Do pravde lako, pitaj me kako! Šta je pet godina u životu mladog čovjeka?

Plava koverta, Osnovni sud u Banjaluci i Ministarstvo prosvjete me podsjećaju da sam se nekad javio na nekakav konkurs, predao neku tužbu.

Punih pet godina nakon konkursa, zakazano je pripremno ročište za moj slučaj protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS. Klasičan slučaj: namješten konkurs, u ovom slučaju za snahu Željka Kopanje, medijskog magnata i velikog prijatelja Antona Kasipovića, u tom trenutku ministra prosvjete, a sad čovjeka na još ozbiljnijoj poziciji na kojoj može napraviti više štete.

Osnova priče se nalazi na sljedećoj adresi:
http://apsurdsrpski.blogspot.ba/2011/09/lec-go-dio-cetvrti.html
Moguće da neki od linkova ne radi, neki skenirani dokument (slika), ako to nekome zasmeta, neka dojavi - ostavi komentar - ispraviću link. Mada, malo ko ovo i čita sem državnih službenika a oni ne smiju ostaviti komentar jer je potrebno da se pri komentaru upiše adresa el. pošte, što znatno ugrožava anonimnost komentarisanja.

Elem, hronologija je sljedeća: tužba nešto manje od dvije godine stoji na Okružnom sudu koji se tek tad proglašava nenadležnim* (nekoliko dana prije nego što će Kasipović napustiti mjesto ministra prosvjete) i predmet proslijeđuje Osnovnom sudu; Osnovni sud isto tako tužbu nešto manje od dvije godine drži u ladici pa stiže zahtjev za ispravkom i dopunom tužbe, a zatim tužba biva odbačena zbog neurednosti; ulažem žalbu na to koju drugostepeni sud (nećete vjerovati, Okružni) prihvata i predmet vraća u postupak. Od tad još godinu dana, i sad stiže poziv za to pripremno ročište (u septembru 2016. godine) sa potpisom sudije Mirjane Radulović, iste one koja je odbacila tužbu. Hvala majci, hvala ocu, hvala Pravnom fakultetu, hvala entitetu i svim ostalim ljudima zaslužnim za takav kvalitet otjelotvoren.

Bilo kako bilo, dva su detalja iz odgovora Ministarstva na tužbu zanimljiva. Na žalost, skener mi nije pri ruci pa zato format nije baš vrhunski:

"Neosporna je činjenica da je Vanja Kopanja snaha Željka Kopanje (...) da li to znači da je nemoguće da upravo ona bude najuspješniji kandidat i da li to znači da se uvijek može pojaviti nezadovoljni kandidat koji će ovu činjenicu ponovo navoditi kao jedini razlog za poništenje konkursa?"

Ovaj odgovor u vidu pitanja je komičan na više nivoa: kad god sam ja pokušao postaviti neko slično pitanje (u domenu ŠBBKBB) sudu ili drugoj strani, u mojim dosadašnjim "procesima", ako bih i dobio bilo kakav odgovor, on bi obično bio veoma štetan po "sivu masu". Stoga sam odustao od toga jer je ideja "kako mali Perica zamišlja pravdu" jako štetna, samo što to "mali Perice" iz Ministarstva prosvjete i kulture RS ne vide dok lebde na oblacima. Drugo, to nije razlog za tužbu/poništenje konkursa, to je povod. Razlog je činjenica da je procedura provedena retardirano pa je bez srama navedeno da je na konkursu za prijem pripravnika uzeto u obzir prethodno radno iskustvo.

"Kako je od dana saznanja za povredu prava do dana podnošenja dopune i ispravke tužbe proteklo više od tri godine, tuženi predlaže (...) da se tužba odbaci kao neblagovremena."

Ako ćemo iskreno, ima neke logike u tome... samo što sve što je dovelo do toga - dotadašnje postupanje sudova - apsolutno nema veze sa logikom.

Bilo kako bilo, za sve koji čitaju, eto još jedan nastavak epizode "Neću ja da ispadnem glup - 'aj ti", o "borbi sa vjetrenjačama" kako to nazivaju mnogi. Neko i to mora, šta da se radi. Ono što bih volio da se shvati jeste da sve funkcioniše na principu spojenih posuda, da se to ima u vidu. Ljudi se ovdje sve više i više žale na probleme (jer tonemo sve dublje), guli ih ovaj, onaj (bilo šta od režija struja, voda, telefon; nesposobnost zaposlenih u državnim ustanovama itd.), i krv i nož za 10 feninga... a za hiljade maraka ništa; zamajavanje glupostima u vrijeme krupnog propadanja. Ako to tako treba, bujrum.

* Zanimljivost: u slučaju ŠUP škole, Okružnom sudu nije trebalo ni mjesec dana da se proglasi nenadležnim i predmet ustupi Osnovnom sudu.

Gordana Stevandić - žena kod koje nema drugog stepena! :)

U vrijeme dok sam pisao članke "Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe." i "Ukidanje pravosuđa RS - dio drugi" bavio sam se - išao na pripremno ročište i pripremao za dalje - jednom od moje dvije posljednje tužbe (nadam se), tužbom protiv osnovne škole "Stanko Rakita" iz Banjaluke (Vrbanje). Tu sam doživio jedan divan primjer u prilog tvrdnji da pravosuđe RS treba ukinuti ali nisam pisao o tome jer nisam bio siguran da li treba da to potisnem iz sjećanja. Na žalost, ne mogu ni potisnuti ni zaboraviti, a stižu plave koverte, pa onda evo za nauk, ako neko nekad potraži na internetu pojam Gordana Stevandić (sudija Osnovnog suda u Banjaluci), jedno poprilično nevjerovatno - i zasad nezavršeno - iskustvo sa dotičnom.

