Boris Kočić Dežulović

Napokon nešto što nije glupava prizemna politika, a vrijedi prokomentarisati na ovom blogu jer je par excellance primjer Apsurda Srpskog, najapsurdniji mogući: dobitnik jesenje nagrade "Kočićevo pero" je Boris Dežulović, Hrvat rođen u Splitu daleke 1964. godine, pisac prevashodno poznat po svojim kolumnama a sa zaleđinom i kreditom u onomad brutalnom Feral Tribune nedjeljniku...

HRVAT DA UZME "KOČIĆEVO PERO"?! PROTESTUJEM! PROTIV SRBA!

Na početku, stvari valja razložiti redom i logički. Nagrada "Kočićevo pero" je utemeljena 1995. godine, dodjeljuje je Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka-Beograd, a usluži je ili zadužbina ili Ministarstva kulture Republike Srpske i Srbije. Dodjeljuje se četiri puta godišnje, a onda na kraju godine jedno od tih pera postane "Kočićeva knjiga". Dakle, pero je zapravo kandidatura za godišnju nagradu. Pored zvaničnih detalja i propozicija koji su nam u ovom trenutku nebitni, vrijedi spomenuti da se nagrada (pero odnosno knjiga) dodjeljuje književnicima koji nastavljaju "pričavinu i učevinu" Petra Kočića. S tim u vezi, vrijedi se podsjetiti i Petra Kočića, odnosno šta je o njemu rekao Jovan Skerlić (hvala novinarima Glasa Srpske za citat): 

To je umjetnik koji je planinu opisivao svježijim i jačim bojama no iko prije njega; to je borben duh i oštar satiričar kakvog nema danas u srpskoj književnosti. Od ostalih srpskih pisaca Kočić se odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika. On danas piše jezikom Njegoša i Ljubiše, svježim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti, i u tom pogledu stoji nad svima savremenim pripovedačima srpskim...

Dakle, pored ovoliko navedenih pojmova tipa Republika Srpska, Srbija, srpska književnost, pečenje, rakija, pucanje iz puške na svadbi, ispod krsta tri prsta, šajkača, Baja Mali Knindža, zar da dođe lik iz Splita (a nije ni došao) i pokupi "Kočićevo pero"?! Protestujem! Oštro osuđujem! Brutalno oštro osuđujem! Ali ne Dežulovića. Ni žiri.

Osuđujem sve srpske pisce, a posebno one koji se žale na ovaj izbor, jerbo nisu ni upola sposobni i zanimljivi kao Dežulović. Ne bih da ih osuđujem da su čmarovi koji vire ispod skuta institucija koje se po službenoj dužnosti bave kulturom efektivno uništavajući istu a od čijih knjiga i lektori dobijaju napade hipersomnije. Ne mogu tako da ih osudim, jerbo bi to bilo veoma subjektivno i generalizovanje, al' sam to naveo onako usput.

Elem, u tom grmu protesta i osuđivanja leži Apsurd Srpski, što nam treba jedan prljavi hipi da dođe iz Splita na Manjaču da bi pokazao "đe se tele veže".

Jer, Kočić nije pisao o cvijeću i drveću, Kočić je književno opštio sa tuđim majkama (najčešće majkama neke glavate gospode), ponekad na kulturan a ponekad na manje kulturan način. To veoma kvalitetno radi i Dežulović, u današnjem vremenu koje je nekako malo drugačije od Kočićevog a opet isto. Drugačije je u smislu da se knjige više ne čitaju tako da pisci moraju drugačije da funkcionišu/pišu. Kao što je već navedeno, Dežulović je najpoznatiji po svojim kolumnama koje je objavljivao i objavljuje na svim stranama, i KOD NAS a i KOD NJIH. S jedne na drugu stranu, s jedne na drugu nogu, uvijek se dočeka, a kad napiše nešto, svi kažu "tako je". I MI i ONI. Što je najgore, i bude tako. U tom smislu je vrijeme isto kao Kočićevo, jer se iz aviona vidi da je car go a da jazavac nije stvarni zlikovac. Takvo činjenično stanje malo ko, u ovom trenutku, zna ljepše i bolje opisati od Dežulovića. E, sad, drugi je problem što su oni spomenuti MI, zapravo oni od NAS koji su školovani, bez posla, razočarani, bez budućnosti, a spomenuti ONI su isti takvi, samo kod NJIH. A i kod NAS i kod NJIH većina uopšte ne zna da čita.

Inače, nagradom se okitila knjiga "Diego Armando i sedam patuljaka", prošle godine objavljena zbirka kolumni sportske tematike ili tema naslonjenih na sport. Dežuloviću će nagrada biti uručena 16. novembra na glavnoj bini književnog sajma "Interliber" u Zagrebu. Vjerujem da će i taj čin biti zanimljiv...