Ukidanje pravosuđa RS - dio drugi

Dodatak na prethodni tekst:
http://apsurdsrpski.blogspot.ba/2015/10/ukidanje-suda-i-tuzilastva-poimo-od-sebe.html

Dok je vrhunski apsurd da pravosnažno osuđen kriminalac Mile Radišić koji je pobjegao u drugu zemlju može putem javnog servisa Republike Srpske da "demantuje" izjavu koju RTRS nije ni objavio, opet treba "stati na loptu" i zapitati se šta, kako, zašto. A 24 sata "stajanja na lopti" donosi još dijelova slagalice...

Pojavljuju se istovremeno dvije priče na koje valja obratiti pažnju:
http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=171108
http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=171110

Prije svega, ono što je zanimljivo ovdje jeste da su oba članka praktično neobrađena (ono prevod i obrada), sklepana na brzinu, ili je to pak krajnji domet režimske pismenosti. Dakle, prvo se pojavljuje vijest da je taj neki Goran Suvara plaćen od strane SDS-a da snimi Radišića a zatim se javlja POTPUNI DEBIL Predrag Ćeranić (inače Dodikov savjetnik, očigledno da je ovo POTPUNI DEBIL preduslov) da ga "stručno" potpišu ispod rečenica koje završavaju uzvičnikom a ništa ne znače.

Goran Suvara je, kao što vidimo, statusa kao i sam Radišić: presuđeni kriminalac trenutno u bjekstvu, a inače je Dodikova druga linija - kao i solidna količina ovdašnjih kriminalaca. Dio je masturbatorske ekipe za zavlačenje "1389 - Izbor je naš" koja je pred prošle izbore radila punom parom za SNSD, sam Suvara je bio veoma aktivan prijeteći komentator na portalu Nezavisnih novina. Klasična cirkuska ličnost.

Dakle, Mile Radišić je snimljen od strane nekoga ko mu je blizak, kao što sam naveo prethodno. Snimak koji se pojavio je autentičan, a obzirom na konzistentan tok razgovora (pitanje - odgovor) jedina montaža koja je tu mogla biti jeste da su neki detalji isječeni (možda nepotrebni, možda neka bitna imena?), ali pored toga teško da je bilo drugo režirano.

Snimak je definitivno plasiran, sam Mile Radišić se osjeća izdanim od strane Dodika - a onomad je na slavi kod kuma imao počasno mjesto blizu samog Patrijarha Srbskog! - tako da je u pitanju klasično "političko" oruđe, ucjena, prethodno spomenuta odstupnica. U snimku se nigdje ne čuje Dodikovo ime niti ima bilo kakve naznake priče u tom smjeru... dakle, tu je ostavljen prostor za ucjenu Mileta D. od strane Mileta R. i ostalih zlikovaca, a to je i razlog za "reagovanje" POTPUNOG DEBILA Predraga Ćeranića.

Tu slijedi drugi vezani RTRS članak u kojem POTPUNI DEBIL Predrag Ćeranić najavljuje da će Specijalno tužilaštvo (u)raditi nešto - još veći apsurd i očajnički potez prevencije i sanacije novonastale situacije. Ćeranić "melje prazan mlin" u okviru svoje "struke": "specijalni rat protiv Republike Srpske", "prisluškivanje", "strani plaćenici", "psihološke operacije", što ne bi bio toliki problem da on kao postavku svoje priče ne uzima izjavu presuđenog kriminalca koji je u bjekstvu, koji nikakav problem nema da se javi javnom servisu Republike Srpske (čisto da se ne zaboravi taj inicijalni apsurd).

Uz sve to, članak završava brutalno prijetećim tonom kako je riječ o nezakonitom prisluškivanju i kako će Sud i Tužilaštvo imati posla, što je netačno i komično na više nivoa: zna se izvor snimka, isti nije nikakav "dokazni materijal" već zabava za široke narodne mase a Sud i Tužilaštvo su se već dokazali u slučaju ispitivanja "Afere Papak"...

Sve u svemu, pravosuđe (kompletan sistem) u RS treba ukinuti. Presude su pogrešne (Mile Radišić), kasne (Mile Radišić), neobavezujuće su (Mile Radišić). Šta ti ljudi zapravo rade?

P.S. Ostaje samo pitanje, zašto sad ovo, obzirom da je snimak star nekoliko mjeseci? Petokolonaši unutar SDS-a bivaju instruisani da, zarad prethodno spremljenog "spinovanja", aktiviraju snimak kao način odvlačenja pažnje od "kile zlata" odnosno vezane priče povodom sudskog slučaja Dodik protiv Bosića? Prirodna glupost SDS-a da ne kapitalizuje "kilu zlata" već da otvara još jedan front? Teško je reći.

Ukidanje suda i tužilaštva? Pođimo od sebe.

Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! Referendum! 

Suština propagande je da obesmisli smisao. Tako i režimska propaganda koja, da upotrijebimo "klasični novinarski riječnik", djeluje kao megafon aktuelne vlasti, vjerno i redovno plasira u naslove riječ referendum iako, i da se sve kockice sklope, isti ne može baš biti održan u skorije vrijeme. "Srbuj, makar slamu jeo" princip. Činjenica jeste da sud i tužilaštvo BiH, na koje se odnosi taj referendum, ne rade svoj posao pošteno nema puno uticaja, ti isti sud i tužilaštvo su napravljeni kako su napravljeni, RS im je kumovala, "poslije jebanja nema kajanja" i toliko o tome za ovu priliku.

Nego, nakon posljednje epizode repa epiloga priče o Picinom parku, sklon sam mišljenju da pravosuđe Republike Srpske treba ukinuti. Pravosuđe je nesposobno, tromo, neekonomično i nadasve... neuticajno.

Elem, neimar zgrade koja se gradi u pokojnom Picinom parku, Mile Radišić, aktuelan, opet. Mi smo onomad kao bijeda go seljak omladina studenti prljavi hipiji David Štrbac išli kroz grad i vikali da je lopov, a pravosuđe Republike Srpske govorilo da nije. Pa se pravosuđe predomislilo i reklo da jeste i osudilo ga na tri godine zatvora. Pa Mile mic po mic odgađao odlazak u zatvor da bi na kraju, kad je vidio da je drugi Mile "odnio šalu", jednostavno sjeo u auto i pobjegao daleko... u Beograd, gdje sad živi teško.

I ako nije dovoljan taj apsurd, da pravosnažno osuđen kriminalac pobjegne iz zemlje par sati prije hapšenja i skloni se u susjednu državu sa kojom imamo "specijalne i paralelne veze", na par sati vožnje, onda treba apsurd malo pojačati.

Tako procuri prije koji dan nekakav audio snimak Mileta Radišića gdje on priča o prljavim poslovima režima, gdje se tu malo šta razaznaje i shvata (tek upućenima je zanimljivo), snimak odstupnica se pusti u javnost a prenese ga nerežimska RTV BN. Obzirom na kvalitet snimka, očigledno je svima - sem nekima koji su zaposleni u MUP RS - da se ne radi o prisluškivanju, već da je snimak planski napravljen od strane čovjeka koji je (bio?) blizak Miletu Radišiću i koji ga je usmjeravao pitanjima...

I nije ni to "najopasnija tačka u cirkusu večeras", već što se taj isti Mile Radišić u rekordnom roku javlja javnom servisu RTRS da "demantuje" snimak koji RTRS nije ni objavila ni spomenula (tu možda griješim obzirom da ne pratim RTRS ali sumnjam, obzirom na njihov selektivan sluh, prim. aut.), odnosno da kaže kako nije dao nikakvu izjavu već da se radi o montaži.

I to je momenat za koji ne treba više nikakvo objašnjavanje već samo prijedlog da se ukine pravosuđe Republike Srpske. Može i bez referenduma.

Usput, ostavih komentar na vezanom članku RTRS internet portalu. Naravno da nisu odobrili taj komentar. Napisao sam da se "praktično može vidjeti pištolj uperen u čelo Mileta Radišića dok daje izjavu za RTRS". Valjda se RTRS plaši da se ne vidi samo pištolj, već i ko ga drži... oni su uvijek korak ispred.

Red kratkih rezova - II

Protesti boraca. Ćurguze, odlazi. Bio sam. Doduše, ne na ovom sad u nedjelju, nego na onom prije... ima, mislim, mjesec dana od tad. Sad u nedjelju sam bio na utakmici ŽFK "Banjaluka". Pobijedile Tuzlu 16 : 1. Nije svejedno.

A protesti boraca? Nisam borac, ali sam otišao za starog koji jeste borac sa bratom koji jeste borac. Stari otišao na ratište onomad, kad je dobio poziv, bio na ratištu četrdeset dana da nije skinuo čizme, i prva stvar koju je dobio od Republike Srpske za to je bio otkaz. Dok je on bio na ratištu, direktor ukine njegovo radno mjesto. Boško Đukić, onomad direktor KPZ Tunjice, zatim pomoćnik ministra pravde, a sad mrtav. I tad i sad - govno. Elem, ukine Boško to radno mjesto da napravi drugo, da zaposli svoju polupismenu kumu. Jesam rekao da je Boško bio govno? Ako nisam, nema veze. Eto šta je nama naša borba dala, borcima, još tad. A moj stari je dobro prošao, dobio otkaz. Neki su dobili metak.

