Mediokriteti, Logika... 20 godina kasnije... Istina

Počesto se za Bosnu i Hercegovinu kaže da je država mediokriteta, između ostalog. Riječ mediokritet je latinskog porijekla i označava osobu ograničenih umnih sposobnosti, izražene prosječnosti/osrednjosti. Pesimista bi pomislio, ako je ovo ovdje proizvod prosjeka, gdje se onda nalaze natprosjek i posebno njegova inverzna vrijednost? Filozof bi pomislio, zašto (je ovo država mediokriteta)?

Logika je filozofska disciplina, neumoljiva i jednostavna. Koristeći nju - zato. Bosna i Hercegovina je država napravljena natezanjem. Kompromisom. Neprirodno. Eksperimentalno. Na brzinu. Drž, ne daj, frka, trka, ovo su prave budale - zajebi, tuku se i čupaju, stiglo se za sto u Dejtonu i onaj prije njega. Mir, mir, mir, niko nije kriv. I to je zvanična priča, još uvijek. Niko nije kriv. "Ko je počeo rat?" Za petokrakom najglasnije plaču oni koji su pucali na nju.

Dalje, da se razumijemo, stvar je veoma jasna: rat su počeli glupost i pohlepa. Dvije stvari koje su fundamenti ljudske prirode. Rat je ultimativni izraz arhetipske ljudske sklonosti ka takmičenju. Sport. Sportski duh. Urođeno. Programirano. Kako drugačije objasniti da se većina dostignuća čovječanstva "dostiže" upravo zarad ratovanja? Kako objasniti da i pored svih tih dostignuća ljudi još uvijek umiru od gladi, priča se o humanosti a raspravlja se o prenaseljenosti?

Rat u Bosni i Hercegovini je bio vjerovatno prvi pravi televizijski rat. Medijski propraćen rat. Medijski rat. Propaganda. "Rat uživo." Montaža. Odnosi sa javnošću. Fraziranje. Friziranje. Dok je ostatak svijeta (ili makar nj. veći dio) proživljavao mirnu tranziciju u periodu nakon Hladnog rata, ovdje je to moralo drugačije. Rat kao rat, naviklo se već. Ratovali smo, ratovaćemo. Što je najgore, ratujemo još. No, to je druga tema.

Nego, sport je to. U sportu postoji pojam fair play, odnosno fer igra. Nimalo slučajno. Takmičenje samo po sebi uvijek traži pobjednika a ljudi koji vole da se takmiče ne vole da gube. "Cilj opravdava sredstvo." Fer igra je samo riječ (ili dvije), kao i ljubav. Isto tako, ima ona "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno"... kvalitetna glupost. Ipak, ni u ratu ni u ljubavi u toku utakmice najčešće nema sudije na terenu, tako da se sve dozvoljeno počesto i desi. Naknadno, to dođe na naplatu.

Takav je slučaj sa nefer igrom u ratu odnosno ratnim zločinima. Rat je sam po sebi veoma grub, pretežno muški, sport. Žene, djeca, starci, onomad nazvani "kolateralna šteta" nikako nisu legitimne mete. A počesto budu. Zarobljenici takođe. Takve situacije često stvaraju "neriješene dugove". Kod obračuna takvih dugova isključuje se logika jer obična kvantifikacija ne može pomoći. Takvi dugovi već vijekovima izgaraju džepove naroda koji žive na ovim prostorima.

Taj dio nije jednostavan. Podvući crtu. "Čist račun, duga ljubav." Povući crte. Uzimajući u obzir genetiku stanovništva Bosne i Hercegovine, nemoguće. Jer se ne zna ko je (ko), šta je, s kim je. Uzimajući u obzir osnovu sadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine, nepotrebno. Skrpljena selotejpom iz radnje "sve za marku", nije predviđena da traje. Nije joj potrebno da se stvar riješi. Nije joj potrebna pamet da se to riješi. Potreban je status quo jednako nebulozan kao i sam nulti čas. Za to su joj potrebni mediokriteti. Srećom, ima ih. To su vjerovatno jedine robne rezerve ove države.

