Malverzacije
započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke
ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u
građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije
samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima
kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...
OBRAČUN
KOD PICINOG KORALA
Park
koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...
„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama
uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina
poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja,
a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti
ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su
probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni
jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile
mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija
koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park
„Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih
kasapina i to zbog nedostatka sredstava...
Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna
lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za
otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su
mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo
apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz
gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo
iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“
gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i
prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...
Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako
ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na
čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po
svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored
već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni
nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti
novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu.
Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom
i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija
grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima
(i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno
radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno
zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se
vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima
djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je
pokazao da to nije slučaj.
Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao
se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba,
putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali
na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im
zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom
gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su
političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je
predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono
što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način
upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook
grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od
40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da
su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te
mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan
broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana
Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave
koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako
se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke
miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana
investitora.
Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju
projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član
trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a
investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum
predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u
slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja
krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije
dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti
RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti
koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali
asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam
„biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...
I
tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako
hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“
Dogorjelo je do no... pice.
Ku... kola su se slomila na pici.
Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.
NE MOŽE. DOSTA!
Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo
bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju
sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog
pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni
zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na
dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto
gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.
(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)
No comments:
Post a Comment