excellance primjer Apsurda Srpskog, najapsurdniji mogući: dobitnik jesenje nagrade "Kočićevo pero" je Boris Dežulović, Hrvat rođen u Splitu daleke 1964. godine, pisac prevashodno poznat po svojim kolumnama a sa zaleđinom i kreditom u onomad brutalnom Feral Tribune nedjeljniku...

HRVAT DA UZME "KOČIĆEVO PERO"?! PROTESTUJEM! PROTIV SRBA!

Na početku, stvari valja razložiti redom i logički. Nagrada "Kočićevo pero" je utemeljena 1995. godine, dodjeljuje je Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka-Beograd, a usluži je ili zadužbina ili Ministarstva kulture Republike Srpske i Srbije. Dodjeljuje se četiri puta godišnje, a onda na kraju godine jedno od tih pera postane "Kočićeva knjiga". Dakle, pero je zapravo kandidatura za godišnju nagradu. Pored zvaničnih detalja i propozicija koji su nam u ovom trenutku nebitni, vrijedi spomenuti da se nagrada (pero odnosno knjiga) dodjeljuje književnicima koji nastavljaju "pričavinu i učevinu" Petra Kočića. S tim u vezi, vrijedi se podsjetiti i Petra Kočića, odnosno šta je o njemu rekao Jovan Skerlić (hvala novinarima Glasa Srpske za citat): 

To je umjetnik koji je planinu opisivao svježijim i jačim bojama no iko prije njega; to je borben duh i oštar satiričar kakvog nema danas u srpskoj književnosti. Od ostalih srpskih pisaca Kočić se odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika. On danas piše jezikom Njegoša i Ljubiše, svježim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti, i u tom pogledu stoji nad svima savremenim pripovedačima srpskim...

Dakle, pored ovoliko navedenih pojmova tipa Republika Srpska, Srbija, srpska književnost, pečenje, rakija, pucanje iz puške na svadbi, ispod krsta tri prsta, šajkača, Baja Mali Knindža, zar da dođe lik iz Splita (a nije ni došao) i pokupi "Kočićevo pero"?! Protestujem! Oštro osuđujem! Brutalno oštro osuđujem! Ali ne Dežulovića. Ni žiri.

Osuđujem sve srpske pisce, a posebno one koji se žale na ovaj izbor, jerbo nisu ni upola sposobni i zanimljivi kao Dežulović. Ne bih da ih osuđujem da su čmarovi koji vire ispod skuta institucija koje se po službenoj dužnosti bave kulturom efektivno uništavajući istu a od čijih knjiga i lektori dobijaju napade hipersomnije. Ne mogu tako da ih osudim, jerbo bi to bilo veoma subjektivno i generalizovanje, al' sam to naveo onako usput.

Elem, u tom grmu protesta i osuđivanja leži Apsurd Srpski, što nam treba jedan prljavi hipi da dođe iz Splita na Manjaču da bi pokazao "đe se tele veže".

Jer, Kočić nije pisao o cvijeću i drveću, Kočić je književno opštio sa tuđim majkama (najčešće majkama neke glavate gospode), ponekad na kulturan a ponekad na manje kulturan način. To veoma kvalitetno radi i Dežulović, u današnjem vremenu koje je nekako malo drugačije od Kočićevog a opet isto. Drugačije je u smislu da se knjige više ne čitaju tako da pisci moraju drugačije da funkcionišu/pišu. Kao što je već navedeno, Dežulović je najpoznatiji po svojim kolumnama koje je objavljivao i objavljuje na svim stranama, i KOD NAS a i KOD NJIH. S jedne na drugu stranu, s jedne na drugu nogu, uvijek se dočeka, a kad napiše nešto, svi kažu "tako je". I MI i ONI. Što je najgore, i bude tako. U tom smislu je vrijeme isto kao Kočićevo, jer se iz aviona vidi da je car go a da jazavac nije stvarni zlikovac. Takvo činjenično stanje malo ko, u ovom trenutku, zna ljepše i bolje opisati od Dežulovića. E, sad, drugi je problem što su oni spomenuti MI, zapravo oni od NAS koji su školovani, bez posla, razočarani, bez budućnosti, a spomenuti ONI su isti takvi, samo kod NJIH. A i kod NAS i kod NJIH većina uopšte ne zna da čita.

Inače, nagradom se okitila knjiga "Diego Armando i sedam patuljaka", prošle godine objavljena zbirka kolumni sportske tematike ili tema naslonjenih na sport. Dežuloviću će nagrada biti uručena 16. novembra na glavnoj bini književnog sajma "Interliber" u Zagrebu. Vjerujem da će i taj čin biti zanimljiv...

