Blogovi, blogovi...

Kad već ja ne pišem (redovnije), ima ko piše... Preporuke za slučajne prolaznike:

Preko Drine - Blog Vladimira Kovačevića
Vlado je moj drugar iz osnovne, pobratim iz teretane Sokolskog doma i novinarska mašina. Dosad je u rezime upisao ATV, BN, Žurnal i još nekolicinu internet portala... ko bi se sjetio. Kritički je nastrojen prema vlasti, dakle, novinar koji se zapravo bavi svojim poslom. Blog je otvorio nedavno, i tu će biti mjesta za malo opušteniji pristup materijalu kojim se inače bavi i obrađuje, od crtica pa do analiza, od lokalne do regionalne politike (i društva). Možda bude i sporta nekog, vidjećemo.

Blog Borislava Radovanovića
Zanimljiva situacija. Policajac koji ima blog. Al' eto. Borislava sam zapazio kao komentatora na portalu Frontal.rs, gdje su njegovi komentari bili dobri ali ponekad isuviše racionalni (ako se to može tako pojmiti). Kad sam našao čime se čovjek bavi, onda mi je bilo sve jasno. Borislav je jedan od rijetkih u ovoj državi unutar "struktura" koji ukazuje probleme u "strukturama". Nedavno je tim povodom štrajkovao glađu. Žalosno, ali moraće se još radikalnije... i to svi mi, ne samo Borislav. Bilo kako bilo, na blogu se da štošta pročitati o kriminalu u politici, bezbjednosti, društvu uopšte, i sve to BEZ FILTERA.

***

Inače, sve standardno, kako kod nas, tako u svijetu.

Olimpijski bazen u Banjaluci zatvoren zbog remonta usred sezone, od 27. jula do 14. avgusta. A onda će prijaviti još jednu godinu gubitaka. Tačno sam iznevjerovao na tu glupost, zamalo koliko i na akciju TOBL da se uredi planinarsko/šetačko/biciklistička staza Trešnjik - Ponir... 23. jula, pri temperaturi od "cirka-oko" 40 stepeni. Bravo i jednima i drugima.
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Bazen-zatvoren-zbog-remonta/316589
http://www.nezavisne.com/novosti/banjaluka/Novo-ruho-za-staze-do-Tresnjika/316947

Hrvati prisluškivali Slovence povodom arbitraže oko Piranskog zaliva, imaju crno na bijelo dokaz da su Slovenci muljali. Slovenački pravnici se nisu snašli, u prvi mah kukaju i priznaju poraz i sramotu a zatim prebacuju loptu na tvrdnju da je prisluškivanje problem. Liči malo na incident "Dva papka" gdje je glavni akter naš seksi premijer ženskog pola.
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/390231/Medijska-burleska-koju-je-zakuhala-hrvatska-obavjestajna-sluzba.html

Neki britanski lord drkadžija dao ostavku nakon što je The Sun objavio foto/video dokaze kako sa grudi prostitutke šmrče nešto "što liči na kokain". Dao je jednu ostavku, neće da daje drugu... zasad.
http://prvi.tv/svijet/britanski-lord-smrce-kokain-u-drustvu-prostitutki/32520

E, pa lijepo, vala, sve redom.
Onda je valjda jasno zašto sam sretniji kad ništa ne pišem na ovom blogu.

Mediokriteti, Logika... 20 godina kasnije... Istina

Počesto se za Bosnu i Hercegovinu kaže da je država mediokriteta, između ostalog. Riječ mediokritet je latinskog porijekla i označava osobu ograničenih umnih sposobnosti, izražene prosječnosti/osrednjosti. Pesimista bi pomislio, ako je ovo ovdje proizvod prosjeka, gdje se onda nalaze natprosjek i posebno njegova inverzna vrijednost? Filozof bi pomislio, zašto (je ovo država mediokriteta)?

Logika je filozofska disciplina, neumoljiva i jednostavna. Koristeći nju - zato. Bosna i Hercegovina je država napravljena natezanjem. Kompromisom. Neprirodno. Eksperimentalno. Na brzinu. Drž, ne daj, frka, trka, ovo su prave budale - zajebi, tuku se i čupaju, stiglo se za sto u Dejtonu i onaj prije njega. Mir, mir, mir, niko nije kriv. I to je zvanična priča, još uvijek. Niko nije kriv. "Ko je počeo rat?" Za petokrakom najglasnije plaču oni koji su pucali na nju.

Dalje, da se razumijemo, stvar je veoma jasna: rat su počeli glupost i pohlepa. Dvije stvari koje su fundamenti ljudske prirode. Rat je ultimativni izraz arhetipske ljudske sklonosti ka takmičenju. Sport. Sportski duh. Urođeno. Programirano. Kako drugačije objasniti da se većina dostignuća čovječanstva "dostiže" upravo zarad ratovanja? Kako objasniti da i pored svih tih dostignuća ljudi još uvijek umiru od gladi, priča se o humanosti a raspravlja se o prenaseljenosti?