Nego, zato sam ja išao na protest boraca. Standardno, slušao govornike, negodovao, pa ćemo šetati. Po četvorica u koloni, mora. A onaj mora ići pišati. Fali vam jedan! Daj drugog! I tako. Jedva se složili. I krenuli nekako. Izašli na cestu, prešli na cestu, nastavili trotoarom. ("Zašto su borci prešli cestu?") Ja gledam onako. Murija blokirala cestu, mi pičimo trotoarom. Samo kontra. Cestom idu novinari, slikavaju trotoar. Sjetim se kad sam bio "skoro novinar", radije bih ja cestom. Ide pored mene neki deda redar, prestar za Sector (Security), prejak za rokenrol. Kažem mu: "Čovječe, koja je ovo logika, murija nam oslobodila cestu, a mi idemo trotoarom? Ima li ovdje ikakve organizacije? Ima li ovdje ikakve pameti? Jesi ti gledao nas prošle godine kad smo "radili" Picin park?"

Naravno da nas nije gledao. Svako za sebe, niko ni za koga.

Ipak, ovakve stvari se mogu desiti samo u... ZONI SUMRAKA

(Naiđoh na ovaj skeč na blogu Motorno testerisanje.)

Nije nama dovoljno loše...

I bi studentski protest u Banjaluci, dana 12.06.2013. godine. I bi lijepo... Uspješno. Predsjednik Saveza studenata Nikola Dronjak pokaza da je bio ozbiljan kad je još prije skoro dvije godine pričao da mu je dosta korupcije i kriminala. Studenti su napokon izašli su na ulicu, a ispratilo ih je nešto građana Banjaluke, te par udruženja od kojih je možda najzanimljivije udruženje nezaposlenih iz Gradiške (nisam siguran u tačno ime udruženja, oprostićete mi). Saobraćaj je blokiran u potpunosti pravcima kuda se išlo, a i trotoari pored su bili zakrčeni od policije u civilu. Za neki naredni put definitivno treba transparent "Samo murija ide trotoarom!", i zbog murije, i zbog ljudi koji izađu na "protest" a onda idu trotoarom.

Studenti su protestovali zbog neispunjenih obećanja u vezi gradnje četvrtog paviljona za studentski smještaj, zbog književnog jezika Rajka Vasića, ali i zbog kriminala, korupcije, privatnih fakulteta, nepotizma, nepravde, maltretiranja porodice Vulić itd. Realno i pošteno, četvrti paviljon jeste validan studentski zahtjev, kao što je i zahtjev za normalnom budućnošću, da se ti isti studenti iz tog istog paviljona ne presele direktno u čekaonice Zavoda za zapošljavanje. Mada, ko jebe budućnost.

Elem, brojevi. U šali drugarima rekoh kako će portal eTrafika objaviti kako je bilo 15.000 ljudi, 6yka napisati 12.000, BN TV 10.000, ATV 8.000, RTRS 2.000, a Glas Srpske neće ni spomenuti proteste. Glas vaistinu ne spominje, a ostali svi javljaju približno otprilike... Tu vrijedi još dodati i najveća mala govna na planeti, internet plaćenike režima koji anonimno komentarišu. Oni navode cifru od 800 učesnika protesta... A koliko je bilo? Na ulici oko 2.500. Bašte lokala se ne računaju.

Banjaluka (i ova njena sela) broji u ovom trenutku oko 200.000 građana, zapravo, ne građana, stanovnika. (Odnos građana i stanovnika je zasebna tema.) Potprecjednik RS Emil Vlajki (pravog imena Milan Vlajić) kaže da je nezaposlenost u RS 50%. Recimo da je u Banjaluci bolje nego u nekim drugim sredinama, pa neka bude da je u najvećem gradu nezaposlenih trećina (33%), 66.666. Oni su, očigledno, imali nekog posla juče, čim se nisu pojavili na protestu.

E, sad, zašto ja kao nezaposlena bitanga da idem na proteste studenata, postavljaju sebi pitanje nezaposlene bitange. (Kakve to veze ima?) Studenti se, opet, pitaju, zašto ja da idem na protest dronjavog Dronjka, "vječitog studenta", člana Upravnog odbora Agencije za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS. Dronjak se isto tako pitao zašto on da ide na protest Malih akcionara. Mali akcionari nisu bili tu kad je bio protest radnika "Fokusa". Ovi iz "Fokusa" nisu bili kad je bio protest sindikata. Sindikat, naravno, nije bio tu kad su protestovali učenici Medicinske škole, a da ne spominjem Picin park... To je neki ofrlje presjek prošlog ljeta, možda djelimično netačan.