Izborni komentar II

Već je bolje poslije izbora: prestali su da lijepe plakate sa nijemim licima koja obećavaju. Samo, potrajaće dok se poskidaju postojeći, posebno ovi sa bandera, ali zna se ko plaća električare. Dvadeset dana nakon 7. oktobra još je par sitnica ostalo pa da se spusti zavjesa na bijednu predstavu: da se obrade krivične prijave onih koji tvrde da su pokradeni (sretno im), ponegdje ima ponovnog prebrojavanja, a novinari "čudesno" otkrivaju primjere izbornog inženjeringa... Međutim, ništa (se) to ne mijenja. Suština je, oni koji su bili gore ostaju gore, a donji... U slučaju najvećeg grada RS, to je više nego istina.

SVE PROTIV BANJALUKE

Na pomenutim izborima bilo je par nezavisnih kandidata za odbornike u Skupštini grada okupljenih pod imenom Svi za Banjaluku. PDP se "naslonio" na njihov slogan pa se reklamirao kao Sve za Banjaluku. Da li je bio problem u imenu, teško je reći, ali nezavisni nisu prešli cenzus, a PDP je pao sa pet na tri odbornička mjesta, izgubivši status najjače opozicione partije u gradu. Možda bi imali više sreće da su se reklamirali kao Sve protiv Banjaluke. Tako je to SNSD odradio. Oni će formirati stabilnu skupštinsku većinu uz pomoć starih jajara, pardon, koalicionih drugara DNS i SP tako da je poraz opozicije potpun. Ipak, u odnosu na prošle lokalne izbore, SNSD je dobio manje glasova i uz veću izlaznost glasača. Reklo bi se da taj brod tone što znači da će neki drugi brodići da prevezu više putnika. Čista logika.

Elem, iako smatram da su svi političari dobitnici na ovim izborima a narod gubitnik, valja biti i malo faktualan, o prethodno spomenutim brodićima: SDS je osvojila četiri odbornička mjesta u Skupštini grada a DP tri, glasove koji su u prošlosti "pripadali" nekim drugim (strankama). I sad, DP je te glasove zaradila ponajviše zahvaljujući kandidaturi Dragana Čavića za gradonačelnika Banjaluke ispred nekoliko opozicionih partija, a SDS je te glasove zaradio zato što je to SDS, što imaju kredit kao "oni koji su vladali nekad" pa ih se narod romansirano prisjetio da su oni manje krali. Nešto kao povratak u naručje bivšoj djevojci: misliš da će biti super iako od toga vjerovatno neće biti ništa, nema onog početnog foliranja (ma koliko ono bilo zanimljivo), odmah se prelazi na jebačinu. E, sad, osnovna razlika između povratka bivšoj djevojci i bivšoj vladajućoj stranci jeste što ćeš tu bivšu djevojku opet jebati, a bivša vladajuća stranka će tebe opet jebati, glagol trpni. (Izvinjavam se što sam ekplicitan, nekorektan i politički nekorektan, op. a.) Nego, SDS je te glasove zaradila i zahvaljujući kandidaturi Nenada Stevandića za gradonačelnika Banjaluke, vjerovatno bi neznatno lošije prošli da se Stevandić nije kandidovao, ali svi zajedno bismo mnogo bolje prošli...

ŠTA BI BILO KAD BI BILO

Ljuta se borba vodila oko gradonačelništva Banjaluke. Poziciju je još od maja mjeseca drmala otvorena rana u centru grada, slučaj nelegalne gradnje na lokaciji poznatoj kao Picin park, gdje je javno izložena sva bahatost aktuelne vlasti, i lokalne i državne. "Sve je po zakonu, samo nećemo da vam pokažemo papire." Elem, to je otvorilo Pandorinu kutiju za koju se mislilo da će veliki nered da napravi. Nije. Nije uspjela. Nije se efektivno realizovalo na izborima. Opozicija nije uspjela. Ko je opozicija?

Najjače opozicione stranke u Banjaluci su PDP i SDS. SDS je, spomenuto u prošlom nastavku, originalna srpska stranka nastala u nedoba kraja XX vijeka, sačuvala Srbe od nestanka na ovim prostorima. Činjenica. Isto tako, SDS je stranka za čije vrijeme su carevali drumski razbojnici, kriminalci na "seljački" način: pored standardnih djelatnosti, kao najunosnije iz tog perioda valja navesti benzinske pumpe koje su nikle od Bijeljine prema Banjaluci, kao i to da su neki privatnici imali po čitave flote šlepera - ko je radio, taj je zaradio. Sa druge strane, PDP je poprilično drugačija stranka (iako su političari bazično isti). PDP je stranka velikog nindža učitelja ekonomije, Mladena Ivanića, čovjeka koji je sa 25 godina postao doktor nauka. PDP odnosno Ivanić će ostati upamćeni i po tome što je za nj. premijerskog mandata i ekspertske vlade bilo mnoštvo ekonomskih inovacija tipa "banka za marku", i oni su uveli potpuno drugačiji obrazac bogaćenja onih na poziciji, bez nafte i šlepera, direkt iz fotelje - upravni i nadzorni odbori...