Rat u Bosni i Hercegovini je bio vjerovatno prvi pravi televizijski rat. Medijski propraćen rat. Medijski rat. Propaganda. "Rat uživo." Montaža. Odnosi sa javnošću. Fraziranje. Friziranje. Dok je ostatak svijeta (ili makar nj. veći dio) proživljavao mirnu tranziciju u periodu nakon Hladnog rata, ovdje je to moralo drugačije. Rat kao rat, naviklo se već. Ratovali smo, ratovaćemo. Što je najgore, ratujemo još. No, to je druga tema.

Nego, sport je to. U sportu postoji pojam fair play, odnosno fer igra. Nimalo slučajno. Takmičenje samo po sebi uvijek traži pobjednika a ljudi koji vole da se takmiče ne vole da gube. "Cilj opravdava sredstvo." Fer igra je samo riječ (ili dvije), kao i ljubav. Isto tako, ima ona "u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno"... kvalitetna glupost. Ipak, ni u ratu ni u ljubavi u toku utakmice najčešće nema sudije na terenu, tako da se sve dozvoljeno počesto i desi. Naknadno, to dođe na naplatu.

Takav je slučaj sa nefer igrom u ratu odnosno ratnim zločinima. Rat je sam po sebi veoma grub, pretežno muški, sport. Žene, djeca, starci, onomad nazvani "kolateralna šteta" nikako nisu legitimne mete. A počesto budu. Zarobljenici takođe. Takve situacije često stvaraju "neriješene dugove". Kod obračuna takvih dugova isključuje se logika jer obična kvantifikacija ne može pomoći. Takvi dugovi već vijekovima izgaraju džepove naroda koji žive na ovim prostorima.

Taj dio nije jednostavan. Podvući crtu. "Čist račun, duga ljubav." Povući crte. Uzimajući u obzir genetiku stanovništva Bosne i Hercegovine, nemoguće. Jer se ne zna ko je (ko), šta je, s kim je. Uzimajući u obzir osnovu sadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine, nepotrebno. Skrpljena selotejpom iz radnje "sve za marku", nije predviđena da traje. Nije joj potrebno da se stvar riješi. Nije joj potrebna pamet da se to riješi. Potreban je status quo jednako nebulozan kao i sam nulti čas. Za to su joj potrebni mediokriteti. Srećom, ima ih. To su vjerovatno jedine robne rezerve ove države.

20 GODINA KASNIJE

Jedna od najpoznatijih stvari u čitavom ratu u Bosni i Hercegovini jeste ono što se veže za termin "Genocid u Srebrenici". Radi se o srpskom osvajanju muslimanske enklave Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom kojeg je navodno ubijeno oko 8.000 muškaraca. Obzirom da je rat u Bosni i Hercegovini bio na visokotehnološkom nivou u medijskom smislu, zajedno sa srpskom vojskom tog dana su u Srebrenicu ušli i novinari, snimili kako srpski vojnici daju čokolade ženama i djeci koji su se tamo zatekli... to je prikazano. Muškaraca tamo nije bilo.

Genocid je složenica od dvije riječi (grč. genos - narod i lat. accidere - ubiti) i označava upravo to, ubijanje jednog čitavog naroda odnosno - zvaničnije - istrebljivanje jedne čitave rasne, religijske, etničke ili nacionalne grupe. Već tu imamo "situaciju". Narod čine muškarci, žene, djeca, starci. Za "Genocid u Srebrenici" se konstantno ponavlja da je ubijeno oko 8.000 muškaraca. LOGIČKI PROBLEM.

Drugi LOGIČKI PROBLEM jeste što tih 8.000 muškaraca iz Srebrenice nisu bili svi muškarci iz etničke grupe koja je bila žrtva genocida. Paralelno sa Srebrenicom su u srpske ruke pale enklave Žepa i Goražde gdje scenario nije bio ni približan. Ni 8.000, ni 4.000, ni 400 ubijenih muškaraca. Zato je za Srebrenicu smišljen termin "lokalni genocid". NE.

Lokalni genocid, ako se takvo što može definisati kao genocid na ograničenom prostoru, desio se tokom par ljetnih mjeseci godine 1941. u Bihaću, kada je kompletan srpski živalj grada Bihaća (oko 12.000 ljudi) pobijen od strane Ustaša. To je jedan od onih neriješenih dugova. Jedan od većih. Ako je "lokalni genocid", jeste. Ali je neriješen dug. Isto kao i Srebrenica. Neriješen dug.

