Mučki napad na dr Vladu Đajića s leđa u čelo

U toku je skraćena kampanja za vanredne predsjedničke izbore u Republici Srpskoj. Sem verbalnih ispada Milorada Dodika na SNSD skupovima*, sve to djeluje poprilično blago tako da su jutrošnji snimak na kojem su akteri dr Vlado Đajić i najlonska vrećica upitnog sadržaja svakako vrhunac kampanje...

Snimak je prvo kružio preko aplikacija za instant komunikaciju i zatim osvanuo na anonimnom X profilu "Bato Seka", traje dva minuta i 19 sekundi i na njemu se vide dr Vlado Đajić i zasad neimenovani muškarac (po nekim informacijama, radi se o Nenadu Radinkoviću koji je itekako poznat pravosudnim institucijama) kako razgovaraju, te muškarac iz ukrasne kese vadi najlonsku kesu sa sadržajem za koji se sugeriše da je "praškasta materija koja asocira na kokain", gurajući to prema dr Vladi Đajiću koji to odguruje od sebe a zatim i bježi iz kadra jer je shvatio da je u pitanju namještaljka i da je negdje kamera. Vjerovatno da je muškarac na sto bio stavio neku torbicu u kojoj je bila skrivena kamera a sam snimak je obrađen na Apple uređaju. Sam dr Vlado Đajić kaže da je snimak star 10 mjeseci i da je sve bilo prijavljeno istražnim organima...

Dijalog je u prvom dijelu poprilično nerazumljiv van konteksta a zatim, sa vađenjem kese iz kese, postaje komičan do mjere crtanog filma u smislu da muškarac maltene MUP metodama navodi Vladu na kompromitovanje izjavom ili činom, da uzme kesu sa praškastim sadržajem. Kad kažem "MUP metodama" mislim na to da to radi poprilično glupo i neuvjerljivo, što nekad može biti adekvatno ali u ovom slučaju to svakako nije bilo...

Snimak je pušten u eter nekad ujutro da bi nas već prije podneva dočekala objava na X nalogu Milorada Dodika kako je dr Vlado Đajić "razriješio sebe svih dužnosti" te ekspresno nakon toga i odluka Vlade Republike Srpske o smjeni dr Vlade Đajića sa čela UKC te imenovanju dr Nikole Šobota za v.d. navedene ustanove. Dakle, stvar je pažljivo pripremljena [od strane idiota, prim. aut.] i izvedena.

Dr Vlado Đajić je čovjek o kojem je nemoguće nemati mišljenje. Za jedne je on bena i kotlićar, za druge je prof. dr medicine i narodni poslanik. A on jeste sve to, a to je hiljadu puta više nego što mnogi mogu postići u deset inkarnacija... i izgleda da to ljudima smeta. I nije problem što to ljudima smeta, nego što to smeta određenim ljudima u SNSD, stranci čiji je dr Vlado Đajić član, stranci koju je dr Vlado Đajić vaspostavio na noge nakon katastrofe na lokalnim izborima 2020. godine.

I tu dolazimo do dijaboličnosti čitave situacije... Dr Vlado Đajić jeste u permanentnom ideološkom sukobu sa Draškom Stanivukovićem ali su obojica igrali za tim Dodik. Stanivuković je tajkunska marioneta koja svojim idiotizmom pokušava da odvlači pažnju od tokova krupnog kapitala. Postoje tu neka razmimoilaženja, međutim, svi veliki planovi su bivali usaglašeni i od gradonačelnika i od skupštine. Nije tu bilo prave borbe niti ujedanja... Dakle, ovo pakovanje nema veze sa Draškom i njemu se ne mogu pripisati nikakvi poeni za ovo danas... U suštini, nikakvi poeni se njemu već odavno ne mogu pripisati.

Nego, s kim onda ima veze ovo pakovanje?

Već dugo vremena postoje šumovi na relaciji dr Vlado Đajić - Igor Dodik. Igorovo jedino dostignuće jeste rođenje. Opet, to nije malo, štaviše. Prezime je Dodik, ono isto prezime koje je navedeno u imenu stranke, SNSD Milorad Dodik. I nezgodna je tu situacija bila za dr Vladu Đajića, objektivno: biti u SNSD a imati sukob sa Igorom. I evo kako počinje razrješenje tog sukoba...

Međutim, bez naročitog nagađanja i predviđanja, ovom prilikom samo da saberemo već navedene faktore: Igor je sin, a dr Vlado Đajić je prof. dr medicine i narodni poslanik. U toku je kampanja za predsjednika RS gdje SNSD kandidat sam sebe predstavlja kao potrčka porodice Dodik. Opet, dr Vlado je u kampanji radio za SNSD, a sad bi mogao početi da radi protiv SNSD, s obzirom da je SNSD krenuo da radi protiv njega...

Da skratimo, konačno rješenje je: Milorad Dodik radi za Branka Blanušu. Opet, možemo li mi, nedodici, glasati za Blanušu, ako sam Dodik radi za njega?

 

 

 

* Sreća pa je Miloradu Dodiku, presudom Suda BiH, zabranjeno političko djelovanje... Ko zna šta bi bilo da nije...

Sveta krava Vučić

U suštini, nastavak na prošli, relativno nedorečen i nedopečen članak o šizofreniji odnosno izostanku logike kako i Jelena Trivić i Milorad Dodik podržavaju Aleksandra Vučića na njegovom besmislenom kontra-mitingu, jer to nije ništa drugo nego kontra-miting...

Dakle, da se razjasni, smatram da su zahtjevi protesta protiv Vučića (Srbija protiv nasilja) relativno besmisleni, jer je problem Srbije znatno dublji od Pink/Haepi TV, međutim, od nečega treba krenuti, nezadovoljstvo je sveprisutno, svako ima svoje razloge i naravno da nisam protiv tih protesta...

Zašto nisam protiv tih protesta? Zato što je Vučić PSIHOPATA, apsolutno bolestan čovjek sa teškim narcisoidnim poremećajem, neutažive želje za moći i kontrolom*, sumanuti organizator poltronizacije i saradnje sa kriminalnim grupama i oruđe njemačkog kapitala - a švabo nas nikad nije volio niti će nas ikad voljeti.

Istina je da Srbija pomaže Republiku Srpsku, što je uvijek i činila i što je lijepo, međutim, Srbija bi trebalo prvo da pomogne sebe...

No dobro, sve su to generalne stvari, centralni dio članka je jedan plastičan primjer da bih potkrijepio tezu kako "nema pobjede" (makar još dugo vremena):
https://www.rtvbn.com/4044155/nevesinje-slavi-spasovdan-dodijeljeno-priznanje-predsjedniku-srbije

Dakle, BN televizija koja je PROTIV režima, protiv Dodika. "Teoretski ljubav lepo zvuči..."

Pratim BN portal i povremeno napišem poneki komentar. Meni, koji sam pismen i protiv režima i vrlo rijetko koristim vulgarizme, administratori BN portala odobre oko 30% komentara, što će reći da oko 70% ne odobre. Malo šizofrenija ali je tako...

Na ovdje vezanom članku je bio osvanuo komentar:

Rambo
25.05.2023 13:46

Šukalo,da si išta valjao ostao bi ovdje i borio se kao Vukan sto se bori!A politika koju vodi taj tvoj gazda je ista kao i ovog ovdje od kojeg si pobjegao!

Iskreno, bio sam vrlo iznenađen da je taj komentar odobren, što sam i rekao jednom poznaniku u instant prepisci:

No, sreća je trajala kratko... Desetak minuta nakon toga, komentara nije bilo. Tehnički, kako nisam napravio sliku ekrana, nemam ni validan dokaz da je taj komentar postojao ali vjerujte mi na riječ... Trenutno su na tom članku samo tri komentara od kojih jedan daje podršku Rambu odnosno nj. komentaru. Vjerovatno da administrator nije uopšte pročitao drugu rečenicu komentara pa da je odobrio, Šukalo je nebitan pa se po njemu može "oplesti" ali Vučić... EEE...