U suštini, još samo nisu protestovali zaposleni u plavim zgradama na adresi Trg Republike Srpske. Svi ostali jesu. Samo, da ne bude zabune: protestuje se jer nešto ne valja. Nije kako treba. Jer je loše. Svima pobrojanima je loše, grize nezaposlenost koja rezultira nedostatkom novca - mala primanja, visoki troškovi života, veoma jednostavno - PARA NEMA. Samo, tu ima jedna caka: svima je loše pojedinačno, al' kolektivno je dobro. Štaviše. Reče moj pokojni profesor istorije: Srbinu je Božji odredio sud, da je pojedinačno pametan, a kolektivno lud. Iako se ne slažem, neću to osporavati ovom prilikom.

Vratimo se kratko na sam protest, studenata. Bio sam, onako usput, maskiran u nestudenta. I bi lijepo... ali i tužno. Gledati lica koja gledaju kolonu. Jednako sam se osjećao kao tokom prošlogodišnjih protesta za Picin park. Gledaju ljudi i ne kontaju u čemu je fora. Glupani. Beteri. Dokaz. Najviše dokaz. Oni su dokaz da mi ovdje zapravo dobro živimo. Malo filozofije slijedi...

Čovjek se razvija kroz rad, uči kroz greške, napreduje. Duhovni razvoj kroz patnju. "Gdje je puno baba, kilava su djeca", stara je narodna mudrost, a dosad su se te narodne mudrosti višestruko pokazale kao tačne. Što je čovjeku lakše u životu, to može biti gluplji. "Ni briga ni pameti", još jedna narodna. S obzirom na to koliko ovdje živi betera, očigledno da su uslovi života dobri. Ili, obratnim riječnikom, da nam nije dovoljno loše. Nije nama dovoljno loše da uradimo nešto da bismo promijenili nešto. Samo što nismo ni svjesni koliko nam je loše, ali, o natalitetu drugom prilikom...

Međutim, ne čudi sve to, nedostatak altruizma i empatije u narodu. Zašto bi i čudilo, kad je ovaj narod opisan rečenicom "nek' komšiji crkne krava". Čeh, Švabo, Rus, Francuz, svi imaju nešto svoje, a Srbin ima "nek' komšiji crkne krava". A nije nam ni puno krava ostalo. Nego, u vezi s tim čudi jedna druga stvar, karakteristika naroda: ne bih da se zamjerim. Toliko je nagomilane (međusobne) mržnje, zlobe i zavisti, al' izliva nema. Konflikta nema. Možda je najbolja ilustracija politika "naših političara" u kojoj nema nikakvog revanšizma, jer su svi prljavi. Nema kritike, nema polemike, nema sukoba. Ne bih da se zamjerim. Ne bismo da se zamjerimo.

A MOŽDA JE JEBENO VRIJEME DA SE ZAMJERIMO?

Ja bih svakako da se zamjerimo, i da se na nešto namjerimo. Ja sam se već zamjerio onima koji su se po (njihovoj) definiciji meni zamjerili, (većim) kriminalcima zbog kojih nema(m) ni posla ni novca, (manjim) šupljatorima koji smrde usput. Jedan od takvih (manjih) je Dronjak za kojeg smatram da je dronjav, isto ono što sam mislio novembra 2011. godine kad sam pisao tekst Studenti u RS: Anonimno do kraja. Posebno mi je simpatično kad neko za njega kaže da je vođa. Ako je on vođa, odoh odma' u šamotnu peć. Ritualno. Međutim, sve to me nije spriječilo da izađem na ulicu, jer i kastrirani protest, kakav je bio ovaj i većina protesta u posljednje vrijeme, bolji je od muka tišine, a opet, svaki izlazak na ulicu predstavlja priliku da se začuje iskreni krik pobune, koji čekamo... A šta čekamo za taj krik, ne znamo.

Film o Željku Vuliću i protestima za Park

Izborni komentar II

Već je bolje poslije izbora: prestali su da lijepe plakate sa nijemim licima koja obećavaju. Samo, potrajaće dok se poskidaju postojeći, posebno ovi sa bandera, ali zna se ko plaća električare. Dvadeset dana nakon 7. oktobra još je par sitnica ostalo pa da se spusti zavjesa na bijednu predstavu: da se obrade krivične prijave onih koji tvrde da su pokradeni (sretno im), ponegdje ima ponovnog prebrojavanja, a novinari "čudesno" otkrivaju primjere izbornog inženjeringa... Međutim, ništa (se) to ne mijenja. Suština je, oni koji su bili gore ostaju gore, a donji... U slučaju najvećeg grada RS, to je više nego istina.

SVE PROTIV BANJALUKE

Na pomenutim izborima bilo je par nezavisnih kandidata za odbornike u Skupštini grada okupljenih pod imenom Svi za Banjaluku. PDP se "naslonio" na njihov slogan pa se reklamirao kao Sve za Banjaluku. Da li je bio problem u imenu, teško je reći, ali nezavisni nisu prešli cenzus, a PDP je pao sa pet na tri odbornička mjesta, izgubivši status najjače opozicione partije u gradu. Možda bi imali više sreće da su se reklamirali kao Sve protiv Banjaluke. Tako je to SNSD odradio. Oni će formirati stabilnu skupštinsku većinu uz pomoć starih jajara, pardon, koalicionih drugara DNS i SP tako da je poraz opozicije potpun. Ipak, u odnosu na prošle lokalne izbore, SNSD je dobio manje glasova i uz veću izlaznost glasača. Reklo bi se da taj brod tone što znači da će neki drugi brodići da prevezu više putnika. Čista logika.