20 GODINA KASNIJE

Jedna od najpoznatijih stvari u čitavom ratu u Bosni i Hercegovini jeste ono što se veže za termin "Genocid u Srebrenici". Radi se o srpskom osvajanju muslimanske enklave Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom kojeg je navodno ubijeno oko 8.000 muškaraca. Obzirom da je rat u Bosni i Hercegovini bio na visokotehnološkom nivou u medijskom smislu, zajedno sa srpskom vojskom tog dana su u Srebrenicu ušli i novinari, snimili kako srpski vojnici daju čokolade ženama i djeci koji su se tamo zatekli... to je prikazano. Muškaraca tamo nije bilo.

Genocid je složenica od dvije riječi (grč. genos - narod i lat. accidere - ubiti) i označava upravo to, ubijanje jednog čitavog naroda odnosno - zvaničnije - istrebljivanje jedne čitave rasne, religijske, etničke ili nacionalne grupe. Već tu imamo "situaciju". Narod čine muškarci, žene, djeca, starci. Za "Genocid u Srebrenici" se konstantno ponavlja da je ubijeno oko 8.000 muškaraca. LOGIČKI PROBLEM.

Drugi LOGIČKI PROBLEM jeste što tih 8.000 muškaraca iz Srebrenice nisu bili svi muškarci iz etničke grupe koja je bila žrtva genocida. Paralelno sa Srebrenicom su u srpske ruke pale enklave Žepa i Goražde gdje scenario nije bio ni približan. Ni 8.000, ni 4.000, ni 400 ubijenih muškaraca. Zato je za Srebrenicu smišljen termin "lokalni genocid". NE.

Lokalni genocid, ako se takvo što može definisati kao genocid na ograničenom prostoru, desio se tokom par ljetnih mjeseci godine 1941. u Bihaću, kada je kompletan srpski živalj grada Bihaća (oko 12.000 ljudi) pobijen od strane Ustaša. To je jedan od onih neriješenih dugova. Jedan od većih. Ako je "lokalni genocid", jeste. Ali je neriješen dug. Isto kao i Srebrenica. Neriješen dug.

Međutim, "Genocid u Srebrenici", zbog navedena DVA LOGIČKA PROBLEMA, nije ništa drugo nego laž. "Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina", stara je propagandna maksima, međutim, ovdje je ključni problem potpuno pogrešan naslov. Riječ genocid tu nikako ne može. Iako se, specijalno za ovaj slučaj, desilo djelimično "dodefinisanje" tog pojma koji je ustanovljen 1946. godine, ne ide. Logika je neumoljiva. Možda bi se nešto postiglo ukoliko bi se redefinisale korijenske riječi te složenice...

Međutim, 20 godina se ponavlja ta laž. Ponavlja se isto. Svake godine u memorijalnom centru u Potočarima se pravi poprilično neprikladan igrokaz od smrti nekoliko hiljada muškaraca. Prekopavaju se nekoliko puta prekopane kosti. Osuđuju se već osuđeni. Nateže se već nategnuto. Uspješno se održava status quo. Nema nikakvog podvlačenja crte. Mediokriteti sa obe strane samo mijenjaju datume na svojim dokumentima.

ISTINA

Istina je da je ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, muslimana iz Srebrenice. Istina je da su neki od njih ubijeni iz odmazde zato što su u periodu od 1992. do 1995. godine palili srpska sela u okolini Srebrenice, ubijajući redom, najmanje vojnike. Istina je da su ti ubijeni muslimani bili vojnici. Istina je da su žrtvovani od strane njihovog vođe. Istina je da su, bez ikakve pomoći od strane njihovih, pokušali da se probiju iz obruča. Istina je da nisu uspjeli. Istina je da su neki od njih likvidirani van borbe, metkom u potiljak.

Istina je da je njihov vođa umro nakon rata, čist, nepozvan u Hag. Istina je da je sin tog istog vođe danas jako bitan. Istina je da će i sinovi sinova tog sina biti jako bitni i trošiti novac "zarađen" od 1992. do 1995. godine, između ostalog zarađen i preprodajom humanitarne pomoći namijenjene za tu istu Srebrenicu. Istina je da "Majke Srebrenice" ne žive u Srebrenici. Istina je da one dolaze u Potočare u crnim limuzinama. Istina je da većina onih koji dolaze u Potočare voze golfa 2 koji se prestao proizvoditi 1992. godine.