Vučić jeste jedno veliko zlo ali nije ultimativno, to nas je istorija naučila, jer smo mnogo puta veliko zlo zamijenili većim... Ima dobrih i poštenih ljudi (I U POLITICI) sa obe strane Drine ali iza njih će teško stati strani kapital, a dok ne shvatimo koliko je trula ta mrkva kojom nam mlate ispred nosa, proći će dosta vremena. Ovo možda jeste početak kraja Aleksandra Vučića ali nije siguran znak da će biti bolje...

Teške utakmice, baš teške.

* Dok je sa ove strane Drine jednako nekvalitetan čovjek (Milorad Dodik), razlika je u tome što je Dodik bolesni kleptoman, primarno željan novca, dok je Vučić više od toga željan pažnje što se i manifestuje njegovom omniprisutnošću...

Padaju maske: šta znači korona za srbskog morona...

Ujdurma oko virusa ne prestaje, još malo pa će dva mjeseca života pod restrikcijama. Zanimljiv je to sociološki eksperiment, kad već 25 godina nema rata da podsjeti ljude šta je to korištenje mozga...

 

Kako je ona neka žaba iz narodnog predanja vidjela da se konj potkiva, tako su i Srbi podigli nogu nivo borbene gotovosti kad su vidjeli da "korona" udara malo jače od istoimenog piva, iako su inicijalno mislili drugačije: u Srbiji je pulmolog Branimir Nestorović krajem februara izjavio da je "ovaj virus najsm(ij)ešniji virus na svijetu" (VIDEO), dok je aktuelni premijer Republike Srpske Radovan Višković početkom marta izjavio kako je "virus izmišljen za uništavanje privrednog rasta nekih zemalja koje su se u određenom trenutku pojavile tamo gdje neki drugi smatraju da ne bi trebalo da se nađu" - aludirajući, valjda, na sumanut privredni rast Republike Srpske (TEKST). Dok je prvo bilo šeretska izjava inteligentnog lika, drugo je bilo iskreno ubjeđenje nadasve iskrenog hrišćanina, ali, bez obzira što u ob(j)e izjave ima zrnce istine, primarno im je to što su bile izuzetno neprimjerene, savršeno odražavajući "lako ćemo" mentalitet...

Samo dan nakon izjave Radovana Viškovića u Republici Srpskoj su registrovani prvi slučajevi zaraze novim virusom (ČLANAK) a nekih sedam dana nakon toga kreću restrikcije, inicijalno sa odlukom da ugostiteljski objekti rade skraćeno radno vrijeme uz poštovanje socijalne distance, a zatim slijedi potpuno zatvaranje svega sem trgovina robom široke potrošnje te policijski čas (od 12. marta; policijski čas od 20:00 do 5:00). Sa druge strane, Srbija kasni za Republikom Srpskom, sve radi najnormalnije i virus se, logično, širi a onda se dešava "eksplozija" kad se kod zaraženih, nakon perioda inkubacije, počinju manifestovati simptomi. Tad predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prelazi u psiho režim rada 113% i nakon uvođenja najrestriktivnijih mjera u regionu (od 21. marta; policijski čas od 17:00 do 5:00) njegovi uobičajeni termini za javno obraćanje (čitaj: stalno) bivaju obogaćeni nekim novim oblicima šizofrenije, od pilotiranja do plakanja (VIDEO)...

I sad, vratimo se na onaj istiniti dio izjave Branimira Nestorovića: šifrovani COVID-19 ili SARS-CoV-2 je virus iz porodice takvih virusa, ni prvi ni posljednji (sjetimo se SARS epidemije 2003. godine). Nakon inkubacije se manifestuju simptomi gripa i... to je to. Ništa ni manje ni više. Grip ili gripa, ista ona koja svake godine obilazi zemaljsku kuglu, gdje sve zavisi od imuniteta - jedni se samo nakašlju dok drugi padaju u postelju i procenat smrtnosti je oko 1%, najčešće zbog kombinacije faktora odnosno aktuelnom terminologijom izraženo "pacijent je bolovao od niza hroničnih oboljenja". Jedina novost je što je virus otporniji od "klasičnog" virusa gripe i duže se zadržava/ostaje potentan van zaražene osobe te se tako lakše širi. Samo je to trebalo objasniti... ali NE.

Izuzetno ružnim pristupom u komunikaciji sa javnošću, gdje se virus predstavlja kao crna kuga iz XVI vijeka, stvara se panika sa obe strane Drine, a u Republici Srpskoj dešava i opsada institucija od strane šampiona kleptomanije Milorada Dodiga. Taj aktuelni član Predsjedništva BiH, koji je u to tijelo dospio izuzetnim porazom (prihvatanjem ANP) i koji je nakon toga nastavio sa porazima u političkoj borbi za prosperitet Republike Srpske [postavlja se pitanje da li je njemu uopšte u interesu prosperitet Republike Srpske - haha, prim. aut.], nakon što je u dosadašnjem mandatu silovao Narodnu skupštinu RS vanrednim sjednicama i spinovanjem svojih poraza na nivou BiH, sada de facto preuzima na sebe sve bitne funkcije RS jer ne samo što donosi odluke u ime premijera i predsjednika RS (kako je to i bio zamislio) već ih i saopštava. Ispomoć mu je ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač koji počinje da živi san: policijski čas, žandarmerija sa dugim cijevima na ulicama... samo je tu problem što su te duge cijevi uperene u sopstveni narod koji u tom trenutku čak nije ni revoltiran, već samo neinformisan.

I dok je nemoguće sasvim precizno ispratiti situaciju između dvije srpske zemlje, paralela je zbog činjenice da za kriminal i glupost granica ne postoji, a u ovom slučaju se glupost manifestovala kroz prepisivanje mjera od Srbije (koja je kasnila u restrikcijama) sve dok Vučić nije odigrao fintu, o čemu će biti riječi kasnije. S obzirom da je Narodna skupština RS jedna raspala prostitutka koja čak ne dobije ni maramicu poslije redaljke [izvinjavam se na izrazima, ali ovo je stručna terminologija, prim. aut.], ista je preskočena uvođenjem neustavnog vanrednog stanja gdje predsjednik RS odnosno, u ovom slučaju, nj. ikebana Željka C. ima mogućnost da donosi uredbe sa zakonskom težinom od kojih je prva bila kaznena, za izazivanje i širenje panike, prepisana iz Srbije, gdje prepisivači nisu obratili pažnju na to da u domaćim zakonima zapravo nije definisano šta je to panika. Ipak, prije nego što je ista ekspresno ukinuta, desio se pokušaj da se na osnovu toga kazni dr Maja Stojić-Dragosavljević, inače član opozicione stranke SDS, jer je izjavila da RS nema resursa da se bori sa epidemijom (ČLANAK). Ironija tog pokušaja se ogleda u izjavama "srpskog" člana Predsjedništva BiH M. Dodiga koji je na nekoliko mjesta prilikom iskazivanja zahvalnosti za pomoć koja je upućena RS izjavio kako je "RS ekonomski slabija [od navedenih donatora] pa nema sredstava" ali na stranu ta konstatacija kako je voda mokra, u moru Dodigovih nebuloza ispaljenih za ovo nedoba vrijedi podvući jedan koji najbolje ocrtava potpuno ludilo riječi i odluka - Dodik: Samo nenormalni se ne plaše ove situacije, vrijeme je za odgovornost gdje je jedna od prvih rečenica "Mislim da je daleko veći broj zaraženih nego je evidentirano." (TEKST). Srećom pa je sporna uredba sa zakonskom snagom povučena, inače je mogao i Dodig da nastrada od nadasve revnosnog tužilaštva koje savjesno radi po službenoj dužnosti [haha, prim.aut.]. Ipak, ništa od toga se ne može mjeriti sa "čašćenjem" Aleksandra Vučića koji je prilikom slanja pomoći Republici Srpskoj izjavio kako ovdje "nema osnovnih lijekova te da se čudi kako se uopšte isplaćuju plate" odnosno doveo u pitanje finansijsku likvidnost manjeg BiH entiteta (TEKST). Dakle, došli smo do toga da je voda mokra i skliska...

