Spašavanje redova Janjana

Banjalučani su nedavno, nenajavljeno i nenadano dobili dva nova brda, i to u strogom centru grada, na bivšoj lokaciji robne kuće "Zenit". Da je Banjaluka u Vojvodini, to bi i imalo smisla, a ovako… Kad ih pogleda, čovjek bi mogao pomisliti da se neki glavati gospodin sjetio izreke "Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu drvo posadi...", međutim, posrijedi je druga stvar...

SPAŠAVANJE REDOVA JANJANA

Pomenuti prostor u centru grada je nekoliko godina stajao poprilično prazan, ukrašen tek statuom Bana Milosavljevića i pješačkom stazom. Mnogo prostora, mnogo planova, a nijedan ostvaren. Posljednja aktuelna priča je bila da će tu da nikne zgrada sa potpisom Filipa Ceptera. U međuvremenu, nikao je mali park - veliki kič.

Izvođač radova je stari izvođač radova, firma "Tamaris" koja je odavno u šemi. Izveli su oni radove, ta brda su ukrašena širokim asortimanom žbunastih i drvenastih biljaka a i pored brda je zasađeno mnoštvo hortikulture i to tako ružno i bez smisla da čitava kreacija može da nosi potpis Milorada Dodika lično. Možda je zato on sklonio kioske koji su se nalazili ispred Palate predsjednika, da bolje vidi ta dva brda (koji, bolan, bezbjednosni razlozi?). Sve u svemu, samo još fale medvjedi i leptirovi za divan šumski ugođaj u samom centru grada.

Cijena? Sitnica. Toliko sitna da je niko i ne spominje.

Spomenute biljke izgledaju poprilično užasno, kao scenografija iz filmova Tima Bartona, međutim, nema sumnje da su to neki botanički ekvivalenti jajima japanske prepelice: rijetki i skupi, ali nadasve potrebni ovom puku, da obogate nj. duh i smisao za lijepo. Otprilike kao Pininfarina bandere poredane na Trgu Republike Srpske.

Još jedna pobeda Partizana, rekao bi Boro. Tačno, ali, ovo nije obična ligaška utakmica.

Hronologija - analogija: "Tamaris" - Milorad Janjetović, Bel TV - Milorad Janjetović, dnevni list "Fokus" - Milorad Janjetović. Počeo kao cvjećar a nastavio kao medijski mogul. Uvalio se Janjan solidne pare za Bel TV (doduše, kredit), toliko da je Milorad Dodik naredio svojima da reklama smije samo na Bel i RTRS (“Janjan se otplatiti mora!”). Ipak, nije lako na Belu, znaju novinarke zaplakati pred drugom predsjednikom pa im on, brže-bolje, nađe mjesto portparola.

Što se dnevnog lista “Fokus” tiče, stvari su malo drugačije. List, tehnički, nije više u Janjanovim rukama, ali zato jeste u totalnom rasulu. Nedavno su se, a gdje drugo, u medijima pojavili navodi da zaposleni u “Fokusu” već četiri mjeseca nisu primili platu a da se čitavih 30 mjeseci ne uplaćuju doprinosi… u preduzeću koje postoji malo više od 30 mjeseci (slobodno me ispravite, prim. aut.). “Fokus” je u posljednje tri godine dobio oko 830 hiljada maraka od Vlade RS, za stvari koje je apsurdno i navoditi, pa bi se moglo zapitati gdje su nestale te pare… mada, bezvrijedno je pitati, s obzirom da u ovoj državi imamo šampione potrošnje.

Nego, poenta je u sljedećem. Krenuli novinari da se bune. TO NE VALJA. Nimalo. Posebno ne pred izbore. Novinari, to su oni ljudi koji su omča na vratu onih ljudi koji su bili novinari a sada su poredani kao ministri, savjetnici ministara i predsjednika i ini, od Antona Kasipovića i Željke Dragičević pa nadalje. Na svijetu ne postoji država gdje je više novinara došlo na više pozicije. Međutim, nije ih tu dovelo znanje i kompetentnost. Dovelo ih je laganje. I zato sad treba pravovremeno reagovati, jer bi se moglo desiti da ovi novinari koji su još uvijek NOVINARI POČNU DA GOVORE ISTINU. A to niko ne želi, ni oni koji su zaposlili te novinare, a ni glupi narod koji još uvijek vjeruje novinarima, a ne svojim gladnim očima i praznim džepovima. I zato, da novinari ne počnu govoriti istinu - da se ta lako kvarljiva i odavno pokvarena roba ne popravi, treba spasiti redova Janjana, starog druga koji se bio ispružio pa primio jedan za ekipu. On je svoj dio posla odradio, a sad to treba da naplati, pa makar kroz sadnice tuja i čempresa… Doduše, ova dva brda u centru grada teško da će otplatiti čitav dug za tu šaku novinara (puno oni vrijede), tako da treba biti na oprezu: ko ima komad zemlje u dvorištu, neka ga što prije betonira, da ga ne bi preko noći iznenadila horor botanička kreacija.

