Treba da se ubijamo dok se ne ubijemo

Već neko vrijeme mi je u glavi fraza "Najveći problem ove države nisu političari već pravosuđe.", međutim, kako zanemarujem ovaj blog tako ne dolazim ni do načina da to obrazložim... iako je relativno očigledno. Ne, ne mislim na svoje mladojunačke pokušaje "tjeranja pravde", već na činjenicu da ta divna treća poluga vlasti (a postoje tri, za neupućene: izvršna, zakonodavna i sudska vlast) ne trpi nikakve izbore, glasanja, kritike i "pritiske", a sve se nastavlja "po starom" - put u propast.
I sad, pored onog najočiglednijeg, činjenice da nema nikakve kazne za krupni kriminal - iza kojeg se redovno krije politika - jedna druga stvar me je apsolutno prenerazila, kao i sve ljude koji su pročitali istu (oba)vijest:

Konobar iz Foče ubio u samoodbrani: Kažnjen sa šest godina zatvora

Aleksandar Đuričić (28) iz Miljevine kod Foče, koji je prije dvije godine kao konobar u lokalnom kafiću "Škorpion" ubodom noža usmrtio sugrađanina Ognjena Drakula (30) i lakše povrijedio njegovog prijatelja Mitra Stankovića (22), osuđen je na šest godina zatvora.

Predsjedavajući Vijeća Okružnog suda u Trebinju, Haris Hakalović, naglasio je da je Đuričić kažnjen sa pet godina i šest mjeseci zbog prekoračenja nužne odbrane i sa sedam mjeseci za lakše povrede koje je nožem nanio Stankoviću, što je pretočeno u jedinstvenu kaznu od šest godina, ali mu je ostalo još nepune četiri godine zatvora, s obzirom na to da je u kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. maja. 2014. godine.

Sud je utvrdio da su pokojni Drakul i Stanković u pripitom stanju, odmah po ulasku u kafić, počeli da se ponašaju bahato, ulazili u šank, pojačavali muziku i tražili piće za cijelu kafanu, a nakon što im je Đuričić rekao da nema više pića i da se zatvara, ušli su u šank i počeli ga tući.

Na pod oboreni Đuričić je ugledao u unutrašnjosti šanka nož sa sječivom od 19 centimetara, najprije ga uzeo u ruku i u stanju jake razdražljivosti povikivao "ne prilazite mi", a onda ubo Drakula u stomak, a Stankoviću nanio lakše povrede.

Iako su sudije svjesne da je Đuričić sa 62 kilograma i dosta slabijom fizičkom konstitucijom od ove dvojice morao da se brani, mogao je, kako je kazao sudija Hakalović, u nužnoj samoodbrani upotrijebiti neki drugi predmet, poput pepeljare, čaše ili nečeg drugog što se drži u šanku. Drakul je držeći se za stomak izašao vani i tu od iskrvarenja preminuo, a Stanković i Đuričić, koji je imao uglavnom povrede od udaraca, prebačeni su u KBC Foča, gdje je Đuričić i lišen slobode.

Izvor: Press RS: Konobar iz Foče ubio u samoodbrani, kažnjen sa šest godina zatvora

Dakle, jedna sasvim druga strana pravosudne propasti naše, za rubriku "Vjerovali ili ne"... Dok ljudi ubijaju sa namjerom i dobijaju manje kazne od ove, dotle je Aleksandar Đuričić, u trenucima dok su ga na njegovom radnom mjestu tukla dva vola "znatno jače fizičke konstitucije" trebao da razmišlja čime da se brani tako da svojim dušmanima ne ugrozi život i ljudska prava. Isto tako, grozna mi je činjenica da je Aleksandar već proveo u zatvoru više od dvije godine, dok se hiljade volova "brani sa slobode". UŽAS I DNO.

DNO.

Gratis: Press RS: Ima se može se, za regres zaposlenim u (pravosudnim) institucijama BiH 7,5 mil. KM

Još jedna preinačena presuda Osnovnog suda...

Tužan li je dan kad se moram oglasiti na ovom blogu, ali možda ga neko i čita, pa eto...
Umjesto nekog lijepog pisma, danas stiže plava koverta. "Nešto od Osnovnog suda", kaže poštar snuždeno, na šta vedrijim tonom odgovaram: "Ma više i oni i njihove gluposti"... i baš gluposti.

Elem, stigla drugostepena presuda u slučaju protiv ŠUP škole. Ukratko, hronologija (od konkursa u avgustu/septembru 2011. godine pa naovamo):
1) ŠUP škola me otkači sa konkursa zbog toga što nisam priložio uvjerenja o nekažnjavanju i nevođenju krivičnog postupka (što je nezakonito po Zakonu o zaštiti ličnih podataka BiH);
2) Žalim se Ombudsmanu za ljudska prava BiH s nadom da će uraditi nešto... što nisu;
3) Pišem tužbu sudu;
4) Osnovni sud (Dragomirka Stanojević) me handri zbog adrese drugotužene (koju ja uopšte neću da tužim) te na osnovu toga odbacuje tužbu;
5) Okružni sud poništava odluku o odbacivanju i stvar vraća u postupak;
6) Osnovni sud (Maja Krajnović) sudi kako sam nezakonito odbijen sa konkursa ali tom prilikom nisu prekršeni nikakvi (bitni) zakoni.

I sad ovo...
Okružni sud odlučujući drugostepeno uvažava sve žalbene navode prvotužene, preinačava presudu tako da apsolutno nisam u pravu, pri tom ignorišući Instrukciju Ministarstva prosvjete, Preporuku Ombudsmana kao i sam Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH na čemu je sve zasnovano - a koji se nigdje ne spominje u obrazloženju - te nalaže meni da nadoknadim troškove parničnog postupka prvotuženoj u iznosu od 1.125,00 KM.

