Pokušaji sterilizacije "Pravde za Davida" i kako ih izbjeći

Već mjesec dana Banjaluka se mršti zbog potresne smrti jednog mladića čija se istraga izuzetno traljavo pokušava preusmjeriti i obesmisliti. Policijski trulež smrdi do neba, a skupilo se tu jada i čemera zbog ko zna koliko neriješenih ubistava dosad, u Banjaluci, u RS, u BiH... Ipak, kao nikad dosad, proključalo je.

Davidu Dragičeviću sam predavao engleski jezik 2010. godine u O.Š. "Jovan Cvijić", veoma kratko - oko dva mjeseca - koliko sam tamo radio kao zamjena. Da sam ga se sjećao kad je inicijalno objavljena vijest o njegovom nestanku, nisam, tek nakon nekih naknadnih detalja (godište, adresa...). To što ga se nisam sjećao nije uopšte loše, to znači da nije bio loš učenik koji je smetao drugima: u sistemu kako je postavljen danas, takvi imaju prioritet. Na žalost, bilo bi mi puno draže da nisam morao uopšte da ga se sjetim, u ovom kontekstu...

David je nestao 18. marta, da bi njegov leš bio pronađen par dana kasnije na ušću Crkvene u Vrbas. Kako se atmosfera već bila ugrijala tokom potrage, odmah po pronalasku tijela su policijski zvaničnici (uključujući i samog ministra Lukača) baražom kojekakvih pres konferencija i izjava "riješili slučaj". Apsolutno nevjerovatna priča koje se Lukač još uvijek drži jeste da je David kobne večeri učestvovao u masovnoj tuči, nakon toga opljačkao kuću na Laušu a zatim upao u Crkvenu i tu se udavio. Ipak, vrijedi navesti da patolog Željko Karan, poprilično nedosljedan u svojim izvještajima koji su, pod pritiskom onih koji prikrivaju ubice, prepravljani, ipak bilježi izjavu na jednoj pres konferenciji kako se apsolutno ne radi o "zadesnoj smrti" - dakle, nije utapanje.

Takvom pričom prepunom "rupa", Davidovi roditelji nisu zadovoljni, te se pokreću mirni protesti pod nazivom "Pravda za Davida", svakoga dana u 18:00 na Trgu Krajine u Banjaluci, gdje je glavna pokretačka snaga Davidov otac Davor. Mirna okupljanja građana uz paljenje svijeća gdje se, usljed poprilične medijske blokade slučaja (od strane "režimskih" medija, prije svega RTRS), svakodnevno iznose novi podaci i detalji istrage i traži istina. To što fejzbuk grupa "Pravda za Davida" broji 90.000 članova, realno, ne znači puno, ali to što je 21. aprila - zanimljivo, uoči dana grada Banjaluke - na trgu bilo nekih 8.000 ljudi (lična "potcjena" autora), to već govori nešto...

E, sad, o slučaju redovno izvještava jedino novinar bloger Slobodan Vasković (i RTV BN, koja uglavnom preuzima Vaskovićeve materijale), inače izuzetan kritičar režima, poznavalac stvari, ali i izuzetan dramaturg, te se u njegovim tekstovima gdje ne iznosi nove informacije provlači previše bombastičnih fraza i hiperbola koje imaju efekat šok terapije - nakon nekog vremena izazivaju otupljivanje čula. Takođe, policijski inspektor i bloger Borislav Radovanović je objavio nekoliko tekstova vezanih za slučaj gdje su objašnjeni detalji vezani za primjenu nekih policijskih metoda u cijeloj priči, i sve to treba i vrijedi pročitati, ali ostaje još prostor za sljedeće... mišljenje.

David je imao 21 godinu. Reklo bi se, dječak. Međutim, neki su sa toliko godina imali ratni staž, neki zatvorski, neki su već bili roditelji... no dobro. David je bio pripadnik subkulture, specifičnog izgleda (dreadlocks frizura), i kao takav poprilično različit od većine, shodno tome, jasnije na meti onih koji misle drugačije. Šta je jedan 21-godišnjak mogao/morao tako da uradi da bude ubijen? Ništa naročito, samo da se ne slaže sa nekim bijesnim 21-godišnjakom koji ima malo mozga i "jaka leđa".