Ipak, građani Banjaluke ne treba previše da se brinu, sadnice su jako plitko zabodene u zemlju tako da se veoma lako mogu demontirati, što se će i desiti kad se lešinari (ali ne oni koji sa šalovima idu na utakmice) dogovore oko građevinske dozvole za lokaciju. Tada će grad biti trajno obogaćen novim arhitektonskim dostignućem naspram kojeg će ovaj mali kič park izgledati kao pošalica.

Od malih nogu...

Imam mnogo problema sa radom Ministarstva prosvjete, a namješteni konkursi su najmanje bitan dio priče. Sve počinje od toga što ministar prosvjete nije prosvjetni radnik, a na stranu to što je kompletan idiot i ljudski nekvalitet. Kao takav, on apsolutno nije svjestan značaja obrazovanja pa su njegove odluke kao "šetnja slona u prodavnici kristala", ali i pored ideje da ovakvoj lopovskoj vlasti odgovara neobrazovan narod, neke stvari su ipak otišle predaleko...

No, htio sam se osvrnuti na nešto (skoro) sasvim drugo. Prosvjetni sam radnik, nezaposlen, ali u kući imam jednog zaposlenog prosvjetnog radnika pa načuh nešto zanimljivo.

Prije toga, mali uvod sa paralelom regionalno - lokalno.

Svi mi vidimo kako država propada a niko ne biva kažnjen za to. Vrhunac kriminala ovdje jeste voženje bicikla bez kacige, nepropisno parkiranje na trotoaru i posjedovanje desetak grama marihuane/hašiša/skanka (iskreno, ne znam koja je razlika između ove tri navedene droge, ali je naši dragi novinari dobro znaju - moram priznati da sam zamalo pao sa stolice od smijeha prvi put kad sam u "Glasu Srpske" pročitao riječ skank).
To je kriminal kod nas, "krupne ribe" se izvuku na sudu i to na način uvredljiv za sve ljude sa makar prosječnom inteligencijom, a one najkrupnije ribe(tine) sjede u kožnim foteljama u... pa, neću otkriti tačnu lokaciju, mada je svi znamo. Nego, majka mu stara, ako su jedni sve siromašniji a drugi sve bogatiji, ljudi ostaju bez posla, natalitet u debelom minusu (da sad ne nabrajam sve probleme) - NEKO MORA BITI KRIV ZA TO. Međutim, konstantno niko nije kriv. Nigdje odgovornosti, nigdje nikakve kazne, sve je u redu - samo smo se igrali...

E, sad, ovaj moj prosvjetni radnik - doušnik mi ispriča nešto što mi se učini paralelno simptomatično vezanim za ovu prethodnu priču, samo na znatno manjoj skali. Kaže kako je bilo takmičenje osnovaca iz matematike za 8. i 9. razred te kako su "domaćini" (učenici iz škole u kojoj je održano takmičenje) ubjedljivo pobijedili u obe kategorije. Naravno, to se desilo uz upotrebu starog srpskog principa - varanja. Testove za takmičenje obezbjeđuje Republički pedagoški zavod (koji funkcioniše unutar Ministarstva prosvjete, što nam je bitno za opis kvaliteta nj. rada), a oni se dostavljaju u školu gdje se organizuje takmičenje najčešće veče uoči događaja. Dakle, "vremenski prozor" od par sati da se takmičari upoznaju sa rezultatima koje će postići. I, ne bi tu bilo toliko problema, ipak, stari je to srpski princip, da nismo došli u XXI vijek gdje vladaju dječja prava, pravo glasa i slične budalaštine. Požalili se neki tako na neregularnosti, pa je Republički pedagoški zavod morao da reaguje. Evo kako su oni to učinili:

Republički pedagoški zavod: Opštinsko takmičenje za učenike 8. i 9. razreda iz matematike

Kaže:
Zbog utvrđenih neregularnosti u provođenju Opštinskog takmičenja učenika osnovnih škola Grada Banja Luka, te osnovanih pritužbi roditelja, donešena je odluka da se ponište rezultati provedenog takmičenja učenika 8. i 9. razreda iz matematike i da se sljedeći učenici pozovu na razigravanje...
(Slijedi spisak učenika među kojima je i jedna učenica iz 7. razreda... Ne vidim kakve veze ona ima sa takmičenjem za 8. i 9. razred, al' dobro.)