Istina su mediokriteti. Njih ne zanima istina.

Do prve donacije mediji čuvaju informacije

„Mi danas živimo u naciji u kojoj

doktori uništavaju zdravlje,

advokati uništavaju pravdu,

univerziteti uništavaju znanje,

vlade uništavaju slobodu,

mediji uništavaju informacije,

religija uništava moral

a naše banke uništavaju ekonomiju.“

Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki elaborat na stavku:

MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE

Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana. Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj radio-televiziji.

Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.

Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene, nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje, te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi reći.

Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja (figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja, ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.

No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu piše kako opijanje mladih u gradskim parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).

Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“ a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji, najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do konačnog rješenja:

Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u 100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu znak za suprotan pravac.

Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal, korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.

E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni, preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u članku piše naš odlično obavešten izvor? Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija - malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga. Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima, neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.

Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni, s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije što je nekad bilo...

P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu. Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...

(Prvobitno objavljeno na portalu Istinito: MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE)

Konkursi, konkursi... IV

U prvom dijelu priče "Konkursi, konkursi" sam sa podsmijehom prokomentarisao oglas Ministarstva nauke i tehnologije (u daljem tekstu MNT) i njihovu potrebu za dva pripravnika. Ono što nisam spomenuo jeste da sam konkurisao na mjesto Službenika za odnose sa javnošću. Kad već piše Filozofski fakultet, zašto da ne? Konkurišem na sva mjesta do kojih mogu doći pješke i odnijeti prijavu.

U odnosu na Ministarstvo prosvjete, MNT funkcioniše opuštenije, oglas je naveo da se dokumenti dostave u roku od 15 dana, a zatim je prošlo još nešto vremena pa smo pozvani na razgovor. Poznata lamela na Trgu Republike Srpske, samo treći sprat ovoga puta. 

Dočekao sam svoj red na razgovor sa tročlanom Komisijom (taj broj je u blagom neskladu sa Zakonom o državnim službenicima). Glavni član Komisije je moj poznanik pa smo se ispričali o svemu i svačemu, a najmanje o poslu. U samom startu mi je bilo jasno da nemam šanse na ovom konkursu kad se, nakon što sam spomenuo da sam post-diplomac, povela priča o stipendijama MNT odnosno sufinansiranju izrade naučnih radova (magistarskih/doktorskih). Rekoh da ne vjerujem u takve oblike pomoći, a evo i zašto: moj brat je post-diplomac sa prosjekom 10,00 i konkurisao je za tu novčanu pomoć ali je nije dobio. Ta pomoć je otišla osobi sa njegovog post-diplomskog studija kojoj je mentor Jasmin Komić. Iz te priče o "utješnoj nagradi" sam vidio da tu nemam šta da tražim, tako da je sav dalji tok razgovora bio maksimalno ležeran i, sve u svemu, bilo je to ugodnih 20-ak minuta priče o ničemu.

Nakon nekog vremena je stigla i odbijenica. Tu je sve lijepo objašnjeno, samo nije objašnjeno zbog čega je primljen upravo taj pripravnik. Evo i samog obavještenja (interpunkcija na nivou Ministarstva prosvjete):

I sad, sve bi to bilo u redu da ja nisam pažljivi čitalac novina. Evo na šta sam naletio u novinama:

Dakle, 22.02. Sanda Desnica radi kao Službenik za odnose sa javnošću, a 27.02. MNT obavještava ZZZ o potrebi za radnikom. Dva mjeseca nakon toga, 27.04. MNT donosi odluku o prijemu Sande Desnice u radni odnos.

I, sad, šta je tu sporno? Trideset namagarčenih pripravnika? Ovce i jesu za šišanje. Dok god se niko ne žali, sve je u redu. Ja sam uložio kratki prigovor gdje tražim rang listu kandidata, pa ćemo vidjeti kakav će biti odgovor MNT, a baš me zanima da li će još neko da učini isto. Ili je svima u redu da je ona primljena zašto - zato.

Valjda će odgovor MNT biti u zakonskom roku, a kad bude, biće i na blogu. Dotad, nezaposleni pozdrav!