Mnogo prije lokalnih izbora se pričalo o zajedničkom kandidatu opozicije za gradonačelnika. Pominjana su razna imena a novinari su preznojavali građane smetovima gluposti o hipotetičkim vanstranačkim kandidatima opozicije. Međutim, ti dogovori odnosno pregovori opozicije su bili jadni, sve se odvijalo javno i glupo, kao što se djeca dogovaraju oko podjele na ekipe za fudbal na livadi, samo što se na kraju SDS i PDP ne dogovoriše. SDS je istakao kandidaturu Nenada Stevandića, čovjeka koji je prethodno u BL osvojio 300 glasova, a PDP i još par stranaka se odlučiše da podrže Dragana Čavića za gradonačelnika. Bitno je primjetiti, nekadašnji predsjednik RS se kandiduje za gradonačelnika, ispred svoje male partije (DP) a podržava ga veća partija (PDP). To znači nešto.

Tokom čitave predizborne kampanje, a ona je trajala od maja mjeseca, kad je SNSD "zaledio" Dragoljuba Davidovića i slao Gavranovića kao hostesu na otvaranje svih puteva, fabrika, mostova i bombonjera, trajao je protest povodom Picinog parka, ali i još hrpa nalik. U jednom trenutku su, kao na pokretnoj traci, protestovali radnici dnevnog lista "Fokus", udruženja malih akcionara, nekoliko RVI u parku "Mladen Stojanović", čak su protestovali i učenici Medicinske škole koji su prevareni na ekskurziji. (Samo nisu protestovali zaposleni u administraciji grada i države, njima je sve potaman, op. a.) To je sve bitno spomenuti jer je to bila neuobičajeno velika količina nezadovoljstva naroda, naroda koji je tragično glup i pokoran i ne zna da protestuje, a opozicija nije kanalisala i upotrijebila to nezadovoljstvo. (Da, brutalno sam iskren pa sam napisao upotrijebila, op. a.) Za sve to vrijeme, opozicije nije bilo na ulici. Naravno, izdavali su oni brutalno precizna saopštenja u kojima su navodili šta sve ne valja u gradu i državi (nikog nije ljepše slušati nego političara u opoziciji), ali konkretnog terenskog rada nije bilo. E, sad, možemo mi uzeti u obzir da je zvanična kampanja samo onih mjesec dana prije izbora, pa da su ovi igrali pošteno dok je Gavranović zalijevao centimetre i centimetre puteva, međutim, makar da znaju za drugi put da tako neće proći.

I sad, prije izbora je bila ta atmosfera u duhu narodno-oslobodilačke borbe, borbe protiv bande, rušenja režima, a rezultati su to i pokazali: Banjalučani su se borili protiv režima ali nisu uspjeli, jer nije bilo jasno za koga tačno oni to glasaju protiv (SNSD). Postoje mišljenja kako opozicija ne bi uzela gradonačelničko mjesto i da je imala samo jednog kandidata, jer neki koji su glasali za Stevandića ne bi nikad glasali za Čavića, i obratno. Protiv te gluposti ću u pomoć pozvati divnu nauku matematiku i neke njene najosnovnije operacije, sabiranje i oduzimanje:

Gavranović 34.000 glasova; zaleđina (skupština): SNSD 25.000, DNS 8.500, SP 8.000
Čavić 27.500 glasova; zaleđina PDP 8.000, DP 7.000
Stevandić 19.500 glasova; zaleđina SDS 8.500
(Vrijedi dodati da u Skupštinu grada ulazi još i NDS sa dva mandata na osnovu 4.500 glasova, te da su autsajderi Milutin Pejić i Aco Prelić osvojili ukupno 4.000 glasova.)

Bez direktnog sabiranja glasova, pitanja: odakle Stevandiću 11.000 glasova, koji nisu SDS-ovi, a nisu, vala, ni ni SNSD-ovi? Odakle Čaviću onih 12.500 glasovi koji ni nisu PDP-ovi a ni DP-ovi? Na stranu hipoteza da bi izlaznost na izbore bila još veća da je opozicija bila ujedinjena (da citiram jedno N.N. lice: "Šta imam glasati kad ti majmuni [opozicija, op. a.] ne mogu da se dogovore..."), da ne spominjem podatke kako je zapravo Piskavica ("Banjaluko i ta tvoja sela...") iščupala SNSD, te bez ikakve polemike o pitanju da li je trebao odustati Čavić ili Stevandić... Naravno, Stevandić. Da je opozicija imala jednog kandidata, on bi pobijedio. A da se to desilo, počelo bi bježanje miševa sa SNSD broda po principu "spašavaj se ko može". Šta bi tad sve isplivalo...