Dakle, NAKON UTVRĐENIH NEREGULARNOSTI, imamo razigravanje. Ispada da je ono prvo bilo samo igra, da se djeca malo igraju, a onda ovi neki poslije da se dodatno razigraju. Sve je u redu - samo smo se igrali...

A i ja sam onomad vodio djecu na takmičenje, bez visinskih priprema, treninga u teretani, trčanja na Šehitluke i sklekova pred spomenikom. Iskreno, ne bi to ni imalo smisla, radio sam kao zamjena i tu djecu sam poznavao nešto manje od dva mjeseca... Ipak, jedan dan sam sjeo sa njima i rekao kako su ta takmičenja uglavnom namještena i kako je sve to nenormalno (a i jeste nenormalno, da se takmičenje znanja u prokletoj osnovnoj školi lažira), te da je to nebitno, da to takmičenje iskoriste da provjere svoje znanje i po mogućnosti nauče nešto, a sam plasman je posljednja stvar. Na to meni moji takmičari kažu: "Nastavniče, znamo mi to. Pobijediće jedna Maša, ona uvijek pobijedi."

I tako je i bilo, pobijedila je Maša koja je, gle čuda, učenik škole u kojoj je organizovano takmičenje. Al' sve je u redu, samo smo se igrali... princip u ovoj državi, od malih nogu pa do direktorskih i ministarskih fotelja.

Otišao Mile u Beograd da pokupi kiriju za onu svoju kućicu na Dedinju, pa navratio malo do patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Izljubili se oni, izgrlili, častili, razmijenili savjete o servisiranju Audija i šta sve ne, a onda je patrijarh rekao neke stvari pa je meni došlo da se zapitam...

ZEMLJA ZOVE IRINEJA: SI DOBRO, MATORI?

Agencije su zorno prenijele riječi srpskog patrijarha koji reče da mu je velika čast (velik čovjek pa velika i čast, prim. aut.) što je primio predsjednika RS Milorada Dodika, koga Srpska pravoslavna crkva podržava i prema kojem gaji veliku ljubav i poštovanje, jer radi u interesu srpskog naroda, Srpske i Srbije...

S obzirom da je Irinej u službi, možda provodi previše vremena u kontaktu sa vrhovnim bradonjom koji sjedi na oblaku razmišljajući o tome ko je zajebao stvar pa dinosaurusi nisu ušli u Bibliju, te zato ne vidi šta se dešava na ovoj zemlji, u njegovoj zemlji i okolnim. Možda je to, a ima još faktora: stariji je to čovjek pa rijetko hodi pukom, a u crkvi mu vidik blokira prvi red masnih ktitora koji ne znaju kojom se rukom krsti.

Da se malo patrijarh zagleda, imao bi šta da vidi, i u Srbiji i u Srpskoj. Prije svega bijedu i neimaštinu, korupciju i kriminal, ogroman jaz između šake bogatih i rijeke siromašnih, svašta nešto...

Doduše, maloprije spomenuti masni ktitori su današnja srpska vlastela, političari i njihovi drugari, koji zajedno rade u interesu srpskog naroda. Za one sa one strane Drine ne mogu i ne želim ništa da tvrdim, ali rezultati rada ovih u RS se mogu očitati u dokumentu pod nazivom "Strategija reforme penzijskog sistema u Republici Srpskoj" iz marta 2010. godine. Naslov sasvim dovoljno govori o čemu se radi, ali ono što je najzanimljivije u samom radu jeste nekoliko tabela sa projekcijama broja stanovnika u Republici Srpskoj, za period od 2007. pa do 2080. godine.