Šampionska Banjaluka
E, sad, nije što je voda mokra, nego što se prospe, ako se razbijaju čaše i flaše. Korona u BiH je krenula sa Banjalukom i nastavila sa Banjalukom: u jednom trenutku rada na tekstu (8. maj) u Republici Srpskoj je bilo registrovano 1.068 zaraženih od kojih je 506 bilo iz Banjaluke, a što se tiče BiH, na drugom je bio Čitluk sa oko 120, dok je Sarajevo u istom trenutku imalo oko 80 zaraženih, čisto da se uspostavi odnos veličina. Tu ne treba zanemariti da je Federacija BiH inicijalno posuđivala testove Republici Srpskoj, tako da se ovo može uzeti kao relativno solidan pokazatelj stanja na terenu bez obzira na broj ukupno testiranih/procenat pozitivno testiranih. Banjaluka prednjači. Kako?

Po samoj pojavi virusa u Banjaluci, gradonačelnik Igor R. je ostao opušten, mjerom ograničenja rada ugostiteljskih objekata, ali ne i zatvaranja istih. Onda se, "nekako", desilo treće žarište (popularno klaster). Gradonačelnik nikada nije "preko usta prevalio" koje je to treće žarište, ali i vrapci na grani znaju priču o proslavi rođendana u "Jova baru" jedne ženske osobe bliske suvlasniku lanca "Moja apoteka". Virus je, navodi ta urbana legenda, dospio kroz boravak u austrijskom mondenskom zimovalištu Išgl [koje je i samo ostalo otvoreno duže nego što treba unatoč saznanjima aus. vlasti o širenju virusa u istom - profit je ipak preči, prim. aut.]. Zaražena banda veseljaka je isto veče obišla nekoliko banjalučkih lokala a "Jova bar" je, između redova, označen kao crna tačka. Tek se daleko poslije te buktinje prvi put u medijima osnovano pominje Jova bar kao žarište, ali u sasvim drugom kontekstu, što bi lako moglo biti "svođenje računa" na nekom drugom nivou (TEKST)...

Naknadno se u Banjaluci zatvaraju parkovi, izletišta i teretane u prirodi što samo dovodi do veće koncentracije ljudi željnih rekreacije i svježeg vazduha na istim mjestima; poseban je apsurd što se nekoliko teretana u prirodi nalazi pored pješačkih staza, pa je bilo moguće vidjeti kako na klupama sjede ekipe po nekoliko ljudi koji puše i piju alkoholna pića, ali je zato bilo zabranjeno vježbati nekoliko metara dalje na spravama [idealan primjer teretane na otvorenom na istočnom tranzitu, prim. aut.]. Isto tako, jako je simpatično bilo kad se usljed pandemije paranoje i zabrana o okupljanjima na društvenim mrežama pojavila slika supruge Igora R. kako uživa u druženju sa još četiri drugarice, bez poštovanja tada važećih pravila o zaštitnoj opremi i držanju distance (TEKST). Međutim, protivnici aktuelne vlasti su tu napravili nepotreban gaf isjecajući dio slike i zatim u tekstovima navodeći da se gospođa nalazi na nekom izletištu (koja su bila pod zabranom). Nije u pitanju bilo nikakvo izletište, već se radi o dvorištu Tehničke škole [vidljivo na integralnoj slici iznad, prim. aut.]. Nepotrebno.

Bilo kako bilo, i pored navedenog, nije bilo pošteno inicijalno kritikovati mjere vlasti u pogledu ograničavanja kretanja i ostalog, jer je to jedino moguće u slučaju zemlje kao što je BiH/entiteta RS gdje apsolutno nema kapaciteta za direktno suočavanje sa epidemijom: usljed nedostatka resursa svake vrste (uključujući znanje), bilo je logično pokušati usporiti širenje virusa, dok se stvari nabavljaju u hodu. Međutim, sada se vidi da su te "krizne" nabavke bile kao i one u doba blagostanja, KRIMINALNE, što opet ima posebnu dozu NEČOVJEŠTVA u ovom trenutku. Kapitalan primjerak toga je nabavka preplaćene i nepotrebne mobilne bolnice koja se početkom maja počinje montirati (!), nekih dva mjeseca nakon registrovanja širenja virusa na ovom području (TEKST). Takođe, selektivno popuštanje ograničenja rada i mjera zabrane su za svaku kritiku. Narodna skupština RS je suspendovana a za to vrijeme počinje da radi sve ostalo, počele su prvo da rade prodavnice tehničkom robom, zatim alati/repromaterijali, uslijedili su butici, 11. maja kreću ugostiteljski objekti... Zakonski, uvođenje vanrednog stanja/suspenzija rada NSRS može da se opravda samo ozbiljnom fizičkom spriječenošću poslanika da se sastaju (ratno stanje, okupacija teritorije i sl.), što ovdje nije slučaj. Najbolji primjer apsurda na tu temu imamo u Srbiji gdje predsjednik Parlamenta Maja Gojković istjeruje iz sale poslanike pokreta Dosta je bilo zbog nenošenja maski, dok istovremeno ona svoju masku nosi ispod brade a premijer izlaže bez maske (VIDEO)...

A da se mi stvarno raziđemo?
I sada, trenutak je da se vratimo na fintu Aleksandra Vučića: sam Beograd ima više nego duplo stanovnika od Republike Srpske. Znači, samo na tom poligonu ima duplo više obrta. Na stranu bolesna ideja SNS vezana za izbore kroz prizmu korone koju je odlično objasnio Saša Radulović (VIDEO), transparentnost nejednakosti u Srbiji je bila toliko očigledna da građani počinju svaku veče da protestuju sa svojih balkona pravljenjem buke. Tome je svakako doprinio i Vaskršnji višednevni policijski čas (totalna zabrana kretanja tokom skoro četiri dana) pa tako Aleksandar Vučić, uvidjevši da je đavo odnio šalu, donosi odluku o "normalnom" policijskom času u toku narednog vikenda (koji "obuhvata" i 1. maj) dok za to vrijeme Republika Srpska tri dana "uživa" u slobodi kretanja od 5:00 do 12:00, obrazloženo strahom od okupljanja 1. maja [i pokušajem reprize toga 2. i 3. maja, prim. aut.]. Dakle, u tom trenutku se gubi signal sa maticom, gdje vladajući SNS počinje ozbiljno da se bavi "sanacijom" situacije na terenu. U Republici Srpskoj revolt nastavlja uzlaznom putanjom, posebno porastom zaraženih nakon oštrih mjera, što vlast pokušava pripisati građanima i opravdati nebulozama poput one Nenada Stevandića da je to "krivica Federacije BiH" (TEKST). Istina je, naravno, drugačija: za Vaskršnje praznike, policija je imala prećutno odobrenje da ne kontroliše hramove [bez ulaženja u praksu istih, čisto sa stanovišta okupljanja, prim. aut.] te se, naknadnom analizom broja oboljelih i širenjem po opštinama RS uočava izuzetno ozbiljan problem - Univerzitetski klinički centar Banjaluka je žarište. Virus je registrovan u nizu opština manje ili više udaljenih od Banjaluke, ali je za većinu zajedničko to što zaraženi imaju neke veze sa UKC Banjaluka, te bjesni rat na relaciji uprava UKC odnosno vlast i sindikat radnika medicinske struke (TEKST)...