Naime, O.Š. "Stanko Rakita" je raspisala konkurs na kojem je tražila godinu dana radnog iskustva, konkursna sezona 2013. - pred početak školske godine. U toj konkursnoj sezoni sam predao dokumente na svega tri konkursa; pored toga je još bio konkurs u O.Š. "Ivo Andrić" (BL) gdje je uslov bio nedefinisano radno iskustvo (samo da ga ima) te konkurs u osnovnoj školi u Krupi na Vrbasu gdje je takođe tražena godina dana radnog iskustva.

U drugom slučaju ("Ivo Andrić"), bio sam uredno pozvan na testiranje i razgovor i, naravno, nisam primljen. Ne sjećam se tačno bodovanja, nije ni bitno. U druga dva slučaja sam nezakonito eliminisan sa konkursa zbog toga što nemam tih godinu dana radnog iskustva. Naravno, odmah sam predao tužbe, identične, još mi je takav primjer trebao i da koliko-toliko zaokružim priču o tome kako ovdje NE POSTOJI PRAVO NA ZAPOŠLJAVANJE POD JEDNAKIM USLOVIMA. Iako u relevantnom zakonu stoji da poslove nastavnika mogu obavljati i pripravnici (osobe bez radnog iskustva), direktori tjeraju po svome...

Tužba protiv škole u Krupi na Vrbasu je stigla nekad naredne (2014) godine na dnevni red u Osnovnom sudu, što se očitovalo rješenjem da "dopunim" tužbu (što sam djelimično učinio), a nekih pola godine nakon toga je stiglo rješenje da se tužba odbacuje kao neuredna. Na to sam reagovao žalbom Okružnom sudu koji je žalbu usvojio i vratio predmet na prvostepeno rješavanje. Od tad je prošlo... pa ne znam ni ja koliko, Osnovni mi se nije javio po tom pitanju.

Za to vrijeme, identična - veoma jednostavna - tužba protiv škole "Stanko Rakita" je stajala u ladici, da bih ja bio pozvan na pripremno ročište 29.09.2015. godine, bezmalo dvije godine nakon predavanja tužbe. Mislim da bi apsurdno bilo objašnjavati šta trajanje procesa znači za radne sporove, jednako kao što bi apsurdno bilo objašnjavati šta pravda znači za pravosuđe Republike Srpske. Bilo kako bilo, otišao sam na to pripremno ročište. Ono što je tamo uslijedilo, iskreno sam zažalio što sebi svaki put kažem kako ću na neki način (audio/video) snimati dešavanja na sudu, a onda to ne učinim... Slijedi nepotpun opis cirkusa koji se desio 29.09.2015. godine a isti sam pokušao u pismenoj formi rekonstruisati zarad dalje žalbe (biće objašnjeno kasnije)...

Na „pripremnom ročištu“ (s razlogom pod navodnim znacima), Gordana Stevandić koristi sat i po svog skupo naplaćenog vremena da me pokuša ubijediti da odustanem od tužbe. Usljed apsurdnosti, na trenutke sam se pitao da li se radi o skrivenoj kameri. Pripremno ročište počinje rečenicom tipa „Ja sam Vas pozvala da mi vidimo šta ćemo sa Vama.“ gdje se pokazuje apsolutna nestručnost navedene osobe i nespremnost za rad na ovakvim slučajevima. Međutim, ono što je uslijedilo je materijal za crnu komediju...

Nakon objašnjavanja da ja smatram da je ugroženo moje pravo na zapošljavanje pod jednakim uslovima te da tražim poništavanje konkursa, Gordana Stevandić mene ubjeđuje kako ja nisam ispunjavao uslove konkursa te to potkrijepljuje hipotetičkim primjerima o konkursima za sudije gdje se traži „šest godina radnog iskustva“ pa ljudi koji to nemaju „ne javljaju se na konkurs da se ne blamiraju“ (apsolutno idiotski primjer, posebno uzimajući u obzir različitost sa mojom situacijom i relevantne zakone na koje se pozivam). Što se tiče radnih mjesta obuhvaćenih tužbama, na konstataciju da je pripremno ročište zakazano nakon dvije godine, kad ljudi primljeni na spornom konkursu više ne rade na tim radnim mjestima (na konkursu su bila dva radna mjesta nastavnika engleskog jezika), Gordana Stevandić sliježe ramenima. Na pitanje šta znači slijeganje ramenima nema odgovora. Takođe, Gordana Stevandić meni, tužitelju, na „pripremnom ročištu“ kaže da ja „gubim vrijeme jer su oni [misleći na sebe i na prisutne sa tužene strane] plaćeni da tu budu a ja nisam“.

Dalje, Gordana Stevandić smatra kako sam ja jedan „jako ogorčen mladić“ zbog toga što nemam posla (i što sam podnio nekoliko tužbi povodom toga) pa mi daje „prijateljske savjete“ kako „treba da se bavim nečim drugim“, kako „mi treba neko ko će mi pomoći da se usmjerim u životu“, pita me „šta želim da postignem“, objašnjava mi kako „sam ne mogu ništa promijeniti“ te navodi da je „ona imala hiljadu ovakvih [slučajeva] poput mene“ a na moje pitanje da li je imala identičan slučaj odgovara sa „ne“.