Elem, iako smatram da su svi političari dobitnici na ovim izborima a narod gubitnik, valja biti i malo faktualan, o prethodno spomenutim brodićima: SDS je osvojila četiri odbornička mjesta u Skupštini grada a DP tri, glasove koji su u prošlosti "pripadali" nekim drugim (strankama). I sad, DP je te glasove zaradila ponajviše zahvaljujući kandidaturi Dragana Čavića za gradonačelnika Banjaluke ispred nekoliko opozicionih partija, a SDS je te glasove zaradio zato što je to SDS, što imaju kredit kao "oni koji su vladali nekad" pa ih se narod romansirano prisjetio da su oni manje krali. Nešto kao povratak u naručje bivšoj djevojci: misliš da će biti super iako od toga vjerovatno neće biti ništa, nema onog početnog foliranja (ma koliko ono bilo zanimljivo), odmah se prelazi na jebačinu. E, sad, osnovna razlika između povratka bivšoj djevojci i bivšoj vladajućoj stranci jeste što ćeš tu bivšu djevojku opet jebati, a bivša vladajuća stranka će tebe opet jebati, glagol trpni. (Izvinjavam se što sam ekplicitan, nekorektan i politički nekorektan, op. a.) Nego, SDS je te glasove zaradila i zahvaljujući kandidaturi Nenada Stevandića za gradonačelnika Banjaluke, vjerovatno bi neznatno lošije prošli da se Stevandić nije kandidovao, ali svi zajedno bismo mnogo bolje prošli...

ŠTA BI BILO KAD BI BILO

Ljuta se borba vodila oko gradonačelništva Banjaluke. Poziciju je još od maja mjeseca drmala otvorena rana u centru grada, slučaj nelegalne gradnje na lokaciji poznatoj kao Picin park, gdje je javno izložena sva bahatost aktuelne vlasti, i lokalne i državne. "Sve je po zakonu, samo nećemo da vam pokažemo papire." Elem, to je otvorilo Pandorinu kutiju za koju se mislilo da će veliki nered da napravi. Nije. Nije uspjela. Nije se efektivno realizovalo na izborima. Opozicija nije uspjela. Ko je opozicija?

Najjače opozicione stranke u Banjaluci su PDP i SDS. SDS je, spomenuto u prošlom nastavku, originalna srpska stranka nastala u nedoba kraja XX vijeka, sačuvala Srbe od nestanka na ovim prostorima. Činjenica. Isto tako, SDS je stranka za čije vrijeme su carevali drumski razbojnici, kriminalci na "seljački" način: pored standardnih djelatnosti, kao najunosnije iz tog perioda valja navesti benzinske pumpe koje su nikle od Bijeljine prema Banjaluci, kao i to da su neki privatnici imali po čitave flote šlepera - ko je radio, taj je zaradio. Sa druge strane, PDP je poprilično drugačija stranka (iako su političari bazično isti). PDP je stranka velikog nindža učitelja ekonomije, Mladena Ivanića, čovjeka koji je sa 25 godina postao doktor nauka. PDP odnosno Ivanić će ostati upamćeni i po tome što je za nj. premijerskog mandata i ekspertske vlade bilo mnoštvo ekonomskih inovacija tipa "banka za marku", i oni su uveli potpuno drugačiji obrazac bogaćenja onih na poziciji, bez nafte i šlepera, direkt iz fotelje - upravni i nadzorni odbori...

Mnogo prije lokalnih izbora se pričalo o zajedničkom kandidatu opozicije za gradonačelnika. Pominjana su razna imena a novinari su preznojavali građane smetovima gluposti o hipotetičkim vanstranačkim kandidatima opozicije. Međutim, ti dogovori odnosno pregovori opozicije su bili jadni, sve se odvijalo javno i glupo, kao što se djeca dogovaraju oko podjele na ekipe za fudbal na livadi, samo što se na kraju SDS i PDP ne dogovoriše. SDS je istakao kandidaturu Nenada Stevandića, čovjeka koji je prethodno u BL osvojio 300 glasova, a PDP i još par stranaka se odlučiše da podrže Dragana Čavića za gradonačelnika. Bitno je primjetiti, nekadašnji predsjednik RS se kandiduje za gradonačelnika, ispred svoje male partije (DP) a podržava ga veća partija (PDP). To znači nešto.