Prva je tabela zasnovana na konstantnoj stopi fertiliteta kakva je bila u 2006. godini (1,3) i ona kaže da će nas u 2080. godini, od sadašnjih 1.286.000 ostati 560.000 ("neki vani, a neki ka nebu..."). Druga je tabela zasnovana na rastućoj stopi fertiliteta (1,3-2,1) i po njoj će nas 2080. biti 887.000 (dakle, rastuća stopa predviđa da nas trećina nestaje). Treća je tabela crna i zlosutna, zasnovana je na opadajućoj stopi fertiliteta (1,3-1) i po njoj će nas biti 481.000... i sve to sa idejom da će Srbi izdržati 70 godina bez rata. E, da i to vidimo.

Kako god se okrene, za dva vijeka, za patrijarhovo stado sa ove strane Drine će biti dovoljna jedna kruška... da se SVI najedu.

Nego, spomenuti rad je veoma zvaničan, izradila ga je Radna grupa za izradu Strategije reforme penzijskog sistema u RS koju je oformila Vlada RS, tačnije, Dodikova Vlada RS. Istina, sam dokument je malo teže dostupan ali ipak dostupan, a sramota je da padne prašina po njemu jer o ovim podacima bi trebali svi dobro da se zamislimo, posebno oni koji odlučuju o nečemu...

I, eto, mi pričamo o projektima, kapitalnim investicijama, budućnosti... sad kad smo bliže nego ikad ostvarenju poslovice "svega će biti, samo nas neće". Na stranu sve optužbe za različite oblike kriminala kojim se bavi ova vlast (a i prošle), ali, treba li, pored ovog, neki drugi dokaz da oni aktivno rade na uništavanju sopstvenog naroda? Isti taj narod ima običaj reći "neka nam je Bog na pomoći", ali, s obzirom šta nam službenici božji poručuju, možda je vrijeme da se razmisli o nekim alternativama.

Patrijarh srpski teško da je znao za ovaj dokument. Međutim, to nije ni bitno, ovdje se samo konstatuje ono što svi vide, pa i gospoda koja se krije iza zatamnjenih stakala Audija i inih limuzina... Interes crkve svakako nije da joj se stado prorijedi, pa bi Irinej morao da malo obrati pažnju na čije rame spušta svoju ruku. Crkva mora da bude iznad politike, a ne ruku pod ruku sa ovom aktuelnom "od danas do sutra" koja nas vodi u juče: tamo smo već bili i nismo se baš sjajno proveli...

Dok se lagano topi

Nešto sam malo izgubio inspiraciju za komentarisanje ovog segmenta stvarnosti. A i nema smisla. Doduše, nije se puno šta dešavalo na sceni, političari su imali ispomoć u vidu snijega i vremenskih nepogoda, pa nije bilo potrebe za izmišljanjem kojekakvih priča za odvraćanje pažnje naroda od realnih problema, nezaposlenosti, korupcije i sl. Priča o mudžahedinu Boletu lagano tinja, kao i generalna priča o terorizmu, tu je još Andželina Kobila Džoli sa svojim glupim filmom i još glupljim pokušajima da isti predstavi kao nešto što ima veze s nečim.

Nego, bio je taj događaj jedan koji zaslužuje komentar, ali ne naročito dug i previše analitičan: "duel" Milorada Dodika i Čede Jovanovića za Tanjugovim stolom. "Duel" je bio... dosadan, ali je zanimljivo da su svi tekstovi koji su osvanuli nakon duela isto tako mogli (i vjerovatno jesu) da nastanu prije samog "duela". Većina tih tekstova je božesačuvajizakloni, ali, neki su ljudi uboli. A neki su ljudi baš UBOLI, kao Slobodan Vasković (Slobodan Vasković: Prevaranti tačno u podne).
E, sad pored tog teksta koji je na centru, Dodikovi tvrde kako je Mile "pokazao đe se tele veže", Čedini se hvale kako je dotični dominirao, i u pravu su, i jedni i drugi. Pobijedili su i Mile i Čedo. Oni su samo ponavljali stvari po kojima su već poznati, bez novih podataka, pristupa i ideja, a izgubio je narod, kojem se nudi meni samo sa dvije stavke: svinjetinom i kokainom.

Elem, to je bilo to što se tiče riječi podsjećanja na taj događaj, još samo jedna slika. I ona govori hiljadu riječi:

Slavljenica

I, eto, proslavila je Republika Srpska svoj dvadeseti rođendan. Ko god je smatrao da je vatromet najgluplja stvar na svijetu po novčanici na kvadrat, nakon „3D projekcije“ na Banskom dvoru sigurno se dobro zamislio. Ipak, bilo je raznih zabavnih sadržaja za rođendan. Trebao je biti i teroristički akt, ali nije. Šteta, bila bi to novost u ovom entitetu. Bilo kako bilo, poslije pirotehničkog vatrometa je uslijedio onaj medijski...