U uslovima diskusije koja nije ličila ni na pijačnu, s vremena na vrijeme dolazim do riječi te objašnjavam kako ja, kao nezaposleno lice, želim da pokušam da promijenim nešto u meni srodnom domenu zapošljavanja gdje smatram da ima puno problema, putem tužbi, (eventualnog) obraćanja Ustavnom sudu, medijima i sl., na šta Gordana Stevandić komentariše kako sam ja sigurno „instruisan od strane nevladinih organizacija“ [konkretno CCI, prim. aut.] koje „plate 5.000 KM Alternativnoj televiziji za termin pa pričaju kako [ovdje] ništa ne valja“ (direktan citat). Dakle, samo je nedostajalo da Gordana Stevandić izvadi svoju člansku kartu vladajuće stranke. Na sve to, u opštoj nevjerici sam ipak uspio reći Gordani Stevandić da „samo ako joj je glava baš duboko u pijesku (ona) može konstatovati kako je ovdje sve u redu sa zapošljavanjem“. Naravno, na to nije bilo odgovora.

To su samo neki od „bisera“ kojih je bilo obilje na „pripremnom ročištu“ i smatram da bi bilo nemoralno sa moje strane da isti tek tako odu u zaborav. Bilo je tu još bravura od suprotne strane (direktora škole "Stanko Rakita") ali nepravedno ću zaključiti da su takvi likovi manji problem od Gordane Stevandić...

Na žalost, od tog i takvog živopisnog pripremnog ročišta je ostalo ovo:

Tu je vidljiv rok od tri dana koji je Gordana Stevandić sama sebi zadala a kako je taj rok ispoštovan, evo, sve sa pečatom:

Obzirom da sam već (bio, i ostao) u poodmakloj fazi nezainteresovanosti za bilo kakvu aktivnost na ovom polju, koristim sve moguće krivine, pa tako i činjenicu da nije naveden rok za dopunu tužbe, na stranu to što ovakvo rješenje nije ni blizu onog o čemu smo pričali na "pripremnom ročištu". Ako može sud da ne poštuje zadate rokove, mogu onda ja da poštujem nezadate, zar ne? :) [Prvi odnosno drugi emotikon t.j. smajlić na ovom blogu, prim. aut.]

Međutim, nelezivraže, Gordana Stevandić je nakon dvije godine čekanja da se pozabavi tužbom dala pun gas, tako da mene nakon nekog vremena u plavoj koverti iznenadi Rješenje o odbacivanju tužbe (odnosno, preciznije, da se tužba smatra povučenom):

E, to sam već smatrao nesportskim potezom pa sam iskoristio navedeni pravni lijek:

Lako je vidljivo da je dio žalbe gore kopirani opis cirkuskog "pripremnog ročišta". Međutim, tu dolazimo do naslova. Ne dopušta Gordana Stevandić da to ide dalje - prema Okružnom sudu - šalje Rješenje za dopunom žalbe (prvi put u mojoj "pravničkoj" karijeri):

Opet, obzirom da već imam neku "pravničku" karijeru, vrlo brzo odgovaram i na to:

U borbi sa ovom vrstom zla - korumpirano pravosuđe sa multidisciplinarnim pristupom - valja, koliko pametan, biti jednako i drzak. Budući da sam dijete poštenog prosvjetnog radnika - stare seoske učiteljice, po prirodi mi ne leži da budem drzak ali se trudim. Iako je - savjet za sve putnike namjernike koji su se našli da čitaju ovo - dobro što više stvari imati u pismenoj formi, jer vam se može desiti da na ročištu nemate pravo da kažete sve što mislite odnosno da isto bude ignorisano i ne uđe u zapisnik (što je kao da nije ni izrečeno), opet nekad ne treba ništa objašnjavati već samo "u kost".

Elem, prođe nekih dva mjeseca da bi me jutros u plavoj koverti iznenadio još jedan pozdrav od Gordane Stevandić:

Dakle, za nju ne postoji drugostepeno. Nema Okružnog suda, nema dalje od nje. Kako je to moguće, ne znam. Šta uraditi sa ovim, ne znam. Da li tražiti njeno izuzeće ili ne, ne znam. Isto tako, u igri je i nedolazak na ročište... šta mi se može desiti, da mi odbaci tužbu? :)

Sve u svemu, Gordana Stevandić, sudija Osnovnog suda u Banjaluci, na osnovu ovog dosad uvjerljivo vodi na listi ljudskih nekvaliteta zaposlenih da "dijele pravdu". Šta bude dalje - biće, potrudiću se da opišem, zarad opšte informisanosti, jer kod nas to šugavo pravosuđe ima neki kredit na osnovu trulog sistema iz prošlih vremena (koji smo naslijedili), nigdje se ništa ne može pročitati o tim ljudima koji igraju veoma ozbiljnu ulogu u našoj propasti, a to je, realno, banda magaraca koje treba šutirati nogama i pljuvati na ulici. Čast izuzecima, naravno, međutim, crta se mora podvući i konstatovati da bi bilo dobro da sve to izgori, do temelja.

Još jedno poništeno rješenje Osnovnog suda...

Dok sam danas izašao do - igrom slučaja - pošte, poštar me iznenadio još jednom plavom kovertom koju ugledah u majčinim rukama po povratku u topli dom. Okružni putem Osnovnog suda, piše da je moja žalba na Rješenje Osnovnog suda o odbacivanju moje tužbe protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS osnovana te da se vraća prvostepenom sudu na postupak.

Iskren da budem, više mi nije bitno, a nije već neko vrijeme. Dobio, izgubio, u velikoj šemi stvari, nebitno je. Pokušao sam. Važno je učestvovati. Tješim se time, dok se bavim nekim drugim životnim istraživanjima. Za mene je sve ovo jedno zanimljivo iskustvo, nije nikakvo tjeranje pravde i satisfakcije već obična građanska dužnost... građanska dužnost u zemlji seljaka.