Ono što je simptomatično nakon nekolicine ovih apsurda, gdje se mjere ublažavaju i pored porasta broja oboljelih (ČIME OPRAVDANO?), jeste da je gradonačelnik Banjaluke poprilično zaćutao, a pokazala se i sva beskorisnost Ministra zdravlja i socijalne zaštite RS Alena Šeranića. Po struci epidemiolog, iako se nije time profesionalno bavio, Šeranić je na početku epidemije dočekan, da oproste čitaoci na parafrazi, kao "dašak svježeg vjetra u SNSD", ali kako vrijeme prolazi uočava se da to nije baš svjež vjetar nego da su u pitanju gasovi. Šeranić nije imao nijedan inovativan potez tokom čitave ove situacije (a to mu je struka), ali je zato debelo zakazao odnosno bivao apsolutno nemušt i nijem tokom preispitivanja UKC problema i ograničavajućih mjera. Podaci o zaraženom osoblju UKC se pokušavaju falsifikovati (po podacima dostupnim u jednom trenutku zaraženi na UKC su činili približno 1/7 zaraženih u BL), nema odgovora na visok procenat smrtnosti od posljedica virusa (oko 5%), ali imamo mjeru nošenja maske na otvorenom, što je u suprotnosti sa samim Zakonom o zaštiti stanovništa RS koji se oslanja na savjete SZO koja kaže da maske nemaju efekat (TEKST), te nošenje rukavica u zatvorenom, nakon dezinfekcije istih (?!). Naravno, građani uglavnom sami moraju da se snađu za masku i rukavice, kojima je od početka epidemije višestruko skočila cijena. U svemu tome se zaboravlja da je inicijalno socijalna distanca iznosila jedan metar (1 m) od osobe koja kiše ili kašlje. Kako smo od toga došli do ovoga sad, da se - po tumačenju vlasti - virus stvara boravkom tri i po osobe na istom mjestu, stvarno bi trebalo upitati uvaženog gospodina ministra ili pak predsjednika stranke iz koje on dolazi.

Suština je...
Dosad se pokazalo u svijetu da je preko 50% žrtava korona virusa iz staračkih domova. Isto tako, zanimljiv kontraprimjer je što u vrtićima nisu/neće biti potrebne dodatne zaštitne mjere za djecu - nema maski i rukavica. Dakle, kao što je već rečeno, virus izazivu gripu, koja ima minimalan efekat na mlade i zdrave. Stari i bolesni umiru, otkad je svijeta i vijeka. Činjenično, imamo te podatke, bez da ulazimo u teorije zavjera koje, usljed svega, doživljavaju svoj istorijski vrhunac. Ipak, uvaženi ministar zdravlja Šeranić, u svojih 15 minuta slave, počesto spominje da će ljudi morati da se naviknu na novu realnost: beskontaktnu - maske, masturbacija i paranoja, ukratko.

Zapravo, nova realnost bi trebala biti da IZABRANI PREDSTAVNICI VLASTI RADE SVOJ POSAO, kako uobičajeni, tako i u vanrednim okolnostima; kako lopovi, tako policajci i doktori, a pouka građanima ove zemlje - koja je dosad svakako trebala biti jasna ali većini nekim čudom ipak nije - da se niko neće pobrinuti za njih, sem njih samih. Život je jedna od rijetkih stvari koja je ostala narodima sa ovih prostora, i on će se svakako nastaviti, sa ovima na vlasti ili bez njih - jer mu oni svakako ne doprinose pozitivno.

Sjaj i bijeda Delta Planeta = MI zapravo imamo sreće u životu

U Banjaluci je otvoren jedan od "najvećih i najmodernijih tržnih centara u ovom dijelu Evrope", Delta Planet. Otvorili ga suvlasnici, presuđeni sitni kriminalac Miroslav Mišković i nepresuđeni krupni kriminalac Milorad Dodik...

Apsolutno nemam ništa protiv velikih tržnih centara, štaviše. Postoji film koji na simpatičan način objašnjava kako je to zapravo vid subkulture, "Pacovi iz tržnog centra" (Mallrats), režisera Kevina Smita, dok je isti snimao dobre filmove. Naime, veliki tržni centri sadrže sve što je potrebno za život: tu je moguće kupiti sve, tu je besplatan parking, WC, restorani brze i spore hrane, kafići, slastičarne, zabava u vidu salona igara, teretana, kino sala, baš sve za džirlo narod. Međutim, Delta Planet...

Ne treba ići daleko za referencu: Beograd, Delta Siti. Nominalno sa istim korijenom, Delta Siti unekoliko više ima smisla od ovog što je Banjaluka dobila. Delta Siti ima sve što je ovdje ponuđeno uz bolji izbor odjeće, mnogo bolji izbor hrane, više prodavnica tehničke robe, izuzetnu knjižaru... A T.C. Ušće da ne spominjem (lični favorit). Banjaluka je zapravo dobila proširenu verziju T.C. Merkator udaljenu nekih 300 metara od T.C. Merkator. Jedino što nedostaje iz Merkatora jeste... Merkator. Za poziciju supermarketa u Delta Planetu se izborio MojMarket; radnje koje su ponavljaju su Sport Vision, Office Shoes, Astra, Legend, Kultura, Techno Shop Stanić, N-Fashion, Proteini.si, DM... razlika je još u zlatari i slastičarni, ako se ne varam. Već tu počinje glavobolja usljed (nedostatka) logike, ali to je tek polovina problema...

Naime, neka tržnog centra, ko ima para - kupovaće, ko nema - zaobići će, ali ono što je nesporno sporno jeste što je to zemlja koja je prevarom "oteta" od grada. Nekad bilo dio kasarne/tenkovskog poligona, pa neka, te vojske više nema i biti je neće, neka se gradi, ali je grad poprilično oštećen malverzacijama oko te zemlje odnosno kojekakvim zamjenama u kojim je glavnu ulogu odigrala firma Lakting (Laktaši - Dodik - naravno). Dalje ono što je nesporno sporno jeste što je objekat ušao u izgradnju bez potpune građevinske dozvole pa je u toku gradnje izbio skandal kada se saznalo da je postojeća dozvola bila samo za zemne radove a ono već bila nikla druga etaža. Tada se čudesnom brzinom u gradsku kasu slilo nekih para za takse pa je ministarka - dozvola radodajka - Srebrenka Golić ekspresno udarila pečat. Naknadno ono što je nesporno sporno jeste što je sam objekat otvoren nezavršen i nigdje u normalnoj zemlji ne bi mogao dobiti upotrebnu dozvolu jer, pored svega, vidljivo je da protivpožarni sistem (prskalica) nije završen. [Slike u tekstu su nastale šetnjom kroz tržni centar na dan otvaranja, prim. aut.] Dodatno na taj treći nesporno sporni dio jeste što je kružni tok vrijedan tri miliona KM, napravljen zbog tržnog centra, isto tako otvoren nezavršen: u podzemnim prolazima nije omogućen pristup invalidima niti su završni radovi obavljeni.

No, ono što je najspornije ali nije nesporno je zapravo suština. Milorad Dodik je prilikom otvaranja Miroslavu Miškoviću, nedavno osuđenom na zatvorsku kaznu u suđenju koje je bazično bilo farsa gdje je optužnica za organizovani (krupni) kriminal iscjepkana do besmisla, poručio kako je ovaj "uvijek dobrodošao na slobodnoj teritoriji". I dok sam u jednom tekstu početkom 2018. godine iznio mišljenje kako je Republika Srpska za Srbiju otprilike neki retardirani rođak sa sela i mjesto jeftinog azila (vidi TEKST), činjenica je da ta rodbina odlično sarađuje kad je u pitanju neka mutljaža. Kako Mišković može ovdje otvoriti tržni centar, tako i Mile Radišić, kum Milorada Dodika, može da se unatoč međunarodnoj potjernici bez problema šeta po Beogradu, pa i da - kad mu dosadi - pređe državnu granicu i dođe malo na izdržavanje kazne. O nekim manje poznatim slučajevima bi se moglo do sutra, ali je suština da Milorad Dodik, psihopata koji je pokrao izbore i uspostavio neviđen kvalitet nepotizma u Republici Srpskoj i Aleksandar Vučić, psihopata koji je uspostavio neviđen kvalitet poltronstva i nakaradnosti javnog života u Srbiji, savršeno sarađuju kad je pitanje "udaranje procenta" po IMT (imal' mene tu) principu.

