Predizborna kampanja u Republici Srpskoj je počela godinu dana prije izbora, međutim, zna se desiti neki spor dan pa se tako propagandni redovi popunjavaju drugorazrednim materijalom. Tako je na stranicama dnevnog lista Press RS osvanuo promo Rajka Vasića. Rajko Vasić - drugorazredni materijal? Nije namjerno. Rajko je bivši Gebels izvršni sekretar trenutno vladajuće stranke SNSD, koji se časno ostavio te pozicije nakon što je studente (koji pale žito) nazvao kopiladima te nije ustuknuo. Inače, Rajko je i jedan od najpoznatijih blogera ovdje, koji svojim šokantnim stilom šokira žene preko 50 godina. Šokirao je on i one neke mlađe od 50 godina, al' se malo izlizao. Elem, njegov blog je nešto što valja vidjeti. Makar jednom. Jer, Rajko zna da piše, bez ikakve sumnje. Ima rukopis, čežnju, stil itd. Blog je odnedavno ćiriličan i "srpski" što mu je unekoliko oduzelo na vrijednosti, ali opet. I, da, kao što svi gledaju Bera Grilsa da vide šta će pojesti sljedeće, tako mnogi prate Rajka da budu ukorak sa inovacijama na polju vulgarizama (a on je izuzetan inovator na tom polju). Međutim, blog je blog, pa do mog, svako može pisati na blogu, i nepismeni mogu. Međutim, treba imati malo obzira. Malo. Iako počesto nikakvih obzira nema. E, sad, kao što je Rajko Vasić poluga (pajser?) SNSD-a, isto je i Dragan Jerinić, koji je tamo-neka-stvar u "Nezavisnim novinama" i "Udruženju novinara RS". Taj isti drugooptuženi drugospomenuti već neko vrijeme traži zakon o medijima koji bi pokrivao i blogove... E, sad, zakona još nema, hvala Rajku, a da ima, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi prošao... Press RS. Dakle, na stranu sve, i blog i bložja mater, ali tekst u Pressu RS, i pored naslova koji se lako može pomiješati sa nekom izjavom neke turbo folk pjevačice, bio je normalan... sve do "Jebem ti svetu ned(j)elju!" Na stranu multi-kulti-etničnost i sve, ali, da li je ikako moglo bez te nedjelje?
Činjenica, to je nepatvoreni Rajko Vasić - ne onaj kojem je Suzana Rađen-Todorić prošle godine u TV programu uživo zavezala mošnice u čvor - to je njegova misao, oštra, britka, lucidna, slobodna, ali, treba li baš blato sa opanaka bez zadrške preseliti u dnevnu štampu? Doduše, nema sumnje da je Rajkov karate učitelj iz Šipova ponosan na svog pulena. Ne znate taj vic? Drugi put.
P.S. Ruku na srce, ne mogu pretjerano da zamjeram: recentno sam lično imao vulgaristički ispad na blogu, u vidu teksta Bezvlašće u službi vlasti, koji je uvod u moje mišljenje o narednim izborima i posebno "trećem bloku". Nakon uvoda obično slijedi još... uskoro.
Tako to otprilike reče jedan čovjek koji se rodio tamo daleko, a skroz
pogodio kako je ovdje blizu... Od ponuđenih, u današnjem nastavku kratki
elaborat na stavku:
MEDIJI UNIŠTAVAJU INFORMACIJE
Život mladog studenta nezaposlenog prljavog hipija ima mnogo dobrih strana.
Jedna od njih jeste nezaposlenost koja ostavlja mnogo prostora za slobodne
aktivnosti poput ustajanja u ranim poslijepodnevnim časovima nakon kojih
slijedi trljanje očiju crvenih od žurke od sinoć a zatim pripreme za žurku koja
slijedi to veče. Tu negdje upadne i čitanje vijesti koje se ne mogu pročitati u
državnim novinama te slušanje muzike koja se ne može čuti i vidjeti na državnoj
radio-televiziji.
Nego, povremeno se desi odstup od tih redovnih aktivnosti. Tako se s
vremena na vrijeme obučem i uredim lijepo te požurim na moje standardno mjesto
da izložim robu. Na žalost, ne radi se o najstarijem zanatu na svijetu - nisam
još uvijek završio čitanje „Kako postati žigolo (za neupućene)“, nego vikendom povremeno
prodajem cvijeće ujutru pred crkvom.