Slučaj protiv Ministarstva prosvjete je prva "priča" koju sam pokrenuo, objavio sam veoma čitan tekst na portalu BL!N u oktobru 2011. godine, malo poslije i predao tužbu Okružnom sudu koji se nakon bezmalo dvije godine (neposredne prije smjene Kasipovića sa pozicije ministra prosvjete) proglasio nenadležnim i uputio slučaj na Osnovni. Tu je čekala druga ladica (dvije godine) a zatim Mirjana Radulović preuzima i šalje zahtjev za dopunom tužbe. To sam i učinio u skladu sa iskustvom stečenim u radu sa Dragomirkom Stanojević odnosno na slučaju protiv Ministarstva nauke i tehnologije. Međutim, za Mirjanu Radulović ta dopuna tužbe nije bila dovoljno dobra te je tužbu odbacila. Sad je Okružni rekao da tužba nije trebala biti odbačena.
Nezvanično saznajem da je modus operandi Mirjane Radulović da sudi radne sporove u korist poslodavaca, te da je izuzetno kruta po pitanju pristupa procesu pa se razbacuje rečenicama tipa "To neće ući u moj zapisnik!"...

Dakle, još jednom se može postaviti pitanje, koja je poenta Osnovnog suda?

***

Nego, ono što sam ostao dužan, presuda Okružnog suda u slučaju ŠUP škole kojom se u cjelosti ignoriše Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH (analogno i Instrukcija Ministarstva prosvjete o konkursima, Preporuka Ombudsmana o ovom slučaju...) te se navodi da ja nisam pobijao konkurs (?!)...
Slijedi mi pokušaj Revizije Vrhovnom sudu RS te Apelacije Ustavnom sudu BiH.

Presuda protiv ŠUP-e

Ne lezi, vraže, taman kad - po zna koji put - napisah da sam sretniji kad nemam šta da pišem na ovom blogu, evo materijala.

Stiže mi, pred sam kraj mog godišnjeg odmora (na odmor), presuda u slučaju protiv ŠUP škole.
To je ova priča:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Presuda je stigla dva i po mjeseca nakon održanog glavnog ročišta (nagradno pitanje: Zakonski rok za presudu je?). Sudija Maja Krajnović je, kao i njena prethodnica na poziciji "sudije", osoba sumnjive inteligencije i morala. Dok je razumljivo da nije lako presuditi u korist "pravno neuke osobe" protiv institucije unutar sistema koji zapošljava mutave ljude da budu sudije, opet sam iznenađen nekim falsifikatima i preskakanjima unutar presude...

To je ta presuda, otprilike devet strana od kojih je otprilike osam strana sranja... pa ti sad vidi kroz gusto granje o čemu se radi.

Ovom prilikom ne planiram nabrajati sve "krive navode", već ću to učiniti dok završim pisanje žalbe na presudu, samo bih htio napomenuti da je zanimljivo kako, očigledno, u Osnovnom sudu u Banjaluci ne postoji nikakav obrazac za rad: vođenje potpuno (tematski) istih postupaka se drastično razlikuje od sudije do sudije, oblikovanje zapisnika i unos u iste, pristup (na) ročištima itd. Jedina konstanta je to da pravo nema veze sa pravdom i da je opšta ideja da ovdje ne treba da ostane da živi niko normalan i pošten...

ŠUP: Obračun!

Prethodno:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/09/suplja-prica.html

Jedna odnosno druga od mojih tužbi je napokon dospjela do glavnog ročišta, prije par dana (13. maja). Da ne bih ponavljao već rečeno, ovom prilikom osvrt na zanimljivosti sa ročišta...

Obzirom da već imam neko iskustvo, ovaj put sam bio koliko-toliko koncizan. Za uvod sam pripremio sljedeći tekst:

Uz sve već navedeno u tužbi, želim da istaknem kako je ovo pokušaj da se ukaže na KRIMINAL pri zapošljavanju u prosvjeti, gdje vladaju korupcija, nepotizam i zapošljavanje po stranačkoj liniji.

U ovom trenutku diplomu imam već šest godina a za to vrijeme nešto manje od pet mjeseci radnog iskustva.

Prošao sam skoro sve što se može proći: da bivam odbijen zbog nedostatka radnog iskustva (nezakonito), da bivam odbijen zato što imam radno iskustvo (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio ljekarsko uvjerenje koje se plaća (nezakonito), da bivam odbijen zato što nisam priložio licencu za rad (nezakonito), kao i slučaj zbog kojeg smo trenutno ovdje.

Isto tako, doživio sam da razgovori za posao traju manje od minut (Muzička škola, Banjaluka), da se kandidati putem SMS poruka obavještavaju o terminu razgovora dva-tri sata prije samog razgovora (O.Š. „Branko Radičević“, Banjaluka), da ne budem pozvan na razgovor niti dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Petar Kočić“, Imljani), da budem pozvan na razgovor i testiranje tri mjeseca nakon raspisivanja konkursa a onda nikad ne dobijem povratnu informaciju o izboru kandidata (O.Š. „Sveti Sava“, Banjaluka), da škola ignoriše prigovor (O.Š. „Jovan Cvijić“, Banjaluka)...