Prvi lokal na ulazu u Delta Planet je kafe restoran Agape, koji je i zvanično, za razliku od većine toga što se pripisuje trenutno aktuelnog članu predsjedništva BiH, u vlasništvu porodice Dodik. (Digresija: prilikom obilaska mi je zapalo za oko da je većina osoblja u Agapeu, u nedostatku grublje riječi, gubava. Nemam ništa protiv tih ljudi, tamo crnče za marku kao i većina ovog jadnog naroda, ali, pokojni Marti Feldman bi bio ponosan koliko su svi oni na tragu njegove uloge Igora u ostvarenju "Mladi Frankenštajn".) Kruže priče kako je na ugovoru za Delta Planet kao suvlasnik naveden Igor Dodik. Nemam nikakve dokaze i bilo bi čudno da je ovaj stvarno napismeno tu negdje, ali je činjenično da je u pitanju neki tal i bez sumnje je da Milorad Alavi ima svoje prste u tome... Takva seljačka traljavost i lakomost su vidljivi na svakom ćošku.

E, tu je ono najtužnije u svemu, a opet uslovno pozitivno - posmatrajući širu sliku: čime god da se Dodik bavio, to je propalo. Svi njegovi javni (privatni) poslovi su veoma neslavno završili, muljaže tokom rata, nekakvi biznisi sa namještajem, ogromne pare su se tu kotrljale i ko zna kako nestale tako da je on u svoj prvi premijerski mandat ušao sa ogromnim dugom. Poslovi koje su formalno njegova djeca vodila (radio Igokea, firma Fruit Eco...), isto tako, uglavnom neka priča o kreditima i pare koje su nestale a od posla ništa. E, sad, nije nemoguće da su te pare završile na nekim računima u švajcarskoj banci ili slamarici, ali je činjenica da ti poslovi propadaju ili jedva plutaju; valjda bi pametnije bilo da su to uspješni poslovi, i da se to uloženo/ukradeno od države nastavilo umnožavati samo od sebe (umjesto što je poslije ukradeno od države po drugoj osnovi), ali, za tako nešto treba znati raditi a kompletna ova vlast zna raditi samo prljave poslove, na žalost. S tim u vezi, ono suštinsko iz naslova teksta: s obzirom koliko su Milorad Dodik i njegova sekta na vlasti u Republici Srpskoj, dobro je da je ista opstala. Jeste ta Republika Srpska jedna ljuštura, izjedena iznutra najcrnjim parazitima, ali makar joj je ostalo ime. Ne navodim to zbog "srbuj, makar slamu jeo" već zbog same činjenice što unatoč konstantnoj sumanutoj priči o povratu nadležnosti, nijedna nikad nije vraćena Srpskoj, pa bi taj gubitak imena, jedinog podsjećanja da GLUPI rat na ovim prostorima nije bio uzalud, sa te strane bio tragičan.

I eto, MI zapravo imamo sreće, mogao je ovo umjesto Delta Planeta biti Bakir Planet, kakav je dobar domaćin i izuzetan menadžer Milorad Dodik...

O referendumu

"Referendum? Referendumom se izjašnjava da li ste za DA, ili ste za NE..." - bezimeni student podstanar porodice Popušlić

Svima u Republici Srpskoj se (posebno intenzivno, izvještavanjem o svakom detalju procesa) pod grlo posljednjih nekoliko mjeseci - od odluke Ustavnog suda BiH - gura referendum. Možda će se i provesti. Od svih najavljivanih referenduma dosad, možda će se i provesti, ovaj NAJGLUPLJI, o Danu RS.

Dosad je Dodik mnogo puta potezao referendum (mnogo smo bitni, mi Srbi, da se pitamo nešto), o otcjepljenju, pa o (ne)radu Suda i Tužilaštva BiH, a evo sad ovo... Sa druge strane stižu reakcije (kontra oko Srebrenice, da se izdvoji iz RS) a sa treće upozorenja (ambasadori NATO zemalja upozoravaju kako referendum nije pametna ideja). Realno, ovi sa druge strane kontriraju radi kontriranja, isto kao i "mi" njima; treća strana je faktor destabilizacije jer od toga zavise mnoge plate za nerad - i oni su državna služba: da su htjeli da naprave nešto dobro ovdje, davno bi to uradili.

Međutim, do ovoga uopšte nije trebalo doći. Glupani Srbi, prije svega ovi na vlasti, a i oni u opoziciji. Problem sa datumom Dana republike kao pravoslavnom slavom prije svega nije u skladu sa svim Srbima, jer nisu svi Srbi pravoslavni hrišćani. Dakle, to ne može biti ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa nijednog naroda u BiH jer isti nisu neraskidivo vezani za religiju, kako Srbi tako ni ostali. Tehnički-pravno gledano, to je tako, a ako neko kaže suprotno, lično ugrožava mene i moja osnovna prava i slobode, ustavom definisane stvari.

Dalje, to se desilo tog dana i ni jednog drugog, Skupština je 9. januara 1992. proglasila taj optimizam koji neke od nas drži i dan-danas. To što je u pravoslavnom kalendaru to krsna slava Sv. Stevan ne znači puno, jer su svi dani u crkvenom kalendaru rezervisani.

Međutim, Ustavni sud BiH O KOJEM SE NISMO STIGLI ODLUČITI REFERENDUMOM (iako bi tu rezultat bio još odlučniji nego na ovom eventualnom sad referendumu), iako je Dodik o tome drobio i drobio, taj isti Ustavni sud BiH čije su odluke konačne i obavezujuće je stigao da odlučuje o tome i zakomplikuje stvar. Nije to puko poništavanje Dana RS, promjena datuma ili nešto, to je odluka koja vezuje za sobom niz promjena u pravnim aktima. A do toga nije trebalo doći obrazlaganjem odnosno korištenjem već navedenih jednostavnih razloga, ali, glupani Srbi.

I eto, sad se organizuje taj referendum o tome, unatoč svemu. Milion i po maraka - kojih se ima na bacanje - će koštati taj referendum u kojem će se ljudi pitati toliko očigledno pitanje da je na granici uvredljivog. I kad se održi taj referendum (ako se održi), kad ljudi kažu da 9. januar treba ostati Dan RS (kao što to misle), šta onda? Ništa kao i dosad, milion i po maraka kraći budžet, sa pravne strane sve ostaje isto jer su sve procedure dosad provedene i zavedene, mi kao narod pravimo još materijala sa kojima nas naši "protektori" u ovom protektoratu mogu kinjiti; bogati će postati još malo bogatiji od para koje će maznuti iz tog budžeta za referendum dok će siromašni ostati siromašni.

P.S. Kao što je vidljivo iz tekstića, nije upotrijebljena nijedna psovka. Nije bilo lako tako pisati.

Šizofrenija

Odem u Beograd na par dana, isključim se malo iz "sistema", i kad sam se vratio dočeka me komična do suluda vijest da je Milorad Dodik tužio Milorada Dodika. Koliko je to izrugivanje pravosudnom sistemu (koji je to zaslužio), toliko je tu izrugivanje narodu (koji je to zaslužio). U maniru Nadrealista, biću smion da prognoziram da će kvantitativna vrijednost te "tužbe" odnosno "procesa" biti jedan veoma neintelektualan penis, onaj na K koji se završava sa URČINA.

Nego, dodatna Dodik šizofrenija, u dva dana dva naslova, upadljivo:

Dodik: Srbija izabrala pogrešnog partnera u BiH

Dodik: Razumljiva pozicija Srbije!