Tokom čitave predizborne kampanje, a ona je trajala od maja mjeseca, kad je SNSD "zaledio" Dragoljuba Davidovića i slao Gavranovića kao hostesu na otvaranje svih puteva, fabrika, mostova i bombonjera, trajao je protest povodom Picinog parka, ali i još hrpa nalik. U jednom trenutku su, kao na pokretnoj traci, protestovali radnici dnevnog lista "Fokus", udruženja malih akcionara, nekoliko RVI u parku "Mladen Stojanović", čak su protestovali i učenici Medicinske škole koji su prevareni na ekskurziji. (Samo nisu protestovali zaposleni u administraciji grada i države, njima je sve potaman, op. a.) To je sve bitno spomenuti jer je to bila neuobičajeno velika količina nezadovoljstva naroda, naroda koji je tragično glup i pokoran i ne zna da protestuje, a opozicija nije kanalisala i upotrijebila to nezadovoljstvo. (Da, brutalno sam iskren pa sam napisao upotrijebila, op. a.) Za sve to vrijeme, opozicije nije bilo na ulici. Naravno, izdavali su oni brutalno precizna saopštenja u kojima su navodili šta sve ne valja u gradu i državi (nikog nije ljepše slušati nego političara u opoziciji), ali konkretnog terenskog rada nije bilo. E, sad, možemo mi uzeti u obzir da je zvanična kampanja samo onih mjesec dana prije izbora, pa da su ovi igrali pošteno dok je Gavranović zalijevao centimetre i centimetre puteva, međutim, makar da znaju za drugi put da tako neće proći.

I sad, prije izbora je bila ta atmosfera u duhu narodno-oslobodilačke borbe, borbe protiv bande, rušenja režima, a rezultati su to i pokazali: Banjalučani su se borili protiv režima ali nisu uspjeli, jer nije bilo jasno za koga tačno oni to glasaju protiv (SNSD). Postoje mišljenja kako opozicija ne bi uzela gradonačelničko mjesto i da je imala samo jednog kandidata, jer neki koji su glasali za Stevandića ne bi nikad glasali za Čavića, i obratno. Protiv te gluposti ću u pomoć pozvati divnu nauku matematiku i neke njene najosnovnije operacije, sabiranje i oduzimanje:

Gavranović 34.000 glasova; zaleđina (skupština): SNSD 25.000, DNS 8.500, SP 8.000
Čavić 27.500 glasova; zaleđina PDP 8.000, DP 7.000
Stevandić 19.500 glasova; zaleđina SDS 8.500
(Vrijedi dodati da u Skupštinu grada ulazi još i NDS sa dva mandata na osnovu 4.500 glasova, te da su autsajderi Milutin Pejić i Aco Prelić osvojili ukupno 4.000 glasova.)

Bez direktnog sabiranja glasova, pitanja: odakle Stevandiću 11.000 glasova, koji nisu SDS-ovi, a nisu, vala, ni ni SNSD-ovi? Odakle Čaviću onih 12.500 glasovi koji ni nisu PDP-ovi a ni DP-ovi? Na stranu hipoteza da bi izlaznost na izbore bila još veća da je opozicija bila ujedinjena (da citiram jedno N.N. lice: "Šta imam glasati kad ti majmuni [opozicija, op. a.] ne mogu da se dogovore..."), da ne spominjem podatke kako je zapravo Piskavica ("Banjaluko i ta tvoja sela...") iščupala SNSD, te bez ikakve polemike o pitanju da li je trebao odustati Čavić ili Stevandić... Naravno, Stevandić. Da je opozicija imala jednog kandidata, on bi pobijedio. A da se to desilo, počelo bi bježanje miševa sa SNSD broda po principu "spašavaj se ko može". Šta bi tad sve isplivalo...

SVI PROTIV BANJALUKE

SNSD vlada Banjalukom već niz godina i vladaće još, jer se opozicija nije dogovorila. Za to vrijeme SNSD veoma kvalitetno radi protiv GRADA Banjaluke: stambene zgrade se grade bez ikakvog smisla i reda - stanovi zjape prazni a nema parking mjesta; kao vrhunac arhitekture su se nametnule pasarele; javni radovi su postali veoma javno skretanje novca u privatne džepove; definitivno postojanje građevinske mafije - to je napisao Glas Srpske što znači da je istina; rekonstrucije nekih prepoznatljivih gradskih lokacija i uništavanje istih; organizacija grada u smislu da ne postoji mjesto da se zalijepi plakat za svirku gdje se može smotati džoint ali se zato sa bilborda na zgradama reklamiraju kokainski noćni klubovi; ograničeno vrijeme lokala - efektivno policijski čas - sem onih koji zasluže zlatnu kašiku; itd. Ako nekom odgovara palanka, odlično, ali ja bih, neskromno, grad. Prije ove gradske vlasti je bio SDS i koliko se sjećam, a sjećam se nekako, bilo je ljepše i bolje. Manje su krali, šta jes' - jes'. Nakon dugo vremena, SDS je opet krenuo gore. Samo, ako se vrate skroz gore, pitanje je hoće li opet znati manje krasti, kao nekad?