Uz to, imam primjere da inspekcija ignoriše prijave (i iz tog razloga u ovom slučaju nisam obavještavao inspekciju), besplatne pravne službe apsolutno ne pomažu, zatim, tu je inertnost nadležnih institucija (još uvijek se javno raspisuju konkursi na kojima se traže dokumenti iz kategorije čija je obrada zabranjena a Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH ništa ne čini da to spriječi), polunadležnih institucija (Ombudsman za ljudska prava, iz čije kancelarije su me zvali telefonom nekoliko mjeseci nakon podnošenja žalbe da pitaju kakav je status slučaja, gdje sam rekao, citiram: „Budući da vidim da nećete ništa uraditi, napisao sam tužbu i predao.“). Pored svega toga, pravni lijek za ovakve slučajeve - ako se isti zadesi u proceduralnom odgovoru škole na prigovor - redovno je neadekvatan: redovno su prisutni elementi krivičnih djela i mora se insistirati na krivičnoj odgovornosti. Vrijedi napomenuti da ni sudovi nisu spremni da se na pravi način suoče sa ovim, a sudija prvobitno zadužena za slučaj (Dragomirka Stanojević) je činila sve u svojoj moći da slučaj usporava, na kraju i odbaci, nezakonito. Da li je u pitanju njena nestručnost ili korupcija, dalo bi raspravljati...

Dakle, stanje je alarmantno.

Što se same tužbe tiče, ovo je meni jedini poznat primjer od njih stotinjak (brat i ja godinama konkurišemo, pa dijelim to iskustvo) gdje su tražena DVA dokumenta iz kategorije čija je obrada zabranjena. To navodim jer dotad nisam ni znao da postoje dva. Već je navedeno u tužbi da sam predao jedan takav dokument koji svojom formulacijom pokriva i neosuđivanost i nevođenje krivičnog postupka, međutim, to nije bilo „dovoljno“, tako da je uslijedilo ovo što je uslijedilo...

Ipak, dijelovi u kurzivu nisu ušli u zapisnik, prvi zato što se ne odnosi ovaj konkretan slučaj, a drugi je otpao - na ivici verbalnog duela - jer sudija Maja Krajnović smatra da je to vrijeđanje suda - što rekoh za Dragomirku Stanojević da je na tankoj liniji između nestručnosti i korupcije. Spomenula je da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonite prvostepene odluke, međutim, nisam dobio detalje. Bilo kako bilo, osvrnućemo se na Dragomirku na samom kraju...

Elem, na sudu se pojavio i čovjek odgovoran za ovu glupost, Zlatan Mašinović, donedavno direktor Škole učenika u privredi. Budući da više to nije, bio je u ulozi svjedoka tako da je advokatica koja zastupa školu (zanima me ko nju plaća) iskoristila priliku da ga ispita o slučaju. Pitanja su bila retardirana kao i odgovori i otprilike je sve ličilo na onomadašnje ispitivanje Dragoljuba Davidovića o Picinom parku: "Sve je po zakonu, sve je po zakonu..."

A onda sam ja dobio priliku da ispitam svjedoka. Svega dva pitanja. Prvo je bilo u vezi sa ostalima eliminisanim na tom konkursu: od ukupno 34 kandidata, 25 "nisu ispunjavali uslove konkursa". Zlaja je tu krenuo neku priču kako je on imao jednog člana komisije koji je bio jako pedantan i koji to sigurno zna, međutim, šuplju priču je prekinula sudija direktnim pitanjem zašto? na šta je on rekao da ne zna odnosno da se ne sjeća. Drugo pitanje se odnosilo na prve dvije sedmice te školske godine, obzirom da je konkurs objavljen 31. avgusta a zaključen 13. septembra. Dakle, radi se o dvije radne sedmice. Pitao sam ko je bio na tom radnom mjestu te dvije sedmice. Na to je Zlaja krenuo tresti glavom i ponavljati to nije problem, to nije problem, objašnjavajući kako škola može da izgubi do 10% časova koji se kasnije nadoknade (ili tako nešto), pa ga je sudija prekinula konkretnim pitanjem na koje je on odgovorio da se ne sjeća.

Malo kasnije sam postavio isto pitanje drugotuženoj, Marijani Pećanac (Dragojević) koja je primljena na tom konkursu, da li je ona radila te dvije sedmice. Ona je, uz puno okolišanja, rekla da se ne sjeća.

E, sad, detalj da popuni priču: Marijana je u toj školi radila već od 2008. do 2010. godine, nepunu normu. Da ja izvlačim zaključak da je ona sigurno pozvana prije početka školske godine i da je radila te dvije sedmice, ne bih. Ako se ona ne sjeća... Mada, žalosno je da ljudi tako gube pamćenje. A u krajnjoj liniji, kao što sam rekao sudiji, to nije toliko bitno za ovaj slučaj koliko je bitno kao ilustracija "konkurisanja na već popunjeno radno mjesto".

Što se tiče ostatka suđenja, vrijedi još spomenuti da je advokatica koja zastupa školu mlateći rukama sebi bila razmazala karmin po licu, pa je izgledala kao Dee Snider iz benda Twisted Sister, te da je u jednom trenutku nakratko prekinula ignorisanje zakona i logike rečenicom: "Tužitelj na svojoj strani ima samo Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH."

Sudija Maja Krajnović je bila poprilično korektna, nije me prekidala kao Dragomirka onomad, ali to ništa ne znači. Vidjećemo kakva će biti presuda...

I, da, prvostepena nesreća koja je zadesila ovaj slučaj, Dragomirka Stanojević. Sudija Maja spomenu da je Dragomirka kažnjena zbog nezakonitog rješenja o odbacivanju tužbe, i s tim u vezi - misleći na kaznu, a ne na njeno odsustvo sa slučaja - upitah nakon suđenja:
-A šta je bilo sa Dragomirkom Stanojević?
-Dobila je bebu.
-Sa mužem ili sa nekim drugim?
-Vi stvarno mislite da ćete dobiti odgovor na to pitanje?
-Ja odgovor već znam.