SVI PROTIV BANJALUKE

SNSD vlada Banjalukom već niz godina i vladaće još, jer se opozicija nije dogovorila. Za to vrijeme SNSD veoma kvalitetno radi protiv GRADA Banjaluke: stambene zgrade se grade bez ikakvog smisla i reda - stanovi zjape prazni a nema parking mjesta; kao vrhunac arhitekture su se nametnule pasarele; javni radovi su postali veoma javno skretanje novca u privatne džepove; definitivno postojanje građevinske mafije - to je napisao Glas Srpske što znači da je istina; rekonstrucije nekih prepoznatljivih gradskih lokacija i uništavanje istih; organizacija grada u smislu da ne postoji mjesto da se zalijepi plakat za svirku gdje se može smotati džoint ali se zato sa bilborda na zgradama reklamiraju kokainski noćni klubovi; ograničeno vrijeme lokala - efektivno policijski čas - sem onih koji zasluže zlatnu kašiku; itd. Ako nekom odgovara palanka, odlično, ali ja bih, neskromno, grad. Prije ove gradske vlasti je bio SDS i koliko se sjećam, a sjećam se nekako, bilo je ljepše i bolje. Manje su krali, šta jes' - jes'. Nakon dugo vremena, SDS je opet krenuo gore. Samo, ako se vrate skroz gore, pitanje je hoće li opet znati manje krasti, kao nekad?

P.S. S obzirom na navedene podatke kako je za vrijeme SDS kriminal bio primitivan, "seljački", a u vrijeme Ivanićeve ekspertske vlade je dignut na viši nivo, neko bi mogao pomisliti kako je SNSD bolji i od jednih i od drugih. Svakako ne. SNSD je preuzeo obrasce ekonomskog kriminala i obrađuje ih na "seljački" način. U njihovim očima, najbolje od ta dva svijeta, a za narod najgore. Da citiram Nikolu Pejakovića Kolju: "Ou, mamu im jebem..."

Nezavisna politička dijagonala Republike Srpske

Sutra je ispit.
U Trebinju, nezavisni kandidat za gradonačelnika Nebojša Vukanović.
http://www.nebojsavukanovic.info/
U Banjaluci, nezavisna lista za odbornike Svi za Banjaluku.
http://svizabanjaluku.com/

Nadam se da će položiti sa najvišim ocjenama jer smatram da su oni početak jedne suštinske promjene.

Gavrane, što si sletio s grane?

Fejzbuk je mnogo bitan danas. Za sve, aktivnosti; za sve, ljude. Dotle je došlo da se na toj društvenoj mreži pojavio 62-godišnji kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke, Slobodan Gavranović. Negdje sam usput vidio neki njegov citat gdje kaže da će od Banjaluke napraviti Silicijumsku dolinu Republike Srpske, pa u nevjerici iskopam i originalnu poruku:

Svima vam zelim jos jedan srecan i uspjesan dan. Danas u 10 cas posjeticu Kamp mladih informaticara Republike Srpske koji se odrzava u Banjaluci. U ovom gradu 50-tih godina proslog vijeka proizveden je prvi Cajevcev televizor. Jugoslavija se tada jos nije bila oporavila od rata. U ovom gradu je napravljena Medicinska elektronika u kojoj su se revolucionarno pravila komplikovana medicinska pomagala. Ovaj grad ponovo moze da iskoraci u toj oblasti.Banjaluka ima znanje, kapacitet i Banjaluka to moze. Sjajne kadrove i velike strucnjake svake godine daje nam i Elektrotehnicki fakultet. Moramo otvoriti Drugu gimnaziju-informaticku. Banjaluka ce biti Silicijumska dolina Republike Srpske!!!Ona za to ima kapacitet i pokazala je da zna i moze.

(Prvobitno objavljeno na Gavranovićevom fejzbuku, evo i direktan LINK. )

Elem, različiti ljudi u ovom njegovom vide različite stvari, a ja vidim prije svega jedno:
KAKO ĆEŠ TI, VELEDREVNI KONJU, I OD ČEGA DA NAPRAVIŠ SILICIJUMSKU DOLINU, KAD NE ZNAŠ DA NAĐEŠ Š, Đ, Č, Ć I Ž?
Jebao te onaj koji ti je napravio taj fejzbuk profil, a i ti njega, uzvratno u gostima. 

P.S. Budući da predizborna kampanja zvanično nije počela, tako i ovdje bez politike odnosno spominjanja šta je sve SNSD napravio za 15 godina vladavine ovim gradom...

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)