E, sad, prvu vijest (4. novembar) je obradila novinska agencija BETA, i u njoj je ono što je Mile rekao o tome i na tu temu, da bi bilo bolje da je Vučko pričao sa njegovom RS vladom. Druga vijest (5. novembar) je SRNA: pokušaj reparacije štete izazvane Miletovim traktoraškim pristupom. Naknadnim razmatranjem je uočeno da Mile nije u poziciji da tako nešto kaže, posebno na taj način (povukoše ga, jadnog, za jezik), i zato to reagovanje. Naravno, SRNA je pridodala još nekolicinu komada raznog izmeta iz Miletovih usta o raznim temama od kojih je najbijedniji momenat ovo:

"Srbi su stradalnici kao i Bošnjaci. I u organizacionom, državnom smislu svi koji su činili zločine su procesuirani i nisu imali državnu zaštitu, za razliku od Bošnjaka. Imamo priču o Naseru Oriću, koga su vlasti dugo štitile. Sada vidimo da je pod optužnicom", naveo je Dodik.

E, pa, Mile, ustašo nad ustašama, stvarno si dotakao dno svog antisrpskog beskičmenjaštva kad to možeš reći a znaš da je optužnica protiv Orića (kojom se bave oni kojima se bavi tvoj "referendum") još veće sranje nego tvoja tužba protiv tebe. Toliko, ukratko, o tome.

Gavrane, što si sletio s grane?

Fejzbuk je mnogo bitan danas. Za sve, aktivnosti; za sve, ljude. Dotle je došlo da se na toj društvenoj mreži pojavio 62-godišnji kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke, Slobodan Gavranović. Negdje sam usput vidio neki njegov citat gdje kaže da će od Banjaluke napraviti Silicijumsku dolinu Republike Srpske, pa u nevjerici iskopam i originalnu poruku:

Svima vam zelim jos jedan srecan i uspjesan dan. Danas u 10 cas posjeticu Kamp mladih informaticara Republike Srpske koji se odrzava u Banjaluci. U ovom gradu 50-tih godina proslog vijeka proizveden je prvi Cajevcev televizor. Jugoslavija se tada jos nije bila oporavila od rata. U ovom gradu je napravljena Medicinska elektronika u kojoj su se revolucionarno pravila komplikovana medicinska pomagala. Ovaj grad ponovo moze da iskoraci u toj oblasti.Banjaluka ima znanje, kapacitet i Banjaluka to moze. Sjajne kadrove i velike strucnjake svake godine daje nam i Elektrotehnicki fakultet. Moramo otvoriti Drugu gimnaziju-informaticku. Banjaluka ce biti Silicijumska dolina Republike Srpske!!!Ona za to ima kapacitet i pokazala je da zna i moze.

(Prvobitno objavljeno na Gavranovićevom fejzbuku, evo i direktan LINK. )

Elem, različiti ljudi u ovom njegovom vide različite stvari, a ja vidim prije svega jedno:
KAKO ĆEŠ TI, VELEDREVNI KONJU, I OD ČEGA DA NAPRAVIŠ SILICIJUMSKU DOLINU, KAD NE ZNAŠ DA NAĐEŠ Š, Đ, Č, Ć I Ž?
Jebao te onaj koji ti je napravio taj fejzbuk profil, a i ti njega, uzvratno u gostima. 

P.S. Budući da predizborna kampanja zvanično nije počela, tako i ovdje bez politike odnosno spominjanja šta je sve SNSD napravio za 15 godina vladavine ovim gradom...

TIŠINA, PRECJEDNIK GOVORI!

Skupili se, van radnog vremena, Milorad Dodik, Mladen Bosić, Marko Pavić i Petar Đokić, a da povod nije bio roštilj/svadba/krštenje... Zapravo, kad malo bolje razmislim, za političare i ne postoji pojam „van radnog vremena“. Elem, dotični su se družili pred kamerama RTRS u emisiji Presing. Posljednje je to bilo izdanje pred ljetnu pauzu, a tema je bila „Lideri - aktuelno u RS?!“...

Ljeto je došlo, a sa ljetom i vrućina. Vrijeme je godišnjih odmora, pa su se rasuli kojekuda oni koji imaju koječim. Nikome se ništa ne radi, pa ni nezaposlenima. Možda je usljed te mentalne hibernacije spomenuta emisija prošla bez naročitih komentara... A možda zato što niko više ni ne obraća pažnju šta pričaju političari... A možda niko nije ni gledao tu emisiju... Nisam je ni ja ispratio u originalnom terminu (u originalnom terminu na RTRS gledam samo Sportski pregled kad isti vodi Zvjezdana Marčeta, op. a.), već je naknadno preuzeo sa internet stranice „javnog servisa“ pa s debelim zakašnjenjem pogledao...

Nego, predstavljena četvorka lidera je poprilično kompaktna, više za roštilj nego za emisiju, budući da se poprilično koaliraju. Bosić malo odstupa budući da SNSD i SDS sarađuju na nivou BiH i oko kandidata za gradonačelnika Banjaluke, ali je u emisiji djelovao opoziciono, čak je i uložio prigovor na sastav učesnika odnosno neravnopravnost pozicije/opozicije. Sa druge strane su bili Marko Pavić i Petar Đokić, koji samo gledaju da upravljaju svojim dijelom kolača (ćute i mute). Sa treće strane učesnika emisije, ali i razuma i logike, je bio precjednik RS, koji je malo opuštenije nastupao, ne kao precjednik RS nego kao predsjednik stranke svoje. Neke od njegovih izjava zaslužuju da se, zlonamjerno izvađene iz konteksta, makar još jednom ponove...

NEZAPOSLENA BAGRO!

Upitan o prioritetima odnosno problemima koje treba rješavati, Pavić kaže da su isti veoma jasno ocrtani i poredani: 1) ekonomija, 2) zapošljavanje, 3) borba protiv kriminala i korupcije i 4) infrastruktura. On nastavlja dalje kako vlast treba na tome da radi, jer i građani osjećaju da treba raditi... Precjednik svakako nije građanin pa replicira metodom upadanja u riječ: „To je neko pored'o prije. A to je, Marko, neko pored'o u statistikama, oni Amerikanci iz nevladinog sektora... On napravi istraživanje i kaže to je to, a mi trčimo da to...“          

Nakon što je Dodik prekinuo prekidanje Pavića, voditeljka iznosi podatak koji kaže da je stopa nezaposlenosti približno 40%, da imamo 152.300 nezaposlenih... Precjednik ni tu ne čeka kraj rečenice već uzima riječ: „Mogli ste naći onaj drugi metod koji kaže da je 23%. Po metodima Evropske unije je 23%, al' vama odgovara više 40% jer je to malo [gestikulacija]...“

Na to ministar Đokić ispravlja prisutne aktuelnim podacima. U maju mjesecu je bilo 152.300 nezaposlenih, a za jun mjesec je broj 151.367... vrijedno se radi na tome.

JA BIH VOZIO VOZ, JA BIH VOZIO BILO ŠTA

Željeznice RS su gorući problem u džepu države, sa nekoliko izraženih simptoma. Veliko državno preduzeće koje je prepunjeno nepotrebnim administrativnim kadrom odnosno glasačima, ne može da privređuje u sadašnjem obliku. Aktuelni direktor je u ruke dobio vruć krompir, urađeni su neki planovi i predviđena kresanja, međutim, teško je krenuti u otpuštanje glasača u lokal-izbornoj godini. Ipak, problemi u Željeznicama su toliki da ih ni državni mediji nisu mogli ignorisati, međutim, ima ko može. Na Bosićev komentar kako su javna preduzeća poput Željeznica RS u dubiozi i stvaraju gubitke, te kako se ne mogu ljudi zapošljavati po stranačkoj liniji precjednik lakonski replicira: „Ma gdje je to bilo?“

Vrijedi podsjetiti da je u Željeznicama RS prvobitno bilo predviđeno da se otpusti preko 1000 ljudi...