Relativno neukusno, međutim, obzirom na običaj da žene obično dobijaju bebe od muževa (što ovdje nije slučaj) kao i činjenicu da se radi o jednoj nesrećnici koja je učinila sve u svojoj gluposti da oteža ne jedan nego dva moja sudska procesa, poprilično na mjestu. Uglavnom, Dragomirka je propalitet svoje vrste, ali ispala je iz stroja, makar na neko vrijeme... a nadam se da se neće ni vratiti.

Čeka se presuda.

Addendum: naknadno vidim da sam na blogu uglavnom opisivao slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS ali da nisam dovoljno pisao o ovom slučaju te fali detalja... Elem, Dragomirka je originalno bila zadužena za isti, te je prvostepeno odbacila tužbu zato što nisam dostavio adresu drugotužene. Okružni sud je proglasio nezakonitim to njeno rješenje i naveo da sam ja ukazivao na to da prvotužena (škola) ima taj podatak i da sud treba od prvotužene da ga dobije. Tako je i bilo, a za nastavak suđenja je zadužena sudija Maja Krajnović koja je, kao što vidimo, stvar dovela do glavnog ročišta.

Šta će biti sa tim?

Dragi čitaoci i slučajni prolaznici, tekst "Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske" u ovom trenutku na ovom blogu ima blizu 1.600 direktnih klikova odnosno preko 2.500 čitanja. Tekst su prenijeli - doduše, ćosavo, bez slika - portal RTV BN i portal Frontal. Teško je reći koliko tamo ima čitanja... nije ni bitno.

Obzirom na naše medijske navike (zavisnosti), "svake priče tri dana dosta" uz zatupljenost naroda, vrijeme je za nešto drugo. Budući da nemam nekih naročitih projekata u planu, valja odgovoriti na pitanje "šta će biti sa tim?"...

Ne znam.

Ono što znam jeste da se sudovi ne susreću sa ovakvim stvarima. To je činjenica. Suditi se usuđuju samo ljudi koji se bore za posao, koji su usljed nekog falsifikata zakinuti za bodove, čiji cilj nije konstatovanje sistemske greške. Koliko je bilo ovakvih slučajeva, sudskih? Ne znam. Možda je ovo prvi.

Nego, naredni koraci.

Kao što je spomenuto u tekstu, Ministarstvo nauke i tehnologije RS je 5. jula raspisalo konkurs za službenika za odnose sa javnošću. Pod teretom izbora, zgrada Vlade RS ima da se savije od službenika i namještenika koji se ubacuju u posljednji voz. Taj konkurs uslovno propisuje godinu dana radnog iskustva koje nemam niti ću steći u ovom životu u ovoj državi, ali sam svejedno konkurisao... šta će biti na konkursu, znate već sami. Moram to da uradim čisto zbog procedure.

Dalje, nevezano sa tim, slijedi pisanje žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (http://www.hjpc.ba/), na Dragomirkinu prvu nesposobnost - u ovom slučaju. Inače, ona je zadužena i za moj slučaj protiv ŠUP škole, gdje je odbacila tužbu što je drugostepeni - Okružni sud proglasio invalidnim. To će biti žalba na njenu drugu nesposobnost, jer njena bijeda to zaslužuje.

Isto tako, ovaj slučaj je kršenje Krivičnog zakona RS, Člana 227. što traži krivičnu prijavu. Vrijeme je da se i to napiše.

Šta će biti sa tim? Ne znam ni to. Biće šta bude. Pritisak se vršiti mora - drugačije neće doći do promjene. Kažu, demokratija, pravna država, nenasilne metode, koješta... onda idemo da se borimo perom. Dušmani su htjeli da mene zatrpaju gomilom papirčina i zaglupe, samo što nisu dovoljno pismeni za to. Sad treba uzvratiti s kamatom. Presuda Okružnog suda je njihov poraz, što je veoma malo za bijedu koja nema ni obraza ni časti... treba ih poniziti. I zato, idemo dalje.

Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene - čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje... s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao - pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih... Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom...

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012...

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se - uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama... malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu - zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa... Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati...

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi... sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe...

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti... zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci... a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji - u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče...

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma... su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost...), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi... i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ - o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ - gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM - 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali...

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo... a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi...

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću... a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje -  provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto...

Totalna Moralna Pirova Pobjeda

Šušlja je bio svojina neke babe Vaskrsije, jedne dobrodušne i razgovorne žene, koja je svoga konjička hranila i pazila bolje nego samu sebe. Nedjeljom bi ga čak i uštipcima častila, a nudila ga je i mladim lukom čudeći se zašto on od njega glavu okreće.
- E, moja budalo, kad bi ti znao kakva je poslastica mlad luk, više ti ne bi bio konj, nego čovjek, i ja bih ti dala ime Marinko - korila ga je baba.

(Posvećeno Dragomirki Stanojević sa željom da i ona jednog dana postane Marinko.)

Inače, stigla mi je presuda od Okružnog suda u slučaju protiv Republike Srpske/Ministarstva nauke i tehnologije (prethodno: http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/12/presuen-sam.html), konačni rezultat je 2 : 1 za Bojana Vlajića protiv Republike Srpske (iako je Bojan Vlajić zapravo igrao za Republiku Srpsku); detaljniji opis za par dana u analitičkom tekstu o čitavom slučaju.