P.S. S obzirom na navedene podatke kako je za vrijeme SDS kriminal bio primitivan, "seljački", a u vrijeme Ivanićeve ekspertske vlade je dignut na viši nivo, neko bi mogao pomisliti kako je SNSD bolji i od jednih i od drugih. Svakako ne. SNSD je preuzeo obrasce ekonomskog kriminala i obrađuje ih na "seljački" način. U njihovim očima, najbolje od ta dva svijeta, a za narod najgore. Da citiram Nikolu Pejakovića Kolju: "Ou, mamu im jebem..."

Do prve donacije mediji čuvaju informacije

„Mi danas živimo u naciji u kojoj

doktori uništavaju zdravlje,

advokati uništavaju pravdu,

univerziteti uništavaju znanje,

vlade uništavaju slobodu,

mediji uništavaju informacije,

religija uništava moral

a naše banke uništavaju ekonomiju.“

Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki elaborat na stavku:

MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE

Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana. Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj radio-televiziji.

Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.

Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene, nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje, te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi reći.

Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja (figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja, ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.

No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu piše kako opijanje mladih u gradskim parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).

Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“ a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji, najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do konačnog rješenja:

Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u 100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu znak za suprotan pravac.

Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal, korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.

E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni, preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u članku piše naš odlično obavešten izvor? Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija - malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga. Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima, neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.

Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni, s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije što je nekad bilo...

P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu. Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE)

Sumnjive patike

Elviton, kupljene u prodavnici "Planet Obuća" po cijeni od 28,90 KM (školski popust).

http://www.facebook.com/groups/park.je.nas/

Prljavi hipiji postaju opozicija

Protesti u Banjaluci traju već treću sedmicu... što niko nije očekivao, prvo prljavi hipiji koji protestuju a zatim i zgrožena pozicija. Prljavi hipiji su počeli da se organizuju tako da su dijeljeni leci:

(klik za uvećanje)

Lijepo je sročeno, da više nikakve ne bude zabune. Ovo nije borba samo za park, ovo je borba za promjenu.

Malverzacije započete davne 2003. godine oko milionski vrijedne parcele u centru Banjaluke ovih dana se materijalizuju: započela je transformacija zelene površine u građevinsko zemljište. Međutim, zaštitna ograda podignuta oko „Picinog parka“ nije samo to - ona predstavlja barijeru gradske uprave postavljenu prema onima kojima gradska uprava treba da služi, građanima Banjaluke...

OBRAČUN KOD PICINOG KORALA

Park koji to nije postaje simbol borbe koja to jeste...

„Picin park“ je u priči o gradskim zelenim površinama uvijek bio negdje po strani. Jedan od razloga za to jeste što mu je sudbina poodavno određena pa je redovno zaobilažen u pričama oko ulaganja i renoviranja, a aktuelna postava u gradskoj upravi mnogo voli renoviranje: tako može uništiti ono što je postojalo prije njih. Sjetimo se radova na Trgu Krajine gdje su probijeni svi okviri, i vremenski i finansijski, a nakon tri godine je „paljeni jablanički granit“ izgledao gore od 30 godina starih ploča koje su mu ustupile mjesto. Park „Petar Kočić“ je slična priča, poprilično neukusna betonizacija koja je mnogim „izvođačima radova“ i „pod-izvođačima“ napunila džepove, a park „Mladen Stojanović“ je imao sreće pa nije otišao „pod nož“ arhitektonskih kasapina i to zbog nedostatka sredstava...

Nasuprot tih parkova, „Picin park“ je bio rezervna lokacija, prosta livada, neosvijetljena, sa tri-četiri klupe i dvije korpe za otpatke. Ipak, i kao takav je imao svoje stalne posjetioce i značaj: po danu su mnogi bez straha tu smjeli da dovode svoje kućne ljubimce - jer nije bilo apsurdnog znaka koji to zabranjuje, a u noćnoj smjeni su mladi studenti uz gitaru mogli da pjevaju kako je svanulo iznad crkve Svetog Marka bez straha da će ih umorni domaćin koji ne voli „drekavce“ gađati cipelom. Početak radova u parku je označio kraj takvih aktivnosti ali i prelio čašu nezadovoljstva građana radom aktuelnog gradonačelnika...