Desi se tako onomad, na svom standardnom mjestu trljah oči crvene od žurke
od sinoć kad mi prilazi neka, onako omalena... uglavnom omalena. Vidim da nije
mušterija, al' stavim se na uslugu. Pita me može li pitanje. U tom trenutku je očito
da radi gradsku rubriku u novinama, vjerovatno još uvijek neprijavljena u
radnom smislu, u svakom pogledu na dnu lanca ishrane novinarstva. Znam ih par
takvih, prepoznajem ih lako, znam kako im je kad rade ankete („Nemoj mene,
nisam se obrijao.“) te joj izađem u susret. Pita me šta mislim o parking
mjestima u gradu, ima li ih dovoljno, da li je cijena prikladna, itd. Ispričam
šta mislim o tome. Ona se tad sjeti da se to obično radi uz pomoć diktafona te
isti izvadi iz torbe pa počne snimati. Ponovim šta već rekoh, na kraju ime i zanimanje,
te slika nekim skršenim malopikselnim fotoaparatom. Ode ona sva sretna, a na
rastanku je samo upitah o kojim je novinama riječ. „Glas Srpske“... ma nemoj mi
reći.
Ne lezi, vraže, sutradan poslije ležanja ustanem pa nakon što sam istrljao
oči crvene od žurke od sinoć odem do kioska da kupim svežanj tog papira što
upija više sranja od troslojnog toalet papira, pardon, da kupim Dnevni List
Republike Srpske. Hop u sredinu, kad tamo na gradskoj rubrici mala mrlja
(figurativno) u vidu moje slike te anketne izjave. Samo što ta moja izjava u
novinama uopšte nije moja izjava. Jedna rečenica iz te izjave liči na jednu
moju izrečenu rečenicu, ostalo nikad nisam rekao a kamoli pomislio. Ne znam
zašto li je onda uopšte vadila diktafon? Da se pohvali da ga ima? Imam ga i ja,
ali ne diktafon... što se nadam da ona nema. Ko će mu ga znati. Al' k'o što
rekoh, znam koliko je korast hljeb tih mladih novinara i kakvi su problemi pri
anketiranju. Što se tiče tog straha od novinara, nekako mislim da je to zato
što je našem narodu lakše ispasti iz aviona nego ispasti glup. Nema veze što
pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se nekako i da popraviti.
No dobro, svi znamo da je anketa dno. Primjer za stepenicu iznad: nedavno je
objavljen članak „Tinejdžerske zabave uz opijanje i buku“ u Dnevnom Listu
Republike Srpske, potpisan upravo od strane omalene... uglavnom djevojke. Tu
piše kako opijanje mladih u gradskim
parkovima, haustorima, na parkinzima i drugim javnim površinama su sve češći
problemi koji smetaju stanovnicima najvećeg grada Republike Srpske. U
pitanju je citat, tako da sve nedoumice u vezi rečenične kongruencije uputite
na njenu adresu (danijelas@glassrpske.com).
Da, to je gorući problem u gradu koji je nekad nosio epitet „grad zelenila“
a u trenutku pisanja teksta postajao šampion u dužini protesta zbog uništavanja
tog zelenila (vidi „Obračun kod Picinog korala“). Navodi se da građanima smeta
što prljavi hipiji uz vino i gitare laju na zvijezde, a ne provode se kao sav fin
narod u noćnim klubovima sa „zlatnom kašikom“ gdje se do ranog jutra sjedi
prekrštenih nogu i uz miris tamjana recituje „Oče naš“ (ili pak izvodi iz
Kurana/Biblije/čega već, da budem politički korektan). Takođe, simptomatično je
što to smeta samo stanovnicima najvećeg grada RS. Nekako sam mislio da su oni najkultivisaniji,
najurbaniji (urbanističkiji?), najprosvjećeniji, najtolerantniji... Loše sam
mislio, a i loše sam živio dosad u ovom gradu. U članku stoji izjava „jedne
žene“ koja kaže da mladi uvijek piju s
namjerom da se napiju, a zatim da remete red i mir, te naslonjena izjava
njene „sugrađanke“ koja kaže da se zbog tih mladih osjeća nesigurno kada prolazi pored parkova jer se boji se da je tako
opijeni ne povrijede... Kao što vidimo, u pitanju je igra asocijacija. Rješenje
stuba B glasi PARKOVI SU ZLI. Odgovor za stub A je MLADI SU ZLI što nas vodi do
konačnog rješenja:
Nema tu veze to što parkovi predstavljaju prirodu, a priroda je, i pored
svih ljudskih dostignuća, još uvijek ono najbolje i najljepše u vezi sa ovom
planetom. Nema tu veze što su mladi budućnost - djeca su ukras svijeta, samo je
bitno da Dnevni List Republike Srpske nalazi za shodno da povodom protesta
protiv uništavanja zelene površine napiše kako ta zelena površina zaslužuje da
bude uništena i to obrazloži po modelu iz udžbenika „Novinarstvo za imbecile u
100 lekcija“. Doduše, ima tu i književnosti, pjesničke slobode, strasti, u vidu
ovih izmišljenih sagovornika. Ako nema slike sagovornika u novinama to u većini
slučajeva znači da je novinar jako maštovit, ali ni slika ne garantuje da je
sagovornik sagovorio ono napisano... Dakle, informacija uništena, na njenom mjestu
znak za suprotan pravac.