Međutim, "Genocid u Srebrenici", zbog navedena DVA LOGIČKA PROBLEMA, nije ništa drugo nego laž. "Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina", stara je propagandna maksima, međutim, ovdje je ključni problem potpuno pogrešan naslov. Riječ genocid tu nikako ne može. Iako se, specijalno za ovaj slučaj, desilo djelimično "dodefinisanje" tog pojma koji je ustanovljen 1946. godine, ne ide. Logika je neumoljiva. Možda bi se nešto postiglo ukoliko bi se redefinisale korijenske riječi te složenice...

Međutim, 20 godina se ponavlja ta laž. Ponavlja se isto. Svake godine u memorijalnom centru u Potočarima se pravi poprilično neprikladan igrokaz od smrti nekoliko hiljada muškaraca. Prekopavaju se nekoliko puta prekopane kosti. Osuđuju se već osuđeni. Nateže se već nategnuto. Uspješno se održava status quo. Nema nikakvog podvlačenja crte. Mediokriteti sa obe strane samo mijenjaju datume na svojim dokumentima.

ISTINA

Istina je da je ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, muslimana iz Srebrenice. Istina je da su neki od njih ubijeni iz odmazde zato što su u periodu od 1992. do 1995. godine palili srpska sela u okolini Srebrenice, ubijajući redom, najmanje vojnike. Istina je da su ti ubijeni muslimani bili vojnici. Istina je da su žrtvovani od strane njihovog vođe. Istina je da su, bez ikakve pomoći od strane njihovih, pokušali da se probiju iz obruča. Istina je da nisu uspjeli. Istina je da su neki od njih likvidirani van borbe, metkom u potiljak.

Istina je da je njihov vođa umro nakon rata, čist, nepozvan u Hag. Istina je da je sin tog istog vođe danas jako bitan. Istina je da će i sinovi sinova tog sina biti jako bitni i trošiti novac "zarađen" od 1992. do 1995. godine, između ostalog zarađen i preprodajom humanitarne pomoći namijenjene za tu istu Srebrenicu. Istina je da "Majke Srebrenice" ne žive u Srebrenici. Istina je da one dolaze u Potočare u crnim limuzinama. Istina je da većina onih koji dolaze u Potočare voze golfa 2 koji se prestao proizvoditi 1992. godine.

Istina su mediokriteti. Njih ne zanima istina.

Izborni komentar I

Bili izbori, došli, prošli. Računi su uglavnom svedeni, sem gdje se još svode. Računaju se odbornička mjesta u opštinama, ali načelnici su uglavnom poznati. Što se tiče Republike Srpske, Srbi u njoj se još uvijek veoma uspješno dijele na dva i po tabora. Jedan je pobijedio na ovim izborima, drugi je pobijedio na prošlim a ni sad nije loše prošao pa se ne može reći da je izgubio. Ko je izgubio? Pa, naravno, narod. On će ostati gladan i nezaposlen. Političari to nikad nisu (bili). Nego, nije ni uvod što je nekad (bio), pa da skratim. Ako bih morao reći samo jednu rečenicu kao komentar ovih izbora, ista bi glasila:

MENI JE SAMO FOČE ŽAO

I, vala, lijepo je što su prošli izbori, jerbo je više mučno bilo gledati lica sa plakata okačenih na svim vrstama nelegalnih mjesta za kačenje plakata i iz njihovih nijemih usta slušati rečenice koje počinju sa "Ja, drugovi, mislim...", uh, pardon, previše sam se zagledao u sliku Druga Tita na zidu, elem, rečenice koje počinju sa "Mi ćemo...". Tako su to obećavale (i obećavaće i ubuduće) i pozicija i opozicija. Groteskno. Obećanja i centimetri asfalta, i dužinom i debljinom. Mučno je to, nadasve, zato što je činjenica da ovdje nemamo političkog Aliju Sirotanovića koji će "prebaciti"... svi isključivo podbacuju, uglavnom sebi na vikendice.

Elem, dva spomenuta tabora su SDS i SNSD, originalna srpska stranka koja je sačuvala Srbe u ratu (tako kažu) i neoriginalna srpska stranka koja čuva Srbe u posljednjih desetak godina (tako kažu). Dakle, SNSD je pozicija, a SDS opozicija (tako kažu). SNSD, trenutno jači, u trku je ušao opušteno, sa rukama u džepovima i svinjskim butom u ustima, a SDS je u trku ušao mašući praznim rukama i sa SNSD-om u ustima. I, uspjelo im je. SDS je, uglavnom uz pomoć manjih opozicionih stranaka, od SNSD-a preuzeo ili ljepše reći, preoteo nekolicinu načelničkih mjesta. Milorad Džoni Dodik Štulić trenutno najcrvenije stranke ("SNSD, to sam ja!") to nije dobro podnio. Kiselinu u njegovom osmijehu ne ublažava ni činjenica da su se, poprilično ubjedljivo, izborili za najveći grad RS, Banjaluku. "Šta će meni Banjaluka, kad mi Gradiška i Srbac nož zabiše u leđa..." Daklem, kad se sagleda čitava karta veoma nepravilno oblikovanog entiteta, stanje na terenu je da se SDS vraća na staze stare slave, navaljuje sa strana, tradicionalno sa istoka. U nekolicini mjesta su načelničke opštine zauzeli kandidati nekih drugih stranaka, ali su to uglavnom izuzeci koji potvrđuju pravilo... 