Dakle, pomenuta je masovna tuča kobne noći. Masovna tuča - što znači da nije bilo "njih dvojica a babo i ja sami" nego čitava nekolicina aktera - iz koje je David izašao sa povredama po cijelom tijelu (jer obala Crkvene ne može biti tako nemilosrdna), a da policija ne može naći nikoga, a kamoli sve učesnike te tuče i detaljno ih ispitati. Isto tako, pomenuto je da je David opljačkao kuću na Laušu, gdje se zadržao skoro sat vremena u kući, dok su i stanari kuće bili u istoj (!), te na snimku sa sigurnosne kamere iz kuće izašao hramajući... Politikin zabavnik, rubrika "Vjerovali ili ne"; apsurd do apsurda i još jedan od dokaza zašto se smišljaju vicevi o policajcima.

Različite su teorije izložene od strane već pomenutih autora, te je činjenično utvrđeno da vrijeme smrti nije kobna noć (18. mart) već kasnije, što uz već pomenutu priču prepunu rupa navodi na sljedeće: David je pretučen skoro do smrti, sklonjen na neku lokaciju, a nakon što je izdahnuo, bačen na obalu Crkvene. E, sad, ovdje nastupa lično mišljenje: nisu ga pretukli policajci, već neki njegovi vršnjaci i to zbog gluposti i razlika u mišljenjima/pogledima na svijet, "siti i besni" bolidi koji nemaju ni sekunde štiha i ne kontaju da se čovjek na zemlji ne šutira nogama sat vremena već mu se, nakon što je jasno ko je jači, pruža ruka i odlazi na piće. Navedeni bolidi su izmrcvarili Davida, pa kad su stali i vidjeli šta su uradili, uslijedio je poziv: "Tata, tata, šta sad da radimo?"; uslijedila je asanacija, te u tih par dana dok David nije izbačen na obalu, nastanak kompletne (zvanične) priče koju nije mogao smisliti niko sem "trusta policijskih polumozgova". Da ga je policija tukla, teško, jer kao prvo, oni to rade suptilnije i kvalitetnije, te kao drugo, mnogo bitnije, od toga nemaju nikakve koristi.

Realno, građani Republike Srpske su glupi. Da nisu, ne bi Republika Srpska bila ovakva kakva jeste, ne bi Mile bio predsjednik a Lukač ministar policije. Međutim, ta glupost nije svugdje ista. Sad se uočava da Banjaluka, i pored sve svoje letargije, pokazuje zašto je nekad bila na putu da postane grad sa velikim "g". Za to vrijeme, fejzbuk gradonačelnik (kojem sam želio da pružim šansu jer sam smatrao da je najmanje loše rješenje iz SNSD, a sad vidim da je kompletan idiot, prim. aut.) niže promašaj za promašajem i ignoriše što mu se na glavnom gradskom trgu svakoga dana pale svijeće, nakon nekog već po redu krajnje sumnjivog ubistva u gradu čije su ulice maltene preplavljene policijom koja efektivno ništa ne radi...

Režimski mediji ne mogu u potpunosti ignorisati slučaj, te se nezvanično (iz "lijevih" izvora, sekundarnih/nepotpisanih) ovi mirni protesti pokušavaju politizovati standardnom pričom o upletenošću opozicije i stranih plaćenika, a zvanično se mjeri svaka riječ te se pokušavaju iz konteksta izvući detalji koji bi išli u prilog institucijama, međutim, institucije već odavno zaudaraju od gnojiva Sekte Međuzavisnih Socijal-Debila i taj će apsurd morati biti razbijen.

Naime, "ko se ne bavi politikom, politika će se baviti njime" - nivo osnovne škole, što bi trebalo da su svi dosad savladali. Davidove ubice prikriva aktuelna politika, politika Stranke Međuzavisnih Socijal-Debila. Ta politika je i stvorila ovakve ubice, bijesnu djecu koja uopšte nisu svjesna života, bolide pune mržnje, jer je to modus operandi aktuelne vlasti, samo sila, i to sila bez stila. Ista ta politika je još 1998. ubila Bobana Blagojevića kojim je, ako se ne varam, počeo niz...

Dakle, ako ovi koji sada traže pravdu - posebno Davidova generacija koja ima pravo glasa - ne shvate da je jedan od najbitnijih dijelova njihove borbe da u oktobru na izborima kažu "NE" aktuelnoj politici, onda sve ovo neće imati smisla.