Digresija za primjer linearnog širenja u konačnici: onomad ti se Džon
Travolta i ja vozimo duž svježeg lokalnog autoputa (na obali mora uz zalazak
sunca) te me on propituje koješta o životu i hrani na ovim prostorima. Kažem mu
kako je mnogo problema ovdje, teško se živi, nezaposlenost, kriminal,
korupcija, ne valja ovo, ne valja ono. Zbunjeno me pita šta se onda isplati
biti ovdje. Kažem mu da se isplati biti političar.
E, sad, linearna konačnica: od ankete gdje su jedino slika i ime validni,
preko članka u gradskoj rubrici sa izmišljenim sagovornicima pa do politike, „na
ovim prostorima“ najunosnijeg oblika moralne prostitucije. Znate ono kad u
članku piše naš odlično obavešten izvor?
Taj izvor ponekad nije uopšte obaviješten, a ponekad čak nije ni izvor, nego više
onako kao meandar... a to je jedan od (mnogo) razloga zašto se mnogim građanima
gadi politika. Aktuelan primjer za to jeste brutalno pisanje državnih medija o
brutalnim kandidatima opozicije za brutalne lokalne izbore u oktobru, četiri
mjeseca prije oktobra. Ide prvo vijest o kandidatu, slijede komentar i reakcija
- malo ili malo više negativne kampanje, a zatim demant. Čisto ispiranje mozga.
Rezultat je da će prosječan građanin na sve to reći „Ma j. ja vama mater svima,
neću ni glasati!“, što je veoma pogrešno. S obzirom da je pravo glasa jedno od
rijetkih ljudskih prava koje je ostalo građanima ove zemlje te da će sigurno
glasati onaj kojem je ovakvo stanje dobro (on je u manjini), ako ne glasaju oni
kojima je loše (oni su u većini), stanje ostaje isto: njemu dobro a njima loše
i neće im biti bolje od virtuelnog verbalnog seksa sa nečijim majkama.
Kad se podvuče crta, u globalnom smislu ovdje navedeni primjeri su benigni,
s obzirom da su mnogi ratovi počeli upravo na osnovu lažnog izvještavanja i
uništavanja informacija. Međutim, daleko smo mi od globusa a ni benigno nije
što je nekad bilo...
P.S. Da se ne lažemo, znamo da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a
preduslov tih aktivnosti je da imamo dvije suprotstavljene strane. O čemu je
lokalno riječ kad je riječ o pisanoj riječi ponekad odštampanoj: sa jedne
strane imamo državne medije koje su u čvrstim vezama sa vladajućom političkom
strukturom - u RS su to prije svega Glas Srpske i Nezavisne novine (jedan
čovjek, nula nogu a dvoje novina), te Press RS koji svojim senzacionalizmom
otupljuje građane a čija je uređivačka politika djelimično dirigovana iz
centralnog tornja moći i Euro Blic koji je potpuno otupio, možda od čitanja
Pressa. Sa druge strane su „strani plaćenici“ u vidu raznih portala, koji su nekad
bili tako blizu a danas tako daleko, osuđeni na virtuelnost interneta i, shodno
tome, relativno nemoćni u trci za tiražem odnosno čitanošću. Svi igraju
uglavnom prljavo, povremeno i grubo, samo što onaj veći može da igra prljavije
i grublje. Informacija, srž novinarstva? Uglavnom uništena u transportu.
Istina? Samo na portalu Istinito, makar do prve donacije...
