Geopolitička autobiografija

U "pismu namjere" o kandidaturi na listi Nebojše Vukanovića i pozadini priče (vidi "Kandidat! Bez pečenja u džepu!") stigao sam da kažem ponešto o svemu. Red je još da, zbog pitanja koje će nužno uslijediti "ma ko si, bre, ti?!", pridodam nešto što bi ličilo na biografiju...

GEOPOLITIČKA AUTOBIOGRAFIJA

Ime: BOJAN VLAJIĆ
Datum rođenja: 5. decembar 1982. godine
Mjesto rođenja: Banjaluka
Roditelji: Vlajić Milan (ekonomista) i Leposava (prosvjetni radnik)
Zanimanje: profesor engleskog jezika
Status: neoženjen, nezaposlen ("nemam para, nemam žene, nemam problema")

Do problema (mladost i školovanje)...

Rodio sam se kao ne tako mali, jednog prijatnog zimskog dana. Na samom startu sam bio nadasve solidna beba: preko 5 kg težine i 60 cm (ukupne) dužine. Veličina se odrazila i na zdravlje, u životu nisam pošteno bolovao, a ni lijeka popio. Moja majka to pripisuje zdravoj seoskoj hrani, jer je do pred sam porođaj radila u školi u (na) Crnom vrhu (Jošavka), gdje žene domaćice vole da počaste učiteljicu koja svakodnevno putuje oko 30 km, što vozom, što biciklom, što pješke kroz šumu...

Imao sam idealne uslove za razvoj: još od treće godine sam većinom ostajao sam kod kuće, nisam morao da se uklapam u vrtić i "prosjek". Sa četiri godine sam naučio čitati, tako da nikad nisam stigao gurnuti viljušku u utičnicu. Za čitanjem ide i pisanje (do osnovne škole sam u potpunosti savladao oba pisma), a zatim uz omiljene TV programe, humorističke serije Crna Guja i Sledž Hamer, počinjem učiti engleski jezik. Otac mi je sa svakog službenog puta donosio po enciklopediju.

Ipak, idealni uslovi za razvoj su prekinuti upisom u osnovnu školu. Nailazim na probleme sa "prosjekom" jer učiteljica ne vjeruje kad kažem da sam nešto pročitao a drugi nisu stigli ni do pola. Zbog toga sam promijenio školu i učiteljicu. Nakon osnovne škole slijedi gimnazija i to matematičko odjeljenje, gdje sam skrenuo u filosofiju. Danas, nije mi svejedno kad pročitam svoj maturski rad ("Egzistencijalizam Ž.P. Sartra"). Fakultet, u bijegu od matematičkog odjeljenja, završih engleski; otprilike 10 sati učenja ukupno.

Počeo sam, relativno uspješno, i postdiplomske studije, ali ih usljed nedostatka novca i smisla, trenutno držim na ledu. Ne želim naučno zvanje bez stvarne želje da doprinesem naučnoj zajednici; želim da doprinesem životnoj zajednici.

... Od problema (starost i nezaposlenost)

Roditelji su mi čitav život govorili da završim fakultet, poslije toga ide traženje posla, ženidba i ostalo (ukinuše vojsku dušmani). Završio sam fakultet... i postao dio statistike Zavoda za zapošljavanje. Prirodno "bistar", nije mi trebalo puno vremena da vidim kako stvari funkcionišu. Konkursi su namješteni. I kad nisu, mene nema nigdje. Obzirom da izgledam tako kako izgledam a to nije samo vanjština, izazivam prirodni strah kod nesličnih, što će reći većine.

U jednom trenutku sam, "u potrazi za poslom", poslušao svoju majku i učlanio se u stranku (dotad sam, kao i svaki pošteni hipi, bio apolitičan i protiv). Prisustvovao sam jednom stranačkom sastanku gdje me je bilo sramota s kim sjedim i o čemu se priča. Iz stranke sam se iščlanio jednorečeničnim obrazloženjem: "Duboko neslaganje sa unutrašnjom politikom." Srpski političari uništavaju Srbe otkad je srpskih političara; оvi sad gore nego ikad. Stranka kao partija, piramidalna struktura poltrona, odlučio sam da toga ne smijem biti dio.

Kao nezaposleno lice, trudim se da svoj status promijenim sistemski. Pišem prigovore, žalbe i tužbe. Vjerovatno sam prvi čovjek u istoriji Republike Srpske koji se žalio na namješten konkurs ne tražeći radno mjesto već dokaz da su mu ugrožena prava na zapošljavanje pod jednakim uslovima... i dobio, crno na bijelo, da je to kršenje Ustava RS. Jednu tužbu sam dobio, dobiću još četiri. Idem do kraja sa tim, jer mora nešto da se mijenja. Po cijenu moje ili tuđih glava... prije tuđih.

A jebeš probleme

Inače, život mi se ne svodi na glupu priču, patetiku i kuknjavu o očiglednom - kako smo "mi" takvi kakvi jesmo, kako živimo tu gdje živimo i sl., već na istraživanje i produbljivanje finih interesovanja. Interesuju me lijepe žene, gitarska muzika, brzi automobili, teretana, manuelni fizički rad, humor, održavanje umne kondicije i agilnosti (član sam udruženja MENSA), mentalna neopterećenost i shvatanje da je život čudo i da nismo sami na planeti (i šire i uže)... što će biti sumirano na kraju.

Zvanično, radim malo ali kvalitetno, na šta sam izuzetno ponosan. Nešto malo sam radio u prosvjeti; omninezaposlenost mi je pružila priliku za neke odlične angažmane. Bio sam prevodilac stranom konsultantu pri izradi akcionih planova ministarstava Vlade RS za Strategiju borbe protiv korupcije RS 2013-2017, prevodilac Džona Travolte prilikom njegovog dolaska u Bosnu 2011. godine; stigao sam i da vidim kako izgleda rad u inostranstvu; ponešto sam zaradio i na osnovu svog pisanja za različite internet portale, a ne stidim se ni fizičkog rada. Ako umrem mlad, makar će iza mene ostati srpski titl za film "Faster, Pussycat! Kill, Kill!".

Nisam se rodio naučen, ničemu, ali sam bar svjestan toga. Trudim se, učim, pokušavam riješiti probleme, trajno. Otkrivam šta to znači biti čovjek. Na žalost, to mi ide mnogo bolje nego većini.

Pišem:
http://bojan5150.wordpress.com/
http://apsurdsrpski.blogspot.com/