Muška zmija naočarka, kradoljub, zgradoljub, kako ga popularno zovu (novi nadimci nastaju svakoga dana), Dragoljub Davidović je na čelu grada već 12 godina i za to vrijeme vodi politiku modernizacije grada po svom ukusu koji se ne slaže nužno sa ukusom građana a ni lijepim ukusom. Pored već spomenutih radova, mnogi stanovnici Banjaluke ne mogu da prežale besmisleni nestanak Stadiona sportskih igara a kao primjer urbanističkog užasa se može navesti novogradnja prekoputa Borčevog stadiona gdje se zgrada naslanja na zgradu. Međutim, sve je to prolazilo bez ikakvih problema, a paralelno sa betonizacijom i gradnjom stanova u Banjaluci za čitavu RS, dešavala se i de-urbanizacija grada: prostori za aktivnosti sub-kultura su se suočavali sa raznim problemima (i često zatvaranjem), kulturnih događaja je (bilo) sve manje, uvedeno je skraćeno radno vrijeme lokala - što bez sumnje pomaže turizmu (sic), postojanje svega jednog mjesta u gradu gdje je moguće legalno zalijepiti plakat (!), sve je to dovelo do nezadovoljstva mladih ljudi čija se vizija života razlikuje od Dragoljubove. I, dok je u određenim trenucima djelovalo kao da je duh u potpunosti slomljen, atak mašina na „Picin park“ je pokazao da to nije slučaj.

Paralelno sa podizanjem zaštitne ograde, podigao se i narod na noge. Spontano se desilo gerilsko organizovanje modernog doba, putem interneta. Preko portala i društvenih mreža mladi su digli svoj glas i pozvali na protest. Mnogi su ih čuli i odazvali se (i još uvijek se odazivaju). Nije im zasmetalo što državni mediji ignorišu proteste više hiljada ljudi u glavnom gradu RS (a kad ne ignorišu, onda omalovažavaju). Nije im zasmetalo što su političari iz pozicije odmah optužili opoziciju da stoji iza protesta (život je predizborna kampanja). Ništa od toga im nije zasmetalo jer nije ni bitno. Ono što je bitno - linija je povučena, ljudi kojima se ne sviđa Dragoljubov način upravljanja gradom jasno i glasno su to rekli. A takvih nije malo, jer Facebook grupa imena „Spasimo Picin park“ nakon svega nekoliko dana broji nešto manje od 40.000 članova. S obzirom da u oktobru slijede lokalni izbori, nema sumnje da su statističari iz vladajuće stranke tačno izračunali koliko će glasova iz te mase od 40.000 otići onima koji se ne zovu Dragoljub... a to i nije konačan broj. U međuvremenu, ograda još uvijek stoji, kao barijera između građana Banjaluke (koji svakodnevno protestuju i ne planiraju stati) i gradske uprave koja treba da služi svojim građanima, barijera koja na drzak način govori kako se građani ništa ne pitaju i kako je zapravo drsko da se građani Banjaluke miješaju u rad gradske uprave koja dostojno zastupa interese građana investitora.

Međutim, ovaj protest ima još jednu svoju projekciju: Banjaluka je najveći grad u RS, Dragoljub Davidović je član trenutno vladajuće stranke u RS iz čijih je redova predsjednik entiteta, a investitor na pomenutoj parceli je „kontroverzni biznismen“ Mile Radišić, kum predsjednika RS, prije dvije godine hapšen zbog zločinačkog udruživanja u slučaju „Medicinska elektronika“ a naknadno oslobođen optužbi i pored priznanja krivice jednog od prvooptuženih (na djelu prikazana stara narodna „Kum nije dugme.“). Zaštitna ograda oko „Picinog parka“ je takođe i simbol barijere vlasti RS prema onima kojima trebaju da služe, građanima Republike Srpske, takve vlasti koja je nepotizam i korupciju ustoličila u sasvim prihvatljiv modus operandi, uništila fabrike ali asfaltirala puteve (za bijeg), negativnu selekciju dovela do savršenstva, pojam „biznismen“ trajno vezala uz pridjev „kontroverzni“...

I tako, vlast je vladala a narod je trpio, međutim, nije uzalud ona - „Možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš!“

Dogorjelo je do no... pice.

Ku... kola su se slomila na pici.

Htjeli su mu... picu pod bubrege da prodaju.

NE MOŽE. DOSTA!

Obračun kod Picinog korala je zapravo mnogo bitniji od samog „Picinog parka“. Povod je najmanje bitan, jer je u pitanju sukob na ideološkom nivou. Sudbina je htjela da protest počne, simbolično, zbog pice, što možda ima neke veze sa onom idejom da su svi ratovi zapravo vođeni zbog žena te unosi romantičarsku notu u cijelu priču. Međutim, s obzirom na dosad prikazanu upornost obe strane, romantika će veoma brzo da ustupi mjesto gruboj jebačini, a ostaje da se vidi ko će dobiti po pi... pici.

(Kolumna prvobitno objavljena na portalu Istinito)