ŠTA SU TO PRAVILA?

'Bem li ga, ni svemoćni internet mi ne daje direktan školski odgovor na ovo pitanje. Šta su to zapravo pravila i šta su ona dobro napravila? Teško je reći. Valja krenuti od etimologije. Pravila su, valjda, pravilna i ona nam govore šta je pravo (nije krivo), ko je u pravu i pravedan. Pravila uglavnom vuku korijen iz nekih prirodnih veza i zakona. Pravilo bi bilo da se mačka i pas ne vole (iako ima primjera na fejzbuku koji govore suprotno). Pravilo bi bilo da se pozicija i opozicija ne vole (iako ima primjera na ovim izborima koji govore suprotno). Naravno, postoje i izuzeci od pravila. Postojali.

FOČA

Iliti Srbinje, opština u RS sa najvećim turističkim potencijalom u istoj je bila izuzetak od nejasno definisanih a najčešće potpuno zaobiđenih političkih pravila. Fočom je proteklih osam godina načelovao Zdravko Krsmanović, onomad socijalista (član SP) pri dolasku na poziciju a zatim novi socijalista pri odlasku (član NSP). Oteo se bio čovjek i radio svoj posao, svi bili živi i zdravi, samo što je nekima bilo krivo. Tako se u "Glasu Srpske" uglavnom moglo pročitati "Maloljetnici se opijaju" (u Foči), "Ubio ženu sjekirom" (u Foči), "Nema grijanja" (u Foči), "Crno je dole" (u Foči). Jedno vrijeme sam sakupljao te članke pa odustao, dosadilo mi. Šta je god loše bilo, bilo je u Foči. A u Foči je samo bio Krsmanović, odnosno poglavica Onaj koji nije u šemi (sa nama odnosno njima). Iskren da budem, i ne znam previše o Foči i Krsmanoviću. Znam samo da se protivi koncesijama i sličnim šemama. Pored Foče sam prošao jednom, lijepo mi je izgledao grad. Bili u toku "Dani borovnica". Bio na Sutjesci, bilo mi je mnogo milo stati pored spomenika. Valjda ću se uspenjati i na Maglić, kad se pruži prilika. Rafting me ne zanima, ali opet... Mislim da još uvijek negdje imam brošuru o turističkim potencijalima te opštine. Brošura nosi naziv Fočaravajuće odnosno, za strano tržište, Focharming... Zadovoljan sam, i ponudom a, kao profesor jezika, i izborom riječi.

Nego, bila je Foča izuzetak, ali više nije. Na ovim lokalnim izborima ujediniše se SNSD i SDS da zbace Krsmanovića. I, na žalost, uspjeli su. Trula koalicija uze 53% glasova a Krsmanović (NSP) 45%.  Teška je to borba bila, ali eto. Meni žao. Nekako me Foča podsjeća na Libiju. Iako je teško da je Krsmanović idealan političar, kratko ošišani Isus sa gustim obrvama na poziciji načelnika opštine, kao izuzetak od pravila je svakako nešto što podržavam. Lokalni fenomen, toliko jak da su se dvije velike srpske stranke morale da udruže da ga zbace. (Pomoćni točkovi objašnjenja u vidu digresije: Stranke = političari = interes. Zajednički interes političara je bogaćenje.) Opština Foča nije bila rasprodala i u privatne džepove razdijelila sve što ima. Sad će. I zato mi je žao. A razlika je samo u par procenata, da li se moglo motivisati još neopredijeljenih da izađu, ŠBBKBB. Ruku na srce, kao što rekoh, ne znam previše o Foči. Možda stanje i nije bilo tako idealno, pa da je Krsmanović sa pravom smijenjen. Možda će biti bolje. Mislim, možda je onima u Libiji bolje bez Gadafija... Možda pretjerujem. Vrijeme će sve reći, i to veoma brzo. Samo je jasno da stara srpska "Dva loša ubiše Miloša" radi posao i kad se Miloš ne zove Miloš nego Zdravko... Ali i Dragan.

O banjalučkom udruživanju SDS i SNSD na lokalnim izborima u narednom nastavku. O nezavisnoj političkoj dijagonali Republike Srpske između Banjaluke i Trebinja u nastavku poslije tog nastavka. Dotad, svako dobro, i čuvajte se posne hrane.