Gordana Stevandić - žena kod koje nema drugog stepena! :)

U vrijeme dok sam pisao članke "Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe." i "Ukidanje pravosuđa RS - dio drugi" bavio sam se - išao na pripremno ročište i pripremao za dalje - jednom od moje dvije posljednje tužbe (nadam se), tužbom protiv osnovne škole "Stanko Rakita" iz Banjaluke (Vrbanje). Tu sam doživio jedan divan primjer u prilog tvrdnji da pravosuđe RS treba ukinuti ali nisam pisao o tome jer nisam bio siguran da li treba da to potisnem iz sjećanja. Na žalost, ne mogu ni potisnuti ni zaboraviti, a stižu plave koverte, pa onda evo za nauk, ako neko nekad potraži na internetu pojam Gordana Stevandić (sudija Osnovnog suda u Banjaluci), jedno poprilično nevjerovatno - i zasad nezavršeno - iskustvo sa dotičnom.

Naime, O.Š. "Stanko Rakita" je raspisala konkurs na kojem je tražila godinu dana radnog iskustva, konkursna sezona 2013. - pred početak školske godine. U toj konkursnoj sezoni sam predao dokumente na svega tri konkursa; pored toga je još bio konkurs u O.Š. "Ivo Andrić" (BL) gdje je uslov bio nedefinisano radno iskustvo (samo da ga ima) te konkurs u osnovnoj školi u Krupi na Vrbasu gdje je takođe tražena godina dana radnog iskustva.

U drugom slučaju ("Ivo Andrić"), bio sam uredno pozvan na testiranje i razgovor i, naravno, nisam primljen. Ne sjećam se tačno bodovanja, nije ni bitno. U druga dva slučaja sam nezakonito eliminisan sa konkursa zbog toga što nemam tih godinu dana radnog iskustva. Naravno, odmah sam predao tužbe, identične, još mi je takav primjer trebao i da koliko-toliko zaokružim priču o tome kako ovdje NE POSTOJI PRAVO NA ZAPOŠLJAVANJE POD JEDNAKIM USLOVIMA. Iako u relevantnom zakonu stoji da poslove nastavnika mogu obavljati i pripravnici (osobe bez radnog iskustva), direktori tjeraju po svome...

Tužba protiv škole u Krupi na Vrbasu je stigla nekad naredne (2014) godine na dnevni red u Osnovnom sudu, što se očitovalo rješenjem da "dopunim" tužbu (što sam djelimično učinio), a nekih pola godine nakon toga je stiglo rješenje da se tužba odbacuje kao neuredna. Na to sam reagovao žalbom Okružnom sudu koji je žalbu usvojio i vratio predmet na prvostepeno rješavanje. Od tad je prošlo... pa ne znam ni ja koliko, Osnovni mi se nije javio po tom pitanju.

Za to vrijeme, identična - veoma jednostavna - tužba protiv škole "Stanko Rakita" je stajala u ladici, da bih ja bio pozvan na pripremno ročište 29.09.2015. godine, bezmalo dvije godine nakon predavanja tužbe. Mislim da bi apsurdno bilo objašnjavati šta trajanje procesa znači za radne sporove, jednako kao što bi apsurdno bilo objašnjavati šta pravda znači za pravosuđe Republike Srpske. Bilo kako bilo, otišao sam na to pripremno ročište. Ono što je tamo uslijedilo, iskreno sam zažalio što sebi svaki put kažem kako ću na neki način (audio/video) snimati dešavanja na sudu, a onda to ne učinim... Slijedi nepotpun opis cirkusa koji se desio 29.09.2015. godine a isti sam pokušao u pismenoj formi rekonstruisati zarad dalje žalbe (biće objašnjeno kasnije)...

Na „pripremnom ročištu“ (s razlogom pod navodnim znacima), Gordana Stevandić koristi sat i po svog skupo naplaćenog vremena da me pokuša ubijediti da odustanem od tužbe. Usljed apsurdnosti, na trenutke sam se pitao da li se radi o skrivenoj kameri. Pripremno ročište počinje rečenicom tipa „Ja sam Vas pozvala da mi vidimo šta ćemo sa Vama.“ gdje se pokazuje apsolutna nestručnost navedene osobe i nespremnost za rad na ovakvim slučajevima. Međutim, ono što je uslijedilo je materijal za crnu komediju...

Nakon objašnjavanja da ja smatram da je ugroženo moje pravo na zapošljavanje pod jednakim uslovima te da tražim poništavanje konkursa, Gordana Stevandić mene ubjeđuje kako ja nisam ispunjavao uslove konkursa te to potkrijepljuje hipotetičkim primjerima o konkursima za sudije gdje se traži „šest godina radnog iskustva“ pa ljudi koji to nemaju „ne javljaju se na konkurs da se ne blamiraju“ (apsolutno idiotski primjer, posebno uzimajući u obzir različitost sa mojom situacijom i relevantne zakone na koje se pozivam). Što se tiče radnih mjesta obuhvaćenih tužbama, na konstataciju da je pripremno ročište zakazano nakon dvije godine, kad ljudi primljeni na spornom konkursu više ne rade na tim radnim mjestima (na konkursu su bila dva radna mjesta nastavnika engleskog jezika), Gordana Stevandić sliježe ramenima. Na pitanje šta znači slijeganje ramenima nema odgovora. Takođe, Gordana Stevandić meni, tužitelju, na „pripremnom ročištu“ kaže da ja „gubim vrijeme jer su oni [misleći na sebe i na prisutne sa tužene strane] plaćeni da tu budu a ja nisam“.