SLAVLJENICA SE NIJE SJETILA KUMA I STAROG SVATA

Predsjednik RS je bio pun hvale za „nezavisne medije“ u RS, sa kojima se brutalno časti još od kraja prošle (gregorijanske) godine, zauzvrat su ti „nezavisni mediji“ bili puni hvale za predstavu proslave, hvalili su je dok je nisu izlizali. Zatim su se bacili na posao analize i replike medijima iz drugog entiteta. A ovi su baš zagrdili, u njihovim izvještajima o proslavi predstave nije bilo rečenice u kojoj pored riječi Srbi-ja/Srpska ne stoji riječ genocid. Da ne bude sve tako crno potrudili su se horor humorom obojeni naslovi poput „Bal vampira u Banjaluci“. Ipak, najsimptomatičnija od svega je tvrdnja kako je to bila proslava rođendana genocidne tvorevine Slobodana Miloševića.

Otkud sad Miloševića, zapita se čovjek? Po sjećanju lokalnog stanovništva kao i BBC arhive, on je bio predsjednik SR Jugoslavije odnosno SRJ Velike Srbije odnosno Srba sa one strane Drine. (Bio, pa više nije. Možda je vrijeme da ga zaboravimo?) Srbima sa ove strane Drine je bio logistika, sem kad nije, posebno u maju i avgustu 1995. godine. Nego, ako je gore navedena tvrdnja zbog njegovog potpisa na Dejtonskom sporazumu, onda se stvar mora preformulisati: bila je to proslava rođendana genocidne tvorevine Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića i, najmanjim slovima, Slobodana Miloševića. Da, i njihovi potpisi su na tom legendarnom dokumentu. (Izgleda da su oni već zaboravljeni.)

Republika Srpska je nastala 09.01.1992. godine, prije početka rata u Bosni, prije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a verifikovana/ratifikovana/-ifikovana je, u svom sadašnjem obliku, upravo Franjinim i Alijinim potpisima. I to u Dejtonu gdje je Slobo bio sam a njih dvojica („Njih dvojica a ja i babo sami.“), uz još prisutnu neutralnu američansku ekipu sve sa dugim i kratkim cijevima koje su se još pušile od pucanja na VRS.

Štaviše, kad se sve uzme u obzir, može se reći da su dotična dvojica nesrba razlog nastanka i dokaz kvaliteta Republike Srpske. Da njih nije bilo, ko zna kad bi Srbi imali nešto svoje „na papiru“ sa ove strane Drine. Ovako, proglašenje nezavisnosti Hrvatske uz pomoć brisanja Srba iz Ustava, te reakcija u Vojnoj Krajini i domino efekat iste, a zatim i političko ignorisanje Srba u Bosni i Hercegovini je dovelo do proglašenja Republike Srpske. Veoma jednostavno, akcija – reakcija. Da nije bilo tih akcija lokalnih nesrpskih naroda vođenih Franjom i Alijom, Srbi bi se još uvijek ponosili petokrakom, četnici bi i dalje bili u Čikagu a narod na ovim prostorima ne bi bio uboga sirotinja... ah, te hipoteze iz Zone sumraka.

Nego, tako je nastala draga naša a i Vaša Republika Srpska. Rodila se u teško vrijeme, morala se udati mlada za Federaciju BiH ali je, unatoč svemu, živa i zdrava već dvadeset godina. Proslavila je rođendan količinom vatrometa i klasične muzike od koje se ne bi postidile ni siromašne Švedska ili Francuska. Kad je bal, nek' je maskenbal, stari je RSrpski princip, pa i kad nema para, a i kad još gore nema para. Sve je proteklo u najboljem redu, skupila se bila sva ekipa, sem Đokovića. Djeca su predsjedniku pjevala na uvce, samo što je on umjesto bijelog nosio crno odijelo (simbolika?), a djeca umjesto plavih kapa opanke (simbolika?). Ipak, sramota je što se slavljenica na rođendan nije sjetila kuma Franje i starog svata Alije, kao i to što rijetko nosi svoj vjenčani prsten. Al' šta da se radi, kad tjera inat kao prava Srpkinja, a matičari joj za te stvari ništa ne zamjeraju. Genocidna, ako. Kažu tako. Ukidanje? Moguće je i to. Veoma jednostavno ostvarivo, poništiti Dejtonski sporazum, i shodno tome, nastaviti gdje se stalo 1995. godine. Samo, koliko će tad tražiti Ruder Finn za tačan odgovor na pitanje „Ko je počeo rat?“

Gdje je Koreja a gdje smo mi?

