Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)