I na kraju, paradoks kompletnog slučaja, ako se uvaži ugao iznešen u tekstu: naročitog motiva za ubistvo Davida Dragičevića nije bilo. Ubistvo nije političko niti ideološko. David se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, nije bio svjestan odnosa snaga i bolidi su ga pretukli do smrti. Tek na to se veže politički momenat da vrh policije direktno radi protiv istine i pravde "pokrivajući" ubice. Sudeći po dosadašnjim dešavanjima, ovaj žalosni događaj u čijem korijenu zapravo nema politike će biti okidač za dosad vjerovatno najveću erupciju nezadovoljstva politikom koja je ogrezla u kriminal u kojem se, "bez pardona", gube životi.

Više podataka:
http://slobodanvaskovic.blogspot.ba/
http://borislavradovanovic.blogspot.ba/

Treba da se ubijamo dok se ne ubijemo

Već neko vrijeme mi je u glavi fraza "Najveći problem ove države nisu političari već pravosuđe.", međutim, kako zanemarujem ovaj blog tako ne dolazim ni do načina da to obrazložim... iako je relativno očigledno. Ne, ne mislim na svoje mladojunačke pokušaje "tjeranja pravde", već na činjenicu da ta divna treća poluga vlasti (a postoje tri, za neupućene: izvršna, zakonodavna i sudska vlast) ne trpi nikakve izbore, glasanja, kritike i "pritiske", a sve se nastavlja "po starom" - put u propast.
I sad, pored onog najočiglednijeg, činjenice da nema nikakve kazne za krupni kriminal - iza kojeg se redovno krije politika - jedna druga stvar me je apsolutno prenerazila, kao i sve ljude koji su pročitali istu (oba)vijest:

Konobar iz Foče ubio u samoodbrani: Kažnjen sa šest godina zatvora

Aleksandar Đuričić (28) iz Miljevine kod Foče, koji je prije dvije godine kao konobar u lokalnom kafiću "Škorpion" ubodom noža usmrtio sugrađanina Ognjena Drakula (30) i lakše povrijedio njegovog prijatelja Mitra Stankovića (22), osuđen je na šest godina zatvora.

Predsjedavajući Vijeća Okružnog suda u Trebinju, Haris Hakalović, naglasio je da je Đuričić kažnjen sa pet godina i šest mjeseci zbog prekoračenja nužne odbrane i sa sedam mjeseci za lakše povrede koje je nožem nanio Stankoviću, što je pretočeno u jedinstvenu kaznu od šest godina, ali mu je ostalo još nepune četiri godine zatvora, s obzirom na to da je u kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. maja. 2014. godine.

Sud je utvrdio da su pokojni Drakul i Stanković u pripitom stanju, odmah po ulasku u kafić, počeli da se ponašaju bahato, ulazili u šank, pojačavali muziku i tražili piće za cijelu kafanu, a nakon što im je Đuričić rekao da nema više pića i da se zatvara, ušli su u šank i počeli ga tući.

Na pod oboreni Đuričić je ugledao u unutrašnjosti šanka nož sa sječivom od 19 centimetara, najprije ga uzeo u ruku i u stanju jake razdražljivosti povikivao "ne prilazite mi", a onda ubo Drakula u stomak, a Stankoviću nanio lakše povrede.

Iako su sudije svjesne da je Đuričić sa 62 kilograma i dosta slabijom fizičkom konstitucijom od ove dvojice morao da se brani, mogao je, kako je kazao sudija Hakalović, u nužnoj samoodbrani upotrijebiti neki drugi predmet, poput pepeljare, čaše ili nečeg drugog što se drži u šanku. Drakul je držeći se za stomak izašao vani i tu od iskrvarenja preminuo, a Stanković i Đuričić, koji je imao uglavnom povrede od udaraca, prebačeni su u KBC Foča, gdje je Đuričić i lišen slobode.

Izvor: Press RS: Konobar iz Foče ubio u samoodbrani, kažnjen sa šest godina zatvora

Dakle, jedna sasvim druga strana pravosudne propasti naše, za rubriku "Vjerovali ili ne"... Dok ljudi ubijaju sa namjerom i dobijaju manje kazne od ove, dotle je Aleksandar Đuričić, u trenucima dok su ga na njegovom radnom mjestu tukla dva vola "znatno jače fizičke konstitucije" trebao da razmišlja čime da se brani tako da svojim dušmanima ne ugrozi život i ljudska prava. Isto tako, grozna mi je činjenica da je Aleksandar već proveo u zatvoru više od dvije godine, dok se hiljade volova "brani sa slobode". UŽAS I DNO.

DNO.

Gratis: Press RS: Ima se može se, za regres zaposlenim u (pravosudnim) institucijama BiH 7,5 mil. KM