S obzirom koliko politika utiče na živote ljudi na ovim prostorima, ne čudi me što me svakakvi ljudi pitaju "a jesi li čuo za ono/čitao ovo?", gdje se ono/ovo odnosi na neke političke vijesti/novosti/kretanja/konotacije. Svakakvi ljudi su ljudi od kojih i ne očekujem da me nešto tako pitaju, ali, ne kaže se džaba - očekuj neočekivano. Međutim, na sve to neočekivano, neočekivanije mi dođu pitanja vezana za region odnosno svijet. Jer, ovaj teren je tako plodan glupostima da za svjetskim problemima stvarno nema potrebe. A ponašam se u skladu sa potrebama. Jednostavno, ne pratim previše ono što nije vezano za nas. Što vidim na vijestima, to je. A i vijesti ne gledam redovno.

Ipak, večeras na vijestima vidjeh promociju novog lidera Sjeverne Koreje, Kim Džong Una. Nacionalna televizija je spremila njemu u čast dokumentarne filmove gdje je on prikazan kao sposoban vođa, naročito u vojnom pogledu: vozi avion, vozi tenk, itd. Pomalo to smiješno djeluje. Nije ta njihova televizija naročito napredna, nisu ljudi zaduženi za njegov imidž toliki profesionalci pa da to urade na Putinovom nivou, Kim Džong Un ipak nije nosio crne naočale dok je sve to radio, niti se go do pasa hrvao sa medvjedom. Doduše, Korejanci nisu Rusi. Ne sumnjam da je pripremljeni program odradio posao, da malo umiri naciju i doda koji poen novom vođi.

Nego, Kim Džong Un je ponosni sin pokojnog Kim Džong Ila. Odnedavno pokojnog. Čovjek je umro u decembru i priuštio čovječanstvu da jedan od posljednjih puta vidi kako izgleda odlazak jednog "velikog diktatora" uz sve počasti. Pitaju mene jesam li ja gledao, a skoro da nisam, vidio samo na vijestima, minut-dva. Kaže, jesi vidio kako plaču, pa ono je smiješno... pa oni na televiziji... pa ona djeca... pa nisu smjeli nositi rukavice na sahrani... i sve tako neki detalji. Uglavnom nisam vidio. Ali vidim da je to smiješno ovim Srbima. A onda, kad mi to spomenu, kažem da su Korejanci na nivou na kojem smo mi bili u maju 1980. godine. Umro je drug Tito. Inače, zanimljivost, Titova sahrana je drugi najgledaniji televizijski program u istoriji. Na prvom mjestu je slijetanje čovjeka na mjesec, al' s obzirom da je to laž, naša je moralna pobjeda. I eto, sad je umro korejski Tito a mi se ovdje smijemo na taj račun. Doduše, nismo to samo mi - zbijaju se šale širom svijeta i interneta. Smijeh je ljekovit tako da nemam ništa protiv šale, ali, kad kažem da su oni u ovom trenutku tamo gdje smo mi bili u maju 1980. godine, to ne znači da smo mi ispred njih. Daleko od toga, mi smo od maja 1980. stigli da se vratimo u XIX vijek. I eto, dok je ovima ovdje smiješno klanjanje jednom velikom vođi, na svakom ćošku se plaća harač nekim malim vođama, pohlepnim, bijesnim, nepisnimenim. Ja bih radije jednog velikog, ako mogu da biram, a ne mogu. Ali jednog stvarnog velikog, u/s bijelim rukavicama, i sa gardom u/s bijelim rukavicama koja stoji pravo kao kolonada grčkih stubova, a ne kao ovi ovdje koji rukavom brišu nos...

Tako da, što se toga tiče, to što su tamo svi zaplakali, od djece do djedova, nije mi smiješno ni najmanje. I ja bih plakao da sam tamo. Ali nisam. Jer sam ovdje. A ovdje ima dovoljno razloga za plač, i dok niko nije umro. Tek kad umru neki, tad će biti razloga za smijeh.

Napredak je relativna stvar

Slikovit prikaz stanja na Banjalučkoj berzi:

Dobitnik je onaj koji je manje izgubio. Kako se ono kaže, "korak naprijed, dva koraka nazad"?