VISOKE PEĆI NE POTPALJUJEM JA

I za kraj, najjači udarac. Nadovezujući se na priču o tome kako u naredne tri godine padaju najveći anuiteti za dugove do '91. godine, precjednik je upitan da li će ovakva privreda moći izdržati te tri godine. Evo odgovora: „Koja privreda?(?!) Budžet se neće povećavati. Budžet duguje (?), privreda je stimulisana... Naravno, imamo problem... Mora da razumijete da ne možete da napravite fabriku ako nemate kome da prodate. (...) Pogledajte velike markete, otiđite i vidite šta je naša domaća produkcija. Ko od vas ode tamo i kaže: „Neću da kupim ovo iz Hrvatske sad, hoću da kupujem ja samo iz Republike Srpske“, da bi povećao potražnju. (...) Ako nemamo kredibilan proizvod, kako ćete zaposliti ljude? Izvinite, molim vas, na što, šta da oni proizvode, gdje da prodaju?“

Tu vidimo razloge zanemarivanja ulaganja u proizvodnju. Zašto da se u Republici Srpskoj nešto pravi kad nema ko da to kupuje? Usput, očigledno da precjednik ne računa na budale poput mene koje vjeruju u slogane poput „Naše je bolje.“...

Nakon svih ovih izrečenica, meni samo pada na pamet da uzmem onu Andrićevu i malo je prepravim: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, a precjednik progovori...“ Doduše, ljetni je odmor, i za Presing i za političare, tako da i ta parafraza može na led do septembra a dotad možemo uživati u muku glavate gospode i zvucima narodnjaka i talasa sa Akvane...

Sve je rek'o, ništa rek'o nije...

BEZ RIJEČI.

Kusta = kasa pusta

Agencije su prenijele da je „oko nekoliko hiljada“ posjetilaca ovacijama ispratilo pank operu „Dom za vešanje“, po prvi put izvedenu pod vedrim nebom u gradu na Vrbasu nekad poznatom kao Grad zelenila. Komšinica je prenijela kako su pustili kokoške i guske na binu, pa ih je ganjao mali čovjek, a onda je neki obukao kartonsku kutiju pa trčao po pozornici. Kad se sabere i oduzme, to je samo još jedan prilog tvrdnji da je u RS...

KULTURA NA ŠTAKAMA

E.N. Kusturičina pank opera „Dom za vešanje“ je svoju premijeru doživjela 2007. godine u Parizu, uz ovacije. Reprizno je bila 2008. godine, uz ovacije. Doživjela je veličanstven uspjeh sa 30 rasprodatih predstava u Operi „Bastilja“, uz ovacije. Banjaluka je tek treći grad koji je imao priliku da vidi ovu pank operu, uz ovacije. Šta je uopšte pank opera?

Sasvim je razumljivo da je soc.krit. režiser ofucani bradonja građevinski preduzetnik stari lažni disident veoma uspješno uvalio Francuzima svoju kreaciju, u nedostatku boljeg oksimorona krštenu kao pank operu, scensku adaptaciju potresne filmske priče o trgovini ljudima ovoga puta obogaćenu kadrovima iz filma o Maradoni. Potpuno razumljivo, isto kao što No Smoking Orchestra puni koncertne dvorane drugog i trećeg svijeta svojom neukusnom kombinacijom muzičkog susreta istoka i zapada koja je predstavljala „gypsy punk“ prije nego što je zvanično postojao „gypsy punk“ (Đino Banana zauvijek ozlojeđen). Nije sporno, E.N. Kusturice, živ bio, zaradi da bi uložio. Ali zašto nama pank operu, zašto za 300.000 konvertibilnih maraka?

Upravo toliko je koštala pank opera koju nije posmatralo „oko nekoliko hiljada“ već oko 3.000 ljudi (od kojih neki, kao moja komšinica, nisu dočekali kraj predstave u publici, uz ovacije). Prostom matematikom je lako doći do 100 KM po gledaocu. U RS vjerovatno ima 3.000 ljudi zaposlenih u administraciji i državnoj upravi kojima ne bi bilo teško dati po 100 KM za veče uz Perhana, a tom logikom se vodila Vlada RS koja je, uz Ministarstvo prosvjete i kulture RS, bila glavni pokrovitelj i taj novac izdvojila „od naroda, u ime naroda“ da bi oni s pozivnicama predstavu gledali „besplatno“. Odakle, nakon četiri godine hibernacije, ova pank opera da navrati kao „neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar“ (čitaj, uzima vreću sa 300.000 KM od entiteta sa 300.000 socijalnih i ekonomskih problema)?

Otkud nama ta čast? Odgovor je vlast. Otkud da se Banjaluka nađe ispred Beograda, Njujorka, Nju Delhija, Buenos Airesa, Bugojna? Odgovor je vlast. Ko je sve i kako dobio pozivnice za pank operu? Odgovor je vlast. Šta je tema ove priče? Odgovor nije vlast. Ali i jeste.

E.N. Kusturičina pank opera je samo najaktuelniji i najočitiji primjer kako se ovdje posluje generalno, projektovan u domen kulture. Jer, 300.000 KM za predstavu za 3.000 ljudi je ništa drugo do drskost, elitizam i nepotizam. Nepotrebno je sad taj novac pretvarati u potrošačke korpe, boračke dodatke, porediti sa brojem nezaposlenih i lomatati se bilo kakvom statistikom. Činjenica jeste samo da se tu narod ništa nije pitao, nego mu je servirano, nazor. (Narod se ovdje pita samo na izborima, a neposredno prije izbora mu se sve detaljno objasni.)

Kad već pričamo o operama, koje imaju dugu i bogatu tradiciju u gradu na Vrbasu (a i pripadajućoj mu državi), vrijedi spomenuti operizaciju Safikade gdje je za kompletnu genezu bilo potrebno tri puta manje novca, možda i manje od toga. Ta je opera nastajala šest godina, a za to vrijeme E.N. Kusturica stigne da napravi dva grada (pri tom sruši otprilike jedan, uz usmenu dozvolu). Veoma jednostavno, na ovom poređenju vidimo da budućnost pripada brzim i sposobnim.

SJEĆAMO LI SE GAVRILA PRINCIPA DOK NAM PJEVA FRANZ FERDINAND?

Bilo kako bilo, pank opera i slične fantomske manifestacije su samo način za Vladu RS, Ministarstvo prosvjete i kulture RS i još neke njihove drugare da, pored svojih redovnih plata, u džepove stave još malo novca kojeg je proizveo uskoro nepostojeći realni sektor u RS. To su uglavnom događaji koji ne bi imali nikakve komercijalne šanse pa su zato besplatni. Dukatfest, festival folklora, ko bi platio te ulaznice koje bi pokrile troškove putovanja i smještaja gostiju iz prijateljske Estonije? Demofest, vizuelno drugačija priča bez vidnih obilježja ruralnosti, prošle godine je pokušala samostalan let uz naplatu ulaznica. Rezultat? Dan nakon završetka istog je objavljeno da je to bio posljednji Demofest. Kad smo već kod koncertnih aktivnosti, onomad je na Demofestu besplatan nastup imao sastav Kosheen dok je na gradskom stadionu nebesplatno ali subvencionisano svirao Lenny Kravitz, koincidencija kakva se i u Parizu rijetko dešava. Čak je i najkomercijalniji eks-jugoslovenski pjevač Zdravko Čolić u Banjaluci ljude zabavljao „besplatno“...

A kultura je mnogo više od toga, ali teško da bi ovdje bilo mjesta da se nabroje svi novoizgrađeni muzeji, galerije, pozorišta, (obnovljeni) kulturno-istorijski spomenici, međunarodno priznata dostignuća iz domena književnosti i sedme umjetnosti...