E, sad, šta je ovdje zanimljivo?
I dalje imamo slučaj da sve dosad što je Osnovni sud donio ili presudio, drugostepeno je poništeno ili preinačeno. Što se mene tiče, to su dva poništena rješenja i dvije preinačene presude. Jeste, preinačavanje ove presude ne ide meni u korist, međutim, ni od preinačavanja prošle presude (slučaj protiv Ministarstva nauke i tehnologije RS) nisam imao neke naročite koristi u nekom širem smislu stvari.

Ono što je bitnije, jeste da mi je drago da je došlo do ovoga. Da konačno neko mora da fasuje. Pa ćemo vidjeti ko će. Rok za plaćanje je 15 dana od donošenja (tako piše!) presude (21. januar) pod prijetnjom prinude naplate. Da vidim i to.

P.S. Dodatni kuriozitet jeste što u dokumentu postoji niz različitih grešaka, od pravopisnih do logičkih. To se dosad Okružnom sudu nije dešavalo. Skeniram uskoro i stavljam na blog.

Šta će biti sa tim?

Dragi čitaoci i slučajni prolaznici, tekst "Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske" u ovom trenutku na ovom blogu ima blizu 1.600 direktnih klikova odnosno preko 2.500 čitanja. Tekst su prenijeli - doduše, ćosavo, bez slika - portal RTV BN i portal Frontal. Teško je reći koliko tamo ima čitanja... nije ni bitno.

Obzirom na naše medijske navike (zavisnosti), "svake priče tri dana dosta" uz zatupljenost naroda, vrijeme je za nešto drugo. Budući da nemam nekih naročitih projekata u planu, valja odgovoriti na pitanje "šta će biti sa tim?"...

Ne znam.

Ono što znam jeste da se sudovi ne susreću sa ovakvim stvarima. To je činjenica. Suditi se usuđuju samo ljudi koji se bore za posao, koji su usljed nekog falsifikata zakinuti za bodove, čiji cilj nije konstatovanje sistemske greške. Koliko je bilo ovakvih slučajeva, sudskih? Ne znam. Možda je ovo prvi.

Nego, naredni koraci.

Kao što je spomenuto u tekstu, Ministarstvo nauke i tehnologije RS je 5. jula raspisalo konkurs za službenika za odnose sa javnošću. Pod teretom izbora, zgrada Vlade RS ima da se savije od službenika i namještenika koji se ubacuju u posljednji voz. Taj konkurs uslovno propisuje godinu dana radnog iskustva koje nemam niti ću steći u ovom životu u ovoj državi, ali sam svejedno konkurisao... šta će biti na konkursu, znate već sami. Moram to da uradim čisto zbog procedure.

Dalje, nevezano sa tim, slijedi pisanje žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (http://www.hjpc.ba/), na Dragomirkinu prvu nesposobnost - u ovom slučaju. Inače, ona je zadužena i za moj slučaj protiv ŠUP škole, gdje je odbacila tužbu što je drugostepeni - Okružni sud proglasio invalidnim. To će biti žalba na njenu drugu nesposobnost, jer njena bijeda to zaslužuje.

Isto tako, ovaj slučaj je kršenje Krivičnog zakona RS, Člana 227. što traži krivičnu prijavu. Vrijeme je da se i to napiše.

Šta će biti sa tim? Ne znam ni to. Biće šta bude. Pritisak se vršiti mora - drugačije neće doći do promjene. Kažu, demokratija, pravna država, nenasilne metode, koješta... onda idemo da se borimo perom. Dušmani su htjeli da mene zatrpaju gomilom papirčina i zaglupe, samo što nisu dovoljno pismeni za to. Sad treba uzvratiti s kamatom. Presuda Okružnog suda je njihov poraz, što je veoma malo za bijedu koja nema ni obraza ni časti... treba ih poniziti. I zato, idemo dalje.

Kako sam branio Republiku Srpsku od Pravobranilaštva Republike Srpske

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene - čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje... s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao - pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih... Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom...

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012...

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se - uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama... malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu - zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa... Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati...

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi... sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe...

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti... zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci... a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji - u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče...

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma... su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost...), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi... i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ - o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ - gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM - 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali...

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo... a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi...

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću... a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje -  provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto...

Totalna Moralna Pirova Pobjeda

Šušlja je bio svojina neke babe Vaskrsije, jedne dobrodušne i razgovorne žene, koja je svoga konjička hranila i pazila bolje nego samu sebe. Nedjeljom bi ga čak i uštipcima častila, a nudila ga je i mladim lukom čudeći se zašto on od njega glavu okreće.
- E, moja budalo, kad bi ti znao kakva je poslastica mlad luk, više ti ne bi bio konj, nego čovjek, i ja bih ti dala ime Marinko - korila ga je baba.

(Posvećeno Dragomirki Stanojević sa željom da i ona jednog dana postane Marinko.)

Inače, stigla mi je presuda od Okružnog suda u slučaju protiv Republike Srpske/Ministarstva nauke i tehnologije (prethodno: http://apsurdsrpski.blogspot.com/2013/12/presuen-sam.html), konačni rezultat je 2 : 1 za Bojana Vlajića protiv Republike Srpske (iako je Bojan Vlajić zapravo igrao za Republiku Srpsku); detaljniji opis za par dana u analitičkom tekstu o čitavom slučaju.