Dalje, Gordana Stevandić smatra kako sam ja jedan „jako ogorčen mladić“ zbog toga što nemam posla (i što sam podnio nekoliko tužbi povodom toga) pa mi daje „prijateljske savjete“ kako „treba da se bavim nečim drugim“, kako „mi treba neko ko će mi pomoći da se usmjerim u životu“, pita me „šta želim da postignem“, objašnjava mi kako „sam ne mogu ništa promijeniti“ te navodi da je „ona imala hiljadu ovakvih [slučajeva] poput mene“ a na moje pitanje da li je imala identičan slučaj odgovara sa „ne“.

U uslovima diskusije koja nije ličila ni na pijačnu, s vremena na vrijeme dolazim do riječi te objašnjavam kako ja, kao nezaposleno lice, želim da pokušam da promijenim nešto u meni srodnom domenu zapošljavanja gdje smatram da ima puno problema, putem tužbi, (eventualnog) obraćanja Ustavnom sudu, medijima i sl., na šta Gordana Stevandić komentariše kako sam ja sigurno „instruisan od strane nevladinih organizacija“ [konkretno CCI, prim. aut.] koje „plate 5.000 KM Alternativnoj televiziji za termin pa pričaju kako [ovdje] ništa ne valja“ (direktan citat). Dakle, samo je nedostajalo da Gordana Stevandić izvadi svoju člansku kartu vladajuće stranke. Na sve to, u opštoj nevjerici sam ipak uspio reći Gordani Stevandić da „samo ako joj je glava baš duboko u pijesku (ona) može konstatovati kako je ovdje sve u redu sa zapošljavanjem“. Naravno, na to nije bilo odgovora.

To su samo neki od „bisera“ kojih je bilo obilje na „pripremnom ročištu“ i smatram da bi bilo nemoralno sa moje strane da isti tek tako odu u zaborav. Bilo je tu još bravura od suprotne strane (direktora škole "Stanko Rakita") ali nepravedno ću zaključiti da su takvi likovi manji problem od Gordane Stevandić...

Na žalost, od tog i takvog živopisnog pripremnog ročišta je ostalo ovo:

Tu je vidljiv rok od tri dana koji je Gordana Stevandić sama sebi zadala a kako je taj rok ispoštovan, evo, sve sa pečatom:

Obzirom da sam već (bio, i ostao) u poodmakloj fazi nezainteresovanosti za bilo kakvu aktivnost na ovom polju, koristim sve moguće krivine, pa tako i činjenicu da nije naveden rok za dopunu tužbe, na stranu to što ovakvo rješenje nije ni blizu onog o čemu smo pričali na "pripremnom ročištu". Ako može sud da ne poštuje zadate rokove, mogu onda ja da poštujem nezadate, zar ne? :) [Prvi odnosno drugi emotikon t.j. smajlić na ovom blogu, prim. aut.]

Međutim, nelezivraže, Gordana Stevandić je nakon dvije godine čekanja da se pozabavi tužbom dala pun gas, tako da mene nakon nekog vremena u plavoj koverti iznenadi Rješenje o odbacivanju tužbe (odnosno, preciznije, da se tužba smatra povučenom):

E, to sam već smatrao nesportskim potezom pa sam iskoristio navedeni pravni lijek:

Lako je vidljivo da je dio žalbe gore kopirani opis cirkuskog "pripremnog ročišta". Međutim, tu dolazimo do naslova. Ne dopušta Gordana Stevandić da to ide dalje - prema Okružnom sudu - šalje Rješenje za dopunom žalbe (prvi put u mojoj "pravničkoj" karijeri):

Opet, obzirom da već imam neku "pravničku" karijeru, vrlo brzo odgovaram i na to:

U borbi sa ovom vrstom zla - korumpirano pravosuđe sa multidisciplinarnim pristupom - valja, koliko pametan, biti jednako i drzak. Budući da sam dijete poštenog prosvjetnog radnika - stare seoske učiteljice, po prirodi mi ne leži da budem drzak ali se trudim. Iako je - savjet za sve putnike namjernike koji su se našli da čitaju ovo - dobro što više stvari imati u pismenoj formi, jer vam se može desiti da na ročištu nemate pravo da kažete sve što mislite odnosno da isto bude ignorisano i ne uđe u zapisnik (što je kao da nije ni izrečeno), opet nekad ne treba ništa objašnjavati već samo "u kost".

Elem, prođe nekih dva mjeseca da bi me jutros u plavoj koverti iznenadio još jedan pozdrav od Gordane Stevandić:

Dakle, za nju ne postoji drugostepeno. Nema Okružnog suda, nema dalje od nje. Kako je to moguće, ne znam. Šta uraditi sa ovim, ne znam. Da li tražiti njeno izuzeće ili ne, ne znam. Isto tako, u igri je i nedolazak na ročište... šta mi se može desiti, da mi odbaci tužbu? :)

Sve u svemu, Gordana Stevandić, sudija Osnovnog suda u Banjaluci, na osnovu ovog dosad uvjerljivo vodi na listi ljudskih nekvaliteta zaposlenih da "dijele pravdu". Šta bude dalje - biće, potrudiću se da opišem, zarad opšte informisanosti, jer kod nas to šugavo pravosuđe ima neki kredit na osnovu trulog sistema iz prošlih vremena (koji smo naslijedili), nigdje se ništa ne može pročitati o tim ljudima koji igraju veoma ozbiljnu ulogu u našoj propasti, a to je, realno, banda magaraca koje treba šutirati nogama i pljuvati na ulici. Čast izuzecima, naravno, međutim, crta se mora podvući i konstatovati da bi bilo dobro da sve to izgori, do temelja.