Nego, da se vratimo na konkretno pitanje, zašto su svi ti događaji nekomercijalni? Zašto je kultura generalno nekomercijalna a uzročno-posljedično i nepopularna? Zar se ne bi moglo raditi na tome a zatim i zaraditi na tome? U Parizu mlate ogromne pare od japanskih turista koji bjesomučno blicaju i škljocaju šestu kopiju Mona Lize, a Pariz nije tako daleko od nas, makar nam je to E.N. Kusturica pokazao. Kad već vlast ima svoju privatnu (a državnu) televiziju, kad ima svoje privatne (a privatne) medije, zašto onda bjesomučno ne reklamira makar kulturu koju „podržava“ poput ove pank opere? Zašto se sve u vezi kulture radi dopola i stihijski, a istovremeno se punom snagom nameću nesumnjivo nekulturni sadržaji i, najčešće uvozni, kulturni surogati? Činjenica je da nemamo Mona Lizu ali nije da niko ovdje nikad nije znao crtati i pričati viceve. Zašto se, na kraju krajeva, ne reklamira naša kultura? Ko zapravo danas siječe ruku Petru Kočiću? Da li se možda vlast stidi naše kulture? Zar vlast ne zna da je bolje izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznačajniju riječ svog jezika? Zarad umjetničke vrijednosti ove pisanije, neka pitanja ostanu otvorena, uz prim. aut.: ko kulturu stavlja na štake, on želi da narod, slomljene kičme, posjedne u invalidska kolica.

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: KULTURA NA ŠTAKAMA)

Sumnjive patike

Elviton, kupljene u prodavnici "Planet Obuća" po cijeni od 28,90 KM (školski popust).

http://www.facebook.com/groups/park.je.nas/

A sa one strane grane... Drine

Sjahao Kurta da uzjaše Murta! Srbija je dobila novog predsjednika! Nakon teške borbe u dvije runde, šampionski pojas je promijenio vlasnika. Doduše, ima od toga preko mjesec dana, ali je Toma svježe inaugurisan prošlog ponedjeljka (sad može noge na sto: završio fakultet, zaposlio se). A šta za nas u Republici Srpskoj to znači?

ČIČA TOMINA DRŽAVA

Šta reći o Tomi Nikoliću što već nije rekla Borisova specijalna jedinica za medijsku borbu? S obzirom da je politika veoma prljava igra gdje su takmičari prljavi do bola, „negativna kampanja“ je glavno oružje. Razbijanje opozicije je način za ostanak na poziciji, a razbijanje se najčešće vrši opanjkavanjem (divna riječ). Ruku na srce, za Nikolića nije bilo potrebe nešto naročito da se izmišlja i kopa s obzirom na transparentnu nelogičnost njegovih akcija u posljednjih par godina: radikal koji je obukao plavi dres sa žutim zvijezdama, čovjek koji se udebljao tokom štrajka glađu i pored toga stigao da se bavi naučnim radom, oštar na jeziku, neumjeren i neodmjeren, djelovao je kao laka meta za odstrel u medijskoj borbi. I bio je. Međutim, iako veoma bitni u modernom lancu ishrane, novinari nisu sve i svja.

Narod u Srbiji je zanemario medije koji su veoma kvalitetno isticali sve Nikolićeve mane (a propovjedali Tadićev velešuplji politički kurs prema Evropi kao vrlinu), te umjesto medijima povjerovao svojim praznim džepovima i izglasao promjenu, kakvu-takvu.

Šanse da se desi suštinska promjena u političkom životu Srbije su male do nikakve, s obzirom da pored predsjednika postoji i vlada, a još kad se uzme u obzir Nikolićeva „svježina“... U prilog tome ide i jedna od njegovih prvih izjava po stupanju na poziciju gdje kaže kako će se potruditi „da Srbija ostane otvorena za strane investicije“. Pričati o takvim stvarima je bljutavo, kad imamo primjere poput dolaska u Srbiju jedne od najvećih kompanija za proizvodnju sokova kojoj je prvi potez nakon preuzimanja lokalnih resursa i početka poslovanja bio da svim vozačima koji su bili stalno zaposleni da otkaz i ponudi ugovore na tri mjeseca: svi su potrošni i na dugom štapu. Primjera takvih je mnogo, suština je da stranci veoma dobro znaju da maksimalno uvećaju profit smanjujući čovjeka te da strane investicije uglavnom stvaraju vrijednost tim strancima koji su investirali...

Međutim, suštinska promjena se desila u razmišljanju građana Srbije. I pored legendarno ogromne količine nevažećih listića na kojima su građani j. mater svim mogućim i nemogućim političarima, glasali za superheroje, omiljene metal bendove, filozofe fudbalskog usmjerenja internet vokacije (боготац Пантела), i koga sve ne, dovoljan broj ljudi je bio dovoljno iznerviran i svjestan da na glasačkom listiću mora izabrati manje zlo da bi otjerao Tadića i tako, makar djelimično, rasturi ekipu koja je držala kormilo (neka sada neki drugi budu malo nezaposleni). I to je ono najljepše. To je domaća investicija. Nema narodu pomoći dok ne pomogne sam sebi, a ovaj rezultat izbora pokazuje da mnogi postaju svjesni toga.

E, sad, sve je to lijepo, ali kako ta promjena prelazi Drinu?

INAUGURACIJA NIKOLIĆA - INAIZGURACIJA DODIKA

Srbija i Republika Srpska su spojene „specijalnim i paralelnim vezama“ koje su mrtvo slovo na papiru za obične građane, ali ne i za političare s obe strane Drine (posebno u domenu saradnje na projektima tipa „Vidiš onaj tamo most?“). Predsjednik RS je još ranije imao par otvorenih medijskih sukoba manjeg razmjera sa Tomom Nikolićem a poodavno je zdušno i bezdušno podržavao Borisa Tadića. Tako je bilo i u ovoj predizbornoj kampanji, Dodik se opet kladio na bijelog konja sa crnom flekom, uložio koncert Zdravka Čolića i izgubio.

Pored navedenih imaginarnih „specijalnih i paralelnih veza“, Srbija i Republika Srpska su spojene nečim veoma realnim: na teritorijama oba ova pojma živi isti narod. Narod koji je 500 godina bio pod Turcima i pri tom usavršio da mulja i petlja čak i tamo gdje ne treba, narod kojem je u XX vijeku nametnut rat za ratom a iz kojih nije naučio ništa drugo nego dobro ratovati, narod koji je bio 50 godina pod Titovom drvenom nogom (a sam Tito je izdržao 35 od tih 50 godina), dakle, narod koji nema naročitu građansku kulturu demokratije i slobode. E, taj narod je sa one strane Drine napravio veliku stvar, glasao za promjenu. Za taj isti narod sa obe strane Drine, u ovom trenutku je svaka promjena dobra, jer nema šta da se izgubi...

Kad se malo bolje osmotri donedavno vladajuća osovina sa obe strane Drine, Dodik i Tadić, jasno se vidi da su razlike među njima samo kozmetičke - vožnja traktora i psihologija su zapravo veoma slične discipline. Odnos Dodika i Tadića je bio relativno simbiotički, mnogo su prepisivali jedan od drugog, jednako postavljali formaciju, organizovali igru. Tadić je upravo imao važnu utakmicu i izgubio. Dodika ta utakmica čeka za dvije godine, međutim, brod se već sad solidno ljulja.

Iako je opozicija u RS kvalitetno razbijena dosadašnjim radom režimske medijske grupacije i savršenim „negativnim kampanjama“, najpoznatiji laktaški sin svih naroda i narodnosti teško da ima još oraha u džepu kojima bi sebi mogao da organizuje „pozitivnu kampanju“: sva državna preduzeća su pred pucanjem od popunjavanja neproduktivnim administrativnim stranačkim kadrom, nezadovoljstvo građana nekažnjavanjem lokalnih siledžija i nesposobnošću državnih službenika je ogromno, u javnosti su jasno ocrtane konture svih mutnih projekata čiji su akteri upravo predsjednik i njegovi „prijatelji, braća i kumovi“ a karta „čuvanja Republike Srpske“ je naprosto uvredljiva kad su oni koji su je stvorili, borci VRS, sistematski dovedeni do prosjačkog štapa... I u takvoj konstelaciji, lako je moguće da grobar pobijedi psihologa, a trkač u mjestu da pobijedi traktoristu.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)