Presuđen sam!!!

Ja se izvinjavam, ali bih ovim putem javno da pitam: ima li neko viška 1455,00 KM da mi posudi? Ne treba mi za drogu, brza kola, još brže žene ili pak gelove za kosu i minđuše (bar ne dok se zaposlim u Pravobranilaštvu RS), nego da platim što sam dužan po danas dostavljenoj presudi koju je Dragomirka Stanojević sročila, kako stoji, 22. novembra tekuće godine, a kojom se u brk nasmijala zdravom razumu i zakonskom roku za donošenje presude...

Zapravo, dovoljno bi mi bilo 750,00 KM, toliko sam dužan Republici Srpskoj. Ovo ostalo sam dužan drugotuženoj, ali njeni troškovi su troškovi skupog advokata kojeg je angažovala, a ko ima za skupe advokate... nije moj drug. Sa druge strane, Republici Srpskoj ne bih da budem dužan, jer znam da ona nema i da je siromašna. Krade je ko stigne, a ja nikad nisam želio da budem kao drugi.

Radi se, u ovom slučaju, o tužbi protiv Republike Srpske (i Sande Desnice) odnosno Ministarstva nauke i tehnologije RS:
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2012/05/konkursi-konkursi-iv.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/10/bojan-vlajic-protiv-republike-srpske-i.html
http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/11/trzaj-borbe-protiv-mnt.html

Šalu na stranu, a teško je ostati ozbiljan u ovim trenucima, stigla je prva presuda od "ovih mojih", gdje se ja žalim i sudim i tako to. Izgubio sam i dužan sam. U presudi je u potpunosti ignorisano sve što sam priložio kao dokaz - ni na jednom mjestu se ne komentariše nijedan navod (svi redom paušalni), sam opis slučaja je kriv i nejasan - na nekoliko mjesta apsolutno netačan (npr. stavka da sam naveo da se Ministarstvo nije obratilo ZZZ: istina je obrnuta, naveo sam da se Ministarstvo obratilo ZZZ ali nekoliko dana nakon što je primilo Sandu Desnicu na "privremeni rad"), te je generalno presuda - generalno sličnost sa radom našeg pravosuđa - zamuljana i zakukuljena.

Možda najveći atak na inteligenciju u presudi jeste navod sudije da je "diskreciono pravo" komisije izbor kandidata, a komisija veoma indiskretno izdvaja Sandu Desnicu po kriterijumu "upoznatosti sa načinom na koji se obavljaju poslovi odnosa sa javnošću unutar institucija RS", gdje je ona bez konkursa primljena dva mjeseca prije ostalih kandidata da se upozna sa tim načinom, a zatim primljena jer se "upoznala"...

"Zdravo, ja sam Odnosi s javnošću, hoćeš da se upoznamo?"

Možda djeluje obeshrabrujuće za nekoga ko pokuša istjerati pravdu i dokazati očiglednu nepravilnost i kriminal, a onda još vidi da je dužan, međutim, nije kraj svijeta, ni blizu. Naravno da neću platiti ni marke, a ni tucati kamenje, već je naredna stanica Okružni sud... pa makar završio kod Voje na Mocartu.

Zaključno, ono što mi se iz čitanja presude nameće kao bitno je činjenica da sve treba opisivati veoma detaljno iz razloga što se pri čitanju sudskog opisa procesa i bitnih stavki apsolutno ništa ne može zaključiti. Gdje sam ja spomenuo da mi je predsjednik komisije u prvom minutu razgovora naveo, kao da zajedno čuvamo ovce, "jebi ga, tako ti je to", u sudskom opisu ne stoji ništa. Jebi ga, nije to tako.

Bilo kako bilo, evo presude - prosudite sami:

Zima dođe, ja se ne oženih...

Prošlo je nešto više od mjesec dana od suđenja za slučaj MNT (VEZA NA SADRŽAJ*), a presude još nema. Zakonski rok za dostavu presude je 30 dana. U međuvremenu sam sreo jednog poznanika koji me je ohrabrio podatkom da to obično i ide tako, a tek onda izvršenje presude - ukoliko je u korist "malog čovjeka".

Bilo kako bilo, palo mi je na pamet da na brzinu bacim hronologičnu računicu na papir.

Konkurs na koji sam se žalio se desio u aprilu 2012. godine, konkurs na godinu dana - pripravnički staž, a ja odluku čekam 19 mjeseci kasnije. Kad se oduzme sve vrijeme koje sam izgubio zato što nisam završio pravni fakultet (nebulozni zahtjevi suda za ispravljanjem i dopunjavanjem tužbe), šta se dobije:
- vrijeme za ulaganje prigovora/žalbe na odluku je 15 dana;
- rok za odgovor je 15 dana (mada se taj odgovor ne mora dobiti iz prvog puta, kao u Ministarstvu prosvjete);
- ulaganje tužbe sudu - sud bi u roku od 30 dana trebao da se javi (ha-ha);
- javljanje suda - zakazivanje pripremnog ročišta - razmak je bio 90 dana;
- od pripremnog do glavnog ročišta je razmak bio 90 dana;
- od glavnog ročišta do presude (zakonski, kao što navedoh) 30 dana.

15 + 15 + 30 + 90 + 90 + 30 = 270

U IDEALNOM slučaju, za koji nema dokaza da se može desiti ovdje, ova stvar bi bila riješena za devet mjeseci, a radno mjesto je na 12 mjeseci. Svaka vam čast, hvala, doviđenja.

***

Usput da navedem da mi je u prošlu subotu (23. novembar), stigla jedna mala plava koverta od suda, ali, "dopuna i ispravka tužbe" za drugi slučaj koji sam pokrenuo u septembru. S obzirom da se bazično žalim na iste stvari, sve sam te korake već prošao a zanimljivo je vidjeti razlike u radu sudija.

Uložio sam tužbu na konkurs u jednoj osnovnoj školi jer sam izbačen iz konkursne procedure (nisam pozvan na razgovor i test) jer nemam godinu dana radnog staža - apsolutno nezakonito uskraćivanje prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima.

Naime, za razliku od slučajeva MNT i ŠUP, ovdje sudija Radana Radoja od mene NE TRAŽI da navedem drugotuženu stranku (osobu koja je primljena na konkurs), ali traži od mene, u skladu sa Članovima 53. i 334. ZPP, da navedem:
1. Pravni osnov tužbenog zahtjeva
(Član 53. ZPP jasno kaže da će sud postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva - dakle, zahtjev ničim opravdan i apsurdan.)
2. Osnov za nadležnost 
(Probajte poslati tužbu nekom drugom sudu van svoje opštine... logično je da za parnični postupak u prvom stepenu bude nadležan lokalni osnovni sud, samo što to, izgleda, treba nacrtati, ili navesti ZPP i Zakon o sudovima RS.)
3. Navesti zakonskog zastupnika tuženika
(E, ovo je apsolutni hit: ne samo što se to nigdje ne spominje u ZPP, nego što je i sasvim logično da ja u ovom trenutku ne znam ko će biti taj zakonski zastupnik, niti treba da znam.)
4. Dokaz u dovoljnom broju primjeraka
(Potrudiću se pa napraviti po kopiju svega viška, samo da ne bude kao u slučaju MNT da se moji priloženi materijali ne izgube na prijemu.)

A to je tek prva ispravka i dopuna tužbe, kroz koju sam prošao već dva puta. 
Usput, ko ima vremena za čitanje:
Zakon o parničnom postupku RS (popularno ZPP)
Hvala advokatu Prnjavorcu što je učinio internet dostupnim ovaj zakon, jer da se pita onih koji pišu ove zakone, plaćali bismo ih duplo - da ih napišu, a onda da nam ih ustupe na čitanje (kao što se plaća Službeni glasnik RS, je li)...




* Izbacujem iz upotrebe termin LINK. Možda je to dobro.

Trzaj borbe protiv MNT

Djelić priče o tužbi protiv MNT odnosno RS odnosno Sande Desnice (prethodno: LINK), u prošli sam dio zaboravio da dodam...

Prvo je apsurd odgovora iz Pravobranilaštva RS u kombinaciji sa izvještajem MNT o konkursu (taj sam izvještaj dobio uz odgovor na tužbu):

Dakle, Pravobranilaštvo RS kaže kako S. nije bila zaposlena, a na narednoj strani MNT kaže kako je S. obavljala poslove. Pitao sam sudiju Dragomirku Stanojević koja je razlika, jer je to neka enigmatika van mog dometa. Druga slika je nastavak S. kvalifikacija gdje stoji da je ona "upoznata na sa načinom na koji se obavljaju odnosi s javnošću". Primljena dva mjeseca prije ostalih kandidata da se upozna sa načinima, a zatim izabrana jer je upoznata.

Inače, to je ovaj dokument:

Ne bih da glumim "pijemont pismenosti", jer pored određenog neznanja stoji i činjenica da namjerno ne poštujem neka gramatička pravila, ali: "visoko školska ustanova", "doprinjeti", "ocijena" uz "doplomirani", "prstupili" i slično... Iskreno, žalosno je da to bude Republika Srpska. Žalosno.

Nastavak šuplje priče - efikasnost suda

Prethodno: http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/02/suplja-prica-detalj.html

Dakle, nastavak priče koja se naslanja na Šup priču, kako ostvariti svoje zakonsko pravo a ne izgubiti kosu. Za razliku od Okružnog suda koji je nakon 15 mjeseci donio odluku da odbaci moju tužbu protiv Ministarstva prosvjete i ustupi je Osnovnom sudu - što će reći da je trebala samo da se desi smjena ministra prosvjete pa da se nešto - bilo šta - uradi (priča na OVOM LINKU), Osnovni sud punom parom troši papir. Tako je nakon nešto preko mjesec dana opet stiglo da sudu dostavim adresu drugotužene u tužbi protiv Škole učenika u privredi:





















Mnogo ljudi na ovaj blog dolazi pretragom "kako se piše tužba". Ljudi me kontaktiraju sa pitanjima šta i kako na sudu. Planirao sam sve u vezi toga izložim u jednom članku - onoliko koliko znam i šta sam ja radio sa posebnim naglaskom šta ne treba raditi, a sad samo ovo da pokaže kako funkcionišu sudovi iznutra. Dakle, ako nemaju za šta da se uhvate, valja očekivati i najveću glupost, kao što je to bilo u prošlom rješenju gdje pisalo Mirjana umjesto Marijana pa je MUP odbio zahtjev za dostavljanjem informacija. Inače, zahtjev se predaje u MUP-u sa kopijama dokumenata kao pravnim osnovom za traženje informacija, i plaća se taksa (!) što je opet jedna posebna glupost oko koje ću pokušati da se nekome napijem krvi.

Ovo je peti put da dobijam da dopunim ovu tužbu, a s kojim ciljem, prosudite sami. Ipak, s obzirom da sam (najčešće) svih osam dana za dopunu besposlen i nezaposlen, neće se to tek tako završiti.